I prije i poslije knjige »Die Sephardim in Bosnien« javljaju se diletantski članci ovakve vrsti, ali knjiga dr. Levia visoko iskače iznad njih svojom razrađenošću i naučnom vrijednošću. Ona je plod dugogodišnjeg izučavanja; njom je prvi put u jednoj knjizi obuhvaćena cjelokupna historija bosanskih Sefarada s naročitim obzirom na razvoj njihovih kulturno-socijalnih prilika. Prvi put dobivamo tako historiju sarajevske jev-rejske općine do novijeg vremena. S ovom se knjigom pisac javlja u svjetlu izvrsnog naučenjaka sa morednim metodama i dobrih kvaliteta. La Benevolencijina »Spomenica« prava je revija o kulturnoj i socijalnoj prošlosti Sefarada u Bosni. Članci Tihomira Đorđevića, Dr. Levia, Dr. Kalmia Baruha, Jakova Maestra i mnogih drugih istaknutih radnika nadopunjuju se međusobno i skupno uzeti predstavljaju znatne podatke o prijašnjem kulturnom, socijalnom i prosvjetno-ekonomskom životu naše sredine. Među drugim stvarima od interesa i važnosti objelodanjeno je nešto i folklornog materijala (romanse i poslovice). Premda te dvije knjige znače dva velika datuma, dvije pozitivne vrednote, proistekle iz naše srednie, one nisu, koliko je potrebno, popularizirane i uvedene u šire slojeve građanske inteligencije: osobito se danas osjeća jaka potreba za prijevodom i novim izdanjem knjige »Die Sephardim in Bosnien« (dakako proširenim i ispravljenim). Nije mi namjera u ovom malom sastavku dati sve pojedinosti i iscrpan prikaz književnog ili ma kojeg rada, koji nosi pečat nove kulture. Htjeo sam samo gornjim razmatranjem pokazati, primjerima ilustrirati, da se kod nas može govoriti o prvim početcima kulturne djelatnosti u današnjem smislu. Ti početci kulturnog rada vide se najjasnije po tome, što danas naša sredina ima i pjesnika i književnika (doduše u neznatnom broju), što se u njoj javljaju i prvi slikari. Izilaze i prve kompozicije specifično sefardske narodne muzike. Inteligencija se akademska ne sastoji danas od pravnika i medicinara, nego se ona bavi i svim modernim naukama spremajući se tako za raznolika zvanja. Danas među nama ima i filozofa (historika, prirodoslovaca i filologa) i veterinara i agronoma i akademski obrazovanih trgovaca-ekonoma i t. d. Sve su to bez sumnje manifestacije pojačanog kulturnog života. Ne smijemo preći ni preko književne ličnosti Isaka Samakovlije, koji se u jugoslavenskoj književnosti afirmira kao jedan od boljih književnika-novelista, čiji se radovi štampaju u najuglednijim književnim časopisima (»Vijenac«, »Srpski Književni Glasnik«, »Misao«). Dok ovo pišem, izlazi njegova zbirka novela »Od proljeća do proljeća« Isak Samakovlija čovjek je naše sredine i za svoje radove bira često motive iz svoje najbliže sefardske okoline. Ne mogu, a da se pobliže ne pozabavim njim kao književnom pojavom, koju je izbacila naša sredina. Isak Samakovlija javlja se u nas svojim pjesmama već prije rata, mnogo mu je pjesama izašlo u sarajevskim jevrejskim novinama i možda drugdje uz neke manje novele i crtice. U najnovije doba razvio se u vrsnog novelistu. U ju-goslavenskoj književnosti afirmira se svojim novelističkim radom objelodanivši u »Vijencu« svoju novelu »Kadiš« sa sižeom, uzetim iz našeg života. Motive iz naše sredine nalazimo u novelama »Rafina avlija«, »Mirjamina kosa« i dr. No on se postepeno emancipira, prekoračuje granice naše sredine i traži materijala za svoje radove u općem životu zemlje. Takva mu je, na primjer, novela »Drina«, snažna i puna iskonskog čovještva. Proces razmicanja književnikova područja posmatranja i analize mogli bismo konstatirati kod mnogo književnika; sastoji se u tome, da se — što je prirodna stvar — umjetnikovu oku prvobitno neposredno namiče njegova najbliža okolina sa svojim socijalnim pojavama, sa svojim tipovima ljudi, sa svojim sklopom raznolikih odnosa. Poslije se područje njegova razmatranja proširuje i razmiče. To je u neku ruku viši stepen razvitka književne ličnosti. Dakako, da će se prvi i drugi stepen djelomice paralelno razvijati, a i ukrštavati se. Ovaj se proces naročito zbiva