1. Osvrt na povjest planinarstva. Gore su od pamtivijeka zadavale lјudima strah i trepet. U davnini naivni je svijet vjerovao, da su visoke gore natprirodna, i čudesna bića i u bujnoj ih mašti pomišlјao kao nemani goleme snage i tijela. Tako su stari Grci vjerovali, da su Giganti, Titani i Laciti s vrhunaca visokih gora vodili rat protiv olimpskih bogova. Slične su bajke prisnovane mnogim gorskim vršcima, kao n. pr. Triglavu, najvišoj gori u Jugoslaviji (2863 m), koju su stari Sloveni držali orijašem sa tri glave, nadalјe Turama, u kojima su naši prađedovi nazrijevali velikog bika (turš), Velikom Kleku (Grossglockner), koji je naš narod držao velikim zvonom, a slično i našem Kleku (kraj Ogulina) u Velikoj Kapeli o kojem još danas narod govori, da je spavajući Kralјević Marko. S vremenom se stala gubiti vjera, da su visoke gore živa i natprirodna bića, ali je ostao dojam straha i veličajnosti, što ga gore pobuđuju u srcu lјudskom. Zato su primitivni lјudi prenijeli na gorske vrhunce stan bogova i napučili ih vilama, zmajevima i demonima. Grci su pomišlјali nebo i prijestolјe Zeusovo na vrhu najviše svoje gore Olimpu (3.000 m), koji je i najviša gora na Balkanu. Izraelićanima daje Jehova deset zapovijedi na brdu Sinaju, a Nojeva lađa zaustavlјa se i spašava na vrhu Ararata. Slično je vjerovanje rašireno i u našem narodu. Narodne priče i pjesme kazuju, da u gorama stanuju vile, vještice, zmajevi, vukodlaci i druga natprirodna bića. Narodna pjesma zove goru »vilovitom« i pjeva: »lijepa kao vila od gore«, ili: »A vila ga s gore gleda«, poznaje posebnu »vilu planinkinјu«. Naš narod goru drži za zao elemenat; n. pr. »Vješti goru lomi, a nevješta gora« ili »Planina je gladna i hladna«. Vijekovi su prolazili, a gore su sveudilј ulјevale lјudima čuvstva straha i veličja. No čovjek nije mogao trajno da podnasi taj tjeskobni osjećaj. S napretkom prosvjete stao je nastojati, da istraži i nadvlada prirodne sile. Zato je počeo da gradi lađe, da prepliva more, stao se penjati i prelaziti preko gora, da dopre u udalјene krajeve. Tako je Hanibal, taj prvi vojnički planinar, uz silne napore preveo hrabru vojsku preko nebotičnih Alpa i time dokazao, da visoke gore odvažnim i smjelim lјudima nijesu zapreka, a nekmoli opaka natprirodna bića. Za Hanibalom se povedoše Rimlјani, koji su prodirući na sjever, u Helveciju, Galiju, Germaniju i Panoniju, često morali prevoditi svoje legije preko visokih Alpa. U ono doba lјudi su se stali penjati na gore i graditi putove preko alpskih klanaca, i to je redovno bivalo u strategijske i trgovačke svrhe. O planinarstvu u današnjem smislu nije onda bilo ni govora. Tako je potrajlao sve do potkraj srednjega vijeka. Istom tada su odabrani umovi počeli otkrivati osobite čari gorske prirode i možda nije tek slučaj, da je Petrarka, taj pjesnik lјubavi, bio jedan od prvih planinara. On je prvi osjetio čežnju za veličajnim mirom i prostotom gorskoga svijeta, pa se sa svojim bratom penjao na gore, da ojača tijelo, osveži duh i da uživa u gorskim čarima i lјepotama. Međutim otkriće Amerike i smioni pothvati španjolskih mornara dadoše pobudu, da su odvažni putnici stali istraživati nepoznate krajeve i zemlјe. Uz nizine došle su na red i visine. Hrabri se putnici počeše penjati na visoke gore, da ih ispituju i upoznaju u naučnom pogledu. Zato je planinarstvo u svome početku imalo više ili manje naučni značaj. U takom je stanju nastalo planinarstvo od XVI. do XVIII. Vijeka. Snažan poticaj za razvoj planinarstva u današnjem smislu dao je čuveni francuski pisac Ž. Ž. Ruso, koji je u svom romanu »Nova Helojza« stao propovijedati nauku, da čovjek može samo u krilu prirode naći odmora i duševne pobude, zadovolјstva i sreće, tjelesne jakosti i energije. U to su se potkraj XVIII. stolјeća zbila dva znatna dagađaja, koji su dali snažan zamah planinarskom pokretu. Godine 1787. pošlo je za rukom ženevskom fizičaru Sosir da se uspne na Montblank, najvišu goru u Evropi (4.810 m), a god. 1789. uspio je uspon na vrh Grossglocknera (Velikog Kleka) 3.798 m, koji je uz Ortler (3.902 m) najviši vrhunac u istočnim Alpama. Ti uspjeli usponi i dva glasovita alpinistička vrhunca potakoše mnoge lјude, da su se dali na penjanje po Alpama i laćali se smjelih uspona. Nastao je pravi juriš na gore: jedan je vrh za drugim padao žrtvom planinarskim vratolomijama. Takve planinarske pobjede bile su senzacije i slavile su kao velike kulturne tekovine i naučna otkrića. U tim su se pothvatima najviše odlikovali Englezi, koji su se stali