Sunce zapadalo. Stari plovan i ja sjedili smo pred župnim »dvorom« pa smo srkali kapljicu »sansegota«. Još je nešto crvenih sunčanih zraka prodiralo kroz lozino iišće, pa se raspršilo na bijelu kamenu stolu i čudnim se bojama lomilo u rujnom vinu. Dani su onda bili nesnosno vrući. Staračac sjedi pa posrkne kadikad iz burmutice i razmahuje se velikim modrim rupcem. Pod malom oblom kapicom, pod onim sjajnim zelenim odijelom koje je njegdje davno bilo crno, — starac je upravo lijep. Na podbratku porasla bijela strn a nad male oči nadvile se jake sijede obrve, srasle na korjenu nosa. Njegovo je selo veliko, ljudi siromašni, pa zato i jest njegova župa najslabija na cijelom otoku. A opet je don Mate sretan; njegova zia Jovica (tako su je u selu zvali), pazi brata svoga, a Bog je dao u moru ribe, na polju radića, u gori loze, dvije tri koze i Božji blagoslov pa se živi. Ja sam često dolazio k njemu preko kanala na svojoj barci, a znao sam i preko noći biti u njegovoj kući. Nije tu bilo velike raskoši, nije bilo gospodski, nego posve po seoski. Jovica se od srca veselila kad sam ja na take dane donio komad govedine ili teletine, — a to se dobivalo svaki dan s onu stranu kanala. I danas Jovica sprema pržolice. Starac pripovijeda neke čudne stare pripovijetke, koje sam ja od njega čuo već barma triest puta. Kako je on to služio u svoje vrijeme, njegdje u gori nad Cresom, kako je putovao u Rim i koje što drugOi. On i zbilja zaboravlja. Star je. — Gospodićiću, don Mate, ajde, ajde, gotovi smo. Treba se požuriti da se mast ne stine, stala nas pozivati Jovica, izišavši na prag malenih kamenim stupovima obzidanih vrata što vode u »dvor«. Bože moj, i taj »dvor« i ta »crkva«, to su jadne stvari! Kukavno nahereno stanje od neokrečena kamena s čudno svinutim krovom, malim prozorčićima na koje metnuše debele željezne motke unakrst, — i to oni zovu dvor! A i crkva je tako nekako na isto brdo tkana: toranj zovu oni jedan probušeni komad zida, koji su savitim crijepom prekrili i u škulju objesili sićušno zvonce. Mi da zađemo u kuću a to ti se javi iza gromače med kupinom glava crkvenjaka Jurine. — Ho Jurina? — 'g š njimi! pozdravi Jurina poklonivši se i zalomivši rukama po zraku. Pletena mu se bijela kosa izmakne ispod crne kape, a njegovo se lice vrlo tužno nacerilo. — Zlo gospodine plovane, zlo. Ide sve na nas jadne. — A Jurina, kako? — Moj sin Matić dolazi pod večer s ovcama iz drage od Kampore, pa veli da je vidio divlju zvijer. — A zvijer? — Da pravu živu zvijer — vuka, gospodine plovane. Nije ga bilo na »školju« nikad a sada najednom ovdje. — I ta zvijer ide i jesti će naše ovce i koze, — vele da ih vuk rado jede. — A tvoj Matić Jurina, jeli tvoj Matić baš zna da je vuk? — Zna, zna gospodine plovane, naučilo ga to tamo u školi u Dobrinju. Starac moj gleda onako poprijeko Jurinu, spusti ruke pa u po smijeha reče: — E, Jurina, da to nije pas, — baš mogao bi biti pas, a? — Oh šanta fe, ma pas je bijele dlake, — mah — no Ćozot, to se zna, prigovori Jurina, sagibajući se da pokaže kako je obično ćozot malen. ćozoti su oni mali bijeli kudronje što ih ima na svim bracerama i trabakulima, da čuvaju kuvertu od nepozvana gosta. Samo takih pasa ima na školju. Ja sam znao, dobro sam znao što se to dogodilo. Da se kladimo da je ta nova zvijer posve naravni pravi vuk. To su oni lopovi s obale gdjegod u Velebitu ulovili mlada vuka pa ga donesoše na školj. Dok smo mi sjeli u široki portun da večeramo, moj se Jurina spustio na izlizani kameni prag, pa će da vijeća s don Matom, što bi od toga vuka. Stari je crkvenjak u velike zabrinut. A to valjda rad kakoga jadnoga suhoga vučića, koji će da iduće proljeće ugine od sušice. Svoju malu bodulsku pipu zataknuo med fine usne, lica mu glatko obrijana kako je to već navika otočana, sav je u crno odjeven, visoke crne čarape od debele vune, i na po izrezane postole sa sjajnim metalnim zaponcem. Tako on sjedi na pragu, posljednje mu crvene sunčane zrake svijetle u oči — a on predlaže i misli što to treba učiniti, da se utamani divlja zvijer. — Da ima koji lovac tu blizu, — valjalo bi ga zvati... — Ali nema gospodine plovane, — pak da ima, što bi naši lovci? Oni znadu na goluba, na vrebicu ma da, idu i na zeca — ali vuk je posve druga stvar. Nisam ga vidio nego u školi na papiru — ali su zubi tu, gospođine plovane, zubi i kakovi zubi. Plovan gleda mene postrance a ja sve vidim da bi me pitao ali mu se neda. Bit će napokon da sam ja, koji se onako od dobre volje bez potrebe skitam svijetom, da sam ja ma gdjegod vidio vuka. Ali zia Jovica, koja je brze misli i brza jezika zapita nenadano: — A vi, što mislite vi gospodičiću? — Ima financa ovdje, a njihove su puške vražje, pa nek oni podju ... — A dragi vi s