kod posmatrača-realiste, kao što je Samakovlija, koji ne stvara sam problem, pa da ga istom poslije prenese u život i stavi u životnu kolotečinu. On problem, motiv, radnju nalazi izvan sebe, u golom životu. Kao sušti impresionista otvara širom »vrata« svoje duše i uma, da ga zapljusnu talasi života, slobodno pušta da ga inspiriraju vanjska nadraženja. On tako reći kopira život filtrirajući ga, kao i svaki umjetnik, svojim razvijenim i bogatim nutarnjim životom, svojom istančanom i finom psihologijom (doduše jako nenametljivom) i prenoseći ga na papir sa mnogo pripovjedalačkog talenta. Sama-kovlija nije čovjek ideja i problema, nije čovjek nadsferskih visina. Na njegovu duševnu strukturu sigurno ne ostaje bez uticaja i liječniko mu zvanje, koje ga čvršće prikiva za zemlju i doziva zbilji života. Zato se on, premda darovit, kao pjesnik ne može u tolikoj mjeri afirmirati u jugoslavenskoj književnosti i dobiti u njoj onako mjesto, kakvo ga je s pravom dopalo kao pripovjedača. Veliki pjesnik ima svoju filozofsku ideologiju, ima svoj određen i izgrađen viši odnos prema svijetu zbilje i mašte, prema metafizici i koz-mosu. U Samakovlije nema »bogoborstva«, njegova je filozofija goli život sa svim njegovim emanacijama. Nemam nikakvih pretenzija, da dam kompetentnu književnu kritiku, koja i ne ulazi u okvir ovog sastavka. Ovo par riječi o Samakovliji rečeno je po ličnim impresijama i više intuitivno. Isak Samakovlija nije još uvijek došao do zadnje tačke svog razvitka kao književne ličnosti i zato se o njemu ne može izreći ni potpuno kompetentna ni posljednja riječ. Toliko o Isaku Samakovliji kao inteligentu i pripadniku naše sredine, koji stvara djela kulturne vrijednosti. A sad da se vratimo na daljnje razmatranje naše inteligencije. Veliki broj inteligencije u našoj sredini svakako je za nju vrlo karakteristična pojava. Ona je tim interesantnija, što kulturno stanje naše sredine nipošto ne odgovara ovako znatnom broju, ono nije u normalnom razmjeru s njim. Ta pojava, svakako, upada u oči i traži svoje tumačenje. Po mom mišljenju stvar postaje jasnija, kad se drže na pameti ove dvije okolnosti. Prva se sastoji u tome, da su naši inteligenti, akademičari, previše odskakali svojom modernom naobrazbom i isticali se intelektualnim zvanjama među ljudima sredine, iz koje su potekli, a za svoj superioran položaj nisu trebali nikakove borbe niti izoštravanja svojih sposobnosti. Druga: kultura, koju su oni stekli i kojom su se izdizali iznad sredine, nije bila ona njihove šire ili uže sredine; ona je naučena, stečena iz stranih knjiga i eventualno na stranim univerzitetima. Te dvije okolnosti tumače, s jedne strane, zašto uz toliki broj inteligencije nije bilo bogzna kako velike kulturne produktivnosti, a, sdruge strane, pokazuju da za kulturni nivo naše sredine ne može biti nikakvo tačno i opravdano mjerilo broj inteligencije u njoj. Naprotiv, ako idemo dalje u svom razmatranju, naići ćemo u drugim staležima: trgovačkom, obrtničkom i radničkom, na normalan razvoj njihovih kulturnih prilika. U koliko i trgovce nije zahvatila opća zemaljska kriza, oni se vješto drže u ekonomskoj borbi, a velik je broj među njima moderno školovan. Među obrtnicima nerijetko nalazimo ljude sa u najmanju ruku nekoliko razreda srednje škole; sarajevski jevrejski obrtnici uživaju u sarajevskom građanstvu uopće lijep ugled i nisu bez utjecaja na razvoj obrta u Sarajevu. Radnički je stalež u našoj sredini jako zastupan. Po mom mišljenju oni većim dijelom stoje na višem kulturnom stupnju nego radnici šire (nejevrejske) okoline. Kao što je prirodno, oni se angažiraju u pokretima socijalističkim, bave se pitanjima i problemima proletarijata (u koliko su im dakako dostupni), a neki su među njima i poale-cionisti. U glavnom: u našoj se sredini tokom zadnjeg decenija, odvija snažan proces vanjske asimilacije zapadno-evropskoj civilizaciji, dok će proces nutarnje asimilacije, t. j. kulturi kao intelektualnoj težnji za istinom i napretkom, ići mnogo teže i znatno polaganije. Nadaje se