Načelo o suverenitetu naroda učinilo je, da se, pored starije ustavne teorije, rodi i nova teorija o narodnostima. Pošto narod ima prava da sam sobom upravlja, to on može zahtijevati da nad njim ne vladaju tuđinci, niti da bude pridružen kakvoj tuđoj narodnosti; isto tako on može zahtijevati i to, da se ne parča između više vlada. Svaki narod treba da obrazuje jednu nezavisnu državu, a svi dijelovi jednoga istoga naroda treba da budu skupljeni u jednu jedinu državu — eto to je formula načela o narodnostima. O tom se sve do XIX. stoljeća nije vodilo nikakva računa. Države su se stvarale slučajno, našljeđem i zavojevanjima, i ni malo se nije gledalo na to, da li se tim sastavljaju narodi različitoga jezika, različitoga roda, i raznih običaja, ili se jedan isti narod parča. Tako se radilo još i 1814. godine na Bečkom Kongresu. Razmjene, koje su imale da se izvrše između država, sračunavate su po broju duša, — vodilo se samo računa o bogastvu zemlje i o broju stanovnika. S toga je u Evropi bilo država sastavljenih iz više nesrodnih naroda, pa čak i iz međusobnih neprijatelja (Turska, Pruska, Austrija), a bilo je opet i naroda izdijeljenih između više država (Njemačka, Italija). Malo poslije Restoracije, rodoljubi stadoše raditi protiv vlada. Tamo gdje je kakav mali narod bio pridodat kakvoj velikoj tuđinskoj državi (u Turskom i Austrinskom carstvu), rodoljubi su tražili, da se taj narod odvoji od tuđinske države, koja nad njim vlada. A naprotiv tamo, gdje je kakav veliki narod bio izdijeljen na male države (kao u Njemačkoj i Italiji), rodoljubi su radili, da unište te male države, da bi ih sastavili u jedan narod. Pokret se dakle razvijao u dva suprotna pravca; čas je išao na razdvajanje, čas opet na spajanje; jedni su zahtijevali oslobođenje, a drugi ujedinjenje. Bilo je pokreta gotovo u svima zemljama; da se Srbi, Grci, Rumuni i Bugari oslobode turske vladavine; Madžarska, Češka, Lombardija i Hrvatska ispod Austrije; — Irska ispod Engleske; — Belgija od Holandije; — Poljska od Rusije. Javi se i pokret za ujedinjenje Njemačke i Italije. Jedino su Francuska i Španija, gdje je ujedinjenje već bilo izvršeno, bile pošteđene od toga komešanja. Zajedničko je načelo svih nacionalističkih stranaka, da svaka država mora predstavljati jednu narodnost. Ali šta se razumjeva pod imenom narodnosti? — O tom su u Evropi bile dvije škole. Za jednu, narodnost je skup ljudi, koji sami hoće da uđu u sastav jedne države; i prema tome stanovnici kakve zemlje imaju da riješe, kojoj će narodnosti pripasti: — narodnost dakle postoji samo po volji njenih članova. — Druga škola uči, da je narodnost opredijeljena samim porijeklom i da nikako ne zavisi od volje ljudi; ljudi istoga roda treba da su ujedinjeni čak i onda, kad oni to i ne bi htjeli. — Ona teorija, koja propovijeda da narodnost zavisi od volje članova, poglavito je Francuska. Francuska je već primjenjivala 1861. god. prije nego što će prisajediniti Savoju i Grofovinu Nicu, ona je pustila da prisajedinjenje izglasaju njeni stanovnici. Teorija određivanja narodnosti po porijeklu ima svojih pristalica u Njemačkoj i Rusiji: pangermancima su nazvani oni koji su htjeli ujediniti sve narode germanskoga (njemačkoga) porijekla u jednu državu, a panslavistima oni, koji su htjeli ujediniti sve slovenske narode. Njemačka je vlada primijenila tu teoriju, kad je prisajedinila Elzašane i protiv njihove volje, kao da su germanskoga porijekla. Za vrijeme rata u Bugarskoj 1877. god. Rusi su vješali kao izdajnike poljske vojnike, koji su bili u turskoj službi, s toga što su se kao Sloveni borili protiv drugih Slovena. Gotovo se svuda nacionalna stranka spojila s liberalnom strankom, da se bori s vladom, i od tud je poslije agitacija bila u isti mah i nacionalna i ustavna. Ona je trajala jedno pola stoljeća i pojavljivala se u raznim oblicima: čas su se agitatori bunili (u Grčkoj, Lambardiji, Belgiji, Poljskoj, Irskoj i Madžarskoj), čak su činili opoziciju u skupštinama (u Češkoj, Madžarskoj, Hrvatskoj i Ugarskoj), čak su se pak obraćali kakvoj državi, koja bi bila dovoljno jaka, da izvrši ujedinjenje. Gotovo je svuda nacionalna stranka najzad pobijedila: u Srbiji, Belgiji i Grčkoj ustankom; — u Rumuniji, Bugarskoj i Lombardiji tuđom pomoću; u austrijskim zemljama sporazumom s vladom, u Italiji i Njemačkoj prikupljajući se oko kraljevina, Sardinije i Pruske.