Islam uci, da imamo prije svega da ižvršimo dvije dužnosti. Dužnosti prema našem Stvoritelju, te dužnosti prema Božjim stvorenjima. Prvi preduvjet za naš moralni i duševni razvoj jest, da priznajemo našeg Stvoritelja, da mubudemo uvijek zahvalni za njegova neizmjerna dobra, koja od njega dan i noc primamo, da ga slušamo, te da sve svoje postupke prema njegovim propisima preudesimo. Najbolji nacin, da pokažemo našu ljubav prema Bogu, leži u tom, da ljubimo sva Božija stvorenja. Ta ljubav izražuje se u tom, da ih po svojim najboljim silama potpomažemo, njihovu bijedu ublažujemo, njihove boli i gubitke smanjujemo, da se za njihovo dobro brinemo i t. d. Ako nijesmo spremni, da žrtvujemo naš posjed za dobro drugih ljudi, to naša sva molitva nema mnogo vrijednosti. Prije svega mi tada ne razumijemo pravi cilj pobožnosti, ako ne ljubimo i ne pomažemo druge ljude. Islam nas o jasnim rijecima uci, da moramo odbaciti svaku onu pobožnost, koja ne pociva na ljubavi prema bližnjem. To se jasno vidi iz slijedecih rijeci Kurana: „Jesi li Ti vidio onoga, koji ne vjeruje nikakvu vjeru? To je onaj, koji je surov prema siromašnim i slabim, te koji ni druge ne potice da pomaže siromahe. Zato teško onom farizeju i moliocu, koji ne zna cilja svojih molitava i koji svoje molitve vrši samo zato da ga drugi vide, a uskracuje svoju pomoc drugima." Slicno glasi i osuda Alejhiselamova nad jednom muslimanskom ženom, o cijoj se pobožnosti mnogo govorilo, ali od koje nije bilo nikome pomoci. Alejhiselam rece, da njezina pobožnost nema vrijednosti. S druge strane pohvali on drugu jednu ženu, koja pomože jednome od žedi i umora klonulom psu. Alejhiselam tada rece o njoj, da je ona zaslužila raj. Ako Islam uci, da se naše poštivanje i ljubav prema Bogu mora ispoljiti u stalnoj, aktivnoi ljubavi prema Božijim stvorenjima, kako prema ljudima, tako i prema životinjama, to je tim receno i još nešto drugoga, naime to, da po islamskoj koncepciji nije nasa zadaca, da bježimo iz svijeta i da provodimo život kao pustinjaci i bogomoljci u šumi ili pustinji, u manastiru ili kakvoj tekiji. Takav bi postupak bio skroz pogrešan i los, isto kao što bi bilo loše s druge strane sasvim zaboraviti Boga, te našu energiju i snagu posvetiti sticanju novca. Obadva ova ekstrema osuduje Islam, jer traži, da mi pored naših svjetskih obaveza i zanimanja mislimo na Boga, da mu se molimo i da ga slavimo. Mi moramo nastojati, da uzmemo za primjer sami Božiji rad, da bismo mogli doci dotle, da budemo jedno s njim. Moramo pomagati siromahe, bolesnike, naše roditelje i rodake. Takovim pravim, ljudskim djelovanjem izradicemo u nama samima ono, što je najljepše u nama: pravi covjecanski karakter kao trajan dobitak. Sada jedna za Islam osobito karakteristicna crta. Islam nam pruža jednu vrlo visoku predstavu Boga. Islam naime uci, da je Bog svuda jedan te isti. Bog je gospodar neba i zemlje, gospodar svih naroda svijeta. Ovaj pojam Boga širi naše srce, a po tom i naše saucešce i ljubav, jer ništi predrasude, koje dijele ljude od ljudi. Što je širi pojam Boga, to je širi i horizont naše ljubavi i saosjecanja. I obratno, što je uži pojam Boga, to je ogranicenija i naša Ijubav i to je veci broj naših predrasuda. Bilo je jedno vrijeme, kada je pojam Boga kod ljudi bio vrlo uzak. Tada je i osjecaj ljubavi bio kod ljudi vrlo ogranicen. Stari su ljudi na pr. vjerovali, da su oni jedini odabrani na narod. Židovi su mislili, da je Bog samo njiha odabrao za svoju djecu, a sve ostale nazivali su prezirno poganima. Iz toga vidimo: U onim ranim vremenima pojam Boga bio je još vrlo uzak, a posljedica toga mogla je biti samo ta, da se je svaki narod smatrao od Boga odabran, a sve druge, da je prezirao. Islam je djelovao blagodatno kao lijek kod bolesnika,pošto je ucio, da je Bog Gospodar svih naroda i da njegova milost nije ogranicena na nakakav odreden narod. Islam ne pripušta mogucnost, da bi Stvoritelj bio s kojim narodom macuhinski postupao. Ne! Sunce i Mjesec raza siplju svjetlo i toplinu na sVaki narod, kiša pada za sve narode, a zrak je za sva bica isti. Odijelo i životne namirnice stvorene su za sve. Svi imaju oci, uši i ostale culne organe, kao i razum i talenat. Bog je istinit i pravedan prema svoj svojoj djeci. Ako mi vjerujemo, da mi u Bogu imamo našeg zajednickog gospodara, to pocinjemo osjecati, da nas sve veže zajednicka veza. A to je uzrok, zašto Islam polaže toliku vrijednost na jedinstvo i univerzalnost Boga. U kratko: Islam promatra cijelo covjecanstvo kao jednu je dinu familiju, koja pod jednim nebom i na istoj zemlji živi, koja dobiva isto svjetlo i istu kišu, istu hranu i druge dragocjene darove. Kuran o tom veli: „Sva slava i hvala, te sva molitva neka je Gospodu svih naroda." „O vi, ljudi, služite vašem Gospodu, koji je vas i one prije vas stvorio, bojte Ga se. On vam je nacinio zemlju kao vaš dom, nad njom nebo, sa neba vam šalje vodu (kišu), a ovim stvara voce i druge plodove za vašu hranu." „O vi, ljudi, stvoreni ste od muža i žene razdijeljeni u narode i plemena; najbolji medu vama u ocima Boga je onaj, koji je najbolji, najpravedniji i najcestitiji". Islam ide još jedan korak dalje. On uci, da spas covjeka nije vezan sa ispovijedaojem jedne sasvim odredene vjere. Židovi vjeruju na pr. da se Božija, milost postiže samo ispunjavanjem Mojsijevih zakona, dok Kršcani misle, da bi spas mogao doci samo od smrti Isusa na krstu. Islam nasuprot veli, da spas nije vezan ni za kakovu odredenu vjersku formu, vec na jedan princip, koji izgleda tako opcenito raširen kao i samo covjecanstvo. Kuran prikazuje ovu stvar u ovome svjetlu: „Židovi i Kršcani vjeruju, da nitko drugi, nego samo Židov odnosno Kršcanin ne može doci u Raj. To su prazne nade, zašto su uopce postavili takovu dogmu? U stvari s v i, koji su poslušni Gospodu i koji vrše dobra djela, mogu biti slobodni od svakoga straha, te ne trebaju ništa da se boje!" ,,U istinu svi, ma kako se zvali: Muslimani, Židovi, Sabadijani i Kršcani, dok god vjeruju u jednog jedinog univerzalnog Boga i dok go