Pravda nalaže da budemo prijašni, a kad smo prijatni, zar tu nije već i želja da nas naši bližnji vole, zar tu nije već želja za njihovo odobravanje? Kad pokuda budi u nama stid i vodi nas dobru, prirodno je da se hvali radujemo, ona podstiče našu dobru volju. Marko Aurelije je prezirao slavu, i ako je bio car i gospodar cijeloga svijeta; čovjek koji se ne ponese i kad se tako visoko izdigne, naći će uvijek zadovoljstva, kad mu se drugi dive. Nije korisno pokušavati da se uništi tako jaka, gotovo nepobjedna sklonost; bolje je udesiti tako, da joj se oduzme sve ono, što se ne slaže sa ljubavlju prema bližnjemu. Počasti se daju iz zahvalnosti ljudske, a u društvu neko treba da upravlja snagom; prema tome nema ništa pravednije, nego željeti to dvoje, pod pogodbom da se ne gubi iz vida čestitost. Ovladati voljom bližnjih lukavstvom ili silom; pribjeći spletkama, laskanju ili prevari, da ih obmanemo; izdavaši se za čovjeka od zasluga kojih nema, da bi istisnuo one koji ih imaju — sve to neće činiti čestit čovjek. Čestit čovjek se oslanja na samog sebe i svoje sposobnosti, trudeći se da iscrpi sve što one mogu dati, on služi opštem dobru i sebi, on dovodi u sklad sa svojom dužnošću i svoje slavoljublje i svoju žudnju za slavom. Ako tako shvatiš slavoljublje, onda ti čestitost nalaže da budeš slavoljubiv: ali ni čekanje pred vratima, ni molbe, ni spletke, ni kupljene hvale, ni povika na tvoje takmace, ne će stvoriti od tebe valikoga čovjeka; tebe će cijeniti, najzad, prema onome, što budeš sam uradio, a ako izađeš na glas kupljenim hvalama, to će se sve srušiti jednoga dana zajedno s lažima.