Jesenska kiša probila zoru i neprestano pada. Magla se uhvatila po okolnim planinama i ništa se ne vidi. U selu sve mirno, samo se čuje škripa štalnih vrata. Ljudi ulaze da obiđu blago i da ga puste na pašu. Stipo Lekić podranio i na svojoj Vranuši projaši kroz selo, pa se uputi šumskim putem. Pokrio se po glavi čulom, da mu ne cijedi za vrat. Nije mu baš drago po ovoj kiši da ide u šumu, ali je trebalo kupiti u gradu neke sitnice, a nije bilo novaca. Trebalo je otjerati tovar drva u grad i prodati. Nije mislio da ide daleko u šumu, jer je trebalo danas dva puta dotjerati po tovar drva: jedanput u grad, a drugi put kući, jer je nestalo i kod kuće. Kada je izašao iz sela sjeo je na samar i polako se penjao brdovitim putem. Gledao je raskvašeni i blatnjavi put, po kome su se vidjeli svježi konjski tragovi. To je netko prije njega otišao u šumu. Stipo povikne na kobilu, a ona se prenu, načuli uši, omahnu repom i pođe malo brže. Na zavijutku iznad donjega puta, opazi svoga susjeda Ilu Kunića, pa ga zovnu, da ga pričeka. Ilija zaustavi konja i sačeka Stipu. — Kuda ti po ovoj kiši, moj Stipe? — Moram drva malo baciti do grada, jer nema para, a treba gaza i soli. — Kako su ti dica i žena? — Zdravi su svi, a ostalo znaš kako je. — Glavno je, Stipe, da smo zdravi. — Jadno je naše zdravlje. Gledaj ti, koliko umire nejake djece samo u našem selu. čini mi se, da mi samo za to i rađamo djecu da umru poslije nekoliko mjeseci, ili poslije godinu dana. Reci ti meni, od čega je to? Mi se zavaravamo, da je tako suđeno, da je bolje kad mali umru, jer će odmah u raj. Ali sve je to varka. Naša djeca umiru zbog naše nemoći da ih sačuvamo. Neimanje i neznanje ubijaju mnogo naše djece. Kako se porađaju naše žene? Na slami, na prljavom podu ili u blatnjavoj kući, i mi se čudimo što često umiru iza porođaja. Kad je došao kod nas doktor ili babica da pomognu ženi na porodaju? Ja to ne pamtim, a mislim ti još manje. Naše su žene najveće paćenice, mnogo veće od nas muškaraca. — Tako je, Stipe! Ti, brate, ko da čitaš iz knjige. Teško je nama s djecom? Mi i ne marimo mnogo za njih, pa ih pustimo da pužu po prljavoj kući, a vjetar ih dohvaća sa svih strana. A dijete je ko rosa: sada jest, sada nije! — Marimo mi za svoju djecu, ali ne možemo drukčije. Zar moja žena može da čuva troje djece, kada mora da radi čitav dan izvan kuće, a kada je kod kuće opet radi. Niti je dobro nasoj djeci, niti je dobro nama. Svi se mi patimo i živimo bez veselja. — Mučimo se, Stipe, kao i naša marva, pa opet nikakve koristi. Sve što zaradimo ode drugome. Mi smo, seljaci, prokleti. Nismo mi prokleti, nego nitko ne mari za nas, a mi sami ne možemo da se iskopamo iz ovoga blata u koje smo zapali. Treba nam pomoći, treba nam ljudi koji će nam pokazati put, a ne da nas oni, koji bi trebali da nas najviše upućuju i pomažu drže u neznanju i da nam ne daju naprijed. Pogledaj ovaj naš gradić. Kada doneseš pile, jaje, janje ili tele, svatko hoće da mu ga daš skoro badava. Nitko ne pita i ne misli koliko smo mi muke vidjeli, dok smo to dobili. Eto, čekaš tele po godinu dana, nadaš mu se i veseliš. Misliš, evo imat ćeš za dvijetri godine kravicu ili vočića, ali od toga ništa. Dođe potreba ili kakva globa i ode tele za sto dinara. Ti se mučio, a pojede ga neki Englez u Splitu za tristo dinara. Tko je dobio onih dvijesto dinara ? To su naši jadi, moj Ilija! Oni su u razgovoru došli do šume. Stipo sjaši s kobile, jer je bila velika uzbrdica i pusti kobilu naprijed, a on polako pođe za njom. Hoćeš li ti ovdje, kod Lisičije jame sjeći drva? — Ne ću. Idem dalje u šumu da nađem kakvu bukvetinu, pa da tražim dozvolu da je posiječem. Mislim da prodam, ako mognem, nekome desetak metara drva. Besposleni smo i ja i brat, a drukčije ne možemo doći do dinara. Stipo se pozdravi sa Ilijom, skide kobili ular, pa joj spusti prednje noge, a on uze sjekiru i zađe u šumu. U jednoj uvali nađe oboren bukvić, koji se osušio, omjeri ga i pronađe da mogu izaći dva tovara drva. Odmah je počeo kresati drvo, a kada ga je okresao, stao je da ga presijeca i cijepa. šuma je odjekivala od udaraca, a iverje je frcalo na sve strane i lijepilo se po mokroj zemlji. Kada je ispresijecao drvo, dovede kobilu i poče da je tovari. Drva su bila mokra i s njih se cijedila voda na Stipina prsa. Kiša je još padala, a vjetar, jesenski vjetar, bacao je hladne kapi Stipi u lice. Svršivši posao, on je kobilu pustio da ide ispred njega, a on je zavukao ruke u rukave gunjca. Gledao je u kljunove svojih opanaka i nije se okretao ni lijevo ni desno. Misli su ga obuzele, šta će i kako će biti preko zime. Žita nema, zarade nema nikakve; jedini prihod su ta nesretna drva i to tovar po četiri dinara. Tok njegovih misli prekide nagli povik: Stoj! Prepoznao je lugarev glas. Obuze ga drhtavica. Znao je što ga čeka. Pred dva mjeseca, lugar ga tužio, da je posjekao bukvić i platio je globu dvije stotine dinara. Prodao je jedino june i platio. Teško mu je bilo platiti, jer nije bio kriv. Nije posjekao sirovo drvo, već drvo koje se počelo sušiti, jer je prije bilo nasječeno. Njegovim zakletvama malo se vjerovalo. Lugar je mrzio Stipu, jer je bio siromah i što mu je mnogo smetao u politici. Stipo je to znao i sada mu je bilo jasno, da će opet platiti globu. — Ti opet ošteti državnu šumu! — Nisam je oštetio, jer sam natovario ležiku. — Ležiku, ti misliš da sam ja lud! Varaš se ti, moj pametnjakoviću. Platit ćeš ti to skupo! Lugar je izvadio notes i zapisao Stipine ime. Stipi je došla neka teška i crna misao u glavu. Oči mu njegove bile na sjekiri, a ruka se sama pružala. Treba svršiti sa tim čovjekom, stalno mu je dolazila misao. I već je ruka krenula držalici, ali mu izbi pred oči žena i troje djece. Klonu, ruke se spustiše niz tijelo kao polumrtve. Još jedanput pogleda lugara, koji je stavljao notes u torbu. Povika na kobilu, a ona se polako poče spuštati niz brdo. Krenu za kobilom prema čaršiji, gdje je stigao oko podne i prodao drva za četiri dinara, a za taj novac kupi malo soli i gaza.