Naše je selo neiscrpivo vrelo narodne dekorativne umjetnosti, za koju možemo mirne duše reći, da je i pored svih utjecaja, koji su se na teritoriju Bosne i Hercegovine vrlo često mijenjali, ostala stoljećima netaknuta i na visini. Nikakvi nemiri, pa ni najveće nesigurnosti nijesu bile u stanju da ometu naš seoski narod u njegovu životu i stvaranju. Zato se i mogla nesmetano razvijati do savršenosti naša narodna dekorativna umjetnost na selu. Govoreći u prošloj godini na ovom istom mjestu o narodnom rezbarstvu, uvjerili smo se, da su muškarci po nekim našim krajevima odlični majstori u šaranju po drvetu. Ali i naše žene ne zaostaju nimalo iza svojih drugara, muškaraca, pa i one u svom radu stvaraju upravo čudesa. Za njih se može također reći, da su prave umjetnice u vezenju po platnu, u pletenju i t. d. Vez je zaista srastao s našom ženom i ona je u svoj rad unijela svu svoju dušu i shvaćanje. To joj je gotovo i jedini način iznošenja mish i čuvstava. Vezilje ne vezu za prodaju, već za sebe i za one, kojima svoje radove poklanjaju. Zanimljivo je, da se područja iovih obiju grana narodne dtekorativne umjetnostl poitpuno pokrivaju, i gdje je drvorezbarstvo veoma razvijeno, tu se mnogo i veze. I središta našeg najlljepšeg narodnog veza nalaze se u zapadnoj Bosni: Prozor (osobito gornja Rama), Kupres, Duvno, Livno, zatim u Krajini, u nekim krajevima oko Save (kotar Bos. Gradiška). Nekoć se mnogo vezlo i u Hercegovinu, ali se danas rijetko kojia žena bavi tim posilom. Nešito se malo veze u srednjoj Bosni ali u istočnoj i sjeveroistočnoj gotovo nimalo. Treba razlikovati gradski i seljački vez. Socijalni je položaj gradsku ženu, osobito muslimansku, svezao za kuću, koja je za nju čitav svijet. U tome svijetu ona vlada. Svu svoju snagu posvećuje ta žena nakon dnevnih običnih poslova vezu, u kome je pravi majstor. Ta se vještina mogla razviti do vrlo visokog stepena samo pod utjecajem Orijenta, što se najbolje opaža po motivima (urnecima), koji su bezuvjetno istocnog porijekla. Osim malih preinaka u kompoziciji boja i udešavanja prema vlastitom ukusu i shvaćanja uzorci su ostali isti, te bi ih mogli mirne duše metnuti u kojugod skupinu veza na Istoku. Naše građanke vezu na đerđefu (okvir na nogama), na kome je razapeto ćereće, fino otkani domaći pamučni bez, a u staro doba uzimali su i tanko laneno tkivo. Rjeđe se veze po svilenom bezu kao na pr. duge ženske košulje, peškiri i t. d. Veze se svilom, zlatom i zlatnom žicom (telom). Vez je dvojak: vez brojem i vez po pismu. U prvom vezilja računa s teksturom tkiva i porano broji žice osnove i potke, dočim u vezu po pismu vezilja najprije nacrta urnek (motiv) po bezu i bez obzira na njegovu teksturu veze po crtežu. Vez po pdsmu puno je lakši i ne treba onolike strpljivosti kao kod veza s brojem. Ali naše vezilje ipak vole vez s brojem, jer vez po pismu nema tolikog čara. Zanimljivo je, da je urnek u oba veza s lica i naličja jednak. Građanke ne vezu nakrsticom kao naše seljanke, ali zato imaju mnogo drugih tehnika. Dotle dok građanke gotovo sav materijal za svoje vezivo kupuju gotov u trgovca, selljianka sve, sto je u radu potrebito, priređuje sama. Ona priređuje za tkanje vunu, lan i konoplju, a u prijašnja vremena dok se je vdše gojila svilena buba i sviiu. Njezina su pomagala vrlo jednostavna: garbun ili greblo, trlica, stupa, češaljica, grebeni, gargeši, preslica