Naš narod veli: »ljetina« i »zimina«. Danas zovu tu zimsku spremu i zalihu »zimnica« a ja ostah i tu uz narod. Narodna poslovica veli: »Zima pojede sve!« Zato se i sprema zimina. Mnogo toga treba i ljudima i stoci. Da je slabija zimina u mnogoj seljačkoj kući kriva je i lijenost i neznanje. Manjak luka, kupusa, graha, kupus-repe, paprike, okrugle repe, kiselih krastavica, cikle i dovoljne količine krompira tu je sigurno lijenost po srijedi sa svojih 80%. Na jednom ili dva dunuma dobro obrađena vrtla imati će dovoljno svega seljačka obitelj od 6 članova. Što se mnoge seljačke domaćice »maje« tako dnevno brinu »šta će za ručak«, »šta će večeri«, »šta će užini«, »kakovu će čorbu« i tu ima lijenosti i neznanja. Zašto se ne bi u jesen, dok joj kokoši nose u obilju jaja na pr. napravila tarana, jerišće (rezanci), pucana jufka, kaša ili bungur od pšenice i ječma?! Sve to dobro u hladu osušeno, spravi se u drvene kutije i služi svu zimu. Izmjena jela čini jednu ugodnost svima ukućanima, te je razumljiv prigovor za maju, kada vele da »svako jutro vari puru«. Može pred kućom biti jedna ili dvije krave i 10 ovaca, ali na lahkom dimu sušena sira nema više u današnjem seljačkom kućanstvu. Kako dobro po Božiću dođe takov sušeni sir naherendan uz kuhani ili pečeni krompir, sa purom, uz jerišće (rezance), ili uz tek pečenu kukuruzu? U jesen ćete vidjeti kako dnevno rakijski kazani rade po selu, i to dan i noć! Ali malo koje kućanstvo da je ispeklo 10 do 20 kg šljivova pekmeza, pak da bi se djeci po zimi i u proljeće moglo na kruh namazati; a ona rakija kao i veći dio zaklane »pastrme«, sve se potroši do Nove godine, pak onda opet kukaj na »suvu puru!« Grožđe se »ključi u vino« na tovare, »pak se rumenika« pije sve u šesnaest! A kome će pasti na pamet, da osuši jedno deset do petnaest vijenaca grožđa na špagu i osušeno da spravi u kutije, te zimi imaš sa šakom sušena grožđa i slatku pitu i slatki kruh!? A kakov je tek pekmez od grožđa?! A gdje su još pekmezi od krušaka i jabuka? Dobre su domaćinske škole za sela, a i gradovima će vrlo dobro doći. Samo su te škole u mnogome daleko od naše narodne ishrane i pripreme za ziminu. U mnogom dijelu našega naroda manjka čistoća i to se mora zavesti. Ali i nad lijenošću i neznanjem mora se svaki bolji kućedomaćin zamisliti. Narodni život i glede zimine daje nam dobre poduke. Pobrojat ću nešto iz toga odsjeka sa uvjerenjem, da će se mnogi time okoristiti. I. Da se krastavice u čabrovima dobro očuvaju preko sve zime, baci se tri do četiri veća komada t. zv. druge kore od hrastovine. Eto mjesto salicila sredstvo za konzerviranje pred kućom svakog kućedomaćina na selu. Kupus-repa čuvana u svježem stanju i na suhom mjestu, naribana i pokiseljena zamjeni potrošeni kiseli kupus. Okrugla repa dobra je u pripremi i sa mesom i bez mesa. Tikve »tvrdokore« čuvaju se do iza Božića, ako su na suhu mjestu i ne mrznu se, te su uvijek dobro jelo. Mnogi kolju u »pastrmu« i goveče i ovce i koze. Tu se dobije i loja. Mnogima je loj neugodan za jelo. To se dade potpuno popraviti. Najprije se istopi loj sam, a čvarke odstranimo. Tada se uzme toliko litara mlijeka »jamuže« (tek namužene), koliko je kg loja i kuha se zajedno dok se sva voda ne ispan. Tako se čini još jedanput sa toliko litara mlijeka, koliko ima smjese i dobije se mast slična maslacu. Tko sije grahoriku zvanu »soju«, taj može u kućanstvu istu miješati sa grahom i kuhati, te ćeš odmah imati mastan grah. Malo luka, bibera ili paprike naprave to jelo vrlo prijatnim. II. Druga ze briga zimine za blago — stoku. »Zazimiti se« smije samo toliko, koliko se može dobro ishraniti. Pogrješno je zazimiti mnogo blaga, a onda ih u proljeće mršave i krepane imati. To je loše gospodarstvo! Na ovcu se računa 2 metra sijena preko zime. Ovcama se mora češće puta davati i to pomalo sijena, jer inače raspu i pogaze sijeno, te ga više ne jedu. Koze čine mnogo štete za mladu šumu, a i »hraščinu« sjeći znači uništavati šumu. Za koze treba posebno sabirati ziminu, nu i za njih treba nešto sijena. Mnogo treba paziti, da koze ne jedu smrzlo lišće, jer onda obole. Granje se mora na suncu zagrijati i dobro ga je sa slanom vodom škropiti, da tu listinu koze slađe jedu. Od jeseni do proljeća ne smije se blago goniti rano na pašu dok se rosa dobro ne digne. Za goveda treba ponajviše zimine. Tko nema dovoljno sijena izpomoći će se vrlo dobro sa kukuruzovinom. Samo kukuruzovinu treba na kratko sjeći i u velikom drvenom teknetu sa vrućom vodom preliti, a onda to sa šakom mekinja i malo soli izmiješati. Tako spremljena kukuruzovina vrlo je dobra za krave muzare. Isto tako isječenu slamu sa malo sijena i malo poškropljenu sa slanom vodom slatko pojedu goveda. Pljeva je jedna od boljih hrana za stoku. I to ma koja bila pljeva, ili ođ žita ili od sijena. Samu suhu pljevu davati stoci nije izdašno, jer stoka to puhanjem razaspe, a i teže žvače. Pljeva prelivena sa mlakom vodom i sa malo soli, odličan je napoj za krave muzare. Prašljivo sijeno treba dobro istresti od prašine, malo poškropiti vodom, te se to daje samo konjima. Tko ima, dobro je svake nedjelje jedanput dati govedima i konjima da pojedu po jedno dva kilograma heljde u zrnu, jer ih heljda čisti od crva. III. Treća zimina je seljačka izobrazba. Koliko se vremena izgubi po »prelima« i »sijelima«, ludim pričama ili još gore pri kartanju? Dobro je »sijelo«, ali i u tome sijelu treba jedan na glas, da čita kakovo dobro štivo ili članak iz gospodarstva, kućanstva ili narodne povijesti i života, pak onda dobre novine. Za tu ziminu jesu »Napretkove« knjige, knjige Seljačke Sloge, društva sv. Jeronima i druge dobre knjige. Ljeti teško može seljak čitati dobre knjige, jer je puno posla u polju, ali je zato kasna jesen, zima i rano proljeće. Duge su noći! Dobro štivo i poduka mora se i zato čitati u seljačkoj kući, da se i djeca nauče misliti i raditi i čitati! Valja ziminu sabirati i u glavu, jer »prazna tikva pliva na vodi«, i od »prazne tikve nema ništa ni čovjek ni svinja!«