upravo takmiti, ko će se od njih prvi popeti na što više alpskih glavica. Značajan je slučaj engleskog planinara Vimpera na Materhorn god. 1865. On je dospjevši na domak vrhu stao rušiti kamenjem na društvo planinara, koje se je s druge strane (talijanske) penjalo na isti vrh, da ih prisili na uzmak i sebi osigura slavu prvoga uspona na Materhorn (4.482 m). Za Englezima se povedoše Francuzi i Nijemci, napose Švicarski, Amerikanci, Talijani, pa Rusi, Švedi i Norvežani. Do sredine XIX. vijeka bili su »svladani« malo ne svi znatniji alpinski gorostasi u Evropi, a onda su smjeli planinari stali zalaziti u Aziju, Afriku i Ameriku, da pokušaju uspon na Gaurisankar, Ruvenzori i Popokatepetl, te najviše gore na svijetu. Kod tih pothvata i prvih uspona mnogo je lјudi zaglavilo, a još više ih ostalo klјasto i sakato; ali to smjele planinare nije zaplašilo. To su bili pioniri novovjekog planinarstva. Oni su uradili osnov t. zv. visokoj turistici. 2. Visoko i obično planinarstvo Visoka turistika traži od planinara najveći napon fizičke i duševne snage. Što je koji uspon opasniji i teži, to je vredniji i privlačniji, to više mami planinare, da i oni na njem omjere svoje sile. Pristalica visoke turistike traži navlaš najteže uspone i nalazi užitak gotovo samo u tome, da se dočepa što vrletnije, vječnim snijegom i ledom ovjenčane glavice, a malo haje za druge lјepote, vidike i dojmove što se lјubitelјu prirode nadaju na gorskim visinama. Zao su takovi planinari to ponosniji, što više prvih opasnih uspona i vratolomnih veranja imaju u svojoj planinskoj bilanci. No pored te visoke turistike ima i druga vrsta planinarstva kojoj pripada ogromna većina planinara. Planinari te vrste uspinju se na gore ne samo zato da se mogu natjecati sa glasovitim prvacima planinarstva i podičiti se što većim brojem opasnih uspona, nego u prvom rodu idu za tim da uživaju u prirodnim lјepotama da se dive onome novom svijetu i samotnoj prirodi na planinama, pa da u svježem gorskom zraku i na pogledu veličajnih nebotičnih gorostasa nađu odmora i duševne okrepe. Oni žele da jačaju tijelo i traže estetski užitak, i zabavu, a penjanje i veranje po vrletnim strminama sporedna im je stvar. I doista, kad se čovjek uspne na vrhunac visoke gore oku se njegovu stvara novi neslućeni svijet: pored gromadnih pećina ima tu ledenjaka i polјana sa vječnim snijegom koji se na suncu cakle bezbrojem čarnih boja; ima dubokih ponora, sunovratnih stijena, visokih i šumnih vodopada i slapova, a po dolinama brzih potoka i modro-zelenih jezera, po obroncima rijetkog alpinskog bilјa i zelenih pašnjaka, a uza to i gorskih životinja: divokoza, orlova, sokolova i tetrebova. Na pogledju tih prizora i lјepota podilazi čovjeka čuvstvo divlјenja i ushita. Zaboravlјaju se dnevne brige, budi se snažna volјa za život, vraća se volјa, snaga i polet duha. Čovjek se kao preporađa i podmlađuje. Gledajući je s visokih planina postaje nam otadžbina čarobnija i milija; jača se svijest i ponos narodni, šire se grudi i iz njih se izvija poklič: Lijepa naša domovino! Pored toga planinarstvo, ako se razborito njeguje, dobra je škola za mnoga u životu potrebita svojstva. Tko se penje i vere po gorama, postaje ustrajan u svladavanju napora, odvažan i pregnutlјiv u teškim časovima, odlučan i neustrašiv u opasnim prilikama a ta su svojstva u životu isto tako potrebna kao trijeznost, oprez i ravnodušnost. Sanjari i sentimentalni lјudi mogu na pećinama, ledenjacima i sniježnicima da postanu čelični i bodri, jer su prisilјeni, da napnu sva svoja čula i da gotovo na svakom koraku biju boj s oporim silama gorske prirode. 3. Alpe i jugoslavenske planine. Visoka se turistika razvila i još se danas ponajviše njeguje u Alpama, kojih se visina kreće između 2.500 i 5.000 metara. Od njih se u koječem razlikuju jugoslavenske planine. Tako se ove ne mogu s ovima mjeriti visinom, Triglav u Sloveniji, koji se obično drži za najvišu goru u Jugoslaviji, visok je tek 2.863 metra, a Ljubotin u Šar-planini, koja po nagađanju nekih i po -tvrdnji českog »Slovnika Naučnog« ima 3.050 m, te bi po tom nadvisivao Triglav, po dosad pouzdanim podacima drugih (na zemalјskim kartama) doseže visinu samo od 2.700 metara. Gore u Hrvatskoj ne uzdižu se ni do 2.000 metara, jer najviši vrhunac u najvišoj planini Velebitu, Babin vrh, ili po sudu drugih Vaganski vrh, ima samo 1.798 metara. Troglav, najviši vrh u dalmatinskoj Dinari, ima 1.918 metara, dakle opet ispod 2.000. U Bosni i Hercegovini, koje su zemlјe pretežno gorovite, najviši