Gordost je porok, a ponositost je vrlina. Upamti, da je savršenstvo u tome, da čovjek voli svoje bližnje žao i sebe sama, a ako misli da je nešto više od njih, pa tako i radi, znači da čini ono što nije za hvalenje. Gordost treba smatrati kao prepreku, jer nam ona smeta da poznamo sami sebe. Gord čovjek neće nikada pristati da podvrgne svoja osjećanja neprekidnom ispitu, a bez toga neće nikada znati šta je s njim. Ne samo što se vara, nego ne će ni da zna za istinu. Ne dopadne li mu se kakva misao, odmah se umiješa gordeljivost i on je odbacuje kao lažnu samo za to, što mu se ne dopada; ako mu se, na protiv, kakva dopadne, on će se nje držati opet iz istog razloga, pa makar bila i očigledno pogrješna. Protivurječnost ga ljuti, u mjesto da ga obavijesti; rad bi vidjeti oko sebe ljude, koji će na sve stvari gledati kao on; izbjegava poštene ljude, jer ga vrijeća njihov otvoren i slobodan govor. Nije, bijednik, u stanju da vidi sam istinu, a zatvara svoje uši, da je ne bi doznao s polja. Kao svi, kojima ovlada kakva strast i on ide protivu svoga cilja; žudnja da bude svuda prvi, ponižava ga dotle, dok ne postane čak i smiješan, a zbog visokog mišljenja koje ima u sebi, gubi svačije poštovanje u mjesto da ga zadobija. Na suprot gordosti stavljaj ponositost: prva se zadovoljava spoljnim oblikom zasluge, a druga tek kad se svaka dužnost ispuni. Koji je gord, boji se prividne porješke, a koji je ponosit straši se sramote. Gordost se hrani praznom spoljašnošću, koja nije dovoljna jednome čovjeku; ponositost održava osjećanje časti, koje liči na obožavanje čestitosti.