Nešto jači od četiri stoljeća bila je Herceg-Bosna sastavni dio turskog carstva. Kako su tokom 15. i 16. stoljeća Osmanlije napredovale u osvajanju osnivahu na teritoriju Bosne i susjednih hrvatskih zemalja sandžake, od kojih 1580. učiniše posebni bosanski beglerbegat. Kroz ova četiri stoljsća izmijenilo se preko 300 sandžakbega i beglerbega, paša i vezira u ovim krajevima, a dobra četvrtina ovih carskih namjesnika bijahu domaći sinovi. Od ovih namjesnika neki su toliko vrijedni, da im historija bilježi ime radi kontinuitsta, neki su poznati po svojim zlim djelima kao Dželalija i Abdurrahim, a nekim su zabilježena imena zlatnim slovima. Među ove potonje spada Gazi Husrevbeg kao najznamenitiji i najslavniji čovjek u Bosni od pada kraljevstva bosanskog do okupacije 1878., koji je po ocu Ferhatbegu naše gore list. Njegovo je begovanje zlatno doba u povijesti Sarajeva, glavnog grada onovremenog sandžaka bosanskog. Osamdeset godina prije pada bosanskog kraljevstva zauzele su Osmanlije jedan dio Bosne s mjestom Vrhbosnom, od koje se kasnije razvilo šeher Sarajevo. U Vrhbosni su Osmanlije udarili svoj vojnički logor i odmah počeli podizati razne zgrade. Isabeg Ishaković (1440.—1463. i 1464.—1470.) podigao je kao vojvoda zapadnih strana, a kasnije kao sandžakbeg cijeli niz javnih zgrada i time udario temelj Sarajevu, u kome mala Vrhbosna na Miljacki za kratko vris jeme postade mahala zvana Latinluk. Stanovnici su Vrhbosne bili katolici, a Osmanlije ih zvahu Latini i po tome ostade ime mahali. Od godine na godinu cvalo je Sarajevo, te kada je ovamo došao slavni Gazi Husrevbeg za sandžaka krajem rujna ili prvih dana listopada 1521. zatekao je ovdje pored mnogih privatnih zgrada 16 džamija, dvije musafirhane (konačišta), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), tri tekije (samostan za derviše) jednu medresu (bogosloviju) i više mekteba (početne škole), dva velika hana, četiri javne banje i lijepu čaršiju. U ovo doba imalo je Sarajevo i svoju apoteku (od 1515.). Cvala je trgovina i obrt, a razvila se i cehovska organizacija. S malim prekidom upravljao je Husrevbeg Bosnom sve do smrti, koja ga zadesi u Sarajevu 18. lipnja 1541. Vladao je blizu dva decenija. Ovoliko nije sjedio na Bosni ni jedan namjesnik ni prije ni poslije njega. Prve godine Husrevbegova vladanja ispunjene su ratovima po susjednim hrvatskim i ugarskim zemljama. Od 1528. dao se uz vojevanje i na podizanje monumentalnih zgrada u bogoštovne, prosvjetne i zdravstvene svrhe, a uz ove nije zaboravio ni one, koje služe obrtu i trgovini, a sve skupa podigoše Sarajevo od kasabe na šeher. Sagradio je džamiju, imaret, musafirhanu, hanikah (derviški samostan), mekteb, medresu, banju, veliki han, bezistan, 60 dueana, sve jedan do drugoga, više kuća i doveo vode iz daljine od 7 km. Uz to uvakufio je upravo kneževski imetak za uzdržavanje svojih zadužbina. Svim ovim stekao je Husrevbeg neprocjenjive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana u Herceg-Bosni i materijalnu kulturu svih stanovnika ovih zemalja. Njegove zasluge na bojnom polju za Osmansko carstvo nijesu ništa manje od ovih, ali njih bi sačuvala samo historija, a po ovim ovjekovječio je on svoje ime u Bosni, i dok opstoji Sarajevo, živiće i ime slavnog Gazi Husrevbega. On nije priječio ni napredak nemuslimanskih stanovnika Bosne. Baš u njegovo doba obnovljeni su franjevački samostani u Visokom i Fojnici, opstojala je katolička crkva u Latinluku, njemu pripisuje narodna tradicija postanak pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove džamije, a baš u njegovo doba osnovana je uz crkvu u Goraždi tiskara, koje