gorski vrhunci dižu se tek koju stotinu metara nad 2.000; tako najviša planina u Hercegovini Čvrsnica ima 2.227 metara, a Maglić na granici bosansko-crnogorskoj 2.400 metara, te je potonja, najviša planina u svoj Bosni i Hercegovini. Samo crnogorski Durmitor (2.606 m), Ljubotin (2.700 m) u Šar-planini i najviši vrh u maćedonskoj Jakupica-planini (2.550 m) dižu se iznad 2.500 i pripadaju visokim Alpama, pokritim vječnim snijegom i ledom. Druga je razlika u tome, što Alpe imaju na vršcima ili ispod nјih ledenjaka i sniježnih polјana sa opasnim pukotinama i usovima, a ogromia većina naših gora obrasla je sve do tjemena šumom i alpskom travom. Ledenjaci i vječni snijeg na Triglavu, Durmitoru i Ljubotinu samo su izuzetak od toga pravila. Alpe imaju nepristupnih stijena i vratolomnih uspona i silaza, a pretežna većina naših planina lako je pristupna sa svih strana i rijetko se na njima nadaje prilika za opasno penjanje i veranje. Naše su planine od veće česti ubave i pitome, a Alpe grandiozne i divlјe romantične. No ako se i ne mogu naše planine mjeriti ni visinom, ni divlјom romantikom te veličajnošću gorskih oblika s alpinskim gorostasima, kriju one ipak u sebi svu silu čara i lјepote, pa i prednosti pred Alpama. Među tima treba u prvom redu spomenuti vanredno zgodan geografski položaj velikog broja naših gora. Nema kraja u Evropi, gdje bi se neposredno uz gore na tolikom prostoru steralo more i gdje bi se s gorskih vrhunaca pružao tako sjajan vidik, na sinje more i njegova ostrva, kako to biva sa Učke, Rišnjaka, Velebita, Biskova, Orjena i Lovćena i tolikih drugih primorskih planina! Toliko izmjene, kontrasta i slikovitosti rijetko se može gdje naći kao na prostoru od Učke do Boke Kotorske, koja se opet lјepotom svojom uspješno takmiči sa skandinavskim fjordovima. I konac Zrmanje od Starigrada do Obrovca rijetka je prirodna pojava. Obilјe kontrasta, izmjene i zanimlјivih vidika nalazimo i na bosansko-hercegovačkim i crnogorskim planinama, a da o Kopaoniku i Šar-planini i ne govorimo, jer su dosad u planinarskom pogledu malo istraženi. Dok su gore u Bosni većinom obrasle crnogoricom i bjelogoricom i između njih se steru zelene doline i široka plodovita polјa1, dotle su planine Hercegovine od veće česti gole i škrapaste, a tek u gorskim udubinama viđaju se tu i tamo zelena polјa ili blata. Kontrast između divlјeg Durmitora i pitomog Skadra na Bojani sjajno opisuje narodva pjesma (Vuk II., str. 105): »Ništa nemaš lijepo vidjeti, već bijelo brdo Durmitora okićeno ledom i snijegom usred lјeta kao usred zime; kad pogladaš strmo ispod grada. unutra teče Tara valovita, ona valјa drvlјe i kamenje, na njoj nema broda ni ćuprije, a oko nje borje i mramorja. A kakav je Skadar na Bojani! Kad pogledaš brdu iznad grada, sve porasle smokve i masline i još oni grozni vinogradi; kad pogledaš strmo ispod grada, al uzrasla šenica bjelica, a oko nje zelena livada, kroz nju teče zelea Bojana, po njoj pliva riba svakojaka.« Poznato je da se ruski pisac Hilferding u svome djelu o Herceg-Bosni i Staroj Srbnji ne može dosta nahvaliti poezije i vjerinsti u svom opisu Durmitora i Skadra. Gorski krajevi Jugoslavije obiluju i drutim prirodnim lјepotama, kakvima ima malo premaca u Evropi. To su u prvam redu planinska jezera, čarobne špilјe i rijeke ponornice, visoki gorski, slapovi i flora. Safirna Plitvička jezera, na deset terasa, deset jezera, jedno se u drugo ulijeva, a okružena, vijencom zelenih šuma, izađoše na svjetski glas sa svojih nesravnjivih čara i lјepota. Jednakim se ushitom slavi veličajno Ohridsko jezero, pa Skadarsko jezero, a za njima ne zaostaju mnogo tolika manja jezera, kao kao su sedmera Triglavska jezera sa najvećim i divlјe romantičnim Bohinjskim jezerom, koje postaje od visokoga i čuvenog slapa Savice, pa ubavo Bledsko jezero u tornjoj Sloveniji, nadalјe vanredno zanimlјivo Švičko jezero u Lici, koje lјeti obično presušuje i obrasta visokom travom, a zimi se ispunja debelim ledom, pak divlјe romantično jezero Plive kod Jajca. Jugoslavija, koje velika čest, osobito uz Jadran, zaprema krš, bogata je čarobnim špilјama i tajanstvenim rijekama ponornicama, samo je šteta što su dvije najglasovitije, Postojinska i Kancijanska špilјa, ostale pod talijanskom vlašću. I gorski slapovi, kao slap Peričnik i izvor Savice pod Triglavom, visoki slaop Savinje u Savinjskim planinama, romantični Zeleni vir, izvor Kupe i slapovi Čabranke u Gorskom kotaru, znameniti slapovi Krke pod Dinrom, veličanstveni izvor Bune u Hercegovini i mnogi drugi