Baš u našim danima se mnogo zaboravlja ovaj ajet, kao mnogi drugi, potpuno isti. Zaboravljaju se, jer mnogim Ijudima ne ide u glavu da njihove navike i njihovi obicaji nisu ništa odmakli od svega drugog ljudskog, da su prolazni i vremenski. Samo „Božji obicaji", o kojima je rijec u ovom ajetu, su vjecni i neprolazni, kao u opce sve što dolazi od Njega. A od Njega je došao i obicaj, da se vremena mijenjaju, pa je ne samo štetno za zajednicu, nego i za pojedinca, ako tvrdoglavo ustraje na nasljedenom i ne razmišlja svojom glavom. Ima kod nas mnogo takvih, koji su se nekada nalazili u prilikama, da im razmišljanje nije bilo ni potrebno. Ima ih mnogo, koji su navikli da se drže života, kakvim se živilo prije stotinu godina, a da im ni ne padne na pamet da li je to danas još moguce. Jer, kada bi samo malo napregni glavu, vidjeli bi da je vrijeme vec davno izbrisalo ono, na cemu su njihovi obicaji i njihove navike zasnovane, da je sve to davno prestalo i da je došlo drugo, novo doba. „Božji je obicaj" da se vremena mijenjaju, a „Božji obicaj" je da se i ljudi u njima mijenjaju... To, što su naši oci i djedovi mogli, ne možemo mi danas više. U prvom redu, sa vremenom izmijenile su se i životne prilike i mi bi bili osudeni na neminovnu propast, kada bi se tvrdoglavo borili protiv vremena. Potrebno je da istini odvažno gledamo u lice i da uvidimo, gdje smo i na koji nacin pogriješili. „Covjek je neprijatelj onog, što ne razumije", rekao je znameniti halifa Ali bin Abu Talib, dodavši mudar savjet da treba da se kloni nerazumijevanja naobražavanjem i shvatanjem. Kohko su ove rijeci aktuelne danas, blizu hiljadu i tristo godina po smrti ovog velikog vojskovode i alima! Za nas narocito. Jer mi bolujemo od neshvatanja dugi niz godina, bolujemo i nemocno gledamo, kako nismo u stanju da se odupremo. Uzdamo se u želje, a želje su, kako veli isti Ali bin Abu Talib, „bogatstvo glupana". Ove želje, koje se nikada ne ispunjaju, niti se mogu da ispune, ovo bogatstvo „glupana", nazivamo mi nafakom. Mislimo, kad sjedimo skrštenih ruku i gledamo kako nas satire vrijeme, kako propadamo i nestajemo, da smo „mutevek'jil" i da je naša dužnost da ustrajemo na krivom putu dokle živimo. Pada mi na um jedna lijepa prica iz života našeg Devletlije koji nam je dao najljepše što imamo. Neki seljak došao je da Ga posjeti i da Mu se pokloni, ostavivši pred džamijom devu, da slobodno hoda, prepustivši je sudbini. Pejgamber, kada je seljak ušao, dao mu je savjet: „Akilhu ve tevek'jel!" »Sveži je, pajeonda prepusti sudbini«. A obicaj i navika je kod Arapa da nikada ne vežu hajvan, nego puštaju da slobodno hoda, jer znaju da im ne može pobjeci — u pustinju. Samo u gradu, a taj seljak je došao u grad, treba hajvan da se sveže, mimo obicaja, jer nesvezani hajvan može nekome da smeta ili da ode gdje ne treba. Treba se snaci u prilikama, treba hrabro pogledati vremenu u lice, pa izmijeniti obicaje i navike, koji su neodrživi. U staroj knjizi Ogu, u kojoj su prikupljene tolike pametne rijeci poznatih i nepoznatih alima, veli se: »Kada vidiš da vrijeme nece da se snade s tobom, nastoj da se ti snadeš s njime«. Mi smo preslabi, a narocito oni, koji su sticajem dogadaja ostali bez imanja, da bi mogli da se odupremo vremenu. Preslabi smo da vremenu naturimo pecat nasih obioaja i navika. Radi toga treba hladno da razmislimo i da ocijenjmo što da ucinimo. Ni jedna vjera koliko naša, nije toliko širokogrudna i toliko razborita. Njezinu silnu i privlacnu moc može da ocijeni samo onaj, koji je obaviješten o sve vecem krugu islamske zajednice na cijelom svijetu. Nikada se nije naša vjera prestala da širi i danas ona ulazi u mase centralne Azije, stalno napredujuci prema sjeveru, zauzimajuci sve vece terito rije dalekih zemalja. Napreduje prema centralnoj Africi, širi se u Indiji. A sve to bez ikakve propagande* bez ikakvih misija, prosto za to što je jednostavna» logicna i pristupacna. I što se snalaze ljudi s njome. Islam je kao stvoren da zadovolji svakoga, ma gdje živio na zemaljskoj kugli, bio jednostavan, priprost i siromah, ili visoki intelektualac, složen i bogat. U casu, kad je zasnovan u današnjoj formi, do dana današnjeg, on nije izgubio svoju privlacnu snagu. A razlog? Pored svega što smo pobrojali, pored božanske snaga koja leži u Kur'anskim ajetima i u hadisi šerifima, divna sloboda svakog mumina da se snade u svakom položaju, u svakoj sredini, u svakom vremenu. Veliku privlacnu snagu, koju ima Islam na cijelom svijetu, ne možemo da krnjimo mi, koji smo samo šaka u moru islamskih naroda. Trebamo da naucimo'odjeljivati ono, što nam je ušlo u krv i obicaj, od onoga, što nam je ostavio naš veliki Devletlija. Trebamo da naucimo odjeljivati rijeci i najucenijih alima od rijeci Alejhiselamovih, jer samo što je On rekao vjecnoje i neprolazno. Što covjek kaže i do cega on dolazi svojim umovanjem ne mora'da bude tacno. Covjek nije toliko savršen da bi mogao, svojom intelektualnom snagom, prozreti vjecnost. Bar do sada to nije mogao, i ako su znanostl pokazale silan napredak na svim poljima, i ako tehnika svakim danom iznosi po koji novi stroj, savršeniji i savršeniji. Sve to nije ništa prema vjecnim „Božijim obicajima", prema prirodnim zakonima, koji ravnaju svijetom. Ne tmijemo dozvoliti da nas pregazi vrijeme, ne smijemo tvrdoglavo da ostajemo na jednoj tacki i da mirno gledamo propast oko sebe. Moramo da uzmemo snažan zamah i da se otresemo suvišnog balasta prošlosti, koji nam koci napredak. Izgubili smo toliko do sada, što nismo trebali, a izgubili smo najviše vremena, koje smo mogli korisno da upotrebimo za svoje usavršavanje, za svoju naobrazbu, za svoje ekonomsko i socijalno ucvršcenje, a time za svoje osposobljenje da izdržimo bijesnu borbu za životj koja nam se namece, kao i ostalom svijetu pod kulturntm uticajem zapada. To je i naša islamska dužnost. Važna i jedna od najvažnijih. Zakljucicemo sa jednim ajetom, kako smo i poceli, sa ajetom, koji treba da bude i ozbiljna opomena: „ Ve la tulku 'ai ejdik'jum ilettehl