U Galeriji slika Zem. muzeja u Oarajevu nalazi se katolička ikona bogorodice, rađena na dasci, koja je u tehničkom pogledu opremlјena gotovo isto, kao i pravoslavne ikone rađene na dasci. U toj tehnici su se slagale talijanska i vizantiska tehnika uz male iznimke sve do polovine 15 vijeka. Srpska slikarska tehnika približila se više italijanskoj, naročito u južnoj Dalmaciji, gdje su jedni te isti majstori radili svete slike za obje vjeroispovijesti. Za to se često nađe u tim krajevima ikona na dasci, za koje se ne može reći sigurno da li su pravoslavne ili katoličke. Daska spomenute Bogorodičine slike je visoka 95 široka 70, a debela 2.5 sm. Grundirana je po običnom receptu: najprije gips ili kreda-grund, onda crtež uparan iglom pa na njemu boliment-grund (crveni oker, bolus) za pozlatu; zatim pozlata od zlatnih listića i na njoj slika u tempera boji i ornamenti izbijeni (udublјeni) puncom,*) ra-fijetom*) i rozetom.*) Modelovanje je izvedeno šrafiranjem u bijeloj boji, a pogdjegdje je u tu svrhu upotreblјen zlatni grund. Slika je djelomično restaurirana ulјenom bojom sasvim nespretno, te je tim znatno oštećena, Daska je sa stražnje strane osigurana nepomičnim priječkama. Bogorodica je prikazana s krunom na glavi, stojeći na zmiji koja se omotala oko kugle (zemlјe) prema sv. Pismu. Ruke drži na prsima. Halјina, žućkasto-bijela sa zlatnim pojasom u plaštu tamno-plave, gotovo crne boje, sa zlatnim cvjetićima i zlatnom bordurom. Sa strana glave su po dvije anđeoske glave s krilima, i natpis SV — M (A). Oko Bogorodice je nimbus, koji završava vijencem stilizovanih oblaka, a po rubu slike je ornamenat od stilizovanih cvjetova. Na dnu s lijeve strane je potpis slikara latinskim pismenima: IO Dominico Sanguinallo, Pittore in For... O ovome slikaru nisam mogao ništa pobliže saznati, niti sam naišao na koju drugu njegovu sliku. Ova je nađena u Kotoru (Boka), a slična ovoj po sadržini, no mnogo veća katolička ikona, nalazi se u staroj srpsko-pravoslavnoj crkvi na glavnom ikonostasu u njegovom sjevernom gornjem uglu no nije od iste ruke. U dvorištu ove crkve, na njegovom zapadnom zidu, nalazi se pet slika, među kojima dvije, koje svojom istoriskom i umjetničkom vrijednošću zaslužuju naročitu pažnju. Na spomenutom vidu su oduvijek visile slike, a u prijašnja vremena su pod njima gorjele svijeće, što je u mnogom doprinosilo njihovom oštećivanju. Dvorište je bilo kao i danas opasano sa sve četiri strane zidom natkrivenim velikom strehom, koja je mogla očuvati slike od direktnog uticaja kiše, no sve ostale vremenske nepogode, pa i snijeg, mogle su do njih da dopru. Slike su se postavlјale obično na južni i zapadni zid. Po inventaru, koji se nalazi u crkvenoj arhivi iz godine 1681 bilo je na zidu 12 slika te godine, a to će biti one, što ih je prema jednoj bilјešci. koju navodi istoričar ove crkve*) postavio na zid godine 1676 Hadži-Ivan, kao svoj dar crkvi. Kako je crkva kasnije pogorjela, nije nam se od tih slika očuvala ni jedna, no njihovi ostaci će biti one zakrpe, koje se nalaze na dvjema slikama o kojima je ovdje govor, a koje su postavlјene kao dar crkvi sa strane uglednih sarajevskih porodica Joanovića i Petrovića poslije velikog požara 1788. Izgorjele su sve strehe na zidovima i crkveni krov, a pošto je svijet nanio radi spasavanja i veliki dio svojih stvari, to su i ove pogorjele i doprinijele, da