vodopadi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Maćedoniji mogu se i lјepotom i veličajnošću takmiti sa čuvenim alpinskim slapovima i gorskim izvorima u visokim Alpama. Naše planine obiluju i strahotnim ždrijelima i dubokim gorskim klancima. Tako je na glasu impozantan Turski žlijeb u Savinjskim planinama (između Turske gore i Skute), uzak i strm klanac sav zatrpan vječnim snijegom i ledom: puna je strahota i divota duboka provalija Paklenica pod Južnim Velebitom: vanredna je prirodna rijetkost dubok i dug klanac Sutjeske u Bosni i romantična dolina Neretve. I alpinska Flora jugoslavenskih planina vrlo je bujna i bogata. Tu valјa na prvom mjestu spomenuti krasni runolist, koji je ponos i dika svakog planinara. Taj alpinski cvijet raste ne samo na obroncima Triglava u Julskim Alpama i na bokovima Ojstrice i Skute u Savinjskim planinama, nego ga možemo naći na mnogim višim gorama Hrvatske, Dalmacije, Herceg-Bosne, Srbije i Balkana: tako na sklopu Rišnjaka i Snježnika, na Bitoraju u Gorskom kotaru, na Bijelim Stijenama u Velikoj Kapeli, na Srnopasu i Zavižanu u Velebitu: na Orj-nu, na Janskom vrhu i Troglavu, na Dinari u Dalmaciji, pak u Bosni na Klekovači, Osječenici, na Šatoru, u Hercegovini na Prislap-planini, Velikoj Čvrsnici, Prenj-planini, Ranišavi, pogorju Durmitora: u Srbiji na Mučanj - planini kod Ivanjice, a ima ga jamačno na Šar-planini i drugim vršcima balkanskoga gorja. Uz runolist se u obilјu nalaze posvuda i druge vrste alpinskog cvijeća, kao gorska ruža (Rhododendron), alpinski zvijezdan (Aster alpinus), glavočika (Saussnea alpina) i t. d. 4. Planinarstvo — elemenat narodne obrane. Prirodne krasote jugoslavenskih krajeva napose čare Julskih i Savinjskih planina, Gorskoga kotara i Velebita u Hrvatskoj, Dinare, Biokova i Orjena u Dalmaciji, davno su zamjetili pohlepni tuđinci, pa su stali gramzlјivom rukom posezat za tim našim dragocjenim blagom. Pod izlikom, da žele pospješiti planinarski promet, a uistinu da provedu mirnu »aneksiju« naših planina, stadoše Nijemci na čisto slovenskim gorama graditi planinarske kuće, staze, sa želјeznim žicama i šipkama i podizati putokaze s tuđinskim napisima ili na njemaču prekrojenim imenima. Očito je, da ih je kod toga vodila misao, da čisto slovenskim gorama dadu njemačko obilјežje. Isto tako talijanski alpinski klub sa Rijeke stao je na Rišlјaku i na drugim vrhuncima Gorskoga kotara markirati putove u talijanskim napisima i kod izleta na vršnima razvijati zastavu kralјevine Italije, tobože u ime planinarske aneksije, a najveću planinu u HrvatskojVelebit neprekidno su posjećivali Mađari, Nijemci i Talijani. Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Maćedonija prije rata bile su u lјetno doba pune tuđih planinara, tih pionira i avangarde tuđinske najezde. Slovenci su u pravo vrijeme uočili pogibao, koja im prijeti od Nijemaca, pa osnovaše vlastito planinarsko društvo god. 1893. i svojski se latiše posla, da istrgnu Nijemcima, što su zahvatili i da ih potisnu sa slovenskog zemlјišta. Prema onoj: »klin s klinom« počeli su radom graditi planinarske kuće na svim istaknutim tačkama Julskih i Savinjskih planina, izvoditi nove planinarske staze i podizati putokaze sa čisto slovenskim napisima i imenima. Tako su za 25 godina podigli oko 30 planinarskih kuća i skloništa koje prkosno stoje kao jake tvrđave protiv osvajačkih prohtjeva lakomog tuđinca. Uza to su probudili mar za planinarstvo u širokim slojevima inteligencije i selјaštva, a osobito omladine izdavanjem ilustriranog glasila »P1aninarski Vestnik« kroz 20 godina, planinarskih vodića i popularnih spisa o planinarstvu s oglasima, slovenskih planina. Kao što je kod Čeha prije rata vrijedilo geslo: »Co Čech, co sokol!«, tako se kod Slovenaca raširio poklič: »Ko Slovenac, taj planinar!« Slovenske planine oživješe. Na njih se stade uspinjati i staro mlado, osobito na blagdane i lјetne praznike. Dok obični planinari sad u većim, sad u manjim skupinama gaze po označenim i neopasnim stazama, dotle smioni planinari traže nove uspone i veranja po okomitim stijenama Triglava; Mangarta, Grintavca, Skute i Škrlatice i obogaćuju lјetopise planinarstva otkrićima novih opasnih i vratolomnih putova. Tako je Slovencima prije rata u razmjerno kratko vrijeme pošlo za rukom da zavladaju na svojim planinama i da potisnu Nijemce u uske granice i skromno vegetiranje. Hrvati su dosta rano prionuli uz planinarstvo, osnovavši planinarsko drušvo 19 godina prije Slovenaca, god. 1874. za svečanih dana otvorenja hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu. No, dok se kod Slovenaca iz jednakog zrna razvilo u kratko vrijeme granato stablo, ostalo je planinarstvo kod Hrvata sve do osnutka slovenskog planinarskog društva na istom početnom stepenu, te nije vršilo kulturnog i narodnog utjecaja na široke slojeve narodne. Društvo je brojilo oko 300 članova, većinom iz redova inteligencije i građanotva u Zagrebu, dok su se iz pokrajine rijetki javlјali. U to doba pada planinarenje po Slјemenu, zatim po samoborskim gorama, napose po Oštrcu i Plјeševici, a samo se sporadički izvodili izleti u druge udalјenije planine, i to ponajviše iz prirodoslovnih interesa. Značajno je, da su osnivači »Hrvatsvog planinarskog društva« upravo od reda sve sami prirodoslovci: dr. G. Pilar, I. Torbar. L. Vukotinović, dr. Šlaser-Klekovski, dr. Brusina i dr., izuzev Srbina Buda Budisavlјevića, tadašnjeg krajiškog časnika i književnika. Uspjesi Slovenaca i nasrtlјivi pokušajji tuđina, da se udome na hrvatskim planinama (n. pr. na Učki nad Opatijom) ponukaše i hrvatske planinare, da se ozbilјno late posla. U to vrijeme »Hrv. planinarsko društvo« gradi želјeznu piramidu na vrhu Slјemena, pribavlјa gradsku lugarsku kuću na Slјemenu za sklonište i konačište svojih članova, gradi drvenu piramidu na Ivančici blizu Varaždina, želјeznu na samoborskoj Plјešivici, počinje izdavati svoje glasilo »Hrvatski planinar« (g. 1898.), koji je do rata izlazio punih 17 godina. Uz to su se stale osnivati podružnice u gorovitim predjelima Hrvatske: u Gospiću, Ogulinu, Ivancu, Krapini, Požegi, Jastrebarskom. U oči svjetakoga rata porastao je broj članova na 500, društvo je sagradilo planinarsku kuću na Slјemenu, izdalo krasno ilustriranu knjigu »Bosna i Hercegovina«, dva planinarska vodića o Samoborskim gorama i o Slјemenu, proširilo svoje djelovanje na Gorski kotar i Velebit, u kojima je izvelo malu mrežu planinarskih markacija, zasnovalo gradnju planinarskih kuća na Rišnjaku (1.528 m) i na Visočici kraj Gospića i dviju planinarskih koliba na sjevernom i južnom Velebitu. Rat je na žalost osujetio izvedenje tih osnova; ali poslije rata društvo ih je opet prigrlilo i sada su u toku pripravne radnje za gradnju ne samo ovih planinarskih domova, nego i novih skloništa u Somoborskim gorama i na Plitvičkim jezerima. U prošloj je godini H P D izdalo četiri sveščića planinarskih putova, i to jedan o sjevernom Velebitu i Senjskom Bilu od dra. I. Krajača, dva sveska o Gorskom kotaru od. I. Pasarića i opis Slјemena od Vjek. Novotnoga. To su kratki opisi najvažlijih putova i uspona na pomenutim planinama za uputu planinarskog podmlatka. U novije se vrijeme smisao za planinarstvo u Hrvatskoj postepeno budi, osnivaju se nove podružnice: u Senju, Mrkoplјu, Tužinama, Ogulinu, Orahavici i Petrinji, javlјaju se novi članovi iz svih, napose planinarskih krajeva, te danas broj društvenih članova premašuje 2.500. Hrvatsko planinarsko društvo sada zapada važna zadaća, da što prije planinarski otvori one gorske sklopove naše države, koji stoje na domaku saobraćajnim vezama na kopnu i moru. Tu su u prvom mjestu Gorski kotar, Velebit i dalmatinske planine, jer im prijeti pogibao, da bi mogli pasti u ovom ili onom obliku plijenom jakoj organiziranoj talijanskoj alpinistici, koja ima svoje ispostave u danas talijanskom Zadru i talijanskoj Rijeci, koje točke danas na žalost predstavlјaju neprijatelјska kulturna žarišta protiv nas. H P D mora dakle sve preduzeti da kulturno otvori pomenute planine našemu i uopće slavenskom planinarstvu. Zato bi bilo od potrebe, da se planinarstvo raširi i u Dalmaciji i u Bosni, gdje su prije rata postojale planinarske organizacije, ali su imale više ili manje službeni značaj sa svrhom, da olakšaju promet i putovanje tuđih planinara po Dalmaciji i Bosni. 5. Odgojni momenat planinarstva. Putovanje i penjanje po planinama ima i veliko odgojno značenje. Planinarski se pisci slažu u mišlјenju, da u planinarenju, ako se razborito njeguje i ne izrađa u natjecanje za rekordima leži znatna odgojna snaga. Ono priučava čovjeka inicijativi, energiji i ustrajnosti, uči jednostavnom načinu života i ulijeva mu pouzdanje u vlastitu snagu. »Ustrajno planinarenje — piše iskusni planinar dr. I. Krajač (»Hrvatski planinar« 1914. br. 2) — jača i tijelo i duh, vodi čovjeka u krilo prirode, nuđa mu obilјe duševne hrane i tjelesne okrepe, bistri mu misao, duh i čuvstvovanje. Planinarski izleti traže od čovjeka fizičku radnju mišića, povećavaju izmjenu sokova, pojačavaju kolanje krvi