24. maj 2010. Prvi put u životu vodim dnevnik. Lijenost, nelagoda od svakodnevnog svodenja racuna, strah od sebe ili drugih... jednostavno su me odbijali od takve nakane. Na prijedlog gospode Vojke SmiljaniÐikic, baš na moj 53. rodendan, zapocinjem tu avanturu. Na vrijeme, što bi rekli Crnogorci. 25. maj Na poziv Medijske organizacije jugoistocne i centralne Evrope SEEMO iz Beca, u Budvi prisustvujem medunarodnoj konferenciji "Dani istraživackog novinarstva". Poziv nijesam mogao odbiti: tri dana boravka na suncem okupanom crnogorskom primorju prijace mojim kostima; na skupu ce biti prikazan Karneval, a srest cu stare i upoznati nove prijatelje. 26. maj Prava grupna psihoterapija: slušam ispovijesti i žalopojke novinara istraživaca iz Njemacke, Rusije, Ruande, Austrije, Hrvatske, Srbije... Bogami, nide nije lako. Diktatori, korumpirani politicari i mafija znaju svoj posao. Rekao sam: Crna Gora je država gdje vlasnike dnevnih novina ubijaju, predsjednika Akademije nauka i umjetnosti tuku metalnim šipkama, direktore nezavisnih dnevnih novina lemajubejzbolkama, gdje sude novinarima i medijima... Ovdje, a i mnogo šire, važi geslo: Dobar novinaristraživac je samo mrtav novinar. Organizator uvece prikazuje Karneval, dugometražni dokumentarni film o zlocinackom hapšenju i deportovanju bosanskohercegovackih izbjeglica iz Crne Gore, raden po mojoj knjizi Kobna sloboda. Bože dragi, ovaj film sam u ovakvim i slicnim prigodama odgledao sto puta, ali i dalje ne mogu ostati ravnodušan: uvijek se potresem nad zlom koje su crnogorski policajci pocinili nad bosanskim izbjeglicama. U smrt su poslali najmanje 86 Bošnjaka obilježenih svojim imenom. Nakon projekcije, prilaze mi kolege. I oni su potrešeni. Koleginica iz Bukurešta, Marina Konstantinou, pita da li bih mogao održati predavanje o istraživackom novinarstvu na državnom bukureštanskom fakultetu žurnalistike, gdje ona predaje. Traži saglasnost da u svoja predavanja uvrsti Kobnu slobodu i Karneval... Uz rujno crnogorsko, do dva sata iza ponoci caskam sa Oliverom Vujovicem, izvršnim direktorom SEEMO i Radomirom Licinom, urednikom beogradskog dnevnika Danas. Oliver predlaže da SEEMO, u okviru edicije Veliki novinari istraživaci objavi i prevede na engleski dopunjeno izdanje Kobne slobode. Što cu: to je ponuda koja se ne može odbiti. 27. maj Nakon dorucka, napuštam Budvu. Sa suprugom Elvirom uputio sam se ka Herceg Novom, gradu sunca, palmi i karnevala. Zabrinuta je: ispred zgrade hercegnovske policije, odakle su tokom maja 1992. godine Karadžicevim egzekutorima slali bh. izbjeglice, prvi put cemo položiti cvijece. Tacno u 12 sati, sa desetak clanova porodica deportovanih, koji su iz Goražda stigli kombijem, i predstavnicama pet nevladinih organizacija, pored stare palme polažemo cvijece. Majka ubijenog Mirsada Borovca jeca i pita se: Zašto su mi ubili dijete? Stid me: niko od gradana Herceg Novog, gdje se nalazio sabirni centar za uhapšene Bosance i Hercegovce, nije prisustvovao tom memorijalnom skupu. Još jedna velika crnogorska bruka. * * * Put do Sarajeva pretvara se u pravu nocnu moru: noga me i dalje užasno boli. Diskushernija. Svakih desetak minuta Elvira zaustavlja auto kako bih protegao nogu. Nema pomoci. Ne djeluje ni injekcija protiv bolova. 1. jun Ena, moja kcerka, slavi 18. rodendan. Misli da ce roditeljska ogranicenja pravdana njenim maloljetstvom sada prestati. Grdno se vara. Strogo joj velim da ce, pošto mi je jedinica, moju saglasnost za ulazak u brak dobiti kad napuni 40. "Tad me više niko nece ni htjeti oženiti, pa cu ti, jadan, ostati usidelica", uzvraca šeretski Ena. 02. jun Grom iz vedra neba: moja majka, Zinka, dobila napad slijepog crijeva. U 79. godini. Moj prijatelj, dr. Šefik Bešlic, odlucuje se za hitnu operaciju. Strah me da majka, zbog oboljelog srca i godina, nece preživjeti operaciju. Ili ce je odnijeti postoperativne komplikacije. Dok u bolnickom hodniku sa Elvirom cekam ishod, na um mi pada izreka da covjek postaje star tek kada mu majka umre. 03. jun Majka je dobro podnijela operaciju. Uz pomoc medicinskih sestara jutros je napravila i nekoliko koraka. Uz majcinski osmijeh veli da sam je prevario: dok su je vodili ka operaciono] sali, rekao sam joj da ne brine: ljekari ce joj uraditi ultrazvucni pregled stomaka... Nije imala kad da se uplaši: odmah su je uspavali i operisali. 04. jun Cudo: majku smo danas izveli iz bolnice. Osjeca se odlicno, pomalo hoda po kuci. Dok je gledam prisjecam se kako su mo] sin Dino i kcerka Ena teško podnijeli operacije slijepog crijeva. U bolnici su ležali po sedam dana, a oporavak im je trajao skoro dva mjeseca. "Bravo, nano, ti si prava devojka. Dva dana nakon operacije si izašla iz bolnice. Dino i Ena su u odnosu na tebe dvije babe", sokolim majku. 05. jun Danas ja ležim na operacionom stolu plasticnog hirurga, dr. Zlatka Berberovica. Ubrizgava mi botoks. Nije da ne boli. Ustvari, sam cin ubrizgavanja botoksa više je neprijatan nego bolan, ali dok doktor rutinski zabija iglu izmedu mojih obrva snažno grcim vilice. Tokom sljedecih nekoliko mjeseci u tom predjelu necu imati duboke bore i necu moci da se mrštim. Izgledacu opušten kao Buda. Ako je vjerovati doktorima, u sljedecih nekoliko mjeseci necu imati ni napade migrene, što je glavni razlog botoksovanja. Sa migrenama se nosim još od srednje škole. Naucnici su u meduvremenu, veli dr. Berberovic, sasvim slucajno utvrdili da nakon plasticnih operacija cela kod vecine pacijenta nestaju napadi migrene. Povezuju to sa dva nerva iznad obrva koji, kad se oslobode pritiska ceonih mišica, više ne izazivaju migreno zne napade. Botoks je samo proba: ukoliko se njime zaustave napadi migrene, idem na operaciju cela. Tako cu se, možda, osloboditi užasnih glavobolja. A sve sam probao da ih zaustavim. Pio razne lijekove, Kinezi su mi radili akunpunkturu, sprovodio sam masaže, vodio racuna o ishrani, te izbjegavao sir, cokoladu, suvomesnate proizvode... Pomogao mi je samo stari Abdulah hodža: osam godina nijesam imao mi