onda ne bijaše ni u pravoslavnoj Moskvi. Na pisanje ovih redaka potaknula me je rijetka zgoda; ove se godine navršila ravna četiri stoljeća, kako je Gazi Husrevbeg sagradio svoju džamiju u Sarajevu, najmonumentalniju građevine iz turskog doba ne samo u Bosni nego u cijelom balkanskom poluotoku, izim Stambula i Edrene. Naš historik Dr. Ćiro Truhelka piše: Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obilježje, svoj lični spomenik, bez kojega si ga ne možemo ni pomisliti. Ko će si na primjer pomisliti Atenu bez Akropole, Paris bez Louvrea, Zagreb bez Svetoga Kralja a si parva licet comparare magnis, Sarajevo bez Begove džamije. Begova džamija daje Sarajevu svoje pravo gradsko obilježje, ona je središte oko koga se niže i razvija sav grad, a da padne ta Begova džamija, Sarajevo bi izgubilo svoje obilježje, svoju individualnost u nizu ostalih gradova, svoj lokalni kolorit, kojim se priljubilo uz okolicu, uz individualnost svoga žiteljstva, uz njene stare tradicije, kojima u svakog stranca, koga putnička noga donese u naše Šeher Sarajevo, stiče dugovjeku uspomenu. Da sad rečemo koju o pojedinim zgradama! Gazi Husrevbegova džamija ili, kako je narod obično zove, Begova džamija uzdiže se u srcu predokupacione čaršije. Pred džamijom i iza nje je prostrani harem ili dvorište. Iz Sarača vode dvoja, a iz Čizmedžiluka i Mudželita po jedna vrata u harem, usred koga stoji ova najmonumentalnija zgrada i pred njome šadrvan (vodoskok). Pred džamijom su sofe (trijem) prekrivene sa pet malih kupola, koje se opiru o zid džamije, dva pobočna zida i četiri mramorna stupa. Sofe su ispod srednjeg kubeta samo malo uzdignute iznad površine dvorišta. Ovdje je glavni ulaz u džamiju. Drvena su vrata divno izrađena, a još divnije je izvedena concha iznad vrata, umjetnički urešena stalaktitima. Između vrata conche je mramorna ploča s natpisom u arapskom jeziku, na kojoj čitamo, ko je i kada podigao ovu bogomolju. Ušav u džamiju posjetnik će se upravo zadiviti piše Truhelka — jedinstvenosti i veličajnosti ovoga prostora, ako uopće ima osjećaja i arhitektonskog shvaćanja. Očima se tu razgaljuje četverasta u temeljnim linijama skroz jednostavna građevna figura, kojoj je osnovica kvadrat sa stranicom od 13 m, a u vertikah nom pogledu razvija se do savršenosti. Sa tri strane masivni, 2 m debeli zidovi, sa četvrte, jugoistočne, impozantni luk, koji se opire o oba pobočna zida, nose četiri stalaktitima bogato urešena pandantiva, vezana gore snažnim bogato pros filiranim okruglim vijencem, koji je nadvisio podnicu džamis je 19 m. Nad ovim vijencem uzdiže se 2'5 m visoki tambour, proviđen nizom uskih gore zašiljenih prozora, a pred njima drvenim parmacima ograđena galerija, koja obilazi oko vijenca. Do galerije se penje uz stube uzi= dane u debeli zid, a služila je da se mogu zapaljivati svjetiljke, kojima se prije rasvijetljivala džamija u svečane dane. Tambour je presveden oblim kubetom, komu je nutarnji vrh nadvisio osnovicu za 4'5 m. Prema tome unutrašnji vrh kubeta nadvisuje osnovicu džamije ravnih 26 m, te se stranica osnovice naprama visini odnosi kao 1:2. I baš ovome omjeru prikisuje se onaj upravo veličanstveni dojam, kojim se ovo kube dojimlje promatrača, jer se taj prostor čini daleko većim no što u istinu jest, ma da tu nema golemih dimenzija. I ovaj omjer nije slučajan, nego ga je bez sumnje tačno proračunao graditelj, koji je svakako izašao iz škole velikog turskog neimara Sinana. Prema jugoistoku proširio se ovaj prostor za 5'2 m. Oba ugla ove manje prostorije ukrašena su stalaktitima, koji ovdje nadomješćuju pandantive, a gore ih veže poluvijenac sa