i potpuno disanje zdravog zraka. Konačno planinarstvo odgaja čovjeka estetski i narodno, jer mu pruža dosta prilike, da zorno upozna i živo uzlјubi rođenu grudu. Nije dosta pjevati o domovini i nazdravlјati joj pri čaši vina, već je treba s kraja na kraj na svoje rođene oči razgledati i lično upoznati njezine prirodne krasote. Zato ne valјa budućoj generaciji samo teoretski propovijedati o apstinenciji, nego moramo njoj pružiti priliku, da pokaže svoju životnu snagu, a i to je moguće samo u prirodi, u planinarstvu kao racionalnom svladavanju tjelesnih napora. Došavši jedvom do te spoznaje, dužni smo najmlađoj generaciji pružiti mogućnost takova odgoja, da je tako spasemo od alkohola, noćarenja, moralnih zabluda i njihovih žalosnih poslјedica, među kojima je često prva prerana smrt: pa da od mladih inteligenata stvorimo lјude sa zalihom zdravlja sposobne za život, za borbu, sa jasnim cilјevima i čvrstom energijom, koji će živjeti radi borbe i uspjeha, a ne će se plašiti života i iz njega se povlačiti«. U tome prednjači kulturni zapad sa svojim iskustvom, a to iskustvo treba da iskoristimo, za odgoj našega mladoga naraštaja. Englezi se, već odavna drže načela, da treba omladinu slati na krilo prirode i u vioske alpinske krajeve, da okuša svoju snagu u tjelesnim naporima, i da se izvrgne opasnostima u borbi sa krutom silom opore alpinske prirode. Planinarstvo izvrsna je vježba i priprava za odvažnost, postojanost i domišlјatost u životu. Gimnastika i sport nisu jedina sredstva zdravoga omladinskog odgoja; njima treba da se pridruži razborito i sustavno njegovano planinarstvo. Sport i gimnastika treba zapravo da je samo priprava i treniranje za planinarske izlete. Za Engleznma su se u tome poveli Nijemci, koji su otvorili svu oilu omladinskih izletničkih udruga pod imenom Pfadfinder, Jugendwehren, Abstinentbund, Jugendbund i t. d, stotinama tisuća članova. I braća Česi su dosta rano s istom svrhom osnovali veliku izletničku organizaciju, koja se pod okrilјem »Českog turističkog kluba« brine za besplatna ili vrlo jeftina prenoćišta i opskrbu česke omladine za vrijeme lјetnih školskih praznika. Prema tomu je uzoru organiziran poslije rata i đački »Ferijalni savez« u našoj novoj državi sa sjedištem u Beogradu i sa podružnicama u pojedinim pokrajinama, Mladi planinari koji su članovi toga saveza, mogu zasad dulјe da borave i po volјi planigare samo na slovenskim planinama, gdje u planinarskim kućama »Slov. plan. društva« uživaju iste pogodnosti kao i društveni članovi, dok će im to u istim krajevima biti istom tada moguće, kad se uz potporu države i naroda posagrade planinarska skloništa na najvišim planinama Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Srbije i Maćedonije. A da se to uzmogne što prije s uspjehom izvesti, treba da se u tim pokrajinama osnuju planinarske organizacije po primjeru S P D u Ljublјani i HPD u Zagrebu, kojima je jedna od glavnih zadaća — građenje planinarskih skloništa. 6. Planinarstvo — vrelo narodne privrede. Naš planinski krajevi imaju mnogo prirodnih uvjeta da postanu omilјelim stjecištem planinara i putnika. No hoćemo li privući planinare i izletnike u naše krajeve, moramo im uz razmjerno umjerene cijene pružati one one udobnosti, što ih danas posvuda u kulturnom svijetu nalaze. To pravilo treba da pređe u meso i krv našim lјudima. Dašto, većina će putnika hrliti u one zemlјe, gdje im se uz što jeftiniju cijenu nudi što veća udobnost. U tom pak pogledu treba štošta da se u nas po tuđem uzoru preudesi. U naših lјudi ima premalo pothvatnog duha i smisla za napredak vremena. Domaći lјudi teško se odvažuju na nove investicije, a oni rijetki, koji to čine, ne nalaze potpore kod domaćih zavoda i drugih čimbenika. To su zamijetili stranci, smjestili se na zgodnim mjestima, pa posagradili svratišta i lјetnikovce, koji im osobito na našoj rivieri, nose lijep prihod. To će se dogoditi i u drugim planinskim krajevima, ako se domaći lјudi ne prenu iz ovoga nehaja i na izloženim točkama ne podignu udobna svratišta i izletnička sklomišta. Naši lјudi nadalјe premalo mare za reklamu, to uspješno sredstvo svakovrsnog prometa i privrede. Ima u nas lijepih krajeva i zgodnih izletišta, ima tu i tamo moderno uređeno svratište: ali rijetko dopre u javnost glas o njima, a da o oglasima i običnoj reklami i ne govorimo. Često se u nas čuju tužbe, da se u nekim našim mjestima ne može i za dobre novce ništa dobiti, ili ako se i dobije, da je nerijetko nevalјalo, a skupo, i to ne samo jelo i pilo, nego i