Pri ulazu u selo stoji kuća Joze Perića. Ispod kuće pružaju se seoske oranice sve do glavnoga puta, koji vodi dalje u druga sela. Ispod puta počinju livade, koje su pokrivene snijegom. Nigdje se nije vidio ni čovjek ni životinja. Život u selu je odavao dim, koji se vio iznad niskih krovova i mješao s hladnim zrakom. Jozo je dovukao saonice drva kući, pa ih je počeo da istovara. Kada je bio gotov, prisloni saonice uz kuću i pogleda dolje prema putu. Opazi kneza, kako se žuri u selo. Primače se ogradi, nasloni se da ga sačeka. Knez priđe k njegovoj ogradi i nazva mu Isusa. — To ti iz drva, Jozo? — Ja kneže. Nestalo, pa danas, velim, lipo vrime, hajde, da dovučem, nek se dica griju. Nema se šta jisti, moj kneže. Ne znam šta će biti? — Ja ti baš hoću da kažem, da su u grad stigli odozgo kukuruzi. Poslali za vasivne krajeve, pa velim, ti si siromah, pa je pravo da dobiješ koju kilu. Sutra će se diliti, pa podrani. — Baš ti fala, kneže, kad misliš na sirotinju. Nema se, brate! Eto prije misec dana uzeo sam od Ilije Franjića metar krompira i pedeset kila žita, da mu odradim litos u kosidbi. Žito sam već izio, a još nije prošlo ni pola zime. Jidu ova moja dica ka da su bez berićeta. — Zdrava dica, Jozo, pa jidu. Šta ćeš? — Ništa ne rade. Liti je lako; dadem ih da čuvaju janjce ili goveda, a zimi ih neće niko. Knez mu pruži duvan. Jozo izvadi lulu iza pasa, pa je natrpa. Zovnu ženu da mu iznese vatre. Hvala, kneše! Nisam zapalio cili dan. Da nije ujakove (župnikove) babe, ne bi valjalo. Ona mi skuplja svaki dan misnikove opuške, te se tako duvanim. A nema fajde duše gubiti, i on, kad me god vidi, pruži mi kutiju da zapalim. Knez pripali svoju lulu, pozdravi se s Jozom i ode u selo. Uvlačeći zadovoljno dim i pljuekajući kraj sebe, Jozo uđe u kuću. Kraj ognjišta sjedila je njegova žena Mara i prela. Ona je prela seoskim i gradskim ženama, a najviše ujakovoj babi, koja je spremala kćer za udaju. Sjede na stolac, pa upita ženu: — Di su ona dvojica? — Nema ih. Otišli su oko ručanica, pa nisu više ni dolazili u kuću. — Grom ti oči izbio, što ih pušćaš da se bosi i goli vucaju po selu i da zebu. — Ko će đavolima zabraniti? Dok ja udem u sobu, oni izlete iz kuće. Vikala ne vikala, njima svejedno. — Eh, čekaj ti, ja ću im pokazati! Ustade i pode na vrata. — Nemoj, Jozo, da ih biješ. Dica ko dica. Sta oni znaju? On izide i krene seoskim putem prema crkvi. Znao je da će ih tamo naći. Došavši do crkve, on se skrivao iza zida i došulja se do ćoše, gdje je čekao djecu, koja su baš počela da se otiskuju niz glavicu što se dizala iza crkve. Puši i čeka kad se odjednom izvrnu kraj njega dijete, a saonice odletješe dalje. Jozo prepozna starijega sina Ivu. Dohvati ga za ruke, diže, i poče da bije. — Strila te božja ubila! Čim ja od kuće, tebe đavli iznesu. Marš kući! Ivo je plakao, a ruke su mu se skovrljile od studeni. Druga djeca prihvatiše saonice, pa bježi na sve strane. Medu njima je bio i mlađi Jozin sin Mato. On je bio krupniji i jači od starijega brata. Nije se bojao ni jednoga vrsnika. Zvao ga Jozo, ali se on nije odzivao nego je bježao što ga noge nose. Jozo je trčao za njim, i baš bi ga kod kapele ulovio, kad izbi pred njega župnik. — Šta je, Jozo, ako Boga znaš? Šta si se zapuhao? — Ama, kako