i vreteno, vitlić, čekrk, kolovrat, stan i razne stupe. Naša nepismena seljanka stvara u vezilačkoj umjetnosti nešto savršeno. U vezu izrazuje se najbolje bogatstvo duše i prirođena darovitost naše žene sa sela. Stoga je posve različan od gradskog veza. Naša seljanka ima mnogo osjećaja za simetriju, rasporedbu i upravo divnu harmoniju boja. Seoska vezilja ne teži za tim da postigne jak dekorativni efekat kao građanka, ona bezsvjesno ide dalje i stvara individualno umjetničko djelo. Ona veze samo na ruci, dakle bez đerđefa, a i urneke stvara većim dijelom iz glave. Ona je revolucionarna i nju nije sapela forma. Zato je i toliko motiva i varijaeijia u tome vezu. I ona dakako uvezuje u tkivo svoje osjećaje i svoju dušu dajući ornamentima svoj život, koji priča o ljubavi, stradanju, čežnji i nadama. U njemu ima naivnih misli i izražaja. Pored svega toga drži se ona nekih stanovitih tradicionalnih pravila u motivu i koloritu, pa se to u poijedinim oblastima tako ustalilo, da se već po vezu može lako raspoznati nošnja pojedinih krajeva. U glavnom možemo razdijeliti naš seljački vez u četiri skupine: posuvačku, krajišku, zapadno bosansku i hercegovačku skupinu. što se tiče materijala, kolorita, a donekle i ornamenta i tehnike, stoje ove dvije posljednje skupine vrlo blizu jedna drugoj. Prije nego što pređemo na naš glavni predmet, na kupreski vez, neće biti na odmet ako na ovom mjestu istaknemo u kratkim potezima glavna obilježja i onih triju drugih skupina. Posavački vez. Taj se vez ne razlikuje ni u čem od onoga »dsprijeka« sa slavonske strane, i u njemu se opaža mnogo školskog utjecaja. Veze se samo kupovnom vunicom, pretežno u crnoj, često samo i u crvenoj boji, a katkad i u obje ove zajedno. Ornamenti su vrlo raznoliki i bogati, ali se baš ovdje najbolje izrazuje efekat ornamenta a boje su sasvim nuzgredne. Ornamenat sačinjavaju uz geometrijske likove, stilizovani motivi iz bilinstva: drveće, cvjetovi, ruže, karanfili, lale; voće: jabuke, kruške, nadalje sami listovi, od kojih su često složeni čitavi ornamenti. Mnogo je motiva uzeto iz životinjskog carstva. Zanimljivo je, da se u ovom vezu nalaze gotovo sve same domaće životinje: patka ili guska na vodi, kokoš, oroz, konj, katkad zajedno s konjanikom, pas i t. d. Još je zanimljivija pojava u ovom vezu jelen, koji se u onom kraju najdulje održao, a dogodi se da i sad isprijeka katkad prepliva Savu. Upravo je milina pogledati ono lijepo i stasito ženskinje u onim poput snijega bijelim i bogato navezenim košuljama. I muška je nošnja vrlo lijepa i kićena, osobito po prsima i nogavicama. Ovako se nosi samo katolički svijet u spomenutom kraju. Krajiški vez. Od sve Bosne najviše se veze u bosanskoj Krajini, i to ponajviše muške i ženske košulje i bošče za pokrivanje glave. Veze se obično tankom pređom po tankom i debelom domaćem platnu, i to pretežnim dijelom nakrsticom, provlakom, podvlakom, sindžircem i gajtanom. Za sve krajiške vezilje je zajednička karakteristika, da ne vole mnogo boja, a nigdje se toliko ne odlikuju lokalni motivi, harmoniranje i kombiniranje motiva i boja kao baš u Krajini. U nekim krajevima nađe se samo modra, u drugim mrka, u trećdm obje zajedno, u nekim se opet ističe crvena boj vrlo rijetko kada i koja druga. Zanimljivo je, da u onom kraju vezilja označi najprije konture ornamenta, obično mrkom