Esnafske skupštine. Ove su se držale prema potrebi, a na njima se Vijecalo o esnafskim stvarima. Pravo glasa imali su šamo majstori, dok su na skupštine mogli dolaziti i kalfe. Skupštini je predsijedao cehaja, a ako ovoga nema, onda kalfabaša. Predmet je skupštine bio obicno: cijena robi i povišica placa kalfama. Doklegod su bile esnafske organizacije cvrste, bile su i cijene istim predmetima jednake u svakom ducanu. Na skupštini su birali i funkcionere. Rad esnafa. Rad se esnafa protezao u tri pravca i to : 1. što su zastupali i branili svoje zajednicke interese bez obzira na ostale stranke ; 2. što su dobrim primjerima a i kaznama nastojali, da se njeguje i širi poštenje i solidnost; 3. što su se starali, da im se posao unapreduje i usavršuje. Majstor, kalfa i šegrt. Šegrta je primao majstor, koji ga je smio držati. Osim zanata radio je šegrt i druge poslove, koje obavlja služince u ducanu i kod majstorove kuce. Ovo su pravo mnogi majstorija, osobito njihove žene cesto zlorabili. Bilo je opet majstora i bula1), koji su sa šegrtom postupali kao s rodenim djetetom pa i još bolje. Segrt je ucio zanat 3—4 godine, a onda bi bio osposobljen za kalfu. Da šegrt postane kalfom valjalo mu je položiti ispit pred narocitom komisijom. Egzaminator je bio ustabaša. Ispit se sastojao u tome, da šegrt izradi jedan predmet svoga zanata po uzorku ili urneku. Nakon uspješno obavljena ispita bio bi proglašen kalfom. Kao kalfa ostao bi kod istog majstora i radio o zanatu. Sad bi dobivao placu, koju bi mu majstor isplacivao obicno pazarnim danom t. j. onim danom, kada se držao pazar (sedmicni sajam), da tako može podmiriti svoje potrebe. Ako je u jednog majstora bilo više kalfi, onda se najstariji zvao kalfabaša ili nadkalfa, koga valja razlikovati od esnafskog kalfabaše, o kome smo vec govorili. Majstor je isplacivao heftaluk2) pocam od najstarijeg kalfe. Kada je kalfa bio proglašen za majstora, mogao je otvoriti svoj ducan. Otvaranje ducana. Kada bi šegrt postao kalfom, dobio bi od majstora najpotrebniji alat a kao kalfa nabavljao je ono, što nije dobio od majstora. Kada bi prvi dan otvorio svoj ducan, dolazili bi mu na mubarec (cestitanje) majstori njegova esnafa i ako je ovaj novi majstor bio siromašan, darivao bi ga svaki majstor onom vrstom robe, od koje je najviše imao. Tako bi novi majstor, koji je otvorio prazan ducan, vec imao i nešto robe. Lijepa li su to vremena bila! Obrtnici se medusobno vrlo lijepo pazili, pomagali i upravo bratski osjecali jedan za drugoga. Kao primjer za ovo neka posluži ovaj fakat. Desilo se, da je neki obrtnik jedan dan pazario onoliko, koliko mu treba da namiri svoje potrebe pa i više, a njegov susjed nije toga dana ništa prodao, pa ako bi ovome obrtniku došla nova mušterija, uputio bi je svome susjedu: „Eno kupi u njega, cijena je ista i roba je ista, a on danas nije ništa pazario". Mnogi su znali reci mušteriji, da tražene robe nemaju, ili da je prodana i ceka, da je kupac odnese i na taj bi nacin uputio svoju mušteriju susjedu. Onda je zaista bilo lako govoriti i vjerovati da ce doci ono, što je kome krsmet. Uocivši ovo, lako je shvatiti poštenje, o kome Evlija Celebija piše: „Još sam vidio u caršiji ljude, kako pare broje, a kad mujezin zauci ezan na munari, ostave pare onako u otvorenim ducanima i nezatvorivši pohrle u džamiju i kad se povrate, nastave rad u trgovini". Dobro stojeci obrtnici i trgovci nijesu uopce prodavali ,,na malo", da tako siromašniji može lakše prodavati svoju rukotvorinu. Za vrijeme cesatluka (krize) pomaže bogati siromašnoga i uzaima mu novac bez kamata, bez svjedoka i obveznica. (Vrlo su rijetki ljudi bili, koji su novac davali na kamatu, a svijet ih je mrzio.) Spomenuli smo, kako je šegrt postajao kalfa, a kalfa majstor. Šegrt je za svoje promaknuce morao s uspjehom položiti ispit, a kako mi se cini, kalfa je morao dokazati, da mu je otac ili djed ili pradjed bio majstor u istom zanatu, da može dobiti dozvolu, da otvori ducan. Uvijek je u isto vrijeme po više šegrta osposobljeno za kalfa i kalfe za majstore. Svecanost, koja se priredivala u jenicarsko doba pri podjeli svjedodžbi šegrtima za kalfe i kalfama za majstore u raznim obrtima, zvala se kušanma. Kušanma je uvijek spojena sa velikim izletom. Kušanma peštemalja sastoji se u tome, što bi proizvedenom kalfi i majstoru pripasali bošcu ili peštemalj. Kušanma dolazi od turske rijeci kušanmak a znaci: pasati, a peštemalj ili bošca je zastirac (kecelja). Kušanma je uvijek spojena sa izletom u romanticnu okolinu Sarajeva. Izlet bi trajao po više dana, a svako je mogao doci na izlet. Priredivaci izleta pocastili bi gosto jelom, kavom i duhanom. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu