Putujemo u hladnoj januarskoj noci Svud okolo stara, snijegom pokrivena šuma. Staza se nigdje ne vidi — gazimo snijeg do pojasa. Vjetar strahovito duva, nanosi smelove. Sitne iglicaste pahuljice šibaju nas po licu. Idemo i cutimo. Nigdje se ne cuje ništa. Samo pokadkad ovu grobnu tišinu bijele noci, naruši promukli, lavež nekog zalutalog psa i — opet tišina. Naprijed ide kurir, a za njim teško vadeci noge iz dubohog snijega, išao je on — drug Mustafa. Ja idem poslednji. Mustafa pokadkad zastane da se odmori, ali cim bi vidio da mi ne sjedimo, digao bi se i pošao. Ne brinite, djeco, mogu ja više od vas! Pri tom bi me nasmijano pogledao i pošao... Dole u nizini leteo je grad Na svijetlu ulicnih reflektora jasno se raspoznarala bijela pruga — glavna ulica Skupljene u male copore, kuce kukavno cute. Nigdje se ne vidi dim — vec je ponoc. »Eno, onde negdje u blizini one velike lampe nalazi se moja kuca,« — prošapta mi Mustafa, Ali u njegovom glasu osjecalo se da on ne misli na kucu nego na nešto drugo, sasvim drugo. Sigurno je pri tom mislio na njih dvije — kcerku i drugaricu. Mnogo ce volio on njih dvije. Ali je ljubav prema narodu prema slobodi, bila mnogo jaca i — on ih ce napustio. Radio je neumorno. Htio Je da pomogne svakoga — da uradi što više. I uvijek Je bio veseo — radovao se kao dijete. Svakom ce cvrsto stezao ruku, volio ke svakoga. Ni snivao nije da se negdje u razbojnickim špiljama cetnichlh štabova, kuje podla zavjera cija ce i on biti žrtva. Sjecam se dobro našeg posljednjeg susreta. Bilo je to u selu Vukosavcima. Ušao sam u Jednu malu, tjeskobnu izbu. Soba je bila puna dima. On je radio. Oci su mu bile pune suza. U narucju je držao jedno malo dijete. Pokazao mi je gdje mu je maramica i zamolio me da mu obrišem oci. To neka nam bude pozdrav! Do videnja. Nije imao vremena ni da se rukuje sa mnom. Izašao sam. I ni slutiti nisam mogao da je to naš posljednii susret. Osvanuo je zlokobni 21 februar. Dan kada je cetnicka kuga uzela živote najboljim sinovima Tuzle i Majevice, medu njima i drugu Mustafi Mujbegovicu. Na bijelom snježnom pokrivacu pitomih majevickih livada ležao je iznakaženi lješ njegov. Okolo su vrištale i na svježoj krvi pirovale spodobe u Ijudskom oblihu — cetnici! Izdaleka sam ga vidio — bliže nisam mogao prici. Zdravo druže Mustafa, neka ti je vjecni pomen i slava.