neću, gospodine? Eto vidiš goli i bosi, pa ih opet davo iznio da se kližu. Ja u drva, a oni u snig. — Neka, neka, Jozo! Nismo ni mi bili bolji. Pruži mu kutiju da zapali, a Jozo se odmah razvedri. Za duvan bi dušu dao. Župnik je uvijek imao lijepe eškije, pa valja od njega jednu zapaliti kao od drugoga dvije. Savijajući cigaretu, reče župniku, šta mu je knez kazao. — Čuo sam za to. Podrani sutra, pa ćemo vidjeti šta će biti. Pozdraviše se i svaki ode na svoju stranu. U kući nađe ženu i djecu kod ognjišta. Majka ih je psovala, a Jozo odmah dohvati prut, koji je uvijek bio za gredom, pa poče da bije djecu. Djeca su bježala iz kuta u kut, a Jozo za njima bijući kuda je god dohvaćao. Stalno je kleo: — Đavli vas odnili, kad ste se i izrodili. Majci se sažali, pa prihvati muža za lijevu ruku, a Jozo dohvati i nju po ruci. Ona vrisnu i poviče: — Ostavi, vrag ti odnio ruke! Djeca utrčaše u sobu, a on ostavi prut na staro mjesto, pa sjede do ognjišta. Žena dohvati kudjelju, pa poče da prede. Dede baci tu preslicu, pa uzmi onu žaku i iskrpi je, jer ću sutra u grad po kukuruze. Došli su kukuruzi za sirotinju. Mara ustade i dohvati žaku, koja je visjela iznad sofre o jednom velikom klinu. Razgleda je pa vidi da je na tri mjesta prokinuta. Nije se mogla zašiti, trebala je zakrpa. — Ne znam čim ću zakrpiti. Nemam u kući nikakve zakrpe. Ja ću zasuti rastoriš za večeru, a ti pripazi da ne pokipi, dok se ne vratim iz kapele. Iđem kod ujakove babe da mi dade kakvu zakrpu. Ona se brzo vratila, noseći komad nove žake. Baba je baš taj dan rasparala novu solnu žaku za tarače. Lonac je na ognjištu kipio, a Jozo je izišao iz kuee da obide kravu. Ona skide lonac s vatre, pa izli čorbu u čanak da se hladi. Skide sofru, stavi je kraj ognjišta, postavi drvene kašike i iz jednoga čanka istrese nekoliko kuvanih krompira, s kojim će prismakati čorbu, mjesto kruha. Zatim dohvati s police nekoliko komada luča, zapali ih i stavi na kamenu ploču da osvijetli kuću. Vrati se i Jozo, zatvori vrata i hukne u ruke. — Sutra će biti velika studen. Metni ovaj panj u furunu da drži noćas vatru, jer će nam biti studeno. Anđa zovnu djecu iz sobe, pa sjedoše za večeru. Niko nije ništa govorio. Djeca su jedva čekala da večeraju, jer su se osjećali krivim. Prvi oni spustiše kašike, a Jozo je ostao posljednji da sve iskusa. Mara diže sofru i poče da krpi žaku. Jozo je uzeo lulu, pa je u nju strpao dva tri opuška, dobro ih zgnjeo prstom i pripalio. Dok je on ispušio, Mara je već svršila s krpljačinom. Diže se i pođe u sobu. Ona je zapretala vatru na ognjištu i ušla za njim. Djeca su već spavala, a oni se svukoše i polegoše do djece. Drugi pijevci probudiše Jozu. Odgurnu sa sebe ćebe, podiže se i sjede, pa poče da moli. Usnama je prebirao Očenaš, a misli su mu bile pred općinom, u gradu. Mislio je kako će proći, da li će dobiti kukuruza i koliko. Bojao se da ne bude kao i lani. Nisu mu dali jer nije bio odradio kuluk. Ove je godine odradio i lanjski i ovogodišnji. Dao je šest nadnica. Kad je svršio molitvu, zovnu ženu da ustane. — Ustaj, loži vatru! — Šta će ti ranije vatra? — Treba da se spremam u grad. Opanci su mi razdrti, pa ih moram ispričati i založiti. Žena ustade i ode u kuću. Založi vatru i objesi lonac s vodom. Jozo