U svom dugogodišnjem stručnom radu i neprestanom druženju sa zemlјoradnicima-selјacima, ja stalno promatram i pratim njihovu tešku borbu, da održe sebe i svoje imanje u neravnoj ekonomskoj utakmici i borbi. Ta borba je čas lakša čas teža, jer ne zavisi samo od privrednoga razvijanja i stanja naših krajeva nego je pod neprestanim uticajem privrednoga razvoja i utakmice cijeloga svijeta. Ali ima izvjesnih pojava i činjenica u radu i životu našega zemlјoradnika-selјaka koje su samo naše i pod čijim uplivom neposredno stoji naš selјak i selo. Prema mojim opažanjima najkaraterističnija su ova tri činioca : 1) Neznanje opšte i neznanje stručno našega selјaka. Nama je svima poznato kako je velika nepismenost u najvećem dijelu vrbaske i drinske banovine. Ona iznosi 85% i to ako se uzmu u obzir i naši gradovi, u kojima pismenost srazmjerno bolјe stoji nego na selu. Ako izdvojimo gradove, onda možemo sa sigurnošću da uzmemo da u našim selima ima i 90% nepismenih. Među takim zemlјoradnicima-selјacima vrlo je teško razvijati ma kakavgod napredni posao. Knjige, dnevni listovi i časopisi, u kojnma se govori o našem zemlјoradniku i njegovom stanju i u kojima se izvose razni predlozi i težnje za popravlјanjem njegovog stanja kao i sve druge pisane pouke i štiva ili ne dopiru do sela ili padaju na neplodno tlo u selu. Selјak to sve ne čita, ne može da čita, jer ne zna. Doći u svako selo-posebno pa održavati s njime razgovore i u tim razgovorima učiti njega i u isto doba upućivati se sam u njegove prilike i život vrlo je teško i sporo. Mi nemamo toliko intelektualnih radnika, a u koliko ih imamo, malo ih je koji mogu, hoće i znaju da dolaze u taj neposredni dodir sa selјakom. Knjiga, pisano slovo ipak je ne samo najjednostavniji nego i najlakši i najjeftiniji način prosvjećivanja. Jedini izlaz iz ovog stanja jest osnovno i opšte obrazovanje selјaka. Treba graditi škole po selima, ali sa daleko većim zamahom nego što je to do sada rađeno. Ovdje je samo država kadra, da dade brži tempo ovome poslu. Ako se bude čekalo na finansijsku mogućnost i raspoloženje sela, onda će izgradnja škola na selu ići vrlo sporo. 2) Druga nevolјa, koja smeta polјoprivredni razvoj našeg sela i zemlјoradnika jeste oskudica likvidnog novca. Ni oni zemlјoradnici, koji bi znali i htjeli da podignu i razvijaju svoje imanje ne mogu to, jer nemaju likvidnoga novca, da ga investiraju u svoj rad. Svima nam je poznato da bez kredita danas ne može ništa da se razvija u narodnoj privredi. I onaj najsitnnji zanatlija u gradu, koji se eventualno bavi samo kakvim krpežom mora da ima izvjesni kredit, da održi sebe i svoj rad. Kako onda može da postoji i da se razvije zemljoradnik, čija je proizvodnja veoma komplicirana i ovisna od vrlo mnogo uticaja? Dosadašnje kredite, koji su dobivali naši zemlјoradnici nijesu nikako povolјni za njih zbog toga što su preskupi i što su pretežno mjenični. Kredite sa 30% ili još skuplјe ne može podnijeti nikakva polјoprivredna proizvodnja, a pogotovu ne ako su mjenični krediti. Poslije rata i naše zadružne ustanove odbacile su zadružnu obligaciju pa se služe mjenicom. Kako pored toga ni kod zadruga nije kamata manja od 20—25% to ni od toga kreditiranja nema selјak vidne koristi. U najnovije vrijeme osnovana je Privilegovana