slike na dvorišnim zidovima tim prije propadnu. Crkva se počela opravlјati istom poslije nekoliko godina. Nove slike u dvorištu su postavlјene povremeno. Izgleda da je najprije postavlјena slika »Strašnog suda« čije su dimenzije jedne pokretne slike za naše prilike nebične: 260X160 sant. Rađena je na dasci sastavlјsnoj od viš komada, prevučenoj jakim domaćim platnom, da se ne krivi. Na ovome platnu je zapravo izrađena slika tempera bojom. Gipsov grund je vrlo tanak a raznolikost boja velika. Modelovanje izvedeno bijelom bojom, linijama. Za pozlatu nisu upotreblјeni listići već zlatna prašina miješana kao boja. Slika predstavlјa strašni sud, kako je opisivan u starim hrišćanskim spisima. Nјen slikar drži se gotovo posve apokalipse apostola Pavla, Ulaz u pakao prikazan je ogromnim čelјustima aždajske glave, kroz koja se izbija u sam pakao, gdje se vide razne strahovite životinje, koje blјuju vatru i žderu grješnike. Zanimiv je »Car morski«, koji jaše na ribi u moru punom raznih nemani. Od grješnika, koji idu u pakao nose mnogi nad glavom natpis svog grijeha: vrač, prelјubnica i sl., a među blaženima, što idu u raj vidi se i onaj poznati razbojnik s krstom. Slika nosi u lijevom donjem uglu natpis: »Sie izobraženije vtorago i strašnago Hristova prišestvija. Gospoda Boga i Spasa našego Isusa Hrista priložil gospodar Hadži Dimitrije Joanovič i gospodar Hadži Atanasije Joanovič vo hram svjatago Arhengela Mihaila. Bogohranimi ter Sarajevo na tisjašču i 795 goda. Ispisah i soverših az mnogogrešni.....r mjeseca martie 20 dne.« Ime slikara se nalazilo u samom uglu, te je iskinuto do zadnjeg slova. Od predzadnjeg slova je ostala samo uspravna linija, te bi se prema tome moglo ime da svršava samo na ar ili ir. Druga slika je velika 215X164 sm. Tehnički je opremlјena isto kao i pređašnja, a razdnjelјena je u više nego 120 polјa, u kojima se nalazi toliki broj scena iz starog i novog zavjeta, sa svecima, prorocima i apostolima. Kruna svega je isti onaj strašni sud sa pređašnje slike, vrlo umanjen. I ova je slika od istog majstora. Rađena četiri godine kasnije, pokazuje veliki napredak ovoga našega talentovanog slikara velike stvaralačke moći, obilјa fantazije i hrišćanskog nadahnuća, koji sa vizantijskim slikarskim obrascima ima malo veza. A da ih je imao sa radom majstora italijanske škole, vidi se po prevlačenju daske platnom, što je u Italiji uveo u običaj, po kazivanju Ćeninija*) , već u 13 vijeku Margaritone, dok grčka svetogorska knјiga o slikanјu,**) koja bi mogla biti iz 16 vijeka to i ne spominje. Osim toga pada u oči rješavanje linijske i zračne perspektive, slikanje polјa, šumica i pojedinog drveća s krošnjama. Interesantna je na ovoj slici scena krštavanja na Jordanu u masi, anatomija golih tijela i naopako razapet, sa rasporenim trbuhom, prorok Isaija, mučen od neprijatelјa obučenih u orijentalsko ruho. Upadaju u oči i pomorske lađe 18 vijeka sa razapetim jedrima. Natpis na ovoj slici nalazi se na desnoj polovini oko sredine, a glasi: »Sie izobraženije svjatago Jerusalima grada i pročih svjatih mjesta, ih že Gospod naš Isus Hristos svetim svojim stopam posjetil, priložil gospodar Hadži Joan Petrović. Hadži Nikola Joanović vo hram svjatago Arhangela Mihaila. Bogohranimi šer Sarajevo ha.... nasr (?) mjeseca maja den (?) 1799.