pilasterima džamije. Na njis ma je tambour s pet prozora, a više njega polukube. Ovo je najdičniji dio džamije. Tu je u sredini zida mihrab, remeks djelo, desno prekrasan mimber, a lijevo ćurs. U mihrabu obavlja imam bogoslužje. S mimbera govori hatib petkom u podne i uz Bajram hudbu na arapskom, a s ćursa vaiz drži u razne dane propovjedi na hrvatskom jeziku. I pod velikim kubetom uz lijevi zid ima jedan ćurs. Desno i lijevo od mihraba po dva su stalka od bakra, na kojima su nekad gorjele mukave, dok danas s njih sjaju električne žarulje, a djelo su domaćeg majstora umjetnika Saliha Bektića iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prema mihrabu desno do glavnih vrata je mahfil, koru slična galerija, što ju drži osam mras mornih stupova. Na mahfilu je mjesto mujezina dok se vrši bogoslužje. Uz pročelje džamije s desne i lijeve strane prizidane su t. zv. tetime. To su manje prostorije. Osnovica im je kvadrat sa stranicom od 65 m. One su u svemu slične onoj prvoj prostoriji, a natkrivene su kubetom, čiji je unutrašnji vršak 14 m nad podom. Iz ovih prostorija vode po jedna pobočna vrata u harem. Begova je džamija prva na svijetu u koju je uvedena električna rasvjeta. To se desilo početkom ovoga stoljeća. Na sjeverozapadnom uglu džamije je munara visoka 47 m a do šerefeta 36, odakle mujezin zove muslimane na namaz, Uz zapadni zid džamije prizidana je 1863. mala zgrada u kojoj je smještena bibliote ka. Biblioteci je temelj udario osnivač džamije. U njoj imade preko 1000 raznih orijentalnih djela, mahom rukopisa, a među njima i takovih, koja su unikat. Najljući neprijatelj Sarajeva u prošlim stoljećima bio je požar. Više puta izgorjela je skoro cijela okolina džamije, a njoj bi u toliko naudio, što bi prozori popucali, olovo se na kubetima rastopilo i zidovi učadili. Tako je više puta prebojena. Zadnji je put prebojena 1885., ali nažalost rđavo, jer rad nije u skladu sa stilom džamije. Sa vrela Crnila doveo je Husrevbeg vodu za svoju džamiju i pred njom podigao šadrvan. Današnji je šadrvan sagrađen 1893 U sjeverozapadnom su uglu harema vruće česme, gdje se zimi grije voda za uzimanje abdesta. Do njih je muvekithana (sahatnica) sagrađena 1859., a služi kao zavod za određivanje vremena namaza (molitve). U protivnom je uglu zgrada u kdjoj je do 1897. bio dječacki mekteb. Danas je u prizemlju ove zgrade soba za čuvara džamije i orijentalni bazar, a nad ovim su sobe za hatiba, imama i mujezine. Uz to je ovdje sjedište društva »Merhamet«. Za mekteb podignuta je u blizini moderna zgrada (1897.). Na istočnoj su strani džamije dva mauzoleja (turbeta). U većem je grobnica slavnog osnivača džamije, a u manjem počivaju zemni ostatci vojvode Muratbega Tardića, prijesnog prijatelja i druga Husrevbegova i prvoga mutevelije Husrevbegova vakufa. Muratbeg je rođen u Šibeniku, gdje mu je još 1526. živio brat Juraj, kanonik. Muratbeg je umro u Požegi kao sandžakbeg, poslije mjeseca travnja 1545., a tijelo mu je ovamo preneseno. U zapadnom dijelu dvorišta pod munarom četiri su grob nice iz novijeg doba. U prvoj je pokopan mutevelija Mehmed eff. (umro 20. IX. 1853.), u drugoi dugogodišnji gradonačelnik Mustafabeg Fadilpašić, u trećoj Alibeg Firdus, a u zadnjoj Mahmudbeg Fadilpašić. Ova potonja dvojica poznati su kao borci za vjerskoprosvjetnu autonomiju i u ovoj borbi stekli su osobite zasluge. U srpnju 1878. harem Begove džamije bio je središte organizacije otpora protiv ulaza Austro-Ugarske vojske u ove zemlje. Ovdje su držane pučke skupštine i pali mnogi važni zaključci. Sjeverno od džamije podigao je Gazi Husrevbeg dvije zgrade, koje su također važni arhitektonski