Gotovo svako dijete poznaje onog bijelog leptira sa tamnim pjegama na vrhovima krila, koji onako nemirno leta u našim vrtovima od jedne biljke do druge, te se čas spusti na cvijet, a čas sakrije pod list. To je poznati leptir, zvan leptir kupusar. Taj lijepi bijeli leptir, koga djeca rado love, je nemio gost u našim vrtovima, jer on nanosi štetu kupusu, radi čega ga i ubrajamo među škodljivce. Iz cvijetova crpe on pomoću sisaljke slatke sokove, koji su mu potrebni kao hrana za njegov kratki, samo nekoliko dana dugi život, a na naličju (donja strana) listova ostavlja on svoja jaja. Da bi dobili točan pregled njegovog štetnog djelovanja, promotrit ćemo cijeli tok njegovog života. U mjesecu srpnju i kolovozu lete ti leptirovi po našim vrtovima i na desnoj strani kupusnog lista ostavljaju žute hrpice svojih jaja, koja su dosta mnogobrojna. Ubrzo iza kako je ostavio jaja ugine leptir i to svakako prije nego što se gusjenice izlegu iz jaja. Dakle taj leptir ne zna ništa o tome, da će se iz tih jaja izleći gusjenice, koje će se hraniti kupusnim lišćem i tako uništavati tu korisnu biljku. Dakle sve što taj leptir radi, čini on nesvjesno na osnovi nekog prirodnog nagona, koga mi stručno nazivamo instinktom. I taj leptir izabire za svoja jaja baš donju stranu lista, kako bi ona bila što bolje sačuvana od vjetra i nevremena, od prejakog sunca koje bi ih moglc sasušiti, te od mnogobrojnih neprijatelja kao što su ptice i neki kukci, koji se tim jajima hrane. Nakon 14 dana izlegu se iz jaja gusjenice koje počinju odmah žderati i to najprije preostatke jajeta i jajne opne, a zatim se razmile na sve strane žderući kupusovo lišće. Te gusjenice su u početku još dosta slabe i malene tako, da bi ih lagani pokret lista mogao zbaciti na zemlju. Da se od toga osiguraju, pomaže im jedan posebni sok iz usta. U slučaju pogibelji ili potrebe ispljuju na list samo jednu kap toga soka, koji se odmah stvrdne i pretvara u čvrstu nit po kojoj se gusjenice mogu bez opasnosti spuštiti na zemlju a kasnije opet uzvući isto onako, kao što to rade pauci. Za 15 do 20 dana narastu te male, užasno proždrljive i nezasitljive gusjenice do 4 cm duljine. Za to vrijeme rasta postane gusjenici preuska i vanjska koža kojom je tijelo obavijeno, radi čega ju presvlači. Taj brzi rast i ta velika proždrljivost nam najbolje tumači zašto su te gusjenice tako škodljive. One moraju brzo i mnogo žderati, jer se još prije prvih jesenskih mrazeva moraju zakukuljiti, da se u kukuljici preobraze u potpuno savršenog leptira, a za to im treba mnogo hrane, koju ne mogu uzimati dok su zakukuljene. Preživi li gusjenica oko 14 dana i postigne navedenu veličinu, napušta ona biljku i traži pogodno mjesto da se zakukulji u kakvoj pukotini zida, ograde ili kojeg drugog obližnjeg uspravnog predmeta. To se ona pomoću niti od već spomenutog soka začahuri i prespava zimu. U proljeće se otvaraju kukuljice i iz njih izlaize savršeni leptiri kupusari, koji će opet da legu jaja, koja će se razvijati kao što smo to već opisali. Kad se namnoži veliki broj tih gusjenica, može da strada cijeh posađeni kupus. Zato je dužnost vrtlara da ih na vrijeme uništava. U prvom redu treba paziti da se kupus ne sadi blizu zidova, ograda i uspravnih predmeta, kako bi tromim gusjenicama onemogućili ili barem oteščali da nađu zgodno mjesto da se zakukulje. Nadalje je kori&no, da se i djeca upućuju da love i ubijaju te