II. Da li smo danas već tako daleko došli, da bismo mogli govoriti o jednoj, koliko toliko izglađenoj kulturi naše sefardske zajednice? Da li se opažaju makar neke konture kulturnoga rada? Da li naša sredina daje iz sebe nešto, što je specifično njeno, a predstavlja kulturni produkt u zapadno-evropskom smislu? Ta i slična pitanja prirodno se nameću iza onog i previše općenitog prikaza momenata, koji su unapređivali naše kulturno stanje. Pokušaću odgovorili na ta pitanja ne imajući pretenzija, da dadnem odgovor apsolutne i neoborive tačnosti. I najpovršnije promatranje naših prilika pronaći će već odavno znakove kulturnog rada. Kultura jedne kolektivnosti može se konstatirati samo po njenim manifestacijama. Sasvim je druga Stvar s pojedincem. Pojedinac manifestira vlastitu kulturu ili prema vani ili prema unutra. U prvom slučaju njegova vlastita manifestacija može (ali ne mora) biti ujedno i kulturna manifestacija miljea, koji ga je izgradio i iz kojega je potekao. U drugom slučaju on oživljava svoju kulturu u odnosu sa samim sobom. Kultura naprotiv jednog kolektiviteta mora uvijek da dođe do ispoljenja i izražaja, prije ili kasnije, na bilo koji način. To neumoljivo diktira zakon evolucije, to traži nagonska težnja čovječjeg intelekta za istinom i njenim objavljenjem. Međutim kultura se kolektivna mora uvijek očitovati preko pojedinaca kao njenih tumača. Kod primitivnije kulture manifestira se ona na pr. preko narodne poezije (narodne pjesme, pripovijetke, romanse i t d.). Ali i taku poeziju stvaraju anonimni pojedinci, potekli iz naroda; oni su direktni tumači narodne kulture, jer vrlo rijeko unose u nju svoja lična raspoloženja. Takve su tvorevine direktan izraz narodne duše (sa eventualnim internacionalnim primjesama i motivima). No u slučaju, kad su pojedinci indirektni tumači narodne kulture t. j. kad oni stvaraju djela u vezi sa vlastitim iskustvom i osjećanjem, donekle i u užoj vezi sa stranim kulturama, ali uza sve to nose jak pečat miljea, iz kojeg su potekla — tada se radi o djelima umjetne književnosti u današnjem smislu. Ako pratimo razvoj na ostalim područjima kulturnog rada, na području slikarstva, kiparstva, arhitekture i muzike, doći ćemo do analognih rezultata. I kod nas je dakako bilo manifestacija grupne kulture u prvom i drugom smislu. Ovdje mi dakako nije namjera da govorim o romancama, nastalim u našoj sredini, o narodnim pripovijetkama, o narodnim poslovicama i t. d. Pa niti o književnoj djelatnosti religioznog značaja u prijašnjim vremenima. Nego, rekao sam, kod nas se mogu konstatovati znakovi kulturnog rada u modernom smislu. No prije nego pređem na njihovo razmatranje, moram istaći, da su kulturne prilike u našoj sredini uporedo napredovale sa kulturnim prilikama zemlje, u kojoj živimo, a na mnogim područjima one su upravo identične. Ne treba o tom ni govoriti, da je državno školstvo ujedno i naše, da se prosvjetna politika zemlje odnosi i na nas, da se kulturne zemaljske tekovine i manifestacije jošte kako i nas tiču, da privredno ekonomski porogram zemlje u glavnom vrijedi i za nas i t. d. i t.d. Prije svega od pojava novijega doba valja spomenuti književno djelovanje Sabetaja Džaena i Abrahama Cappona, koji su, premda došljaci, djelovali u našoj sredini i djelomice za svoje književne produkte uzimali i siže iz naše sredine. Književno djelovanje Abrahama Cappona odrazuje se u uređivanju i izdavanju »La Aiborade«, u brojnim njegovim dramatskim i poetskim djelima, u predavanjima, kojima se još i dandanas javlja. Da se je Capponova »La Alborada« duže održala i prokrčila sebi put do mase, ona zacijelo ne bi ostala bez utjecaja na kulturnu strukturu naše sredine, a i sa španjolskim jezikom stajala bi danas stvar mnogo bolje. Capponove dramske komade, a poslije njih i Džaenove, prikazivale su u nas razne diletantske družine, sastavljene većinom iz članova kojeg društva. Oni ne predstavljaju sa stanovišta moderne književne kritike bogzna kakovu vrijednost, ali je prikazba njihova značila za našu sredinu pravi događaj. Glavna je karakteristika ovih dramskih komada patos i romantika, zanašanje za prošlost, veličanje jevrejskih heroja. Ali je bilo i drama iz savremenog socijalnog života. U jednoj Capponovoj drami »L'angustiador« nalazimo izrazitu prosvjetiteljsku tendenciju; pisac izilazi kao razgo varač i propagator modernih znanja i kao borac protiv praznovjerja i predrasuda zaostale sredine. Poslije rata prikazivao se u sarajevskom narodnom teatru Capponov dramski komad Šivat - Cijon«, napisan i prikazivan hebrejskim jezikom. Prikazivali su ga ljudi iz naše sredine, dok su manje uloge imali učenici hebrejske škole »Safa-Berura«; naša je publika dupkom ispu-nila kazališnu dvoranu. Komad je izraz intenzivnog nacionalnog osjećanja, i pojačanog interesa za djelo obnove u Erecu. Kritički posmatran, dramski komad »Šivat-Cijon> s prologom predstavlja sušti nacionalno patriotski lirizam, a