Naša javnost cesto se je bavila životom muslimanske žene, ali žalibože stalno vrlo površno, tako nesigurno, da svojim citateljima nije time nikada pružila fakticne informacije. Za to cemo pružiti stvaran prikaz života one misteriozne žene ispod guste koprene i za tajanstvenih rešetaka na prozorima. U Evropi postoji takoder cijela literatura, koja se bavi životom muslimanske žene, ali nažalost i ta cijela literatura je samo jedan neograniceni broj fantasticnih prica, koje evropska citalacka publika smatra kao stvaran prikaz života žene u Islamu. Tu su razlicite price o haremima, u kojima žive cijele cete lijepih odaliska. Sve su one zarobljene i stranom oku pokrivene gustim velom. I tek se samo može naslucivati, što se pod tim svilenim velom skriva, što diskretno odaju sanjarke velike crne oci, ta nježna i plemenita formirana oblina ruku ili nogu. Harem bi imao služiti samo muškoj pohoti, dok je žena u njemu samo stvar, objekat u rangu jednoga komada pokucstva. Strašna je kob takove žene degradirane na stepen jedne doma ce životinje, jednoga stvora, koji nijemo i cutljivo mora podnositi sva poniženja, te služiti ropski volji i prohtjevima svoga muža. Okrutan je udes tih pokrivenih i zakljucanih stvorova bez slobode i uopce bez mogucnosti, da se slobodno krecu. One se ovako zatocene ne smiju zanimati ni zašto izvan harema, ne smije znati ništa o javnim priredbama, skupštinama, a ne smiju se zanimati cak ni za udes svoje domovine. Osim svih tih zala žena u Islamu živi u vjecnom strahu, da njezin muž ne dovede njoj suparnicu, koja ce joj za tili cas oteti i ljubeznoga muža. To su u glavnom stania o životu muslimanske žene, kako ga prikazuje evropska literatura, što poznavaocu toga života izgleda kao loše izradeni falzifikat koje umjetnine. Daleko gore u Njemackoj, Švedskoj, Belgiji itd. može se napokom poklanjati potpuna vjera tim pricama, ali naša publika ne bi smjela padati u tu zabludu, jer tu, tek nekoliko kilometara odavle, živi oko 300.000 žena, koje se mole Alahu, a neogranicenom ljubljavlju ljube i svoju materinsku rijec. Kao najbolje uvjerenje za svakoga, da islamska žena nije ni u kojem slucaju stvorenje drugoga reda, da nije nikakova stvar u posjedu muža, nego naprama nauci Islama potpuno ravnopravna svomu mužu, biti ce svakako ono, što o tomu kaže K u r a n kao jedini izvor muslimanske nauke i sveto pismo sljedbenika Islama. U Kuranu je na više mjesta spomenuta žena i njezin položaj naprama mužu, a poglavlje IV. stav 1. glasi doslovno: „O, narodi! Bojte se svoga Gospodara, koji je vas sve od jednog jedinog bica stvorio i koji stvori vaše žene od cega i vas (od iste sastojine). Bojte se Boga, koga vi svi molite i poštujte žene i rodbinu; jer zaista, Bog njih cuva!" Ili pako poglavlje II. stav 228. glasi: „Ženama pripadaju ista prava, jer se od njih traže i iste dužnosti; i one imadu na isti nacin prava naprama muževima, kao muževi naprama njima." Osim toga Muhamed a. s. je kao utemeljitelj muslimanske vjere za žene rekao: ,,U istinu, najbolji medu vama su oni, koji su svojoj ženi najbolji"; ili: „Pod majcinim nogama leži pravi raj!" Muhamedu a. s. položaj žene mnogo leži na srcu. Ne samo, da on pridaje ženi ista prava kao i muškarcu, nego traži od njih i uzajamnu ljubav i nježnost jednog naprama drugom, a muškarca zadužuje još vitešstvom i uslužnošcu naprama ženi. I stanje žene prije pojave Islama u Arabiji bilo je ne teško, ne žalosno, nego upravo tragicno, jer su Arapi samo rodenje ženskoga djeteta smatrali nesrecom, pa su takovu djecu živu zakapali u pijesak, prodavali u robstvo ili zamjenjivali za koju domacu životinju. Brak je bio puki slucaj i bez obaveza, a muž je mogao raditi sa ženom što je samo htio. Arap je imao 15, 20, pa i po 100 žena. Zakoni ženu uopce nijesu uzimali u zaštitu, niti je ona mogla što nasljediti. U Perziji je isto tako žena bila van zakona; a brak je bio dozvoljen sa materom, sestrom i sl. Muhamed a. s. je prvo zabranio ubijanje i zakopavanje žive ženske djece, a propovjedao je, da samo rodenje ženskoga djeteta znaci božji blagoslov i milost, a umrla ženska djeca, da se pretvaraju u male andele, koji onda u nebu mole za spas duše svojih roditelja. Isto tako, dok je žena po biblijskoj predaji zavodnica, cak i orude u rukama davola, koja je skrivila historicki grijeh ljudskoga roda i grijeh uopce na zemlju donijela, pa koja ima i sada i naprama starom i novom zavjetu, kao i napram nauci Mojsijeve vjere, biti u podredenom položaju naprama mužu, cijelo Evino žensko potomstvo kaznu za taj grijeh da ispašta, — dotle se Islam stavlja na sasvim obratno stanovište: historickoga grijeha u Islamu nema, nego sve pocima sa individuumnom. U Islamu svaki pojedinac odgovara samo za svoja vlastita djela. Muž i žena su vec i zato jednaki, što svako odgovara samo za ono, što licno cini, pa bilo to dobro ili zlo. Celibat i slobodna ljubav. Ova narocita pažnja naprema ženi je kao nužna predpostavka bracnoga života, za koji Islam vjeruje da je, iz više razloga, bolji, cišci i zdraviji od vanbracnoga. Celibat i slobodnu ljubav Islam ne trpi. Zato Islam priznaje svete osjecaje ljubavi samo ako ovi dobivaju formu bracne zajednice. „Ženite se onima, koje ljubite!" Roditelji s obzirom na brak nijesu u pravu raspolagati sa svojom djecom, jer kad su ova punoljetna, onda su slobodna. U ovom slucaju brak bez privole kceri nije valjan. Uzevši ljubav uopce kao princip stvaranja, onda je brak logicno realiziranje toga principa. „Brak je formalni akt posvecen vjerom, zajamcen zakonom i javnošcu". Spolna ljubav kod svih stvorova ima za svoj cilj potomstvo, a potomstvo naše dobar uvjet za egzistenciju ima jedino u braku. Brak sa Islamskog gledišta je jedna zajednica, u kojoj se muž i žena upotpunjuju. Muž unosi snagu volje i tijela, a žena srce i požrtvovnost. Najjaca veza medu mužem i ženom je uzajamna ljubav, svestrana pažnja i bezobzirna požrtvovnost jednoga naprama drugomu. ,,Ti moraš s njome voditi obiteljski život pun dobrote!" (K. IV 23.), ili: ,,Vi ne smijete zaboraviti