Dne 15, maja o. g. održana je u cijeloj našoj državi proslava t. zv. „materinskog dana". Time se odala cast našim vrijednim majkama, koje nas rodiše, ocuvaše, odgojiše i na noge postaviše. Ova je proslava u našoj državi prva,ali nije u drugim,kulturnijim zemljama, jerše tacastmajkama svetkovala još prije. Prvadržava, koja je proslavila materinski dan, bila je americka Unija, iz koje je i potekla ova plemenita misao još 1913. Kada je Baržild izabran za predsjednika sjev. americkih država. On je, prije no što ce sjesti na zlatom ukrašenu stolicu predsjednika republike, prišao svojoj ostarjeloj majci, poljubio je u staracko i nabrano celo i rekao: »Hvala ti, majko, ti si me popela ovdje!« Za to je dan 15. maja u njegovoj državi proglašen za veliki državni praznik, a ovu lijepu plemenitu ideju primiše Nijemci, Englezi, Prancuzi i dr. kulturni narodi. U njihovim je državama, kao i kod nas, dan 15. maja svake godine dan matera, dan, u koji se po svima školama, ustanovama, opcinama, društvima i t. d. govori o požrtvovnosti, nesebicnosti, ljubavi i toplini majki, koje stvaraju familije i države, te se taj dan dijele u mnogim mjestima i nagrade majkama. U tim predavanjima o majkama narocito se omladini kazuje, da na taj dan svaki sin, svaka kcerka priredi svojoj, miloj majci po kakav ugodni casak, da joj rekne: „Hvala, majko, na tvojim brigama, patnjama, lijepim željama, na milim pogledima, na silnoj neprocjenjivoj ljubavi i žrtvama", pa da je ugodno cime daruje. Ako nema sredstava da kupi majci dar, ima barem cvijeca u božijoj prirodi, pa neka je toga dana narocito zakiti. U ovom vremenu velikog previranja, etickog i socijalnog poremecaja ova je proslava materinskog dana jedan mehlem na društvenu ranu, jedan mehak zavoj na narodnoj zasjeklini, koju je ucinila nepravda, rat, podivljavanje i ubijanje ljudskog roda. Uvedenjem proslave materinskog dana hoce se da pode napretku i uzgoju uma i srca, želi se pobuditi i obnoviti u ljudi, koji su silno zaokupljeni poslom i borbom za život, osjecaj ljubavi prema svojima majkama. Dužnost je sviju nas, velikih i malih, da se sjetimo svojih majki, koje su žrtvovale cijeli svoj život nama, rodu i državi, koje su se patile i mucile za nas, pa da nježno i djetinjski poljubimo njihove mršave ruke, koje su nam na hiljade puta hljeb skuhale, rucak zgotovile, kojima su nas pitale, milovale, podizale i vodile po teškom putu života našeg. Da živimo stotinu godina, mi se njima ne možemo odužiti! Življele naše mile i drage majke, a mrtvima neka je rahmet i lijepi dženet!