I. Puklo mu pred očima. Primjer iz života. Jovan S. u M. bijaše čovjek razuman, razmišljen, te priznat i prizvat u svojoj okolini. Imao je sina Milana, moglo mu je biti 18. god. Milan ne bijaše po onoj narodnoj: Od šta otpalo na to se umetnulo. On ocu ne bijaše po naravi i ćudi sličan. Jovan je svaku stvar dijelio i cijedio na najgušća cijedila dok ne bi pravu i čistu jezgru dobio. Prijatelje posmatrao bi sa svake strane; prosijavao bi ih na najgušća sita uma svoga — godinama i godinarna. Družinu i mjesta birao je. Riječi su mu bile birane, kratke, umne, a slatke, privijao bi ih na rane. Bile su dostojanstvene, iskrene a bez ikakve umjese lukavstva. Stedišan, radin... To treba! To je pametno! U Milana je sve protivno očevoj ćudi. Jovanu je kao pametnu ocu lako bilo vidjeti sa kojih njiva ženje njihov Milan one ružne plodove, koji su se kod njega već jako odomaćili; i malo je stalo, što ga i u provaliju nijesu turili. Znao je brižni otac dobro, da Milanovo društvo sadi te plodove u dušu njegovu. Jedan put je Milan baš pošteno nagrajisao; ali je jevtino kao prvi put prošao. To ga nije osvijestilo. Otac bi mu često pritekao, te ga opominjao i savjetovao. da se okane takove družine; jer mogu po njega još grgje i rgjavije pošljedice doći. Govorio bi mu da se okane društva; jer će ga upropastiti. Milan se nije dao ni naviti. Družinu svoju kovao mu je u zvijezde. Govorio mu je: — Takih iskrenih prijatelja, kao što su moji, dobri drugovi, poštenih karaktera, pod nebesnom kapom nema. — To sve što kažeš za svoje drugove — laž je! Ja to sve ne vjerujem — rekao bi otac. — O! Možeš vjerovati. Oni bi i glavu dali za me kad bi mi u muci bilo. — Ja ostajem kod svoga. I što sam ti rekao istina je. I opet ti kažem: U muci ne bi ti dali ni tanke dlake sa glave, da se pomogneš. — Vjeruj mi sine! Mučno se prijatelji nalaze. Mučno se poznaju. Sine! Pjevidruga lako je naći, al' plačidruga mučno je stići. Ja prijatelje tražim cijeloga svoga vijeka, i vjeruj mi, kao što je Bog jedan: nijesam našao nego jednoga i to nije cijel nego ga je jedna četvrtina. — A, moji nijesu taki. Moji su drugovi meni prijatelji — iskreni prijatelji i srcem i dušom. Glavu bi dali svaki za mene! — Govoriš, al' ne pogagjaš. I vidim prosto, da ti meni, kao ocu svome, koji ti najveće dobro želi — ne vjeruješ! Ti voliš one, koji te ne vole! Tebi je slagja njihova lažna. nego očinska iskrena riječ! Ti voliš ugoditi lopovima, nego ocu! Ti voliš jemeke sa njima iz prljavih ruku jesti, nego što ti majka najvećom brigom u čistoći spremi. Upropastiće te takovo društvo, ako ih se za vremena ne okaneš. Dobro upamti! — Vjerujem otac! — E pa dobro! Hoćeš li me nešto poslušati, pa ćeš se tačno uvjeriti. — Pa šta je otac? — Obećaj! Stvar je prosta. Ne košta ni snage ni novaca. — Hoću otac! — Dobro! Hajde uzmi ono naše malo jare, pa ga zakolji. — Hoću otac. Gotovo je! — Dobro! Zamaži ruke sa krvi. — Jesam. — Užmi sad vreću, pa jare metni u nju i zaveži. — Učinio sam. — Sad se već suton uhvatio, mrak je u veliko. Prati ruke nemoj! Uzmi vreću sa jaretom i idi ocl kuće do kuće, sviju tvojib drugova i to onih, koji su ti najvjerniji. Kad dogješ pred kuću zovni ih. Sapćući kaži svakom ovo: „Brate i druže, pao sam u nesreću. Ubio sam dijete, molim te pomozi mi, da ga gdje sakrijemo." Čućeš što će ti reći i učiniti. Ako ti pomognu sakriti