I. Prvo, što nam pada u oči, to je nova generacija sa njenom emancipacijom od prijašnjeg patrijarhalnog života. Stari patrijarhalni život održava se u cjelini svojoj neokrnjen sve do prije 50 godina. Dolazak novog doba i radikalna promjena prilika dolazi prilično naglo nakon okupacije Bosne 1878. g. Do tog doba kulturno-socijalni život kreće se u uskom vidokrugu religije u duhu pradjedovskih tradicija. Time se ne misli reći, da je patrijarhalni život kod nas potpuno iščeznuo; on je i danas snažan, no ipak u našoj sredini nema nijedne patrijarhalne kuće, u kojoj ne bismo naišli na tragove novoga doba. Sigurno se i poslije g. 1878. mogu konstatirati slučajevi, premda rijetki, da se pišu razni komentari, prenose i prerađuju radovi prijašnjih vremena iz stranih zemalja i t.d. Tako je na pr. moj djed ostavio nedovršeni rukopis (pisan kurzivnim raši-pismom) po svoj prilici religioznog sadržaja, a takvih slučajeva biće i više. Ta emancipacija nije bila postepena nego nagla. Ona je bila, ako se tako smijemo izraziti, nametnuta silom prilika; nove kulturne tekovine nakalemljivahu se na našu sredinu, a da se nisu organski s njom stapale. No uza sve to moramo konstatirati jednu prelaznu epohu. To je ona epoha, kad je turska vlada prisiljavana od evropskih velikih vlasti, da u svojim zemljama uvede neki red i neke moderne reforme, pokušavala raz-ličitim uredbama i fermanima uvesti neke administrativne i prosvjetne reforme. Na taj način nastade Hatihumajim; poslije njega imale su istu svrhu i «Saferske naredbe«. Ali ti pokušaji nisu imali velikog uspjeha radi toga, što su fanatične muslimanske mase u Bosni i Hercegovini sve, što je dolazilo iz Carigrada, smatrale kobnim za opstanak ne-okrnjene islamske vjere. I nema sumnje, da su i naši oci osjećali to uvođenje novog stanja kao pokušaj, da se poremeti današnji tok njihova mirnog patrijarhalnog bivstvovanja. Ali su Jevreji uopće, već po svom razvijenom intelektualnom nagonu za istinom i napretkom, vrlo prijemljivi za nove kulturne tekovine. Tako su i naši oci i djedovi brzo shvatili, kakva bi korist mogla za njih izaći iz tih novih reforama, koje je sultan pokušavao uvesti, da se afirmira pred evropskim vlastima. To je ono doba, kad su se i šire mase počele upoznavati sa mrvicama evropske kulture i civilizacije, kad su se osim španjolskim kurzivom, kao pismom nekidašnjega života, počeli služiti i latinicom, kad su osim hebrejske biblijske knjige, počeli gajiti u većim razmjerama nego prije i profanu svjetsku. No sve do vremena poslije okupacije ne može se govoriti o školstvu u bosanskih Jevreja u modernom smislu. Ono, što je danas glavno u školskoj obuci, smatralo se kao neki dodatak, potreban za praktičan život (pisanje, elementarno računanje, eventualno i znanje kojeg modernog jezika), a težištem cijele obuke još je i dalje bilo pravilno čitanje i prevođenje biblije, bavljenje liturgijskim knjigama, eventu-alne digresije u Talmud. U halahi, nekoj vrsti višeg tečaja, iste stvari u povećanom opsegu, intenzivnije bavljenje komentarima i Talmudom. Toliko o toj po mom shvaćanju prelazne epohe u razvoju kulturnih prilika naše zajednice u zapadno-evropskom duhu. Nadodaćemo još, da je i tu bilo variranja. U provinciji i u mjestima, gdje nije bilo jevrejskih općina, ta epoha možda nije ni postojala. A gdjegdje i kod izvjesnih društvenih slojeva, ona se protegla i daleko poslije okupacije. Uvođenje modernog školstva prihvatila je naša zajednica s velikom spremnošću. U prvom popisu gimnazijskih đaka nalazimo 50 posto