spomenici iz onog vremena. To suhanikah i kuršumlija. Prva je podig nuta kad i džamija 1530., a druga 7 godina kasnije. Hanikah je derviški samostan sa novicijatom, a po vakfiji na čelu mu je šejh halvetijskih asketa. Bilo je šejhova u hanikahu, koji su radi svoje učenosti i pobožnosti bili poznati daleko van granica ovih krajeva, kao Mehmed Razi Velihodžić, šeih Ah met efendija i drugi. Osobito se proslavio u otporu protiv okupacije 1878. šejh Muhamed efendija Hadžijamaković kao jedan od prvih vođa onih burnih dana. Današnja je zgrada restauracija prvobitne, koja je izgorjela u velikom požaru 1832. godine. Hanikah ne služi više svojoj svrsi, on je sada sastavni dio Husrevbegove medrese.. Kuršumlija je medresa sagrađena 1537. u slogu sličnih zavoda na Istoku. Husrevbeg ju je podigao u slavu svoje majke Seldžuke sultanije, kćeri Bajezida IL, koja je umrla nešto prije 1512. u Carigradu i pokopana u turbetu na »Bajezidu«, pa se po njoj nazivala dugo Seldžukija, a Kuršunv lija je prozvana što je pokrivena kuršunom (olovom). Što će se ueiti u ovoj medresi odredio je plemeniti osnivač u vakfiji (zakladnici) napisanoj još 10. siječnja 1534. i po tome bila je ova medresa teološki fakultet a od profesora (muderisa) traži se da bude teologsfilozof. Do osnutka šerijatske sudačke škole (1887.) bila je ova medresa najugledniji islamski zavod u Bosni. Husrevbeg je znao da se s vremenima mijenjaju I potrebe, pa je u zakladnici dodao da se uz propisane predmete predaje i ono, što bude iziskivalo vrijeme. Ovoj dalekovid nosti ne treba komentara. Kao što je u hanikahu bilo odličnih šejhova, tako je i na. ovoj medresi bilo velikih učenjaka među muderisima, kao Abdul Dželil eff., H. Husein Muzaferija i mnogi drugi. Muza» ferija je bio odličan astronom i vrstan pjesnik a služio je na ovome zavodu od 1681. do smrti 1721. Iz novijeg doba spomenuću samo Mehmed eff. Muftića. Danas na čelu ovoga zavoda stoje Muhamed eff. Dizdar i Ahmed eff. Burek. Medresa je pred par godina temeljito reformirana, a s ovom školskom godinom 1930—31. otvoren je teološki fakultet (alija). S arhitektonskog gledišta u kuršumliji je osobito lijepo izveden portal, dvor s arkadama i dershana (soba za predavanje). Iz ovoga rasadnika prosvjete izašao je veliki broj uleme, mnogi učenici proslavili su se kao pjesnici i učenjaci. Mnogi su kasnije bili kadije, muftije, šejhovi, muderisi, po raznim krajevima Osmanskog carstva. Pa i jedini šejh ul Islam, što ga je Bosna dala, učio je prve nauke u ovoj medresi u prvoj poli prošlog stoljeća. Na zapadnoj strani džamije preko puta je i m a r e t. Podignut je kad i džamija. Sadašnja je zgrada iz novijeg vre mena. Imaret je kuhinja, u kojoj se sprema hrana za softe (đake medrese) i službenike vakufa, a prije i za siromašne putnike. Uz imaret bila je i musafirhana, konačište, u kome je 350 godina nalazio siromašni putnik konak za se i konja besplatno. Iza okupacije je iz meni nepoznatih razloga zatvorena. U vakfiji od 1531. određeno je da se u imaretu ima svako jutro i svaku večer kuhati čorba; jutarnja će se praviti iz jedne kile (= 25 oka) lijepe riže s mesom, a večernja iz- ½ kile učinjene pšenice. Nadalje uoči svakog petka ima se variti od tri kile fine riže i devet oka masla, a uz to ioš i zerde od 1 kile riže, 3 oke masla i 12 oka čistog meda. Za cijeli ramazan ima se praviti pilav od 3 kile riže i čorba od pšenice a uz Bajram kao i uoči petka pilav i zerde. Svaki dan ima se mijesiti kruh od 96 oka čistog brašna, svaki kruh ima vagati po 100 drama. Čim putnik dođe u musafirhanu valja ga ponuditi medom i kruhom, kako je to običaj i u drugim