O šteti koju nam čine razne vrste miševa nije potrebno posebno ni govoriti, jer se je o tome u dovoljnoj mjeri mogao svaki od nas osvjedočiti, bilo u svojoj kući, bilo na poljima ili vrtovima. Zato mi trebamo svim silama da tamanimo te škodljivce, a da to uzmognemo, potrebno je da se pobliže upoznamo sa tim škodljivcima, kao i sa sredstvima za njihovo uništavanje. Mi sve miševe dijelimo po duljini tijela (računajući i rep) u dvije skupine. One koji su duži od 25 cm nazivamo parcovima, a one ispod 25 cm miševima. U tim obadvim skupinama razlikujemo opet dugouhe i kratkouhe parcove, odnosno miševe. Glavni predstavnik dugouhih parcova je kućni, domaći, crni ili parac. Po leđima je potpuno crn, a na trbuhu od nešto svjetliji. Uši su duge kao pola glave, a rep nešto duži tijela (tijelo je dugo oko 14 cm, a rep 15 cm). Ali ovu vrstu paraca sve više potiskuje iz pojedinih krajeva putujući ili smeđi parac. Uši su mu duge 1/3 glave, rep kraći, a tijelo duže (rep oko 14 cm, tijelo 20 cm. U prvoj polovini XVIII. stoljeća došli su ti putujući parcovi u velikim množinama prvi put iz srednje Azije u Europu i počinili velike štete. Jedina korist od njih je bila ta, što su potisli kućne parcove, jer su oni krvni neprijatelji, a borba se redovno svršava smrću kućnog parca. Pošto su to dvije vrlo srodne vrste parcova, to će i način borbe protiv njih biti isti. Mi parcove nalazimo uzduž rijeka i kanala, ali staje ih naročito mnogo privlače. Držanje zečeva i peradi u stajama privlači parcove, jer se tim životinjama parcovi vrlo rado hrane. Ovdje napose ističemo, da staje sa trulim podovima pruzaju najzgodnija mjesta za njihova gnijezda. Pa već sama nečistoća u stajama je dostatna da privuče parcove, jer oni imaju vrlo dobro razvijen njuh. U borbi protiv parcova mnogo se preporučuju mišolovke, ali i one imaju svoje slabe strane. Stari parac neće ući u nikakvu mišolovku, a ako slučajno jednom nogom zapadne u nju, on će nogu odgristi i pobjeći. Kao mnogo sigurnija sredstva upotrebljavaju se otrovi, a osobito strihnin pomiješan sa luženom i nakvašenom raži i fosforom. Nadalje se kao dobro sredstvo za tamanjenje parcova preporučuje sirovo meso i morski luk (mesa neka uvijek bude dvaput više nego morskog luka) isjecati, smotati u male kuglice i tako ispeći u loju, zatim malo posuti šećerom i staviti na ona mjesta, gdje se parcovi nalaze i čuju. Mjesto toga se može razno meso zatrovati strihninom ili u zgnječene kuhane krompire rnetnuti strihnina, a zatim to sve zamastiti i staviti pokraj parcovih rupa. Čim parac toga pojede samo malo, smrt mu je sigurna. Kod spravljanja i stavljanja tih otrovnih sredstava za tamanjenje parcova treba biti vrlo oprezan, da čovjek ne bi otrovao sam sebe ili svoje ukućane. Nikada se ta sredstva ne smiju miješati rukom ili kašikom koja se u bući upotrebljava, nego drvetom u kakvoj posudi, koju nakon upotrebe treba uništiti, spalivši je ili zakopavši dosta duboko. Nadalje se mora dobro paziti, da se na mjestima gdje smo postavili ta otrovna sredstva ne kreću djeca ili perad, kako ne bi stradala životom. Da bi se ona mjesta na kojima su ti otrovi lezali mogla što temeljitije očistiti, najbolje je ta zatrovana jela stavljati na papir, pa ih nakon upotrebe sa papirom bacati u vatru da sagore. I u onoj drugoj skupini miševa ima nekoliko škodljivaca. To je kućni ili domaći miš i obični poljski miš. Nas ovdje više zanima ovaj drugi, obični poljski miš, jer je on onaj, koji našem težaku nanosi najviše štete. Pravo