Samo mali dio našega varoškog svijeta pozna pravo stanјe kod nas na selu. Varošani znaju općenito da su naši selјaci nepismeni, da nemaju nikakvih kulturnih ustanova (osim veoma rijetkih škola), da žive životom drukčijim nego varošani, da rade drukčije poslove, da stanuju u malim kućicama sa najskromnijim namještajem, da je u selu lјeti lijepo, ali da se u njemu ne može ostati kada se okiša i zazimi, jer su seoski putevi kalјavi ili neprohodni a naselјa bez svih onih javnih ustanova na koje su varošani navikli. Ali najveći dio varošana ne zna, da ogroman broj naših sela nema ni najosnovnijih uslova za život: nema pitke vode, nema ogrijeva, nema mogućnosti da proizvodi sebi i stoci hranu, ili, kratko rečeno, nema osnovnih uslova za održavanje golog života. U Zapadnoj Bosni u srezovima Klјuču, Petrovcu, Glamoču, Livnu, Duvnu, Prozoru i Bugojnu (u ova dva njihovi planinski predjeli) i u Donjoj Hercegovini u srezovima: Mostarskom, Stolačkom, Ljubinjskom, Ljubuškom, a djelomično i u srezovima Gornje Hercegovine, veoma su rijetki živi izvori sa kojih se može dobiti zdrava pitka voda. Stanovnici sela u tim srezovima upućeni su na to da skuplјaju površinsku vodu (kišu i snijeg) u zidanim rezervoarima (čatrnjama i cisternama), ili u jamama na površini zemlјe (lokve), ili u drvenim koritima, ili je u obliku snijega skuplјaju i ostavlјaju u dubokim jamama. Premalen jebroj javnih — opštih — čatrnja iz kojih može svako uzimati vodu. Ne dolazi ni po jedna na pojedino selo. U tim čatrnjama brzo ponestane vode i tada su stanovnici tih sela, naročito oni siromašni koji ne mogu imati vlastite čatrnje, prinuđeni da idu sate daleko da nađu vodu. Ali su veoma česti slučajevi, da nigdje u okolini nema žive vode. Tada ti lјudi piju i upotreblјuju vodu iz lokava (bara), iz onih istih lokava odakle napajaju svoju stoku. Te vode su strašno nečiste, jer su otvorene svakome zagađivanju, ne otiču i nemaju nikakvog prečišćavanja. One su pune žaba, punoglavaca, crva i raznih insekta, da i ne spominjem milijarde bakterija. Živeći i radeći lјeti po takvim predjelima, dešavalo mi se, da po nedelјu dana nigdje ne mogu da se napijem vode. Tada žeđ gasim limunovima, a tekućinu koja je potrebna tijelu naknađavam sirutkom ili kiselim mlijekom. U visinskim predjelima između Prozora, Duvna, Mostara, Livna i Glamoča nalaze se prostrane nastanjene površine bez vode. Tuda skuplјaju kišnicu sa krovova kuća u otvorena velika korita. Ta voda udara dimom, nečista je i ima takav ukus, da je ne može piti onaj ko je naučio piti čistu izvorsku vodu. Ali i takve vode budu želјni tamošnji težaci, kada nastupe letnje suše i duže vremena ne pada kiša. Tu su mi lanjske godine pričale žene kako im je dolazio liječnik da kalemi djeci ospice i tada im priprijetio: Da se ne šale da ne kupaju djecu dok im ranice od kalemlјenja ne zaminu". A mi smo se nasmejali, vele, „Kakvo te je kupanje snašlo, doktore, mi ih i ne umivamo, jer nemamo vode" ! U tim istim predjelima vidio sam veliku lokvu neneposredno ispod seoskog groblјa. Iz te lokve uzima vodu mnogo obližnjih kuća, jer je izdašna i drži vodu cijelog lјeta. Ljudi se još nekako podmire kišnicom ili sniježnicom, ali zbog napoja stoke nastupi za lјetnih suša prava nevolјa. Za stoku valјa imati velike količine vode koju daju potoci ili velike stajaće vode (jezera, lokve, bare i dr.). Zbog nestašice vode stanovnici tih predjela moraju da idu sa stokom u visoke planine, da bi je