agrarna banka, koja izdaje zemlјo-radnicima dugoročne zajmove sa 12—14% interesa. I ako i to nije nizak kamatnjak, ipak je mnogo povolјniji nego u prije spomenutim slučajevima. Ali je mana kreditiranja agrarne banke u tome, što je posao dobivanja novca od nje skopčan s mnogim admivistrativnim formalnostima. Zbog tih administrativnih formalnostn treba da prođe po 3—4 mjeseca a često i pola godine dok se od agrarne banke dobije novac. To odbija mnogog selјaka od traženja kredita a mnogoga dovede do toga da otkazuje dobiveni kredit, jer mu je prošlo vrijeme upotrebe. U tom slučaju on je imao samo nepotrebne izdatke. Jer je podnio sve troškove, dok je taj kredit odobren, a kreditom se nije koristio. Zbog toga sporog dobivanja kredita od agrarne banke još uvijek se naši zemlјoradnici i danas ponajviše služe kreditima iz privatnih bankovnih ustanova ili od mjesnih trgovaca. Oni plate za takve kredite 30 i 40%*) interesa ali ga dobije u onom času kad ga treba, a to za njega znači mnogo. Ako hoćemo da kreditom pomognemo selo, treba mu pribaviti kredite jeftine i davat ih brzo i bez odugovlačenja. 3-ća nevolјa je mala aktivnost našega zemlјoradnika. Inicijativa je kod njega vrlo slabo razvijeva. Vrlo je malo preduzimlјivih i aktavnih lјudi na selu koji obraćaju ovoj interes opštim ustanovama i potrebama sela, ali je isto tako malo onih selјaka, koji u svojoj vlastitoj ekonomiji pokazuju veću aktivnost i volјu za razvojem. Ovi pokreti koji su do sada išli za podizanjem sela, dolazili su uvijek izvan njega, od grada i od građana. Stoga i jest malen uspjeh tih povreta, jer za njih nema ni razumijevanja ni volјe kod samih selјaka zbog kojih se i za koje se posao preduzima. Sve dotle dok se i na selu ne osjeti potreba bolјeg stana (kuće), lјepšeg uređenja stana, racionalnijeg i bolјeg živlјenja, uređenja bolјih puteva i komunikacija, savršenijeg obrađivanja zemlјe itd., sve dotle će najveći dio nastojanja, koja u tom pravcu dolaze iz grada, sa 90% ostati bez uspjeha. Ne može se reći da naš selјak ne opaža i da u mnogim slučajevima ne sudi pravilno o mogućnosti upotrebe i vrimjene u svom selu onoga što mu se preporučuje iz grada. Ali kao što je svuda bilo, tako je i kod vas, u selo se uvlače najprije spolјašnje forme civilizacije, koje se iskazuju u nošnji, u kićenju (naročito kod ženskih), u napuštanju svoga narodnog odijela, svojih seoskih rukotvorina i slično. Tek onda, i to nakon dugog vremena, počinju dolaziti i druge, bolјe i korisnije novotarije. Po mom mišlјenju buđenje našega sela i pokretanje na veću aktivnost jedno je od najvažnijih pitanja podizanja i unapređenja sela. To mora da ide uporedo sa opštim obrazovanjem seoskoga podmlatka. Dok se nastoji da se što više škola uspostavi u selima, dotle treba što veću pažnju obratiti buđenju svijesti za rad i napredak kod starijih naraštaja (i muških i ženskih) koji su ostali bez škole ili su je davno svršili. Polјoprivredne ekskurzije u krajeve sa naprednijom i bolјom polјoprivredom, polјoprivredne izložbe, polјoprivredni tečajevi za odrasle, kratki dvodnevni i trodnevni tečajevi iz pojedinih grana polјske privrede za odrasle i praktične zemlјoradnike, domaćinske škole za ženske izložbe ženskih ručnih radova i sl., doprinose isto toliko podizanju kulturnog nivoa