to, sigurno su ti prijatelji; ako li ne, bježi od njih biljadu konaka boda! Ako li te ni jedan ne posluša od tvojih drugova — onda najposlije otidi i Marku N. — On je moja četvrtina prijatelja, vidićeš što će ti i on učiniti. Nemoj zaboraviti! Prikriči svakomu drugu, ako te ne poslušaju, da bar u tajnosti zadrže tvoju povjerenu im tajnu. Milanu ne bijaše baš prijatan taj put, ali morade izvršiti ocu zadanu riječ. Zgrabi vreću sa jaretom i pogje redom od druga do druga prema očevoj uputi. Prvi mu bijaše na putu Luka E. Dobar jaran! On je sa njim bio i pečen i varen. Dogje pred kuću i zovne ga. Luka izagje. — Ko je? Ko me zove? — Ja sam Luka! — Jesi l' to ti Milane? — Jesam. — E baš neka si došao. Izići ćemo kuda. — Nije meni do izlaženja. Ne znaš, sa mnom se je nesreća dogodila. — Šta je bilo? — Ne pitaj! — Saptom govoraše: Ubio sam dijete, pa evo ga nosim u vreći. Došao sam tebi i zaklinjem te Bogom — da mi pomogneš, da ga gdje zakopamo i sakrijemo. Pa traži od mene onda što hoćeš. — Je li se ti šališ? — Kakova šala ? Evo, vidi mi ruke, sve krvave. Hajde brže, da ne zadocnimo! — A, ja to ne ću, moj dragi. Kako si nasadio onako i vrši. Zar ja na sebe prava zdrava navaljivati tvoje sramno katilsko djelo! Ne ću bome! — Nemoj brate tako! Pomozi! Sad mi pomoći treba. U lakoći nemoj! Nehote je bilo ! — Bilo kako bilo, ne briga me! Luka, ni s Bogom. Zagrebe u kuću. Jedva mu je Milan mogao reći: — Brate! Nemoj bar nikom ništa kazivati, pa ni tvojoj kućnoj čeljadi. Kućani ga upitaju: — Ko te zvaše? — Onaj lopov Jovanov. — Za što? On okolo ni pet, ni šest nego: — Ubio lopov dijete, pa me zove, da mu ga pomognem sakriti. Uprepastiše se čeljad i upitaše: — Je li zbilja istina? Šta zboriš? Jesi li lud'? — Jest! Sve mu ruke krvave kao u katila. Nosi ga u vreći. — U, lopov! — U dželat! — U, krvnik! — To treba pijaviti žandarima. — — — Išao kod drugog, kod trećeg, kod četvrtog, kod petog... Kod sviju progje kao kod Luke. Niko ni one najprostije riječice „sažaljujem". Na pošljetku htio je da završi put kod Marka N. —; to je kod one četvrtine prijatelja oca njegova. Dogje pred kuću Markovu i javi se. Izigje Marko, pa će učiniti: — Ko je? Ko zove? — Ja sam striče! — Ko si ti? — Ja sam Milan Jovanov. — Pa šta želiš? — Ne pitaj striče Marko, strah me je i kazati. — Kazuj sine, kazuj! Šta je ? užurba Marko. — Učinio sam zlo. Zlo sam veliko učinio! — Grovori, šta je bilo? da bilo? — Ubio. — Ubio sam dijete. Pa me otac posla do tebe, da ga gdje sakrijemo. Evo donio sam ga u vreći. — Veliko si zbilja zlo učinio — moj sinko! To za sobom vuče veliku i grdnu odgovornost, tebi pa i meni koji krijem zlo i miješam se u to! To je grijeh, to se kazni mnogo i strogo. Poćuti malo. — Pa ti Jovanov. — Da. — E, e! Mrtvoj glavi mučno je dževap dati! Promisli se malo, pa u strahu velikom reče Milanu: — Ponesi! Marko naprvo a Milan za njim, te u podrum. U podrumu izvadi Marko jednu podnicu i nakopa malo, pa vreću turi pod podnicu, a podnicu spusti. — Dobro. Ajde sad kući i pozdravi mi Jovana. O ovom nikom ni riječi! Ne rekoh vam: dok je Milan hodao od jednog do drugog druga svoga, cijela varoš već je čula, da je on zaklao dijete. Žandari i policija tragali su već za Milanom. Tražili su ga i kod oševe kuće. Po svršenom djelu i povratku kući, u putu uhvate ga žandari i odvedu s onu stranu brave u tavnicu. Krv po rukama