velika zadaća kulturnom radu u našoj sredini, da taj proces navrne onim smjerom, koji ne će biti štetan po grupni individualitet naše sredine sa svim njenim Jevrejsko-sefardskim osobinama. * Naša kultura, u koliko je — i opet velim — specifično naša i nije u vezi s općom kulturom zemlje, pulzira vrlo malenom snagom. Uzmimo, na primjer, naš idijom i promotrimo stanje, u kojemu se nalazi. On postaje sve siromašniji. Broj riječi u svakidašnjem saobraćaju sveo se na minimum. Nema nikakovih sredstava, da ga prirodnim putem obogatimo, t j. putem pružanja lektire našim ljudima na španjolskom jeziku. Razumljivo je, da bi tako lektira morala biti laka i pristupačna širim slojevima. Ali, dakako, prilike su takve da na časopis ovakve vrsti ne smijemo ni misliti. Ne smijemo misliti ni na osnutak ma kakve institucije, koja bi se pozabavila pitanjima današnjeg sastava jezika, njegove gramatike, historije i teritorijalne rasprostranjenosti. Ništa se radikalno ne da uraditi. Za takve stvari nedostaje i ljudi i materijalnih sredstava i (čini mi se) općeg raspoloženja. To ja spominjem ne zato, što bih ja nešto predlagao, apelirao, nego da pokažem gdje smo i kako stojimo. U drugačijim prilikama, nego što su naše, obje bi stvari jošte kako i stvarne i ostvarljive bile. Nadalje: osim naučnih radova nadrabina dr. Levia i drugih, manje više diletantskih pokušaja, kod nas nema ljudi koji bi se bavili prošlošću Sefarada u nas i uopće Jevreja na Balkanu. O historiji raznih općina nemamo skoro nikakvih podataka. No zato ima pripadnika drugih sredina, koji se intenzivno bave prošlošću Jevreja na Balkanu. Tako da spomenem neke po imenu: Tihomira Đorđevića i Lavoslava Šika. Cjelokupnom historijom Jevreja u Dalmaciji niko se kod nas ne bavi (koliko je meni poznato, od naših je vrlo malo pisano i objelodanjeno), a bila bi jako potrebna. Nema nikakvih monografija. Ipak moram spomenuti članak nadrabina dr. Levia »Iz prošlosti jevrejske opštine u Dubrovniku« (»Jevrejski Almanah. IV. 1928), no i taj je članak više fragmentarnog karaktera. Ali je zato sveuč. Prof. u Zagrebu Grga Novak podrobno istražio povijest splitskih Jevreja u knjizi »Židovi u Splitu« (a čuo sam, tačno ne znam, da misli izdati i povijest Jevreja u Dalmaciji). — Mi imamo u svojoj sredini pjevačko društvo >Liru«, koje joj služi na čast i diku. Ona gaji i jevrejsku i jugoslavensku i svjetsku muziku. — Plasirati u nas ma kakav časopis, na hrv.-srpskom ili na španjolskom, ma kakvog nivoa, ali svakako jevrejskog karaktera — iluzorno je i pomisliti, kad se jedva drži jedan sedmičnik na četiri strane... Teško mi je s time nastavi pa ću radije prestati. Sve to stoji neumoljivo onako, kako sam prikazao. Nema krivaca, nema uzročnika. Nema lijenosti, nema levantinstva. (To su, možda, tek sekundarni faktori). Zakoni evolucije društvenog sastava i njegova kulturnog razvitka; zakoni izukrštanih utjecaja na prilično pasivnu, manjinsku grupu bili su svugdje, pa i kod nas, naglašeni i aktuelni. Međutim, probuđenje kritičkog posmatranja, aktivirana kulturna djelatnost može da nas podigne i poboljša opisano stanje. Zato je autoanaliza i autokritika nužna i potrebna. Premda je isporedba do komičnosti smjela, navešću ipak — jer je asocijacija jaka — za primjer ono doba u Rusiji prije silnog procvata književnosti za Puškina, Gogolja, Turgenjeva i drugih ruskih velikana. To je doba, kad se javljaju razne optužbe protiv ruske kulture: Rusija nema originalne kulture, sve što se u njoj stvara, to je po evropskim kalupima. Ruski literate padaju u jadikovke i beznađe. Nema vjere u darovitost ruskog čovjeka. Decenij, dva kasnije ti su glasovi morali umuknuti pred zvucima Puškinove lire… Velikom Rusijom završavam svoja razmatranja o našoj maloj sredini. Nemam nikakvih pretenzija, da ti moji navodi budu tačni, definitivni i neoborivi. No ako sam svojim člankom dao kratak nacrt za opširniju studiju, ako sam koga potakao na ma kakvi rad iz jevrejskog područja, svrha je članka postignuta. Ovaj sastavak jest i ostaje običan — novinski članak.