Razni zavjetni darovi pojedinim svecima u raznim našim bosanskim crkvama još i danas su u životu kod Hrvata katolika. Samo s tom razlikom, da od dulje vremena — sigurno preko jednoga stoljeća — većinom se zavjetni darovi daju u prtenini: peškiri, marame, rukavi, a onda u novcu ili — što je rjeđe — u srebrenom ili zlatnom nakitu. Jedan od zavjetnih običaja — koji se nije baš davno ni izgubio — bio je zavjet: »godinu dana služiti crkvi«, te bi tako bio »momak« ili poslužnik kod župnika. Svojevremeno narod je veoma mnogo prinosio raznih zavjetnih darova kod nekih zavjetnih mjesta, a naročito Olova, te popis založenih stvari olovskog samostana navodi iz god. 1681. ovo: »Tri srebrena kandila puna zavjetnih darova, koja važu 52 libre i 9 uncija«. (Fr. L. Z.: Prošlost i obnovljenje olovskog prošteništa, Zagreb 1933.). Ovo spomenuh usput, a mi se samo domišljati možemo, da je to mala sitnica, koliko je tih zavjetnih darova bilo. Kako u nas Hrvata katolika na teritoriju Herceg-Bosne ima još nekoliko komada pravih zavjetnih darova i pošto ti preostali komadi potječu iz kreševske franjevačke crkve, zato ih ja i nazvah: Kreševska anathemata. Velim: pravih zavjetnih darova, jer ovim hoću da dadnem jaču i oštriju razliku između ovih zavjetnih darova (anathemata) i običnih zavjetnih darova: košulja, peškira, srebr. kruna, ogrlica i t. d. Prave zavjetne darove nazrvam one darove, koji su prikazani svecima: a prikazuju onaj dio tijela ili čitava čovjeka u bilo kojem metalu, iza kako je dotični ozdravio. Takovi zavjetni darovi imaju svoj posebni naziv kod naših starih bosanskih fratara: anathemata. U »Zapisniku fojničke sakristije«, strana 72. navodi se ovako: »Skupi bogoljubni puk a najviše ženskadia, osim beza, Mahramah, peškirah; anathemah etc — u vrieme kratelja, od zavita za skrojit nov Prid — Oltarnik na pošt. Bl. D. Marie, u gotovim parama — gr. 215.20«. Odmah upozorujem da se je u istu oznaku: anathemata ubrajala i ona srebrenina (ili zlatnina) koja se je nosila: belenzuci, hurme, naušnice, križevi i pavte. Riječ: anathema (gre.) znači etimološki: ono što je izloženo, a drugotno: dar, prilog. Kreševska anathemata nalaze se danas u sarajevskom zemaljskom muzeju, a prođata su godine 1925. od upravitelja kreševskog samostana — s velikom količinom srebra i srebrenoga nakita — za bagatelnu svotu novca, te .su još izgubili na onome čaru, kojega su lokalno imali stojeći u Kreševu gdje su stajali koju stotinu godina, te je još sreća da ih je sarajevski muzej tada otkupao, jer su još ta anathemata mogla biti prodana »arnautu« kao obično i beznačajno srebro. Anathemata nalaze se u sali broj II., ormarXXIL, a nose natpis: »Katolički amuleti i zavjetni darovi Inv. broj 4651— 4658, zavjetni su darovi Gospi u Kreševu«. U natpisu je očigledna pogrješka, da su to »amuleti«, jer anathemata moraju se strogo uzeti u razlikovanju od amuleta, a mi znamo đa su bosanski Hrvati katolici jako malo prama drugim vjeroispovjestima Bosne — imali zapisa. Muzejski katalog donosi ovaj opis: »4651 Krune za sv. sliku, 2 kom., srebro pozlaćeno. Rad kujundžije Kuliera iz Fojnice god. 1806.« U rubrici: »Dan i način akvizicije stoji ovo: »Od broja 4651—4661 kupljeno od dra Joze Petrovića iz samostana Kreševo za iznos od 1500 Din.