vunom, pa onda šara nakrsticom ili provlakom. Hercegovački vez. Ovaj se dijeli na vez po broju i vez po pismu. Razlikuje se od bosanskog veza živim i žarkim bojama. Jug i sunce s juga opaža se i na vezu. Boja je u glavnom crvena. Ali Hercegovke rade i s drugim bojama. Gledao sam veziva i od 7 boja i povrh toga zlato. Sve to ona znade dovesti u takvu harmoniju, da joj se upravo divimo. Mnogi umjetnik mogao bi od nje puno toga naučiti. Ornamenat je najviše šipak i cvijet od šipka, badem, smokva, karanfil i ruža. Opaža se ponešto motiva i iz životinjskog carstva, osobito ptice: paun, soko i oroz, kadikad i boj orozova. Koja bi naša školovana vezilja znala sastaviti ovakav motiv niz prsa u košulje: Sa svake strane vezena su po tri pauna s raširenim repom ,a u osmerokutnom repu opet po dva jedan prema drugom okrenuta oroza, pod paunovim kljunom i sprijeda kod nogu i između glave i raširenog repa je još po jedan oroz, iza pauna je pas. Ovo je upravo smjela kombinacija, koju može stvoriti samo fantazija vezilje naše kršne Hercegovine. Ona je u tome prava umjetnica. Tehnika je u ovom vezu: pošavni vez, ispisara i pletenice, pogdjekad i nakrstica. Kupreski vez. Najotmeniji i najljepši vez u Bosni i Hercegovini je vez katoličkih žena na Kupresu. Najsmjelije boje povezane su u divnoj harmoniji. Svjetlost i množina svijetlih boja daju ovom vezu neobičan čar svježeg i zdravog života. Kompozicija motiva, shvaćanje simetrije i iskorišćavanje prostora, odaju neobično istančan i profinjen ukus. Ranije se vezlo na Kupresu mnogo više, nego u novije doba. Današnje muškinje odilazi za radom u tuđi svijet, pa ženama ne preostaje drugo nego da obavljaju i one teške poslove, što inače muški rade, pa dakako nemaju toliko vremena za vez. Mnogo je tome doprinijelo i slabo materijalno stanje ondašnjeg svijeta, koje se osobito zadnjih nekoliko godina uslijed krize jako pogoršalo, pa se ne može da nabavi skupi materijal. Muškarci su bili prvi, koji su prestali nositi one široke i lijepo vezene rukave. Vele, da im ovakvi široki rukavi smetaju kod posla a kroz njih im i puše studen, ebčim su im rukavi s jakićima puno zgodniji, jer su mnogo uži i sapinju se nad rukom. Jakići se samo malo urese krivucem i sitnim plavim, bijelim, crvenim i zelenim mrđelicama (bombacima). Da se vidi koliko je bogatstva i raznolikosti bilo nekad u nošnji tamošnjeg naroda navesti ću samo ovo: Saznao sam za nekih desetak naziva za košulje, koje su dobile ta imena po svojoj izradbi. Najstarija je takozvana tkanička, zatim maunica ih šarana, kolanica, paričbaša s dvjema bijelim šipkama, krivucuša, unička, bijela kolanica i pod česma, šupljikuša, gajtanuša s asuračkom građom (građena na stan), granača, koja se veze na ruke iglom. Na Kupresu se veze brojem i po pismu. Prvi je stariji i njim se najvećim dijelom i veze. Kod vezenja privezača (poculica) za glavu služe se i pismom odnosno bilježenjem. Kada vezilja na pr. hoće da veze kolb, ona uokruži koncem đokle će vesti. Stariji su vezovi rađeni jedino svilom i ponešto zlatom, u novije doba radi se pamukom. Boja je pretežno crvena, plava, žuta, zelena, tamna i zlatna. U ornamentu preteže više slobodna kompozicija cvijeta nad geometrijskim oblicima. Među starije vrste motiva broje se roge, čuture, koje se razlikuju od novijih i grančice. Kupreski vez je življi od ostalih seljačkih vezova po Bosni, te