na taj način spasili od pogibije. U istim predjelima trpe stanovnici sela oskudicu u ishrani, jer nikada ne mogu proizvesti toliko hlјeba i druge hrane koliko im je potrebno. U lјetno vrijeme, dok imaju mlijeka, oni se iz dana u dan, po 4—5 mjeseca, hrane samo purom i mlijekom. I to purom nezamašćenom i ničim nezačinjenom. Kada sam ih pitao: da li troše pirinač kao hranu (on je barem jeftin i izdašan), rekli su mi, da ga daju samo ženama poslije porođaja. Inače mjesto pirinča jedu ostupan ječam. A troše li grah ? Trošimo, rekli su mi, zimi ali na lonac od 5 kg. metnemo šaku graha. U tim predjelima troše ječmen hlјeb, dok imaju vlastitog ječma. Ali taj hlјeb sadrži u sebi sav korov, osim kukolјa i lјulјa, i zemlјu, da bi bio oporiji i da bi ga manje trošili. On je obično nedopečen i toliko opor, da ga nevikao čovjek može gutati samo ako istodobno pije mlijeko ili koju drugu tečnost. Kada ponestane ječma, što obično bude već pred Božić, onda kupuju kukuruzno brašno i od njega prave kukuruzu i puru. Varoški stanovnici traže obično što raznovrsniju hranu. Upravo u raznovrsnosti hrane traže njezino povolјno djelovanje. Seosko stanovništvo pomenutih predjela jede iz dana u dan jednu te istu hranu. Ljeti: pura sa mlijekom — zimi: kukuruza, krompir i kupus. Dok ima te hrane, uzimaju obilјne količine. Ja sam se često puta divio moćnom kapacitetu njihova želudca. Ali kada ponestane i hrane i novaca, što obično biva u prolјeće, onda se hrane vrlo oskudno. Ja sam u mnogo slučajeva ustanovlјavao da sav bruto prihod godišnje proizvodnje veće porodice, sa 8—10 čelјadi, iznosi 4.000—4.500 dinara. S tim prihodom treba da plate sve javne daće i podmire kuću u svim potrebama obuće, odjeće i namirnica, koje valјa nabaviti izvan vlastite proizvodnje. U kućama svojim nemaju nikakve ugodbe niti lјudske razonode. Kada sam prvi put unišao u kuću planinskih stanovnika Zapadne Bosne, nijesam nikako mogao razumjeti, kako lјudi mogu stanovati u tim prostorijama. Kuća (gdje je ognjište) zadimlјena, prlјava i hladna. Sobe tijesne i mračne, a zidovi prepuni stjenica. Ja sam se prestrašio od same pomisli, da bi u toj sobi morao prenoćiti. A ipak u njoj spavaju ne samo odrasla čelјad nego i djeca. Kasnije sam se uvjerio, da su sve seoske kuće u tim predjelima takve. Jedne večeri pao sam na konak u planinskom naselјu Koritima u blizini Bjelemića (srez konjički). — Naselјe je bilo muslimansko; stoga sam sa svojim drugom postavio čador malo podalјe od njihovih koliba, da ne bi smetao kretanju njihove ženske čelјadi. — Muški su se odmah okupili oko nas i počeli nas nuditi kavom i mlijekom. Sjedili smo do kasno, a kada smo pošli spavati, ponudili su nam svoje velike vunene pokrivače navodno posve nove. Branio sam se da ih uzmemo, jer smo imali svoje pokrivače, ali su nam oni i preko naše volјe ubacili svoje gunjeve u čador. Kada sam se sutra dan digao, primjetio sam, da mi je rublјe i odijelo puno ušiju. Nijesam ništa govorio svome drugu, dok nijesmo došli u Bjelemić. Tu su nam saopštili, da su sva okolna naselјa zaražena pjegavim tifusom. Tada sam mu rekao, da i nas dvojica nosimo pjegavi tifus na sebi. Obojica nijesmo bili mirni, dok nijesmo došli u Nevesinje, gdje smo se očistili i presvukli. Eto, u takvim prilikama živi ogroman broj našeg seoskog stanovništva a u varoši nas ima veoma malo, koji to znamo, a još manje koji o tome vodimo računa. *) Ovo što pišem odnosi se isklјučivo na bosansko selo.