Nostalgija je cežnja za necim što smo imali pa izgubili, a što nam izgleda puno vrednije od onoga što sada imamo: da je bila u pitanju nostalgija možda bi kod nas sve bilo manje krvavo, ali nije. Bila je melanholija, grcko melaina chole, crna žuc, koja nije uvijek pozitivno crna, možda nikada nije. Melanholija je, u našem kontekstu, ljutnja zbog toga što nemamo zube da zagrizemo, nemamo prste da se propnemo, cežnja za necim što nikad nismo imali i što ne zaslužujemo, što ne možemo dosegnuti, nešto što u osnovi ne postoji, ali mi ga hocemo. Za sve naše neuspjehe okrivljujemo druge, a svi uspjesi koje postižemo su iskljucivo naši. Ima razloga da tim drugima zavrnemo šiju, da ne kvare našu svecanu zabavu. Prica o šibicarenju pocinje u vrijeme najnovije. Doktor K. na sudenju pokušava ubijediti sud i javnost da je 'muslimanska vojska' u opkoljenom Sarajevu pucala na narod ne bi li provocirala vojnu intervenciju Zapada ili bar zaustavila pregovore koji joj ne odgovaraju. Posebno se osvrce na zloglasnu granatu koja je pogodila sarajevsku glavnu pijacu Markale 05. februara 1994. a fotografije njenog ucinka spadaju medu najužasnije koje se u fototeci svjetskog užasa nalaze. Obraca se svjedoku koji je visoki svjetski vojni strucnjak i kaže mu mi smo imali svjedoke koji su isto tako visoki svjetski vojni strucnjaci kao što ste vi, i koji su odmah po eksploziji granate otišli da ispitaju njenu putanju i odmah posvjedocili da ona nije mogla doci sa srpskih položaja. I potura mu neku kolor fotografiju kao dokaz. Vi sigurno poznajete ovog gospodina. Svjedok je pogledao: Da, poznajem toga gospodina, ali granata je pala 05. februara, a na fotografiji je covjek u košulji kratkih rukava u punom sjaju ljeta. Ah, da, to je to, zamena, kaže doktor. Docekat ce Markale zaista i svoju drugu, ljetnu, granatu, sa istim mnoštvom strašnih prizora, ali ova prva, 'naša', kao da je bila namijenjena svecanom otvaranju Festivala Sarajevo – Sarajevska zima. Pala je u vrijeme dok se u kinu Radnik prikazivao poetsko-dokumentarni film Smrt u Sarajevu, koji je režirao Haris Prolic, a ja sam bio scenarist i narator. Poslije premijere filma sjedili smo na klupi sa ženom kojoj je sin nedavno poginuo od granatiranja, a ljudi su dolazili i govorili: Vi ste mi danas možda sacuvali život. Da nisam bio u kinu lako bih mogao biti na Markalama. Sa naše strane let granate je ispitao Sergio Vieira de Mello, komandant civilnog sektora UNPROFOR-a, koji je upravo bio dobio premještaj u Zagreb, ali je ostao jedan dan duže u Sarajevu da vidi film. Otišao je iz kina okružen cetvoricom vojnika koji su oko njega formirali zaštitni kvadrat. Kasnije je poslan na Kosovo, kažu da je stalno išao putevima koji mu nisu bili planom predodredeni. Poginuo je u Bagdadu kad je hotel u kojem je stanovao dignut u zrak. Haris i ja posjetili smo njegov grob u Ženevi i utvrdili da se nalazi nedaleko od groba velikog pisca Borgesa. Znao je po mene poslati blindirani auto, ali jednom u vrijeme te blindirane vožnje zapocelo je granatiranje, pa je ona izgledala kao surfanje na visokim talasima. Mi koji smo rat proveli u Sarajevu susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i bili zadovoljni što je ostala citava, ali kad su mladi ljudi poceli umirati susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i govorili: Tijelo pamti. Na Gazimestanu pristaje pjesniku u njegovo doba, ne pristaje politicaru ni u koje doba. Svako ce vam reci da je politika oblast realnog, ovo je ovlast melanholijskog, vodi u krvoprolice, u produženje politike drugim sredstvima. Kosovski boj, Vidovdan jeste veliki mit, borba s nekrstom, poraz, petstogodišnja vladavina nekrsta. Ali nekrst je otišao prije sto godina, izdogadale su se krupne i strašne stvari, zar nema niceg drugog što bi se moglo slaviti? Joj, covjece! Cak i ako se hoce poraz, Prvi svjetski rat je bio poraz sve do proboja Solunskog fronta, ali se dnevna zapovijest braniocima Beograda 1915. uci na vojnima akademijama širom svijeta: „Vojnici, vi više ne morate brinuti za svoje živote jer je vrhovna komanda brisala naš puk iz svoga sastava.“ Drugi svjetski rat je bio poraz ali je poceo 27. marta 1941.: u gradu od 300.000 stanovnika preko 100.000 je izašlo na ulice da skandira: „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob.“ A ako hocemo pobjedu imamo svoju, a ne one iz ofanziva: proboj Solunskog fronta. Taj datum se slavio, sve manje i manje, a beogradska ilustrovana revija Duga propratila ga je na neobican nacin. Ta ista Duga „proslavila se“ napadom na najveceg srpskog pisca, Danila Kiša, optužujuci ga da je sa knjigom Grobnica za Borisa Davidovica postao prepisivac. Rastrzale su ga razne proždrljive pticurine, medu njima jedan golub. Spominjao se Karlo Štajner, Borges, a nije se spominjao jedan mocan Savez. U Zagrebu je i dalje slavljen ali je receno: od Beograda do Zagreba 400 kilometara. Branili smo ga, a najbolje se sam obranio sa knjigom Cas anatomije. Ali sad mislim o njemu i na drugi nacin sjecajuci se da „tijelo pamti“. Bio je preosjetljiv, umro je mlad, u 55-oj godini. Je li njegovo tijelo prejako reagovalo na bijes kojem je bio izložen? Dakle obilježavala se godišnjica proboja Solunskog fronta i bila je vjerovatno posljednja prilika da preživjeli ucesnici posjete bratsku Francusku. Novinar Duge je lijepo propratio njihov boravak tamo, poentirajuci svoj clanak pricom o tome kako je dobre starce na kraju ugostio, u svom dvorcu izvan Pariza, imucni Parižanin, visoki dužnosnik Francuske republike, ugledni aristokrata (kako mu i samo ime kaže) gospodin Poali džOrian. Slavlje je velicanstveno opisano uz samo jedan problem: Poali džOrian, Poilus d´Orient nije ljudsko ime. Po rjecniku Meriam Webster, poilu (dlakav, muževan) je naziv za francuskog vojnika pješadinca u prvom svjetskom ratu, a potice iz Napoleonovih vremena. Poilus džOrient, (Poali dorian) je francuska vojska na istoku koja je ucestvovala u proboju Solunskog fronta. Ne znam šta je pjesnik htio da kaže kad je napisao „Stojte, galije carske“, ali postoji jasnija i popular