konak. Sve to treba da krene na bolјe i da se preudesi prema modernim zahtjevima, ako hoćemo da planinare i izletnike privučemo u naše romantične gorske krajeve. Englezi, kako je poznato, najviše od svih naroda putuju po svijetu, a oni su, što se tiče udobnosti na putovanju, vrlo strogi i pedantni. Svuda traže, da im se za njihove pare pruža sve kao kod kuće, da bude jelo svježe i zdravo,pilo naravno i nepatvoreno, postelјa i soba čista i uredna. Nјihova strogost dobgro dolazi i drugim putnicima. Treba imati na umu, da u turističkom prometu u normalnim prilikama odlučuje masa, a ne rijetki pojedinci. Nitko pravedan ne prigovara primjerenoj zaslužbi i luđak je onaj koji s gubitkom posluje: ali opet se ne smije upadati u drugu okrajnost i ići za tim da se pgutnik oguli i oplijeni. Turistički promet u velike unapređuju dobro izvedene planinarske uredbe. U zemlјama, u kojima djeluju jaka planinarska društva, postepeno raste broj izletnika. To je i posve prirodno, jer ta društva krče i označuju gorske putove, po kojima se može svatko bez vodića uspeti na vrhunce gora i do glasovitih razgledišta. Ona grade na zgodnim mjestima pod vrhuncima gora udobna planinarska skloništa, u kojima planinari nalaze razmjerno jeftin konak i potrebnu obskrbu. Te uredbe olakšavaju planinarenje i na taj način privlače sve veći broj izletnika u one krajeve i time podižu privredu pučanstva. Tomu nam je svjedokom Švicarska, kojoj je prije rata promet stranaca nosio godimice više desetaka milijuna franaka, više nego cijeli njezin godišnji izvoz, a taj promet ima ona da zahvali ne samo svojim prirodnim krasotama, nego i dobro zasnovanoj organizaciji koja je zgodnom reklamom i pružanjem udobnosti i pogodnosti privlačila stotine tisuća tuđinaca u zemlјu. Za Švicarskom su se povele susjedne alpinske zemlјe i države napose Francuska i bivša Austrija, u alpinskim svojim pokrajinama, Tirolu, Solnogradskoj i Koruškoj. Prije planinarske organizacije ti su krajevi bili zanemareni u svojoj primirivnosti i razmjerno slabo posjećivani, a otkad se je planinarstvo stalo živlјe njegovati, porastao je promet stranaca za kratko vrijeme i ti se krajevi preporodiše u gospodarskom i kulturnom pogledu. U oči rata bili su u lјetno doba puni planinara i putnika, koji su svake godine ostavlјali u zemlјi desetke milijuna. I Francuska je dobro shvatila važnost turističkog prometa za narodno gospodarstvo; pa je zato nekoliko godina, prije rata osnovala državni putnički ured, koji vodi brigu nad prometom stranaca i pruža općinstvu sve moguće obavijesti o turističkim prilikama cijele Francuske. I taj pothvat urodio je sjajnim uspjehom: turistički promet — kako tvrdi neki pisac nosio je godimice Francuskoj dvije milijarde dvjesta dvadeset i dva milijuna franaka ili 57 franaka na svakog Francuza. Što znači dobro organizirani promet stranaca najbolјe nam pokazuje primjer Norveške. Nekih 20 godina prije rata bila je Norveška vrlo slabo poznata zemlјa, a već u oči rata postala je jedan od najpopularnijih pokrajina na svijetu i privlačila svake godine stotine tisuća stranaca, što je tako izašla na glas, ima mnogo da zahvali Englezima, tim prvacima turistike i alpinizma, a ujedno i dobro organizovanoj reklami i razboritom uređenju putničkih prilika. Vlada i društvo svojski se brinulo oko toga da će privući što više izletnika i time tuđi kapital u zemlјu. Kod svakog novog pothvata, zgrade, ceste, želјeznice pitalo se šta će reći na to turisti. Zato prihod od prometa stranaca donosio je NorvešKoj ssake godine više desetaka milijuna kruna. U te primjre treba da se ogleda naša državna vlada, naše narodno društvo. Vlada treba da uredti državni putnički ured sa pokrajinskim podružnicama po francuskom i norveškom uzoru, a to je s tim lakše moguće što takav ured od prije rata postoji u Ljublјani za Sloveniju. Ujedno neka vlada i društvo izdašno podupiru planinarska udruženja koja svojim urolbama i napravama promiču promet stranaca i time otvaraju novo vrelo gospodarske privrede pučanstvu naših planinskih krajeva. 