i odijelu bili su znakovi i potvrda zločinstva, koji su najviše rastankasili njegovi hababi. Otac je već čuo, da mu Milan leži u hladovini. A i Milan nije mnogo mario što su ga strpali u haps. U jutro, naspavan i upravo veseo ustao je otac Milanov; te pošto se umio i Bogu pomolio, čašu vode sa kašikom meda popio, krene se žandarima i javi im, da je i on učesnik u umorstvu sa svojim sinom, te radi olakšavajuće kazne — sam se prijavio. Zamolio je žandare, da puste Milana, pa da zajedno idu na lice mjesta, gdje su ukopali dijete. Odmah ga izvedu, pa sa njim u lance sa ocem, pa kroz čaršiju — upravo kući Markovoj. Jovan nije žalio na toliku sramotu; jer je sve upereno bilo na popravak Milanov. Uz put vidio je Milan svoje drugove, kojima na licu ne pokazivaše se ni iskre sažaljenja; ali mislio je: Sad će i ta zagonetka riješiti se, a prema njoj znaće se i ravnati. Gledaće sa kim posla ima. Kad su došli Markovoj kući, Marko se uprepastio i u najvećem strahu iščekivao šta će biti. Nije slutio nikako na dobro. Kažu žandarima gdje je zakopan. Odu oni u podrum i izvade vreću, pa je odriješe, i na čudo veliko nagju unutra — jare. Ni sami nijesu znali, šta to sve znači. Jovan stupi pred njih i zovne ih na stranu, i pred četvoricom prijatelja svoga pripovijedi im sve. Milanu je ovim „puklo pred očima" i vidio je sad s kim se družio i kakvoga su karaktera drugovi njegovi. U dugom nizu godina njemu je to dobro došlo, te je po savjetu očevu tražio prijatelje: ne one koji će sa njime pjevati; nego one koji će, u muci mu, sa njime plakati. Drugovi Milanovi saznali su, da je to sve radi njih udešeno, kako će im Milan lakše snimiti ružnu masku neiskrenog prijateljstva i slaba karaktera. Jovan i Marko postali su cijeli prijatelji. Ovo može poslužiti kao pouka mnogome. II. Rakija kao najveće zlo narodno, a i žena može biti goropadna. U koliko sam zavirio u dom naroda našega, i proučio ga, naišao sam kao na najveće zlo narodno, koje mu u istini podgriza zdravo stablo, pravi ga ludim i budalom u najvećoj mjeri. Mogu mirne duše tvrditi, da je to zlo: rakija — alkohol u opće. Da je to istina nemojmo ići daleko. Raspitajmo se po sudovima, po tavnicama. Ko dovede te ljude tamo? Ko bi povod njihovoj kazni? Najviše odgovora dobićemo: Rakija! Pijanstvo ! Dodamo li ovome grdnome zlu još malo lijenosti, pa neumjetnosti u ekonomiji i ekonomisanju, odmah ćemo uvidjeti glavni uzrok propadanju umnom.i materijalnom našega naroda. Izbacimo iz kuće rakiju (alkohol)! Ne prednjačimo djeci rgjavim primjerima. Odgajajmo ćerke, da budu smjerne i čestite, razumne, radine i štedljive kućanice, dobre rodoljupke ... Sinove, da budu upućeni u racionalnu radinost, da su razurnni i marljivi radini, štedljivi, pouzdani za posao, čuvarni trudne očeve tečevine i svoje krvave zarade... Eto onda sreće za nas! Kao uvod, o toj temi, a u prvoj liniji, da napomenem ona zla, koja dolaze od rakije, počeću s ovom narodnom pripovijetkom: Ono bio jedan dodri i bezazleni čovjek, koga su sve dobre vrline kitile i okružavale. Hodao je po svijetu. Jedan put prolazeći, kroz neko mjesto, pa idući ispred jedne kuće, izigje iz kuee žena, pa ga zamoli, da ugje u njenu kuću. On je posluša i stupi u dom njezin. Ona za njim zatvori i zabravi vrata, pa mu reče: Eno vidiš ono dijete u kolijevci (bešici): Uzmi ovaj nož pa ga zakolji; ili popij ovu