Fahrunnisa, profesorica, predavala ja literaturu na bagdadskim školama. Ummul Hair Fatima i Ummul Ibrahimmel-Ezdani predavale su teologiju muškim i ženskim slušateljima. Sejjidi Nafiza bila je uciteljica velikomu ucitelju i imamu Šabji, koji danas ima preko 140 milijona sljedbenika, a ona mujeobavila i akt pokopa (talkin), Enim Asim u svojoj autobiogrfiji kaže, da su mu mati i sestra oružjem u ruci pomagale u bojevima protiv križara. Dvije rodene sestre Halife Mansura vojevale su takoder, preobuceue u muška odijela, u bojevima protiv Bizanta. H a t i d ž a, žena znamenitoga junaka Salahudina, nazvana »Sejdetul-Šam« (gospoda Sirije), osnovala je mnoge škole i kolegije, a u Damasku takova jedna škola još i danas nosi njezino ime. Turhan-hatun, žena drugoga Halife iz dinastije Seldžukovica, samostalno je vladala svojim principatom, gdje je imala i svoje posebne ministre. Žena Atabega Saada, takoder T u r h a n h a n u m, poslije smrti muževe, samostalno vlada državom, u kojoj, pomocu ove mudre žene, narocito napreduje znanost i umjetnost. Alma-hatun, takoder iz porodice Atabega, samostalno vlada u gradu Širam.Ona je takoder velika prijateljica znanosti i umjetnosti, pa na svom dvoru u formi slobodne akademije vodi filozofske i teološke rasprave. Velike kceri Egipta, Indije i Andalusije. U Egiptu žena osniva akademiju Darel Hifejmet (kuca znanosti), gdje su predavane razne nauke, a najviše filozofija (teozofija). Medu nastavnicima, kao i medu slušacima bio je pretežan broj ženskih. Dvije princeze, samostalne vladarice Egipta, odgojene su u ovoj akademiji: Sejdul Muluk, koja se kasmžje istice u filozofiji, te Sagru Dur, žena velike politicke spreme. Ona je savremenica Luja XI, a nazvana je »carica muslimana«. U Indiji se narocito istice Nuri Džihan (Svijetlo svijeta), a potjece iz obicne gradanske obitelji. Udata za Džihangira, cara Indije, vrši ona najveci upliv na svoga muža i na carstvo. Ona je sama zapravo vodila poslove carstva, koje je cvalo i napredovalo. Ona je osnovala mnoge ucevne zavode, te bezbroj prosvjetnih i humanitarnih društava. Osobito je izgradila jaku mrežu dobrih puteva po državi. Osnovala je i neku vrst izložbe, gdje bi svake godine na dan 9. marta sve dame izlagale svoje dragocjenosti i rušne radove, a razgledanje ovih bilo je obvezatno uz ulaznice. Prihod od ovih ulaznica išao je za pomaganje siromašnih ljudi. U Andaluziji (Spaniji) dok su vladali Mauri, a narocito za vladanja halifa Abdurrahmana III., Hakema I. i Ebu Nasra, žena je vodila glavnu rijec kako u nauci tako i u politici. Mnoge su od njih ucile arhitekturu, astronomiju i u ovim se granama nauke narocito istakle. — Dvorac žene halife Abdurrahmana »El Zehra« savršeno je arihitektonsko djelo, kojem je teško naci ravna. Inace je to bila velika žena, kad se uzme, da je ona nagovorila svoga muža, pa je placao ucenjacima za jednu oku prijevoda grckih klasika i filozofa po jednu oku suhoga zlata. To je onaj uzrok, da je tadanja Španija znastveno prednjacila cijelome svijetu. — Još su se u Andhluziji osobito isticale princeza Valida kao vehka pjesnikinja, Umul-Ula i El-Aruzi kao profesorice gramatike i poetike na sveucilište u Kordovi. Kako je visoko ovo sveucilište stajalo, narocito dokazuju fakta, da su na njemu školovana dvojica rimskih papa, da je jedan njegov fizicar mehanjcar u 12 stoljecu sa svojom spravom pokušao se digauti uzrak, te napokon da jenatemelju spisa jednoga ucenjaka Abdulaha Vergunije Kolumbo otkrio Ameriku. Uzvišene rijeci nesretne majke. Španija je cvala, dok su njome vladali razboriti i pametni vladari, ali kad su se ovi izopacili, tu su dienu zemlju izgubili. Sunce slave je zapadalo, tonuo je i drugi rog polumjeseca u pucini velikoga oceana, kada je skršen i zadnji otpor Maura u Spaniji, pa kada je dvor zadnjega mlitavoga halife Ebu Abdulahes-Sagira morao bježati i za uvijek se oprostiti sa divnom i bogatom Granadom. Medu cetama dvorjanika bježala je i majka zadnjega halife Ajiša. Gorki uzdisaji otimah su se iz bolnih grudi, a suze kao kiša padahu niz blijedo lice tužne i žalosne starice. Gledajuci zadnji put Granadu sa brežuljka, koji je kasnje nazvan „arepski vaj", stade pred svoga nesretnoga sina i rece: „Drodo, koji nijesi dostojan nazvati se clanom slavnoga arapskoga narod, kojega sam ja rodila na nesrecu rodu i domovini, stidim se i crne zemlje, što si mi sin. Kamo puste srece, da sam — mjesto tebe — kamen rodila. Placi, kukavico, placi, kad nijesi kao covjek vrijedan bio sacuvati svoj sveti zavicaj, de sada kao žena plaši! Pod Livaul-hamd (brdo) sakupljenim vitezovima nijesi htio u pomoc priteci; jer kad je trebalo da medu njima budeš, nijesi bio, nego si se kao žena krio. Ako nijesi u stanju bio izvojštiti sjajnu pobjedu, koju su tvoji djedovi na bojnom polju više puta izvojštili, mogao si domovinu bar sacuvati od tolike sramote! Da, da, mogao si, ali nijesi htio, jer si dvorski raskoš i dvorsko uživanje predpostavljao majci domovini. I danju i nodu zabavljao si se s robinjama i po bašcama gledajudi kako so sjene odrazuju sa vitkih stabala. To je bilo tvoje zanimanje. Za trenutno zadovoljstvo svojih požuda nijesi žalio i cast i ponos i sve upropastiti. Nikada ti ni na um nije palo, da se pobrineš za buducnost svoga naroda. Prokleti sine! Šta si ucinio od svete sablje. koju si naslijedio iza slavnih djedova? Komu si predao Granadu, El-Hamra i El-Bejza dvorove? Vitezove, koji su uvijek plašili neprijatelja sa hrabrošcu i junaštvom kada i u kojem si ih boju predvodio? Da te ko upita: šta je bilo s jagrz-atova? Kako bi mu odgovorio? Na sudnjem danu, kako deš ti svojim precima u lice pogledati? Kad te zapitaju za tvoja kukavicka djela, hodeš li im ovako odgovoriti: Sabljom, koju ste mi ostayili, sjekao sam neposlušne robove i robinje. U Granadi, u El-Bejza dvorovima, u bašcama i cvijetnjacima bezbrižno, veseleci se, krao sam Bogu dane. Spas domovine i njezina buducnost, to se mene nije ticalo. Vaše vojske, da svojim strastima udovoljim, žrtvovao sam neprijatel