nedostaju mu mnogi, neophodno potrebni dramski elementi. Ako idemo dalje u razgledanju naših kulturnih manifestacija najnovijega doba, naići ćemo najprije na naše novinstvo. Pojačani interes za cionistički, pokret stvorio je u našoj sredini potrebu, da se doznadu novosti iz jevrejskog svijeta. Tako nastadoše prve novine u našoj sredini »Židovska Svijest« (poslije: »Narodna Židovska Svijest«). Osim navedenog razloga novine su dakako izazvali i posebni kulturno-socijalni interesi jedne grupe, a i potreba jasnije orijentacije u sklopu političko-ekonomskih pitanja zemlje. Ti su momenti bili još jače akcentuirani pri kasnijem osnutku novog sedmičnika >Jevrejskog Života«, do osnutka kojeg ipak ne bi bilo došlo, da nije bilo u našoj sredini nekih previranja čisto internog karaktera. »Jevrejski Život« je naročito svraćao pažnju na kulturno-ekonomske pojave u sarajevskoj sefardskoj sredini specijalno, a i u Jevreja jugoslavenskih uopće, stojeći uvijek na braniku ekonomskih interesa naše sredine. U njemu su našli mjesta osim jevrejsko-cionističkih i mnogi naučni članci o životu i kultur-noj prošlosti Sefarada; po katkad su javljali i beletristički sastavci na španjolskom jeziku sa motivima iz našeg života (Laura Papo, Buki Finci). Sve to, a naročito ovo zadnje, učini, te je »Jevrejski Život« postao bližim našem svijetu, premda ističem, da ni »Narodna Židovska Svijest« i »Jevrejski Život« nije našao u potpunoj mjeri put u široke slojeve naših Sefarada. U koliko su se ova dva sedmičnika uvela u našu sefardsku kuću i unosila u nju novu raznovrsnu lektiru, u toliko su i uspjela, da stvore u nekim našim ljudima dispozicije, da se oslobode postepeno od svoje dotadašnje grčevite vezanosti uz knjige vjersko-liturgijskog sadržaja. Danas su ta dva sedmičnika fuzionirana u jedan, a to je »Jevrejski Glas«, koji vrši istu ; funkciju, kao i ona prijašnja dva sedmičnika. Kod razmatranja naših kulturnih prilika skoro da sve ono, što je gore rečeno, stupa u pozadinu upoređeno sa dva svijetla momenta. Prvi je knjiga nadrabina dra Morica Levia »Die Sephardim in Bosnien« (Sarajevo 1911.), a drugi je označen »Spomenicom« »La Benevolencije«, koja je izašla 1924. god. Premda su ove dvije knjige hronološki vrlo daleko jedna od druge, i to čitava dva decenija, ipak su one po nutarnjem svom značenju vrlo blizu, i u jednoj i u drugoj kritički se pristupa razmatranju naše prošlosti, kulturnog i socijalnog života Sefarada u našim krajevima. Upravo to kritičko posmatranje prošlosti, to vraćanje samom sebi i bavljenje samim sobom obilježuje novu epohu. U isioriji kulture svakog naroda proučavanje vlastite prošlosti i vlastitih kulturnih tekovina, kritičke analize samog sebe — predznaci su za početak novoga doba u kulturnoj historiji dotičnog naroda. U traženju ilustracija tih navoda ne moramo ići daleko. Promotrimo samo, u kakom je stanju bila kultura hrvatskog naroda prije i poslije ilirskog pokreta, koji je u glavnom obilježen vraćanjem prošlosti i iznošenjem kulturnih tekovina prošlih vjekova na svjetlo dana. Pogledajmo samo golemo značenje Karadžićeva rada (objavljivanje narodnih pjesama i pripovijedaka, skupljanje poslovica i zagonetaka, proučavanje običaja; izdanje riječnika i ustanovljivanje književnog jezika i pravopisa) za kulturni razvitak i Srba i Hrvata. Kako je bilo u Srba i Hrvata, tako je bilo i u Nijemaca. (Luther), Francuza (Richelieu-ova akademija) i t. d. Naročito to vrijedi za proučavanje jezika i njegovo usavršavanje. Kod nas se i u tom pogledu javljaju neki počeci (dr. Kalmi Baruh). U Srba i Hrvata prije poleta u književnosti i umjetnosti utvrđuje se književni jezik i pravopis. Da iznesem još jedan primjer. Prije nego su se po-javili veliki pjesnici zlatne epohe u Španjolskoj, kao što su Jehuda Halevi, Gabirol, Ibn Ezra i dr. historija Jevreja u Španiji bilježi intenzivan rad na gramatici i leksikografiji hebrejskog jezika. Tako se zna za leksikografski rad Menahema ben Saruka, za rad na polju hebrejske gramatike i metrike Dunaša b. Labrata, a poslije za velike gramatike naučnih metoda u današnjem smislu Ganaha i Hajudža. Mi u tom pogledu nismo došli daleko. Kod nas stoji stvar tako, da se mi osjećamo i previše usko vezanim za svoju širu okolinu, za kulturu zemlje, u kojoj živimo; za njene kulturne tekovine osjećamo kao da pripadaju i nama, da su one proizašle i našim saučestvovanjem. To osjećanje nije dakako bez psihološke i materijalne podloge; ova je pojava nužna, opravdana i neizbježiva. Spomenute dvije knjige znače afirmaciju novih kolektivnih načela i uvjerenja u našoj sredini. Dolazi se do uvjerenja, da se moramo pozabaviti sobom više i intenzivnije, ako hoćemo da očuvamo svoj grupni individualitet makar koliko toliko neokrnjenim. Treba upoznati djelovanje i život u prošlim vjekovima, hvatati veze sa našim ocima i praocima, da bismo znali na čemu i kojim ćemo sredstvima izgrađivati svoju buduću kulturu. (Svršiće se.)