je po tome i po materijalu (svila) bliži hercegovačkom vezu. Najbrižnije su rađene bošče za pokrivanje glave. Redovdto je okolica bošče na dva ruba ukrašena s nekoliko redova zvjezdoliikdh cvjetića, a u ćošku je smještena veća ili manja grana. Cvjetići su u okolici vezeni crvenom, a svaki treći, rjeđe četvrti a katkad i peti mrkom svilom. Grane u ooškovima ili siu stilizovane jabučice ili cvijet. Grana od jabučice ima obično po tri jabučice s dva ili četiri cvjetića iznutra, a spolja su listići poredani u pravokutni okvir. Grane od cvjetova sastaje se većim dijelom od devet ružica, od kojdh su četiri do šest crvene boje oistale plave. Mjesto zvjezdoldkdh cvjetića oesto puta je okolica bošče okićena redom maldh cvjetova, iza kojih dolazi red veza preko žice u obliku sitnih spojenih trokuta (hamajlija), a zatim jedan red većih grančica, laleta (po četiri cvijeta, tri u plavoj jedan u crvenoj boji ili obratno). Ovo su bez sumnje najljepši komadi kupreskog veziva. U njih je donji bod preko četiri, gornji preko dviije žice, tako da izgleda kao popunjen vez. Manje se bošča radilo u geometrijskim motivima, koje su također vrlo lijepe. Tehnika je nakrstica, pravac i gajtan. Bošče s vezom po pisimu nijesu tako precizno rađene kao one brojem. Materijal je i u ovih pretežno svila i zlato, ima i vunice. Ima bošča vezenih samo crvenim i plavim pamukom. Ornamenat je: gusto poredane geometsrijske figure u jednom velikom trokutu gotovo preko polovice bošče. Tehnika je nakrstica. Mnoge su bošče rađene bijelim vezom. Materijal je laneni konac, a ponekad se uzima i malo zlata. Tehnika: rasplit, razvaruša i po pismu a motiv: lopari. Unaokolo ovih bošča prišiven je bijielli, a oko onih zlatom vezenih orni gajtan. Sve su potkićene dugačkim kitama. Kao ove posljednje slično su rađeni i muški rukavi na košuljama. Pole su sastavljene obično bogatim rasplitom. Njegov je bod isti kao i u seljačkih kera. Svaka je šara odijeljena jedna od druge prutkom. Rukavi su potkićeni lanenim kiticama. U kupreskih ženskih košulja vezena je jaka, prsa, rukavi a katkad i niz skuteve i po donjem rubu. Prsa su rađena svilom i pamukom, ponajviše u geometrijskim motiviima. Tehnika je tkalački bod, pošavina i rad po pismu. Najviše rukava vezeno je na ovaj način: Okolica je vijuga (u nekojih i loza s cvjetićima kao na boščama), niz rukave su katkad poredani cvjetovi: laleta ii karanfili U svih su rukava ivice sastavljene tkalačkim sastavom. Iza bošča najviše su se vezli povezači (poculice), a nosile su ih samo udate žene. Poculice su vezene samo sprijeda počevši od čela prema zatiljku. Kako god je kosa na glavdi u seljakinja razdijelkom podijeljena, tako je i vez na poculici podijeljen na dvije polovice, dva pravokutnika, dspunjena, najprije jednostavnom vezenom otvorinom, koja je bila razdijeljena jednom diagonalom u dva trokuta. Interesantan je daljnji razvoj ove četvorline. Diagonala se sve više kitila i postajala kitnjastija. Ali je zadržan taj princip, da je u uglu ostao uvijek glavni cvijet, oko kojeg je najprije obična prava linija, u početku okićena kosam crticama, zatim sitnim kvadratićima, a konačno se počela i ova linija više kititi i razvijati u lozu, ali se ujedno i odmicati od glavnog cvijeta. Ovo je razgranjivanje išlo sve dalje tako, da se oblik prvobitnog četverokuta posve izgubio i dobio jabučast oblik. Ostao je