musafirhanama. U ovoj je vakfiji tačno određeno koliko se ima dnevno na što trošiti, ali se svaka stavka prema potrebi može prekoračiti, a i uštediti. Po ovome imaretu dobio je i okolni dio čaršije ime Pred Imaret. U pročelju imareta je sahat kula, na kojoj sat polca^ zuje vrijeme a la turca. U vakfijama o njoj nema govora, ali se pouzdano zna, da je postojala još polovicom 17 stoljeća. I ona je kao imaret i musafirhana stradala u raznim požarima. Bezistan se također ne spominje u vakfijama, ali je postojao u 16 stoljeću. Sagradio ga je ili Gazi Husrsvbeg ili jedan od prvih njegovih mutevelija. Duž cijele ulice Kujundžiluk od Ferhadije do Kralja Petra ulice protezao se Husrevbegov bezistan. Bijaše to uska 109 m duga olovom pokrivena zgrada. Bezistan je bio tržnica sa 52 dućana, koji su se nizali oko uskog i dugog hodnika natkrivena poput kakve bazilike. Danas je još trećina ove zgrade u prijašnjem stanju, dok je preostali dio 1913. porušila vakufska uprava, da ondje podigne modernu palaču. U bezistanu su imali svoje dućane trgovci robom, što se uvozila s istoka i zapada. Zanadno od bezistana na onom praznom prostoru do Hotel Evrope stajao je tašlihan, ili Husrevbegov Karban Saraj. Spominje se još 1564. kao zgrada, koja ide pod najam. I to je bio veliki trgovački bazar, u kom su se dućani s magazama redali oko četverastog dvorišta, a ne kao u bezistanu oko uskog i natkrivenog hodnika. Bezistan je bio prizemna zgrada, a tašlihan (kameni han) jednokatnica. Tašlihan je silno stradao u požaru 1879. i nije više popravljen, a i podore mu sa zemljom sravniše 1914. Obje ove zgrade bijahu glavni centri sarajevske trgovine. To je bilo zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje bijaše na glasu, a stranci putnici ne mogahu mu se dosta načuditi. Za rimokatoličkom katedralom vide se i danas dva velika kubeta i više malih, koja prekrivaju ostatke Gazi Husrevbegove banje, sagrađene poslije 1541. Od 1914. ne služe više ove prostorije svojoj svrsi. Kad je ova banja podignuta bile su još četiri javne banje u našem gradu, a njenim zatvaranjem ostala je samo jedna. Vječna šteta, što je ova zgrada zapuštena. Ova je banja spadala među najznamenitije građevne spomenike turskog doba u Bosni i, kako kaže Dr. Truhelka,. možda jedina, koja nam je predstavljala potpuno sačuvani tip starih glasovitih turskih kupališta, u kojima se metoda kupanja sastojala u tome, da je posjetnik postepeno prolazio kroz sistem odaja, u kojima je temperatura postepeno rasla, te je po tome bila i parna atmosfera u njima raznoga stepena. Za uzdržavanje svojih zadužbina ostavio je Gazi Husrevbeg silan pokretni i nepokretni imetak u Bosni i Rumeliji, kako nam to svjedoče njegove tri vakfije, pisane 1531., 1534. i 1537. Imetak u Bosni stekao je sam Husrevbeg, a onaj u Rumeliji u glavnom je naslijedio od oca Ferhatbega, koji je bio sandžak u Serezu, gdje se i Husrevbeg rodio oko 1480. Da li je Husrevbegov otac Ferhatbeg imao kakvih posjeda u Bosni nije poznato. Zna se samo, da je negdje u Bosni živio Ferhatbegov brat Radivoj još 1483. Prema vakfiji pisanoj sredinom prosinca 1531. uvakufio je: 1. sela Kromište i Vitačište u kotaru Zihni (Trakija), 2. sela Neši, Daud i Zigosti (kotar Drama), 3. 4 čifluka kraj Sereza, 4. 3 čaira blizu Sereza sa silnim blagom, što je na njima paslo, 5. čifluk i njive u selu Jablanovu (kotar Sarajevo), 6. ispašište zvano Čair Butila i njive zvane Dabić, 7. imanje zvano Radonja i Radomir i oranice Zgon i Idorište (blizu današnje Vogošće), 8. oranice Radovina i Radovan (blizu Čevljanovića), 9. 2 čifluka u selu Drapnić, 10. ispašište Beglerkonagi, 11. imanje poznato pod imenom Muhamed Čelebije, sina Ahmedbegova, blizu Tešnja. 