Jevreja. Dakako, da ih je ponajviše bilo iz bogatijih slojeva. Austrija u svom nastojanju, da se u što boljem svijetlu prikaže evropskoj javnosti, osnivala je razne kulturne institucije. Ali njena kulturno-prosvjetna politika nije nikad išla za tim, da prosvijetli široke mase i to u svrhu promicanja svojih naročitih političkih ciljeva. Međutim je kolektivni duh naše zajednice podsvijesno osjetio, da će time znatno prevazići svoju sredinu i osposobiti se za novo stanje, koje će za njezin razvoj biti od velikog zamašaja. Zajednica naša prihvatila je moderno školstvo, tu skoro revolucionarnu novinu, bez unutarnjih potresa. Šta više, i dalje se gajila vjersko-liturgijska knjiga, i dalje se kod istih vjeroučitelja proučavala biblija. Uza sve to, prijelaz je od starog patrijarhalnog stanja na današnje moderno bio nagao. Najbolje će to doći do izražaja, ako stavimo pripadnike novije i starije generacije jednog prema drugom. Dvadesetak godina iza uvedenja modernog školstva dolaze već prvi akademičari. Prve generacije svršenih akademičara vraćale su se sa stranih uni-verziteta u svoju sredinu, pune znanja i zadojene novim duhom evropske kulture. Ali ta kultura nije bila prirođena, nego naučena iz knjiga, nije se osnivala na porodičnim tradicijama, nego apercipirana zdravim instinktom pripadnika jedne zajednice, koji shvaća dolazak novog doba i sve njegove prednosti. Akademičari su predstavljali nešto tuđe, heterogena prema svojoj zajednici; nisu se s njom ni u početku, pa ni danas još, mogli stopiti tako, da bi postali njen integralni i nerastavljeni dio; oni su joj se upravo reći nametali i sami od sebe izdizali kao njena intelektualna klasa. Između pripadnika nove generacije i predstavnika stare patrijarhalne kuće iskrsoše najedanput goleme razlike, i vanjske i nutarnje. Stvar je, rekao sam u tome, što se njihova kultura nije os-nivala na kulturnim djedovskim tradicijama. Isporedimo samo kuću i milje, u kojem se razvija današnje moderno dijete sa kućom i miljeom, u kojem se odvijalo djetinjstvo kakvog prvog našeg akademičara. Ono prvo, živeći u roditeljskoj kući ima svaki dan priliku, da sluša, makar i bez velikog shvaćanja, razgovore o književnosti i umjetnosti, da prisustvuje kojoj kazališnoj predstavi ili koncertu. Dijete se izmalena navikava na te prilike i za njega je kultura nešto prirodno, usko srasto s njegovom dušom, integralan dio njega samog. O svemu tome kod nas ni danas još ne može biti govora, barem ne općenito. Kod nas nema umjetničko-književnih i naučnih tradicija, koje bi se protezale do otaca naših otaca. Kod nas nema slučajeva, da otac radi sa sinom u jednom laboratoriju, zabavljen rješavanjem kakvog naučnog problema, a da poslije smrti očeve sin dovršava djelo njegovo. U nas nema slučajeva, da se kipar-djed, predstavnik starih principa i stilova nalazi u vječnoj prepirci sa kiparom-unukom, predstavnikom modernističkog revolucionarnog stila u kiparskoj umjetnosti. To sve dakako ne može vrijediti za specijalne slučajeve, premda ne vjerujem, da ih je bilo; a ako je bilo u našoj sredini kuća, za koje bi se moglo misliti da su bile u većem dodiru sa evropskom kul-turom, onda je to bila ona vanjska kultura, bez nutarnje produbljenosti, više civilizacija nego prava kultura. Kod svega toga valja reći da i kulturne prilike i šire sredine nisu stajale ništa bolje; i u njoj se mogu konstatirati iste pojave, a za mnoga područja kulturnog rada valja reći, da se u našoj sredini napredovalo uporedo sa napretkom u samoj zemlji. (Nastaviće se.)