bocu rakije; ili ako ne ćeš to dvoje, a ti učini sa mnom blud. Ako ne ćeš ni jedno od ovo troje što ti rekoh učiniti, izletiću pred kuću i iz svega glasa povikati, da si me na silu obeščastio i nesretnu učinio. Taj dobri i pravedni čovjek nagje se u čudu i velikom iskušenju. Mislio je šta će? Od ta tri zla na koje je god pomislio preveliki je grijeh pred sobom vidio. U tom pritisku morao je nešta da učini. Izabere da će biti najmanje zlo i grijeh, ako popije onu bocu rakije i tim da se riješi toga zla. Zaklopi oči i ispije rakiju u jedan dušak. Rakija upliviše toliko na toga čovjeka i njegov slabi živčani sastav, da je izgubio svijest, duh mu pomrčao, sa snagom i pameti zagospodario je nečastivi i zli duh. I u takom stanju na sve je sklonjen bio. Vrisne kao vilen, zgrabi nož i zakolje dijete. Učini i od žene što je željela. Prevali se kao klada i gjavo mu prostre po goloj zemlji. Kad je počeo alkohol postepeno popuštati i on k sebi dulazio u svijest pa sazna što je učinio, zgrabi onaj nož koji je djetetu nevinom u srce zabo, pa se sa njim zakolje. Eto što uradi rakija i rgjava žena. To je dobar savjet, da nikada ne pijemo rakije — alkohola; jer njim ćemo u svako zlo stupiti, dušu i obraz okaljati. život izgubiti, imovinu uništiti, oboljeti, prezepsti, nalagati, zavaditi se, obraz okaljati, zamrziti, ubiti, ukrasti, obružiti se, i svako pa i najveće zlo na svijetu učiniti. Narod veli: Rum nije rom. Od rakije kuća poskakuje. Šarap je dženabet, ali kufetli. III. Neposlušni Stojan. Istinit dogagjaj. Dobri gazda Nikola imao je sina Stojana, koji je uz mnogo savjeta i opet bio veliki nestaško. I zbog svoga nestašluka često je puta sebi i svojima roditeljima nesreću nanosio. Komšiluku je mnogo zla i neprilika davao, i ovi su ga btjeli žigosati sto puta; ali su svaki put za ljubav njegovih roditelja i dobrog komšiluka — odustali. Otac i majka često puta su ga opominjali i svjetovali, ali on slabo je pazio što mu njegovi dobri roditelji za njegovu sreću i dobro to čine i savjetuju. Jedan put Stojan prevlačio se je preko nekih proštaca konšinskoga voćnjaka. Gazda ga potjera. On u hitnji prelazeći ogradu: stane na gornji poplet; noga mu se omakne, pa bedrima udari na onaj šiljati proštac; te mu se sav onaj šiljak zabije u bedru, pa pokraj gnjata izbije na suprotnu stranu bedre; kako je zahvatio za žilu, tako se je na proštac o rogjeriu svoju bedru objesio i visio o plotu u najvećim mukama ka' čejrek mesa o čengelama. Siromah Stojan, derao se i krivio, kao da ga šilom deru; a krv je štrcala na sve strane. Grozan slučaj! Strči se silan svijet, te ga izbavi te žive muke. Mnogo je muka Stojan pretrpio i u krevetu probavio, dok se izliječio. Teke je živ ostao. Strašan žig ostao je na njemu cijeloga mu života: zgrčite noge i brazgotine po nozi od grdnih rana, kao da su ga vuci derali. Ovaj grozni dogagjaj — opametio ga je. Nije više činio ono što je prvo. Al' skupo plati. Jevtiniji bijahu roditeljski savjeti. Neka vas dobri ljudi ovo opameti, pouči, i posluži vam u vašemu životu: Kad dogjete plotu i zabranu tugjemu, obigjite ga! Jer može vam se nos razbiti i postići vas lako Stojanova — grozna muka. Ovo neka vam bude opomena i vrijedan savjet na putu u vašemu životu. Ko ne posluša, može se kajati. Slušaj starije! Izvršuj zapovjed božju prema roditeljima! Kloni se plotova i bijesnih skotova!