Kako rekoh, kolektivni duh naše zajednice brzo je shvatio potrebe novoga doba. Trebalo je stvoriti ljude spremnima, da ga dočekaju. I nema sumnje, da su prvi svršeni akademičari, potekli iz naše sredine, koji su u većem broju počeli dolaziti u 1. deceniju našega vijeka, bili prvi pioniri zapadne kulture u našim krajevima. I premda su oni no-sili karakter, koji sam gore iznio, ipak su oni bili od neobično velikog značenja za podizanje kulturnog nivoa naše sredine. Naša se zajednica sa svojom jednostavnom kulturnom konstrukcijom, kao što je bila i kultura ambijenta, u kojem se život naše sefardske sredine odvijao, nije odmah mogla snaći pred naglom navalom novih prilika. Akademičari su bili oni, koji su masi interpretirali novo doba. Prvi akademičari bili su ponajviše pravnici i liječnici. Svršeni pravnici bili su za masu tumači i ostvaritelji njihovih građanskih i socijalnih prava, liječnici su dotadašnju pučku medicinu, najvećim dijelom puko praznovjerje, zamijenili tekovinama moderne medicine. Zar ima nešto prirodnije nego što je to, da će jedan u kakvom pravnom slučaju tražiti zaštitu i intervenciju u svoga subrata advokata, ili da će tražiti lijeka svojoj bolesti u liječnika, njemu po duši bliskog i srodnog. Već samo ta dva slučaja pokazuju, u kolikoj se je mjeri mogao proširiti duševni vidokrug naših ljudi prvim djelovanjem naših inteligenata. Osim tog direktnog utjecaja postoji i indirektan, koji je bio isto toliko važan: naši su ljudi neposredno uviđali prednosti, koje proizlaze iz znanja i bavljenja modernim naukama; moderno je školstvo u njihovim očima silno poskočilo u vrijednosti. U kućama se našim radi toga javlja sve veća težnja za školovanjem podmlatka. Dolaskom novog doba nestalo je i starog «meldara«, jedne od najkarakterističnijih pojava patrijarhalnog doba. Nastava u vjeri je stegnuta, a data je prednost novim znanjima. I ne može se dosta istaći veliki značaj novog ustroja osnovne nastave po razvoj kulturno-socijalnih prilika u sarajevskih Sefarada. Nastava u sefardskoj osnovnoj školi, koja je odsada bila identična s onom u drugim nejevrejskim osnovnim školama, osim što joj vjeronauka davala naročitu boju, izazvala je pravu revoluciju u čitavom sklopu kulturno-socijalnih odnosa uopće, a i u odnosima prema široj heterogenoj sredini. Prije svega je tu bio nastavni jezik hrvatski ili srpski, dakle jezik zemlje. Već ta činjenica mogla je da izazove u djetinjoj duši nejasnu predodžbu o jednakosti i identičnosti sa djecom ostalih konfesija i narodnosti. Nadalje je djetetu jezik naroda, u čijoj se sredini nalazilo, postajao sve bliži i poznatiji. Na taj način mogao je poslije u životu kao gotov čovjek da stupa u bliži doticaj sa svojim nejevrejskim sugrađanima, a da ne izaziva porugu svojim neznanjem jezika. Zajedno s tim uspostavljanjem užih odnosa sa okolinom dolazio je nesumnjivo i međusobni utjecaj, koji je bez sumnje stalno vršio nivelaciju i izglađivanje previše oštrih opreka između jedne i druge strane. A ako se nadalje uzme u obzir, da su tu učili ćirilicu i latinicu, da su tu slušali i doznavali štošta o prošlosti, kulturi i običajima naroda, što ih je okruživao, da su tu morali učiti geografiju zemlje, u kojoj su odvajkada djedovi njihovi živjeli i t d. i t d., onda se moje riječi o silnom značenju modernog osnovnog školstva neće nikome učiniti pretjeranim. Proces, koji je tako započinjao u osnovnoj školi, nastavljao se s još većom silom i u još većem opsegu u