12. sela Omanjska i selo Plane (Tešanj), 13. općine Koznadina, donji i gornji Modrić i Kinlice (blizu 'Tešnja). 14. zemlje zvane Bekrića gora, gornja i donja Šibenica, Čanica, Nukidović i Kojić (sve u Dnolučkoj nahiji i blizu Jajca), 15. zemlje sa svim naseljeništvom, zvane Malena Vas, Mahović, Libureci, Lišani, Podgređe i Vukšić, što leže među gradovima Ključ i Ostrožac, 16. mlini Alije Karlovića na rijeci Zrmanji, 17. 60 dućana sve jedan do drugog u Sarajevu, 18. velika radionica za mutabdžijske obrtnike (Sarajevo), 19. 15.000 dukata, 20. 132.000 kovanih drama kao cijenu zlatnog posuđa, 21. 120.000 kovanih drama kao cijenu raznog srebrenog posuđa, 22. 80.000 kovanih drama kao cijenu đerdana od dragulja od 13 rubina i od 62 skupocjena okrugla zrna bisera, 23. 50.000 kovanih drama kao cijenu niza od 70 okruglih zrna bisera, 24. 20.000 kovanih drama kao cijenu tespiha od 100 čistih okruglih zrna bisera, 25. 198.000 srebrenih kovanih drama kao eijenu za sablje iskićene draguljima, zlatne noževe pokićene draguljima, hans džare i prstenje, rubinima, tirkizima, smaragdima i dr., 26. 1,575.000 prometnih srebrenih novaca kovanih za sultana Sulejmana. Po drugoj vakfiji za kuršumliju (od 10. I. 1534.) uvakufio je: 27. Turnadedetovo i Džališhodžino stanje u ČekreČinoj mahali u Sarajevu; prvo se sastoji iz dvije kuće, ljetnikovca. Staje, bašče, dućana, magaze i kasapnice, a drugo iz kuće, ljetnikovca, bašče i 9 dućana, 28. 2 dućana u franačkoj čaršiji (Latinluk), 29. 2 kuće uz gornje dućane, 30. 2 kuće uz kuće pod 29. što ih je Husrevbeg sagradio, 31. ljetnikovac i kuću u Latinluku, što je kupio od Duje, kćeri Čavkuševe, 32. 700.000 srebrenih prometnih drama, iz kojih se ima i medresa sagraditi, jer je vakfija prije napisana. Trećom vakfijom pisanom početkom studenog 1537. uva« kufio je za džamiju: 33. 10 mlinova pod jednim krovom na rijeci Zbanici (kotar Zihna) i 34. 150 košnica u gradu Doboru. Husrevbeg je točno odredio kako će se upravljati ovim imetkom i kako će se trošiti prihodi. Prvim mutevelijom imenovao je svoga oproštenog roba i najboljeg druga vojvodu Muratbega Tardića i njegove nasljednike. Prve su mutevelije bili od Muratbega, kako navodi Muhamed Enveri ef. Kadić u svojoj historiji: Bišaretbeg, Husrevbeg, Mustafabeg i Džaferbeg. Ovaj potonji spominje se 1626. Uz muteveliju postoji sva sila raznih službenika ovoga vakufa kao nazir, džabija i dr. Neka zemljišta, što ih je Husrevbeg uvakufio, naročitom su dozvolom sultana Sulejmana mulkizirana, a isprava o tome zove se temliknama. Više sultana ponovo su potvrdili ovu temliknamu. Jedna originalna temliknama Osmana II., o kome pjeva naš Gundulić, nalazi se sada u državnoj biblioteci u Dresdenu, kamo je doprla još 1730. Velik dio ovoga vakufa propao je tokom vremena. Danas ima ovaj vakuf svoje posjede u Sarajevu i Tešnju, koji repre-zentiraju golemu vrijednost. Ovom vakufu kao i drugim zadavali su teške udarce razni požari u Sarajevu, a najkata-strofalniji je bio onaj od 1697., kad je princ Eugen spalio Sarajevo. Ovom je zgodom još i opljačkan ovaj vakuf i jedino na ovaj način možemo rastumačiti kako je do Dresdena doprla ona temliknama, koja je osobito lijepo izrađena i sigurno kao umjetnički predmet onda kupljena. U političkoj i kulturnoj novijesti Bosne Gazi Husrevbeg je ono, što je njegov gospodar sultan Sulejman u povijesti Osmanskog carstva, a u svom kulturnom nastojanju kao jedan sandžakbeg dostojan suvremenih vladara i velikaša cinque centa na Zapadu. Rahmetul-Lahi alejhi! NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.