sela koliko i opšte obrazovanje pomoću osnovnih i drugih stručnih škola. Ja sam potpuno uvjeren da kulturno razvijanje i napredovanje jednog naroda ne može niko spriječiti, kada taj narod sam osjeti potrebu za tim razvojem, ali on tu potrebu treba da osjeti. Za primjer navešću sliku iz mojih doživlјaja s putovanja u ranijim godinama. Putujući po Danskoj, koja se smatra kao najnaprednija i najprosvećenija selјačka zemlјa, ja sam u jednom njihovom selu imao priliku da posjetim i pregledam zemlјoradnički muzej. U tome muzeju nalazile su se zbirke polјoprivrednih alata i strojeva od najstarijeg vremena danske polјoprivrede do danas. U jednoj sobi vidio sam cijeli niz plugova počevši od najstarijeg oblika pluga, koji se se razlikuje mnogo od našeg rala, pa dalјe sve do tehnički savršenoga i potpuno racioalno izrađenoga čeličnoga pluga. U drugoj sobi sam vidio historijski razvoj mašina za preradu mlijeka. Tu sam vidio naš obični stap sa međajom, pa dalјe sve do savršenoga modervog separatora pomoću koga se odmah iz svježeg mlijeka može da mete maslo. I tako redom, pregledao sam ove razne zbirke dok nijesam došao u jednu sobu, čija me je sadržina odmah zainteresovala. Ja sam u toj sobi vidio ognjište isto onako kao što se nalazi i u našim seoskim kućama. Na ognjištu sam vidio sadžak, sa nekoliko grančica metnutih kao da će se potpaliti vatra a više ognjišta na verignjači verige sa kotlom. U drugom uglu sobe vidio sam stan za tkanje platna, a pored stana čekrk (vito) i bešiku. Sve me je to tako živo potsjećalo na našu selјačku sobu, da sam sa punim interesovanjem posmatrao predmete i zagledao ih. Moj pratilac videći toliko interesovanje počeo je da mi tumači šta je što, pa mi je, pokazujući pojedine predmete, objašnjavao što pretstavlјaju i šta se je s njima radilo. Kada sam ga ja zapitao, šta pretstavlјa cijela prostorija, rekao mi je da to predstavlјa sobu danskoga selјaka kakva je bila prije 200 godina. Kad mi: je to rekao, odmah mi je stavio pitanje, kako izgleda soba moga selјaka. Ja sam mu na to odgovorio, da je i kod našeg selјaka soba tako izgledala otprilike prije 100 godina. Ja sam mu slagao i to svjesno, jer me je bilo stid priznati, da soba moga selјaka još i danas izgleda isto onako kao što je njegovoga prije 200 godina. Ali odmah poslije ovoga promatranja i razgovora, ja sam sam sa sobom razgovarao ovako: »Prije 200 godina živio je danski selјak u svom selu isto onako kao što živi moj selјak danas. Kroz tih 200 godina danski selјak je postao pomoću škole, i to svoje seoske škole, pomoću stručnih polјo-privrednih škola na selu, pomoću svojih zemlјoradničkih zadruga i na osnovu svoje vlastite inicijative i snage današnji napredni i ekonomski dobro situirani danski selјak. On je danas potpuno svjestan svoga dobrog stanja i svoje prosvijećenosti. On se nigdje i ni u kom slučaju ne zapostavlјa i ne da zapostaviti onom dijelu danskog naroda koji živi po gradovima i koji se bavi trgovinom, zanatima, industrijom, naukom, stručnom službom itd. Zašto ovo isto stanje ne bi mogao postići i moj selјak?! I to da ga postigne brže nego što ga je postigao danski selјak, možda za ciglih 100 godina. I ja sam potpuno uvjeren da će on to i postići, ali samo onda kad on osjeti potrebu zato i kada on sam htjedne«.