rekavši za težaka ili vrtlara je sasvim svejedno koja je vrsta miševa, nego je glavno da on zna, da se gotovo protiv svih vrsta miševa mogu upotrebljavati sva nabrojana sredstva. Poljski miševi se od vremena do vremena pojavljuju u tako golemim množinama, da znadu požderati čitave usjeve. Navala poljskih miševa je obično poslije vrlo blagih zima, koje nijesu prouzrokovale veliku smrtnost medu njima. Poljski miš se vrlo brzo koti i samo za jednugodinu može od jednog para da bude do 200 potomaka. I zaista je na prvi pogled čudnovato, kako ti toliki miši nisu do danas izgrizli već čitav svijet. To bi se sigurno i desilo, da ih ne tamani sama priroda, jer samo malen broj starih miševa preživi zimu. Osobito za vrijeme jakih proljetnih mrazeva ugibaju mnogobrojne skotne šenke i mladi miševi, jer su vrlo osjetljivi i neotporni. Osim toga imaju poljski miševi i prirodnih neprijatelja, koji ih nemilice i danomice progone i žderu, kao što je lasica, sova, soko, mišar, tvorić, krtica, jež, razne zmije itd. Zatim se od vremena do vremena javljaju medu tim miševima razne mišje prelazne bolesti, koje prouzrokuju veliki pomor miševa. Dakle kako vidimo i priroda sama vodi računa da broj tih miševa ne bi postao prevelik i jednog dana ugrozio cijeli svijet. Ali kada se pojave poljski miševi u velikom broju, onda ih treba tamaniti mišjim tifusom. U ljekarnama i sličnim trgovinama, a i putem poljoprivrednih stanica i referenata kod kotarskih ureda mogu se u posebnim bocama nabaviti uzročnici toga mišjeg tifusa, što se onda pomiješa s mišjom hranom i posipa po poljima. (Uz svaku bocu tih uzročnika dobije se i pisana uputa kako se imaju upotrijebiti). Miši se nažderu te tifusom zaražene hrane i nakon 8 do 14 dana ugibaju. Kad obole obično se zavuku u svoje rupe i tu uginu, te ih zato rjeđe nalazimo mrtve po poljima. Tamanjenje poljskih miševa pomoću tifusa ima tu prednost, što to sredstvo nije skupo, a drugo, što se niko drugi ne može zaraziti nego samo miševi, dakle je za ostalu okolinu bezopasno, dok strihnin i ostali otrovi fnogu za okolinu postati i opasni. Naravno da osim navedenih načina za ubijanje miševa ima i drugih, ali su oni odviše skupi i neki opasni, pa ih zato i ne spominjemo. Osim običnog poljskog miša ima još jedna srodna vrsta miševa, koji po vrtovima i voćnjacima ruju pod zemljom kao krtice i oštećuju mlado korjenje, te nanose štetu našim vrtlarima i voćarima. Taj miš je sivkasto smeđ ili sivkasto crn, a dug do 20 cm. Rep ima duljinu polovine tijela, a uši su vrlo malene da mu ne smetaju pod zemljom. Koti se sporije od običnog poljskog miša, jer jedan par baci godišnje do 30 mladunaca. Taj miš rujući pod zemljom izbacuje gomile zemlje poput krtičnjaka. Za tamanjenje tih miševa preporučuju razne mišolovke koje se stavljaju u njihove podzemne hodnike, ali isto tako i razne otrove (poglavito strihnin), kojima se zatruje njihova hrana i onda stavlja u podzemne hodnike. Običavaju u njihove hodnike puštati vodu i plinove, da ih na taj način ili odmah usmrte ili prisile na izlazak, a onda ih dočekuju i ubijaju. Ali njihov neprijatelj nije samo vrtlar, nego ima i prirodnih neprijatelja koji čovjeku pomažu i te miševe nemilice progone. Od tih prirodnih neprijatelja treba ovdje napose istaknuti ježa, koga treba u svim vrtovima držati i štititi, jer on ne samo što neumorno tamani spomenute miševe, nego ždere i mnogobrojne druge škodljivce, kao što su razni crvi, spuževi i tome slično, te nam prema tome donosi mnogostruku korist.