„Bolje je upravljati djecom pomoću osjećaja, nego strahom i prijetnjom." Terencijus Roditeljske dužnosti spram svoje djece prati roditeljska vlast, t. j. zakonito uticanje na one, koji im duguju svoju zoru. Ona se osniva na tome, što je dijete slabo, fizički nerazvijeno i što je nesposobno sa intelektualnog (umnog) i moralnog stanovišta. Kako se dakle vidi, roditeljska vlast nad djecom ima svoj izvor u interesu samog djeteta. Po tome ona ne isključuje prava djeteta, koja čine granicu roditeljske vlasti. Sve što šteti fizičkom i moralnom napretku djeteta, roditelji ne smiju to činiti. Tako roditelji nemadu prava: 1. da raspolažu životom i smrću svog djeteta; 2. još manje imaju prava da svoju djecu kinje i muče, da postupaju s njima kao sa stvarima ili kao sa životinjama. Žalosno mišljenje, da se djeca šibanjem vaspitavaju, treba već jednom da prestane. Uzrečica „šipka je iz raja izašla" ne može da opravda roditelje, koji nemaju prava da šibaju svoj porod. Ta Hristos nije šibao djecu, nego ih je prizivao i prednjačio im svojim primjerom!... Osim toga roditelji nemaju prava: 3. da podjarmljuju slobodu svoje djece, da ih prodaju u roblje, kao što je to bio običaj u davnoj prošlosti. Još manje imaju prava, da svoju djecu kvare i da ih čine jatacima svojih zlih djela. Na protiv, roditelji su dužni, da ne učine svome djetetu nikakve nepravde, bilo fizične ili moralne. Šta više njihova je sveta dužnost, da svoju djecu vole „ko očinji vid u glavi", i da im čine svako dobro, koliko više mogu. Jedino ne treba zaboraviti, da roditeljska ljubav ne smije biti zbog njih, nego zbog same djece. Mnogi roditelji maze svoju djecu, jer u tom uživaju, a ne misle, da time staju na put sreći svoga djeteta. Roditeljska je dužnost da svu svoju djecu vole jednakom ljubavlju, kako ne bi na taj način, na svom roćenom ognjištu, stvarali ljubimce i žrtve. U opštim roditeljskim dužnostima utkane su i ove: njegovanje, školovanje i vaspitavanje djeteta. Roditelji su dužni, da se brinu za tjelesno i duševno razvijanje svoje djece. Ta briga treba da zasijeca i u budućnost, a ne samo u sadašnjicu djeteta. Roditelji su dužni, da osiguraju svoju djecu u slučaju, da bi ih snašla kakva nesreća prije vremena. Roditelji su dužni da školuju svoju djecu, da ih školuju bar toliko da ne ostanu „slijepa kod očiju". No školovanje ne vrijedi ništa bez obrazovanja karaktera, bez vaspitanja, u užem smislu svoje riječi. Šta više školovanje bez vaspitanja može biti vrlo opasno, kao što i vaspitanje ne može se zamisliti bez znanja. Kao što u školama nastava mora biti protkana obrazovanjem volje i karaktera, tako i u domu sticanje iskustva i vaspitavanje djeteta ne smiju se jedno od drugog odvajati. Jedno od najjačih sredstava za vaspitanje djeteta, na domaćem ognjištu, jest primjer, jer: „To rade djeca, što vide od oca".