je uzeo opanke, koji su se sušili u sobi iznad furune, pa ih ponese u kuću. Razgledao je opanke. Oputa popucala, a na lijevom zinula rupa kao petokruna. Žena mu dodade neki stari opanak, odakle je jedva izrezao zalogu i stavio u poderani opanak. Svršivši posao, obuje se. Kroz ispucanu šindaru vidio je da probija zora. Ustane, otvori vrata od kuće da vidi kakvo je vrijeme. Bilo je hladno. Smrzlo. Siđe u podrum da vidi šta krava radi i da joj položi. Krava je bila crna, malo veća od koze, pa su je u selu i zvali Jozina koza, a imala je i kozlaste rogove. Bila je dobra po mlijeku, samo je rano zasušivala. Teoce je bacala na lako i uvijek je telila muške. Tele je za Jozu bila najveća sreća. To je jedino i prodavao od godine do godine. Pod kravom se smrzla balega. Jozo uze lopatu pa očisti đubre, a zatim dohvati iz ugla jedan naramak slame, pa baci pred kravu i pomilova je po glavi. Prigne se do krave da posluša čuje li se tele. Ništa nije čuo. Sigurno se umirilo. A treba da se oteli oko sv. Josipa, Još za tri nedjelje. Kad ie izašao iz podruma, već se počelo daniti. Selo se budilo. Vrata su se na kućama otvarala, a dim se povijao iznad drvenih krovova i puzio po njima. Ude u sobu, sjedne na stolicu, a žena mu iznese nekoliko krompira, što je ostalo još od jučer, pa mu stavi da jede. Iznijela mu je i malo sira, što joj je dala jedna žena, kojoj je prela. Kad je doručkovao, a to mu je bio i ručak, dohvati žaku, smota je i sveza oputom. Uđe u sobu, pa zabrani djeci da ne izlaze iz kuće i da dobro paze na kravu kad je budu pojili. Pozdravi se sa ženom i izade. Snijeg je škripao pod obućom. Nebo je bilo vedro, samo iznad Malovana vidili su se nekakvi oblaci, a to je značilo da će vrijeme preokrenuti. Znao je Jozo da Malovan ne vara. Samo da brzo svrsi posao u gradu, pa da se zarana vrati kući. Krenuo je poprijeko njivama da izađe prije na put. Na putu srete dvojicu prijatelja iz sela Mlakve, pa se uputi s njima. — Kuda vi ranije? — U grad na pozivnicu, odgovoriše obadvojica zajedno. — Tužio nas šumar za neku šćetu, reče stariji, košćati Anto Garonjin. Bio je to jak čovjek. Nije se bojao dvojice. Na vilama je bacao čitav naviljak sijena u pojatu. U čitavom polju s kosom nitko nije smio pred njega zaći. On nastavi razgovor. — Sigurno će me osuditi na globu, a ja nemam za što ni soli da uzmem, već da prodam kravu ili kobilu. A od čega će onda dica da žive? — Danas će biti župnik u čaršiji, pa gledaj njega, neće li te on kako iskopati. — To sam i ja mislio, Jozo. Ako on ne pomogne, neće valjati. U razgovoru stigoše u grad. Trgovci su istom počeli da otvaraju dućane. Na raskrsću se rastadoše. Jozo ode pred općinu da vidi jesu li se već počeli kukuruzi da dijele, a njih dvojica krenuše kod gospodina upravitelja da vide šta će biti. Pred općinom je bilo dosta svijeta. Bilo je žena, djece i staraca. Svako je držao u ruci žaku, vreću ili arar. Galame nije bilo. Svi su zamišljeni i ozebli jedva čekali da se počne dijeliti. Jozo stade u red sa žakom pod rukom. Oko devet sati dode komisija: upravitelj ispostave, načelnik i knezovi. Jozinog kneza nije bilo. Kad su ušli u općinu i počeli prozivati, pojavi se i Jozin knez. Prolazeći pokraj Joze reče mu: — Ne boj se! Prozivanje i dijelenje završi u