« »4652 Maska za lice sa staklenim očima«. »4653 Očale s očima od kamena (srebro), dar za vid«. »4654 Kutije za moći — 2 kom., srebro«. »4655 Dva papirnata omota — sv. moći«. »4656 Tri srebrna kipića«. »4657 Žensko poprsje, srebro«. (U opasci: »Dan i način akvizicije«: kao broj 4651). »4658 Kov za fes iz Hercegovine«. Od ovih kreševskih anathemata ističem brojeve: 4652, 4653, 4656, 4657, a to stoga što ovi zavjetni darovi svojom vanjskom formom pokazuju, da je milost ozdravljenja primljena u onom dijelu tijela kojega sama anathemata i prikazuju. Kako sam još od 1915 godine sabirao razni materijal za budući »samostanski muzej u Kreševu« to sam u toj kolekciji imao još nekoliko komada srebrenih ruku i nogu u šupljoj formi bas-relijefa (a ne znam gdje i kamo su ovi komadi dopali!?), to ove komade treba ubrojiti među gornje naročite, i neka se u buduće ne zaboravi, da i oni potječu iz Kreševa. Zavjetnici ovih kreševskih anathemata jasno su istakli dobivenu milost u onim zagubljenim srebrnim rukama i nogama, te broju 4653, dok broj 1652 prikazujući masku lica daje neodređenu vrst boiesti. Posebno su zanimljivi brojevi: 4656 i 4657. Broj 4656 jesu tri srebrna kipića iz masivnoga srebra u veličini od 8—10 cm; 2 komada imaju lik ženske, a 1 komad oblik muškarca. Ovi bi komadi mogli označiti ozdravljenje neke osobe u nekoj sveopćoj bolesti, a mogli bi označivati i milost imanja djece, te se ovoj drugoj pretpostavci mnogo radije priklanjam, znajući vrlo dobro da je nekada našemu svijetu najveća nedaća bila — ako nije imao poroda! U tu svrhu uzimali su se i »zapisi«, te su se često »zavjeti« činili po franjevačkim crkvama, pa bi se u to ime naročito sv. Franji Asiškome utjecali za zagovor. Broj 4657 također je zanimljiv stoga jer pokazuje bujna prsa mlade žene, a veće je veličine, oko 15x18 cm. I za ovaj komad uzimam radije pretpostavku da ga je neka žena prikazala na dan iza kako je dobila mlijeko u prsa, da dijete može hraniti, nego da bi to bio dar nakon ozdravljenja bilo koje prsne bolesti. Osim ovoga poprsja — broj 4657 — svi su komadi za sigurno rađeni od domaćih zanatlija, te su izvedeni prilično lijepo, dok za gornje broj sumnjam, jer predstavlja ženu — čini mi se! — tuđeg kroja! Odrediti starost anathemata sad za sad nismo u stanju, jer nam manjkaju pismeni podatci, ali se zasigurno može ustvrditi, da je prikazivanje ovakve vrsti anathemata prestalo početkom 19. vijeka. Sigurno je i to, da prikazivanje anathemata nije originalni običaj našeg naroda Bosne, nego je donesen iz primorskih strana naše Dalmacije, a za Kreševo — najvjerovatnije! — da je isti po Dubrovčanima zaveden, koji su ovdje u obrtu i trgovini bili povlašoeni nosioci. Iz drugih strana sigurno nije taj običaj zaveden, a kako je naš narod konzervativan u svojim narodnim običajima, to se je isti zagubio, čim je prestao utjecaj i rad naših Dubrovčana ili Dalmatinaca u ovome kraju. Vrijedno ga je bilo zapisati, dai ne propadne povjesnoj uspomeni, te da se za buduće istraživače točno označi, da oni potječu iz Kreševa, koje je u velikim postotcima bilo podvrženo kulturnom uticaju dubrovačke kulture. Kako gore spomenuh: zavjetni darovi t. j. nekoliko komada bas-reljefnih srebrenih ruku i nogu, koji također spadaju kreševskom podrijetlu anathemata, ne znam gdje se sada nalaze u posjedu, dok je jedan velik dio anathemata drugotne vrste: kov za kape, novčani đerdani (»pare i pulice«, te »sindžiri« [lanci]) otkupljen iz treće ruke za zagrebački narodni muzej, te se je tako tragedija i ovoga dijela naše povijesti, koje nije stari fratar prodao ni založio ni onda kada nije imao nii crkve ni samostana, odigrala u vremenu slobode, kulture i — inflacije novca! A da je srebrnih anathemata u većoj množini imala kreševska franjevačka crkva svjedoči i ovaj zapis popisa crkvenih stvari iz godine 1803. te veli doslovno: »Obodarah (odjela) S Cathe 6, Cvita od Srebra iste 2, Zastorgnia iste 2, Agline iste 2, Perlieze iste 2, Patricze iste 3, Tokke na czarnu Kumashu iste 2, Vinacah veliki 14 , vincichiah mali od para, 25 Vinaza od Puliczah 3, Vineza pozlachena Gospin veliki i S Cathe mali od Krajaczara 2.«