gimnaziji, gdje su jevrejski đaci godinama bivali u istom razredu sa svojim nejevrejskim kolegama. Proces dizanja kulturnih prilika naše sefardske sredine ubrzavalo je djelovanje «La Benevolencije <, koja je bila osnovana kao prvo statutarno društvo u nas g. 1892., prvobitno sa dobrotvornom svrhom, a od g. 1908. sa ciljem, da diže intelektualno i ekonomsko stanje sefardskih Jevreja u Bosni i Hercegovini. «La Benevolencija« je stalno utjecala na izgrađivanje naše kulture, povećavajući s jedne strane broj inteligencije, a s druge strane stvarajući zdrav stalež obrtnika i zanatlija. Vrijedan je spomena jedan pokušaj iz prvih godina našega stoljeća, pokušaj, koji bi isto tako mogao vrijediti kao impuls za ubrzanje procesa dizanje kulturnog nivoa naše sredine. Zato ga ovdje i spominjem. Radi se o djelovanju časnog starine g. Abrahama Kapona, koji je iz tuđe sredine presadio u našu, časopis «La Alborada< .U drugačijoj sredini, nego što je tada bila naša, taj bi pokušaj bio od velikog zamašaja, no kod nas je izlaženje >La Alborade« ubrzo moralo prestati. Nije bilo pretplatnika ni brojne čitalačke publike, časopis «La Alborada« predstavljao je preveliku kulturnu vrednotu, a da bi mogao prodrijeti u masu, koja, uopće uzevši, već vijekovima nije imala druge lektire osim molitvenika, a subotom i blagdanima još i odlomaka iz pentateuha, psalama i misne, a ako im je dopala ruku, i kakva knjiga «maasim». No ima jedna stvar, za koju se čini, da bi išla u prilog opstojanju časopisa <La Alborada«, a to je jezik. Španjolski jezik je bio tada mnogo življi i mase su ga nmogo bolje razumijevale. Danas bi stvar s jezikom stajala mnogo gore. Jezik je osiromašio ili bolje reći, on se nije razvijao; broj se pojmova i spoznaja (preko škole, novina i uopće dodirom sa evropskom civilizacijom) povećao, no za njih se nije neposredno našao adekvatan španjolski izraz, pa se zamjenio izrazom iz onog jezika, preko kojeg je dotični pojam bio i apercipiran. Nadalje se nikako ne smije smetnuti s uma i utjecaj cijonističkog pokreta. Kad je cijonizam uhvatio dublji korijen u našoj sefardskoj zajednici, njezin se opći vidokrug uvelike razmahao. U njenu kolektivnu spoznaju ulazile su nove predodžbe i izgrađivali se u njoj novi pojmovi. Ne uzimajući u obzir, da je nacionalna svijest postepeno dobivala drugu boju t. j. ne eminentno religioznu, u masi kao kolektivitetu prije mutne predstave o položaju Jevreja među narodima, o Jevrejima kao novom faktoru na poprištu svjetske politike — dobivaju sve jasnije i određenije konture. Nastaje povećano interesovanje za prošlost i budućnost Jevreja kao jedne nacije. Od Palestine, zemlje svetosti i čudesa postaje postepeno Palestina, zemlja stvarnosti, zemlja, koja se obrađuje i daje produkte za svjetsko tržište, zemlja, što postaje političko-kulturni centar Jevreja po cijelom svijetu. Nema sumnje, da i taki pojmovi čine koristan i neophodan dio u cjelokupnoj strukturi jedne kolektivne kulture. Sefardski pokret napokon je te spoznaje produbio i preko povećane samosvijesti kao Sefarda nastaje u pojedincu intenzivnije osjećanje vlastitog jevrejstva. Osim toga je sefard, pokret u našim krajevima doprinio mnogo tome, da se je među Sefardima razbistrio odnos i položaj njihov među ostalim Jevrejima. Nastaje intenzivnije bavljenje kultunom prošlošću Sefarada; sa priznanjem vrijednosti produkata sefardskog kolektivnog duha diže se u našem čovjeku osjećanje vlastite vrijednosti. (Nastaviće se.)