bajele leptirove, a naročito one, koji osim tamnih vrhova krila imaju i tamne točke na krilima, jer to su ženke koje legu jaja. Kao koristan način za uništavanje tih škodljivaca je i gnječenje jaja, koja su smještena na donjim stranama (naličju) lista. Ako je to nemoguće, onda treba donje strane kupusovog lista premazati špiritom. Ako smo propustill da to učinimo. oaida nam ne preostaje drugo, nego da po listovima sabiremo i uništavamo same gusjenice. Taj posao zahtijeva mnogo vremena, pa se radi toga može bez opasnosti kupus prskati sa 20% vodenom rastopinom sapunice, a i čista voda zagrijana na 55° C pokazala je dobre uspjehe. Stručnjaci preporučuju i rastopinu od 2 kg vapna i 3 kg soli u 100 litara vode ili ½ % rastopinu karbolineuma ili 2% rastopinu klorovog vapna. Ali ne treba zaboraviti ni to, da u prirodi postoji cijeli niz živih bića, koja nam pomažu u suzbijanju tih škodljivaca. Ima velik broj ptica, koje se vrlo rado hrane tim gusjenicama, radi čega je vrlo važno i korisno, da mi u našim vrtovima štitimo ptice. Ali jedan od najljućih neprijatelja je jedna osa t. zv. osa potajnica. Ona pomoću svoje lijegalice probode gusjenicu na dvadesetak mjesta i u nju sleže svoja jaja. Iz tih jaja razviju se larve (larva je stručni naziv za mlad oblik neke životinje, koji se u mnogome razlikuje od roditeljskog oblika). Pošto te larve brzo rastu, to im je potrebno mnogo hrane, radi čega one požderu svu unutrašnjost gusjenice i tako je unište. Kada su larve potpuno izrasle, progrizu gusjeničinu kožu i na njoj se zakukulje. Tako zakukuljene prespavaju zimu, a na proljeće izlaze iz njih potpuno razvijene ose potajnice, koje ponovno napadaju gusjenice. I među biljkama ima opasnih neprijatelja gusjenica kupusnog leptira. Tu treba osobito istaknuti jednu malu vrlo sitnu, prostim okom gotovo nevidljivu gljivicu (za koju nažalost nemamo hrvatsko narodno ime, a stručno se naziva Empusa radicans ili Entomophtora sphaerosperma). Ta gljivica se naseli na gusjenicu, crpe iz nje hranu i ubrzo je cijelu obavije kao nekom finom paučinom, uslijed čega gusjenica ugine. Dakle kako vidimo i sama priroda se brine da nam olakša borbu protiv tih škodljivaca. Na koncu ćeimo samo onako usput spomenuti, kako je leptir kupusar iz Evrope dospio u Sjevernu Ameriku i tu se rasprostranio. Na američkom tlu (u Quebecku) je opažen po prvi puta tek 1860. godine, a dospio je tamo po mišljenju stručnjaka na jednoj evropskoj lađi. Odatle se je raširio u Kanadu, pa zatim sve dalje, dok 1866. godine nije prešao granice Sjeverno Američkih Udruženih Država. Drugo uvlačenje toga leptira dogodilo se 1868. godine, kada je nenadano zapažen u NewYorku. Vele da ga je iz Evrope dobavio jedan sakupljač leptirova i tu ga počeo gajiti i razmnožavati. Od tada se je taj leptir širio iz jedne američke države u drugu. Godine 1873. i 1874. primjećen je po prvi puta u Floridi, a već 1885. godine nalazio se gotovo u svim američkim državama, osim onih najjužnijih, gdje uslijed žarkog podneblja ne može opstati. Najveću štetu su u Americi počinili drugu godinu, ali već treće je ta šteta postala manja, jer su ose potajnice počele svojim djelovanjem da uništavaju gusjenice. I tako je Amerika dobila od Evrope za uzdarje još opasnijeg gada, nego li je filoksera i krompirova zlatica, čime su Amerikanci usrećili Evropu prenesavši te opasne škodljivce i u naše vinogradarske i ratarske krajeve.