U Bosni i Hercegovini, kao brdovitoj i planinskoj zemlјi, relativno slabo naselјenoj, s rijetkim putevima i komunikacionim vezama između pojedinih krajeva, teško se razvijala razmjena dobara i trgovina, koja je oduvijek bila glazni činilac u razvoju zanatstva. U starom vijeku zanatstvo se razvijalo na primitivnoj obradi, a pošto je obavlјano više radi domaćih potreba samih stvaralaca, nije moglo doći do svoga punog razvojnog izraza. Zanatstvo je prvo zadovolјavalo praktične potrebe, a kasnije se pored praktične vrijednosti izrađenih predmeta počela posvećivati pažnja njihovoj estetskoj strani, pa su na njima izrađivani raznoliki domaći motivi i ornamenti koji su im davali privlačnost i lјepotu. U srednjem vijeku bosansko zanatstvo je bilo pod uticajem mnogo razvijenije kulture, rimske, grčke, starohrišćanske, a od XV vijeka dolaskom Osmanlija i arapske. Umjetno zanatstvo mogli bi podijeliti u tri grupe, i to: domaće ili kućno, narodno kojim se bave selјaci i obrtno kojim se bave zanatlije po gradovima. Vez na platnu i tkanje raznog platna (beza) i ćilima najčešći su domaći ili kućni zanati. Vještina veza razvila se do velikog savršenstva u raznolikosti i načinu rada. Vez je tradicija gotovo u svima bosanskim krajevima. Svaka majka upućuje svoju kćerku u ranoj mladosti da tka, plete i veze. Najobilnije vezova nalazimo danas u Bosanskoj Krajini, gdje žene s izvanrednom lјubavlјu vezu bošče, košulјe, marame. Većina tih vezova prava su remek djela. Povodeći se svojim idejama i fantazijom, vezilјa daje nebrojeno obilјe ornamenata i motiva, slažući ih katkad raznobojnim nitima i urođenim izvanrednim ukusom u slikovitu cjelinu. Vezilјa nije samo radenica, nego i umjetnica koja svojim stvaranjem lјepotom uzdiže lјudsku djelatnost. Narodni umjetni zanati rašireni su po svima krajevima Bosne i Hercegovine. Glavna im je odlika u obilјu oblika, geometriskih i ostalih bilјnih ornamenata, katkad sa sasvim primitivnim motivima u kojima ima i originalnosti. Narodni vez na odijelu mnogo je volјen i raširen, ali kako se nošnja razlikuje po pojedinim krajevima, mijenjaju se i oblici vezova, boje i ornamenta, koji su inače u pojedinim krajevima tipski ustalјeni, tako da se po vezu može razlikovati vjera i pripadnost pojedinom kraju. Ćilimarstvo je bilo razvijeno naročito u Bosanskoj Krajini i to u Bos. Petrovcu, a zatim u Jeleču kod Foče, Prozoru i Gacku i u novije vrijeme u Sarajevu. Da bi se unaprijedila i održala ta radinost, otvorena je u Sarajevu Ćilimarska škola 1888 g. pod rukovodstvom Paničeka, koja je docnije pretvorena u industriju s filijalom u Travniku i Kreševu. Narodni drvorez je veoma omilјen, ali najviše se radi u zapadnoj Bosni (Kupres, Livno itd.). Obično se ukrašava kućno posuđe, bešike, preslice, ploske, gusle, svirale i drugi predmeti. Lončarstvo je razvijeno u Kreševu, Kiselјaku i selu Viganjici. Kućno posuđe se odlikuje jednostavnošću svojih oblika i primitivnom ornamentikom. Glazura je bila jednostavne boje (zelena i žuta), a u novije vrijeme počelo se kombinovano bojiti i izvana. Obrtno umjetni zanati svih vrsta prenosili su se s kolјena na kolјeno kao porodično umjeće, sa svim samosvojim osobinama i utjecajima. Duborezbarstvo je od davnina rašireno, a najviše je izrađivano kućno posuđe, namještaj, muzički instrumenti i dr. potrebni predmeti. Radilo se manje više po svima krajevima Bosne i Hercegovine. Od naročitog je značaja bilo duborezbarstvo u srednjevjekovnoj arhitekturi. Gradeći kuće srednjevjekovnoj vlasteli i drugim imućnim lјudima, da bi dobile što kićeniji i lјepši izgled, neimari su duborezom šarali i ukrašavali vrata, prozore, strop, a naročito srednji dio koji zovu „ortaluk", police (rafaluk) i ostala udublјenja (dolafiće), te kućni namještaj „okolicu" (dušekluk, zapećak, hamamluk i rafaluk) koji je bio nepokretan. Izrađivan je tipski raznim lozama, cvijećem i drugim domaćim bilјem, a najčešće borićima i jelićima, drvećem bosanskih šuma. Tu se vidi orijentalni utjecaj koji se do danas sačuvao u Konјicu i Prozoru. Na žalost zbog trošnosti materijala, uslijed upotrebe, vatre ili zuba vremena mnoge su od tih starih tvorevina propale, pa samo na osnovu sačuvanih dijelova možemo zaklјučivati da su pretstavlјale veliku umjetničku vrijednost i po koncepciji i po izradi. Sarajevo kao kulturni centar bilo je čuveno po svojim kujundžijama, zlatarima koji su pravili nakit (toke, grivne i t. d.) i razno posuđe od srebra, bakra i mjedi, i ukrašavali ga raznolikim motivima i ornamentima. U Livnu se radio a i danas se najviše radi vez po drvetu olovnom i srebrnom žicom, takozvanom inkrustracijom. Foča je opet čuvena po vezu po čeliku zlatom i srebrom, takozvanim tauširanjem. Da bi se očuvali i unaprijedili bosanski umjetni zanati, otvoren je 1888 g. Umjetnički atelјe pod rukovodstvom Markusa Nanija, pa su sakuplјeni najbolјi majstori sviju zanata, a uzeti su i pomoćnici i šegrti. Taj Atelјe je docnije pretvoren u Školu za umjetne zanate koja i danas postoji kao Banovinska škola i koja je dosada dala lijep broj stručnih radnika. To je jedina škola te vrste na Balkanu. Svakako da ova vrsta privredne i kulturne djelatnosti zaslužuje i danas našu punu pažnju i potporu.