7. Planinarska udruženja. Dosadašnje iskustvo pokazuje da se planinarstvo može uspješno razvijati samo u onim zemlјama, u kojima postoje planinarska udruženja. Englezi su prvi osnovali takvo udruženјe za sustavno istraživanje visokih Alpa. God. 1857. stupio je u život u Londonu Alpine Club, koji je za članove primao samo one planinare koji su se mogli iskazati da su se popeli na koju goru najmanje 1200 metara visoku. Toga uvjeta nije bilo kod njemačkog alpinskog društva, koje je osnovano g. 1869; u Minhenu. Ovo se udruženje g. 1874. sjedinilo s austrijskim alpinskim društvom, koje je postojalo od g. 1862. pa je tako postalo njemačko-austrijsko alpinsko društvo, koje je prije rata naraslo na 100.000 članova i sa više stotina sekcija ili podružnica. Švicarski alpinski klub osnovan je g. 1863. Osim tih stvorene su po primjeru Engleza ove planinarske organizacije: Club alpino italiano u Turinu g. 1863. Club Alpin Francais u Parizu g. 1874. Poslije osnutka ovih udruženja stupilo je u žinot mnogo drugih turističkih i alpinskih klubova u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Ugarskoj i Italiji. Engleski se ktub u Londonu prosltavio svojim članovima, koji su bili pioniri alpinizma i izveli najveći broj teških i opasnih prvih uspona. Vjerni toj tradiciji engleski planinari nedavno spremiše veliku ekspediciju na Himalaju i upravo sada kušaju, da se popnu na vrh Gaurisankara ili Mont Everesta (8840 m), najviše gore na svijetu. To je udruženje izdalo čitav niz stručnih planinarskih knjiga i vodiča o Alpama i pokrenulo časopi „Alpine Journal“ koji je služio uzorom sličnim časopisima u drugim zemlјama. Svaki je veći klub izdavao planinarski časopis ili godišnjak, zbornik stručnih rasprava, a među ovima odlično mjesto zaprema »Jahrbuch des Schweizerichen Alpenclubs«, koji od g. 1864. izlazi u Bernu i donosi stručne članke, opise uspona, zemlјopisne karte i t. d. Neka planinarska društva, koja su poslije toga osnovana, isticala su više naučno-prirodopisnu svrhu, dok su druga promicala praktičnu stranu, gradeći skloništa i gorske staze i pribavlјajući članovima pogodnosti na putovanju. Prvoj vrsti pripadalo je među ostalima u svome početku »Hrvatsko planinarsko društvo« (H P D). koje je osnovano g. 1874. u Zagrebu; a drugoj možemo pribrojiti malone sva društva koja su nastala potkraj prošloga stolјeća u prije pomenutim zemlјama. U Češkoj se stalo razvijati narodno planinarstvo g. 1888., kadno je osnovan »Klub českih turista« (K Č T), koji je počeo izdavati svoj mjesečnik »Časopis turista« s opisima čeških i tuđih planina i s popularnim člancima iz zemlјopisa. Taj se klub poslije rata prozvao »Klub českoslavenskih turista« i svoje djelovanje proširio na pripojenu Slovačku. Klub danas broji oko 16.000 članova; iz svih češko-slovačkih krajeva, a stekao je velike zasluge organizacijom više stotina u češkoslovačkoj republici.— Slovenci su g. 1893. osnovali u Ljublјani Slovensko planinsko društvo (S P D). koje je već druge godine počelo izdavati svoje glasilo »Planinski Vestnik«: izdalo je dosad veliki broj kratkih vodiča i više planinarskih opisa, kao opis Savinjskih ili Kamničkih planina od rf. Kocbeka ili opis Triglava ad Badiure: sagradilo ili nabavilo oko 30 planinarskih domova i skloništa, markiralo i izgradilo veliku mrežu planinarskih staza po svim slavenskim planinama. Društvo danas broji oko 4000 članova sa znatnom imovinom, te je poslije rata preuzelo više njemačkih alpinskih kuća (Dežmanovu, Marije Terezije i Ferdinandovu na Triglavu, pod Goricom i Valvazorovu na Karavankama, Zoisovu, Korošicu i Piskernikovu na Savinjskim planinama) i time povećalo svoje prihode. Poslije toga osnovali su i Slovaci u Ugarskoj svoje plaaninarsko udruženje, koje i poslije rata nastavlјa svoje djelovanje i izdaje posebni planinatski časopis. Bugari osnovali su oko g. 1902. svoje »Blgarskoto turističesko družestvo«. koje je prije rata imalo neekoliko podružnica, kao u Sofiji, Plovdivu, Ilevni, Dubnici i dr. i izdavalo glasilo »Blgarski turist« od g. 1903. Pored toga društva osnovan je u Bugatrskoj u oči rata »Junoški (omladinski) turističen sojuz« (savez). Koliko mi je poznato, u Srbiji nije dosad bilo središnje planinarske organizacije, već su u nekim gradovima i mjestima sa planinskom okolicom, kao u Užicu, Nišu, Valјevu i dr. postojala lokalna udruženja, koja su se brinula za polјepšanje mjesta i okolice i za turistički promet u onom kraju. U ovije vrijeme preuzelo je inicijatnvu za osnutak veće planinarske organizacije u Srbiji »Srpsko geološko društvo« u Beogradu. Nјemu se dosad pridružilo »Planinsko društvo« u Užici i prijatelјi planinarstva u Nišu, te se u tim mjestima sada radi na osnivanju planinarskih udruženja po zapadnjačkom uzoru. Ta bi se udruženja ili podružnice spojile u jedinstveno središnje »Srpsko planinarsko udruženje«, a ovo onda stupilo u planinarski savez sa S P D u Ljublјani i H P D u Zagrebu prema predlogu planinarske konferencije od 15. maja o. g. u Ljublјani. Zagreb. 1921.