financom, — ona je tu da ide na ribu pa za dobra vjetra bordiža, a ne da vuke lovi. Valjalo je napokon vidjeti što će odlučiti don Mate i njegov Jurina. Večer je krasna. Od mora došao sitan hladan lahorić, koga zovu »bavica« pa napunio svo mjesto i svu dolinu svježim zrakom. Još se vrh Triskovca rumeni na sunčanim zrakama a sva se dolina napunila sitne prozirne maglice, koja se provlači daleko na sjever posred tamnih smokava i sivozelenih uljika. Svo selo izišlo koji pred porticu na prag, a koji opet na povisoku pergolu nad kojom se preplelo veliko lozino lišće i tamno zrelo grožđe na križanim suhim prutovima. I svi govore o istoj stvari — o vuku. Neki starci što su bili u svijetu pripovijedaju kako samac vuk nije od štete, da se boji, neki pače vele da se pase — kako i druga živina. — A medjed, nije li on strašan, pa ipak se hrani medom, jede krumpir, kukuruz i pomidori. Ja sam tuj i tamo popostajao, nješto razgovarao, a napokon se spremim kući. Već je bilo poodmaklo a mjesečev se srp mirno šetao prema zapadnom obzoru. Kako je lagodno bilo posred onih kupina i šmrika. Od gromača još je odsijevala danja vrućina, a od svake travke, od svakoga cvijetka dizao se jak topao miris. Negdje daleko pod Rabom javila se mala luč, — kaka brodica što se teško pomiče na slabom vjetru. Zađem u plovanov »dvor«. »Zatvorite dobro portun« — spazim kredom napisani natpis na vratima. To je drhtava ruka moga don Mate. Toga još nije bilo u njegovu »dvoru«. Već je davno svanulo kad se ja odvažim da spremim barku. Bilo vjetra odozdo pa je lakši put s vjetrom u krmu. Puna tri sata morem do moga sela. Jovica iznijela pred »dvor« mlijeka i baškota. čudim se ja da nema don Mata; starac ustaje s pijevcima i Mjega s kokošima. — A don Mate!? — Ne će da jede, imamo procesiju, a onda službu. — Danas, pa danas je srijeda; kaka je to procesija? — Na vuka. Ja se onda zagledam u Jovicu, vidim njezine dobre male oči, blago ono staračko lice, — pa opet mi podrhtnuše usne na smijeh. — Šta se to starici prohtjelo pod stare dane šale zbijati, pomislim. — Da na vuka. Moj don Mate i Jurina tako su jučer završili. U to stane kucati zvonce, a sa sela pribralo se nješto ljudi i žena. Svi se odjenuše svečano. Moja se barka još dva sata lagano Ijuljala u zaklonjenoj dražici vezana s dva tvrda užeta a ja sam pošao s procesijom — na vuka. Najprije polaze neki jači starci, raskrivene glave, bijela im duga kosa leprša na vjetru; mlado se sunce odrazuje s onih dugih pramova koje obično pietu u pletenice pa ih ovijaju sa šije oko glave. Svi su crno odjeveni s debelim molitvenicima — još onamo iz mletaekih vremena. — žene u svojim širokim pustenim šeširima bijelim oko pasa stegnutim košuljicama, unakrst vezanim rupcima i kratkim širokim suknjama izgledaju kao niz gljiva. Prsi posule starim zlatišem i srebrišem pa će se često naći i po koji venecijanski »oselo« Lodovika Manina. Svak nosi naušnice, debeli srebrni kolut s navezenim »morčićima«. Za njima se lagano miče stari don Mate s posrebrenim križem, uza nj dva mališa sa zaprljanim nosevima, zvone i zvone, sve nekako od straha pred vukom. Jedino oružje što sa sobom nose, — dvije su starinske crkvene zastave, s nekim slikama — Bog zna kakih svetaca. Davno je tome što su slike tih svetaca posve ispucaie, pa se samo tuj i tamo pokazuje po koji komadić nekadanjega patrona. Sva se povorka lijepo poredala, Jurina stao pred don Mata i sad se miču, — lagano, ozbiljno. Podjem i ja nešto postrance za njima, pa spazim kako se Jurina nešto zabrinuo; šanu riječ dvije don Matu, pa podje medj ljude. Kaika je to krasna slika bila posred onoga svježega zelenila od pelina i ružmarina, kako su lepršale zastave na blagom jutarnjem vjetru, a kako su ozbiljna lica ti ljudi uzlazili do nekoga kamenoga vršića da se onamo u Kamporu spuste gdje su jučer vidjeli vuka. Kad dođoše do vrha prosvira Jurina onako kroz nos, gotovo posve službeno, ne skidajući oka s knjige: — Litanije svih svetih. Neki se mali žagor prostre po dražici a cnda zače Jurina opet službenim glasom da nabraja redom svece. Nešto odgovaraju, ali ne razabirem što; znam da treba reći: — Moli za nas! Primaknem se bliže. Jurina junački koraca pa nastavlja: — Sveti Fabijan i Baštijan... Sad čujem; oni odgovaraju dogovorno: — Da bi krepil! — Sveti Kuzma i Damjan... — Da bi krepil! I to sve vuku za volju. Tek kad nam je dobri levanat napunio jedro, i kad smo oštro režući valove zašli u duboko more, onda se od srca nasmijem, a moj se Pjer kakogod nije s otoka nešto namrči. — A šta se vi tomu smijete? Nisu ovi jedini smiješni. Rekli su mi vaši odozgora da tamo seljaci plaćaju plovanu fiorin zai misu, da im ura bolje ide, a? Orca! Pjer pljucne u more, pa mi okrenu ledja i pritegne »škotu« od jedra.