« Današnje stanje ovih dviju slika je dosta žalosno. »Strašni sud« je prepukao po prugama, na kojima su bile spojene daske, jer su se ove sasušile i povukle i platno sobom. U donjem dijelu ima više izgorelina. Jedna od tih je prije dvadesetak godina pokrivena većom zakrpom neke propale starije slike. Na toj zakrpi, koja je pribijena običnim klincima, vidi se odlično naslikan manastir sa vodom i šumicom. Druga slika je na mnogo mjesta progorena i poderana te visi u krpama, no ove se još čvrsto drže. I ona je zakrplјena komadom druge neke isto tako odlične slike. Dužina ove zakrpe je 110 sm, a širina oko 10. Dimenzije svih slika rađenih na dasci su najveće, što smo ih do sada kod nas vidili, i čudo je, da su se boje na njima mogle održati na otvorenom vazduhu kroz gotovo jedno i po stolјeće, što svjedoči o osobitoj zanatskoj spremi njihovog majstora. Iako u očajnom stanju, one bi se dale lako očistiti i podlijepiti novim platnom, da bi se očuvale još koje stolјeće, no one se moraju što prije skidati sa zida i ostaviti na sigurno mjesto, dok ne dođe vrijeme, da se oprave. One danas predstavlјaju uz oltarske slike majstora Maksima, najveće umjetničko-istorisko blago stare srpsko-pravoslavne crkve u Sarajevu, naročito radi svojih signatura, koje su kod nas vrlo rijetke, iz kojih se vidi, da se u hramu ove crkve od davnina gajilo slikarstvo u dosta slobodnoj formi, koja je baštinjena i prenesena iz Stare Srbije i koja čini jezgro naše originalne srpske crkvene umjetnosti. Kad se »Jerusalim« ovoga našeg slikara uporedi sa onim grčkim iz 1783, što se nalazi u malom oltaru, ili s onim grčkim, što se natazi u krstionnci, a koji je god. 1839 poklonio cr-kvi Hadži Atanasije, onda se istom vidi, koliko je ovaj naš slikar i u tehničkom i umjetničkom pogledu iznad onih, čija su djela dva spomenuta Jerusalima. I ako manјe raskošan u boji i teži u crtežu od majstora Maksima iz 1734 godine, koga ćemo niže spomenuti on nam je bliži, jer su njegovi radovi originalniji, više svoji i više naši, dok oni Maksimovi, naročito u draperijama, nose sva obilјežja grčke škole. Natpisi dviju slika, koje se nalaze desno i lijevo od carskih dveri već su izneseni u Glasniku Z. M. u Sarajevu, odakle su sa neznatnom ispravkom preneseni u »Stare s. zapise i natpise«. No ipak ih moram ovdje ukratko spomenuti radi njihove međusobne veze, radi veze ovih dviju slika sa nekim drugim slikama, a i radi dopunjavanja samih natpisa, koji su dosada nedovolјvo izneseni, a koje sam mogao uz lјubaznu pripomoć g. dra L. Mirkovića, poznatog radnika na polјu izučavanja naših crkvenih starina da pročitam. Ovi su nam natpisi sada otkrili novo ime među našim crkvenim slikarima. Naime na slici Bogorodice (prva slika lijevo od carskih dveri) svršava natpis riječima: »lјeto 1734 mjeseca f. 15 den v Saraieve«. Uz to sitnijim slovima u dva redka: »Ruka mne grešnago Maksima Dujkovića«, a na slici Isusa Hrista, koja stoji s desne strane carskih dveri istim rukopisom završava natpis istim datumom: »F (februara) 15 dn«, dočim je godina unesena iznad toga natpisa desno i lijevo na krajevima ikone u medalјonima, što ih čini lozasti ornamenat na tim mjestima, što do sada nije primjećeno. Naši su se stari ikonopisci, kad su radili ikonostase, obično potpisivali samo na jednoj ikoni sa istim datumom za sve. I ovaj bi to učinio, no pošto mu je ostao na ovoj drugoj ikoni poslije svršenog natpisa još jedan mali prostor