držak i cvijet, a sredina se razvila kao sjeme (košpice), koje se opet dalje razvijalo u cvijet. čitav se ovaj razvoj može vrlo dobro promatrati na izloženoj kolekciji poculica u sarajevskom etnografskom muzeju. Glavni je cvijet uvijek crven, drugi plav (rijetko obratno), listovi zeleni, a cvjetići izmiješano crveni i plavi. Treba spomenuti da su iste motive radili i po pismu. Puculice su od lanenog platna, a vezene su svilom a pogdjekad i malo zlatom (zlatače), rjeđe i vunicom i to u novije doba. Što je kitnjastija grana, to je upotreba zlata veća i to samo raa glavnom cvijetu i na širitu. često se viđaju na poculicama kupovni kazaski širiti, a prišivaju ga na razdjeljak i po čohanom nastavku po čelu. Kao na Kupresu vezu katoličke žene još u Rami, Duvnu i Livnu. Treba spomenuti još jednu naročito lijepu vrstu veza s Kuptresa. To je vez po rizi (čohi). Posebni komadi, rize navezu se i pirišivaju na haljine, napose oko ženskih zobuna i na latice na rubovima u dugih gunjeva (haljetaka), na pasove i na ogrlice benevreka (čarapa). Veze se s raznoilikom svilom i to sindžircem, vezom iiza igle, a uz to se prdmjenjuje nešto i veza povlakom. Različni su motivi ovog veza, a vezilje ih označuju posebnim imenima. Od najobičnijih elementarnih motiva kombinuje vezilja razne otmamente kao na pr. motiv kuke u savršenoj formi, koja već čini pravu spiralu i podsjeća na starodrevnu hrvatsku spiralnu ornamentiku. Vrlo zanimljiv motiv, koji se sastoji od četiri spirale uinakrst, potsjeća na prastari simbol svastike, koji se vrlo često nalazi i po našim krajevima na objektima iz predhistordijskog doba a još više na spomenicima iz rimskog doba i na sredovječnim bogumilskim stećcima. Vez po rizi poznat je osobito u Krajini i po kotarevima zapadne Bosne, nadalje ponešto i u Gornjoj Hercegovini i njime veze i katoličko i pravoslavno ženskinje. Materijal za vez kupuju Kuprešanke u čaršiji. Svilu dobiju gotovu obojenu a pamuk same po sebi bojile. Kako je spoimenuto, na Kupresu se danas već vrlo malo veze, a i ono, što se naveze, ne može biti ni sluga onom starinskom radu. Ovo je ista ona pojava degeneriranja narodne dekorativne umjetnosti kao što smo mogli konstatirati i u drvorezbarstvu. Krajnje je vrijeme bilo, da se ovaj vez sačuva makar i u muzejskim zbirkama, što je i učinjeno. Za sarajevski etnografski muzej sakupljena je velika množina raznolikog veziva s mnogim komadima vanredne izrade i ljepote. Razumljivo je, da je baš ova skupina kupreskog veziva privukla na se pozornost, i to ne samo domaćeg svijeta nego i stranaca. Za muzejem povele su i druge neke institucije (Tkaonica veza i veziva u Sarajevu i t. d.) i privatnici, te su se na veliko sabirali motivi kupreskog veziva. Ljudi od zanata nastojali su da se tim novim tekovimama koriste primjenjujući one prekrasne uzorke i boje na moderne haljine i druge stvari. I zaista su motivi kupreskog veziva tako lagani i ukusni, da su se mogli mirne duše i bez velikih preinačivanja primjenjivati i na najmodernije velegradske ženske haljine. Nikakvo čudo, da se u Sarajevu razvila vremenom čitava industrija ovim vezivom i na stotine našeg, osobito muslimanskog ženskinja, privređuje ovim radom svoj svagdanji kruh. Vječna je šteta, što će ovaj vez baš u onom kraju, odakle je proizašao, u najskorije vrijeme otići sasvim u vječni zaborav, kao da ga nije nikad tamo ni bilo.