U romanu „Zimsko ljetovanje“ Vladan Desnica pripovijeda o grupi Zadrana koji su, bježeci od saveznickih bombardiranja tokom Drugoga svjetskog rata, napustili svoj grad i dospjeli u selo Smiljevce u njegovome neposrednom zaledu. Iz njihovog pribježišta „pucao je vidik na razoreni grad u nizini i more pred njim“, naglašava se u romanu. Oni dakle vide svijet u kojem se donedavno odvijao njihov život, oni imaju informacije o svakoj promjeni i svakom dogadaju, oni promatraju svako novo bombardiranje i bar otprilike znaju koje su zgrade taj put razorene, a po tome mogu pretpostaviti ko je stradao, jer od prolaznika i iz razgovora sa susjedima, prilikom rijetkih posjeta svom gradu, znaju ko od njihovih sugradana još istrajava kod kuce i može stradati od saveznickih bombi. Oni vide kakvo je vrijeme u njihovom gradu i na „moru pred njim“, znaju cega nema i šta se može nabaviti, uvijek na vrijeme saznaju koga treba ožaliti, ko je otišao, kome se našlo dijete. Njihova egzistencijalna situacija je, kao što se vidi na prvi pogled, izrazito paradoksalna: oni znaju sve o svome dosadašnjem svijetu, ali nisu više njegov dio, oni imaju informacije o životu koji se odvija u njihovom svijetu, ali ne mogu sudjelovati u tom životu. Umjesto života, oni imaju znanje i razumijevanje. Kao da svijet u kojem se odvijao njihov život, jedini svijet koji bi za njih mogao biti stvaran, gledaju kroz staklenu pregradu. Oni, recimo, vide more pred svojim gradom, ali se u tome moru ne mogu okupati i ne udišu jod u njegovim isparenjima. Oni znaju kakve probleme imaju njihovi donedavni sugradani da nabave hranu, dobro razumiju te probleme i žalosno stanje svojih sugradana, ali oni ne osjecaju njihovu glad, ne doživljavaju uvijek iznova strah koji su upoznali njihovi sugradani cekajuci u redu na racionirani hljeb i nemaju njihovo iskustvo boravka u mrklome mraku skloništa. Oni vide koje su kuce porušene saveznickim bombama i znaju ko je živio u tim kucama, pa na osnovu toga mogu s visokim stupnjem vjerovatnosti naslutiti da je stradala komšinica ta-i-ta; ali oni ne mogu ukloniti kamenu prašinu s lica nekadašnje komšinice, ne mogu pored tijela staviti otrgnuti ud, ne osjecaju grc u stomaku od pogleda na lokvu krvi. Sve to oni zamišljaju, oni cak gotovo sigurno znaju da se to upravo tako dogada i izgleda, ali nemaju neposredno osjetilno saznanje svega toga, pa im zato manjka i stvarna konkretna emotivna reakcija na stvari i dogadaje. Njima, najkrace receno, manjka pateticko saznanje svega onoga što proživljavaju njihovi dojucerašnji sugradani u Zadru. Naime stvarno, konkretno emotivno saznanje otkriva nam i cuva neponovljivu pojedinacnost svakog dogadaja i svakog bica, ono nas podsjeca na cinjenicu da se stvarnost i život sastoje od samih unikata, jer se ni jedno bice i ni jedan dogadaj nece ponoviti. Znanje koje nekadašnji Zadrani imaju, naprotiv, uopcava i apstrahira, ono je racionalno, logicko, matematicko, ono nas nastoji uvjeriti da je sve zamjenljivo, višekratno i opce. Ne znam kako da jasno izrazim ovaj element životne situacije Desnicinih Zadrana u Smiljevcima, jer je najociglednije stvari gotovo nemoguce jasno izraziti. Jasno je da svaki od njih tuguje za stradalom komšinicom, ili osjeca bol, bijes, ocajanje, šta vec, ali je njegovu emociju izazvalo, dozvalo, njegovo znanje o stvarima, a ne neposredno osjetilno suocenje sa samom stvari u njezinoj punoj konkretnosti i neponovljivosti. Kad bi on bio u Zadru i pokušao, recimo, ukloniti kamenu prašinu s mrtvog lica svoje komšinice, njegova emocija bi bila proizvedena neposrednim osjetilnim saznanjem i iskustvom, ona bi imala nešto tjelesno jer bi bila izazvana tjelesnim senzacijama, a kao posljedica toga bi i njegovo pateticko saznanje bilo konkretnije i u izvjesnom smislu vrjednije. Njemu bi u tom slucaju emocija bila nametnuta, izazvana snažnim osjetilnim doživljajem, pa bi i pateticko saznanje dogadaja ili bica koje on saznaje bilo cjelovitije i jace vezano za sam dogadaj odnosno bice, dakle to bi bilo pateticko saznanje vanjskog svijeta, koje ga vezuje za taj svijet ili ga bar približava njemu. Ovako, dok je on u Smiljevcima, njegova tuga, bol ili ocajanje zbog necega što se dogodilo u Zadru, dolaze iz njega, potaknuti njegovim znanjem, imaginacijom ili kojom vec duhovnom sposobnošcu. Njegova je emocija nužno opcenita, jer nije izazvana neposrednim pogledom na mrtvo lice i grcem u želucu od pogleda na krv koja se gruša, nego je dozvana iz njega, proizvedena radom njegovoga duhovnog bica. Zato ga ta emocija ne vezuje za vanjski stvarni svijet, nego ga dodatno udaljava od njega. A njihovo pateticko saznanje života koji se odvija u Zadru onakvo je kakvo se stice kroz staklenu pregradu: ono je više od puke informacije, ali je manje od života, jer su sadržaji tog saznanja potekli iz njihovih bica, a ne iz svijeta koji treba saznati. Stvari stoje obrnuto simetricno sa svijetom sela Smiljevaca u koji su oni dospjeli. Dijelove toga svijeta oni osjetilno doživljavaju, ali te doživljaje ne razumiju, ne reflektiraju, i zato ih ne mogu pretvoriti u duhovne sadržaje. Mali ljudi, koje su upoznali na selu, jedva da su pokazivali nešto zajednicko s djecom, kakvu su imali prilike upoznati u Zadru. Okus mlijeka se nije mogao povezati s kravom, ni nakon što su vidjeli kako njihove domacice muzu krave i dobivaju mlijeko. Cak ni smrt i žaljenje za mrtvim, stvari koje bi trebale biti univerzalne i za sve ljude jednake, na selu nije imalo nicega zajednickog sa smrcu i tugovanjem kakvo su oni poznavali iz grada („Ali to uopce nije plakanje, to nije žaljenje, to ne slici ni na što! Jesi li primijetila ....kad seljaci za nekim žale, po njihovom žaljenju nikako ne možeš razumjeti ni ko je umro... ni u kom im je stepenu srodstva, ni da li im je uopce u rodu; kukaju sve onako bez reda, neumjereno, obilato, pretjerano“, govori Anita u 19. poglavlju romana). Stvarno selo, u koje su dospjeli nakon bijega iz Zadra, nije izbrisalo, cak nije dovelo u pitanje, slike, p