neispunjen, on je da ga popuni dodao još isti mjesec i dan, sa pređašnje ikone, a godinu je unio gore, pošto mu nije ostalo više prostora. I kad ne bi bilo ovoga datuma vidi se po rukopisu isti slikar, a tek kad se bolјe zagleda upotrijeblјeni materijal za slikanje, način kako je upotrijeblјen, pa način izražavanja crtežom i bojom jasno se vidi, da su i druge dvije slike, što stoje do ovih (naime sv. Đorđe i sv. Mihajlo.) od istog majstora kao i one dvije, što se nalaze u polukruzima iznad sjevernih i južnih vrata glavnog oltara (sv. Trojica i »Nedremanoe oko«). Na svima Maksimovim slikama vidi se najbolјe ista ruka po modelovanju lica, osobito po onome čudnom osvjetlјavanju tačkama bijele boje ispod očiju. I „Deisis“ nad carskim dverima kao i slika sv. Jovana Preteče, koja se nalazi u crkvenom muzeju su njegova djela, a mora mu se napokon pripisati i mala ikona sv. Petke Paraskeve, koju je dao okovati u srebro Stefan Stefanovnć Hadži Tripkov 175(9) godine. Hadži Tripko se spominje kao crkveni kmet 1719 god.. a Stefan Hadži Tripković od 1732 do 1767 isto kao kmet. Spomenuti Stefan Stefanović mogao bi biti sin ovoga. O umjetnosti majstora Maksima Dujkovića treba pisati posebnu studiju, jer on to saslužuje po svom radu. Na malom oltaru stare srpsko prav. crkve imaju u vrhu dva reda gotovo jednakih malih ikona, od kojih najzadnja, u donjem redu lijevo, nosi pri dnu natpis: »Sei (!) ikona mnje grešnago Samoila, monaha patriaršijskago rodom ot Skopia, Cvetković 1806.« Ispod toga lijevo stoji ime slikara istrveno sprijeda, Ostatak se čita » ... otije rukoju«. Moglo bi biti Timotije. Po sadržaju natpisa se vidi, da je ova mala slika donesena iz vana i to iz manastira Pećske Patrijaršije, gdje je i slikana, što se može zaklјučiti po slici samog tog manastira, koja na ovoj ikoni zauzima veći dio prostora. Ikona je velika 22X28 sm. Rađena je tempera bojom na dasci sa običnim grundom bez zlatne podloge za boje. Smjer zapadnih slikarskih škola, koji su Rusi u svojoj ikonografiji počeli rano primjenjivati, a Grci i naši slikari početkom devetnaestog vijeka, očituje se i kod ovoga slikara, naročito kod plastički prikazanog manastira, zelenog terena pred njim i plavog neba. I kad ne bi bilo natpisa (»Manastir Patrijaršija« tako je manastir vjerno naslikan, da ga je lako poznati. Nad slikom manastira je blagosilјajući Hristos u nimbusu, a oko njega hor anđela. Desno i lijevo su dva svetitelјa u odeždama srpskih patrijarha: Sv Nikodim i Sv. Arsenije, koji zapravo drže na rukama manastir. Sveci stoje na postolјu čiji rub sprijeda služi za natpis. U sjevero-istočnom kraju ženskog odjelјenja (tavana) u istoj crkvi nalazi se ikona Presv. Bogorodice rađena na dasci 3 sm debeloj, veličine 62X46 sm. Grundirana je gipsom. Crtež uparan iglom u tu podlogu, a onda sve prevučeno zlatnim listićima. I lica i draperije su izmodelovane odgovarajućom bojom bez šrafiranja. Nabori na draperiji su prirodni. Boje su na ovoj slici naročito žive, a ima ih više: svjetlo-crvena, tamno-crvena, zelena, plava i lјubičasta. Lijevo iznad sredine slike zapisao je slikar: »Todor Gracanic Stanic« (Gračanić Stanić). Tako s ovim imamo još jedno ime u nizu naših starih ikonopisaca. Ova bi ikona padala u konac 18 vijeka kada se počeo gubiti smisao za stari dobri zanat u slikanju ikona, a počeo prevlađivati, pod uticajem novog vremena, jeftiniji.