podne. Općinski mjerač (kantardžija) izađe i javi da će se u dva sata poslije podne opet nastaviti. Svijet poče da se razilazi, a neki ostadoše tu. Sunce je zagrijalo, pa je počeo snijeg malo da se kravi. Jozo se uputi u čaršiju. Prođe Jednom gore, dolje, pa svrnu u Martinu kavanu. Otvorivši vrata, zadahnu ga dim i para. Unutra je bilo puno. Pazarni dan i dijeljenje kukuruza privuklo je mnogo ljudi. Sjede na kraj klupe do vrata. Upita se s nekim znancima, te zaiska od Tome Cičina da zapali. Nabi lulu, ustade i dohvati iz šporeta ugljen, pa zadimi i on. Govorilo se o godini, o zimi, o oranju i svemu drugome što brine i zanima seljački svijet. Oko dva sata izade Jozo iz kavane, pa se uputi općini. Tamo je čekalo još dosta svijeta. Dođe komisija i opet poče prozivanje. Sunce je zapalo, a nebo se počelo buniti. Sjeti se Jozo Malovana i pogleda na nebo. — Bit će pušanije — reče u sebi. Nije to ni izgovorio, a vjetar poče da popuhuje, najprije lako, pa onda sve jače i jače. Snijeg je padao u sitnim pahuljicama, i vjetar ga je nosio i bacao u lice narodu, koji je čekao. Za kratko vrijeme inje se uhvatiio po Jozinim brkovima i obrvama. Počelo je da smrkava, a on je još čekao. Bura je tresla granjem gologa drveća i fijuk vjetra gubio se između kuća i bježao u polje, gdje se mogao da raspojasa i da poigra obiesno kolo vijavice. Pozvaše i njega. Uđe, držeći u desnoj kapu, a u lijevoj žaku. — Ti si Jožo Perić — reče upravitelj. — Jesam, gospodine! — Koliko imaš čeljadi? — Četvero, gospodine! Dvadeset kila. Uzeše mu vreću, usuše dvadeset kila. Jozo je tražio očima kneza, a on vidjevši što Jozo hoće, zamoli upravitelja da mu da više. Nije ništa pomoglo. Pokloni se duboko, uprti vreću i izađe napolje. Vani je puhalo još gore, nego kada je ušao. Zamota uši pri izlazu, pa krenu kući. Išao je brzo, ali vjetar nije dao. Prtina je bila zasuta. Vidili su se neki tragovi, ali nitko se nije mogao da raspozna ni na dvadeset koraka. U gradu još nije tako pušilo, jer je između kuća, ali na otvorenom polju sve je nosilo. Nigdje nikakva zaklona. Nepomična, golema bijela ploha pružala se u nedogled. Ide Jozo, gazi snijeg i drži čvrsto u rukama dvadeset kila kukuruza, a vijavica neda naprijed i hoće da mu otme iz ruku dvadeset kila kukuruza, a on ozeblim rukama pritište i ne pušta. Stavio bi žaku na srce i ne bi je dao dok u njemu ima i zadnji trun snage, jer bez nje nema kuda kući. Ne videći kamo ide, udari na potok i izgazi. Voda je prodrla do nogu, a bura je sa svojim igličastim pahuljicama hvatala se nogu i stvarala led oko njih. Požuri, jer je trebalo da se zagrije, ali se nije moglo. Samo da mu je do prijekoga puta. Vidio je vatru u selu Garavcima. Ljudi pale vatru, jer znaju da ima svijeta dosta u čaršiji, pa da se ne basa. Po svijetlu dođe nekako do sela. Sada je blizu kuća. Još cigar duhana, pa će kući, ali je sada trebalo više. Svrati u Mihića kuću da se ogrije. Ne htjede da ostane da prenoći. Trebalo je sutra nositi u mlin kukuruz. Ali se iz kuće nije moglo izaći. Morao je da prenoći. Sutra se vjetar primirio. Nije ni padalo. Jozo pođe kući i teškom mukom probije prtinu. Kod kuće ga dočeka ženu plačući. — Što plačeš? Evo me živa i zdrava. — Garava se izjalovila. — Izjalovila! — viknu Jozo bolno.