Bilo je to ljetne nedjelje godine 1874. Sada je dakle tome oko šezdeset godina. Te ljetne nedjelje otpraviše se moji roditelji na šetnju — na stari kolodvor. Bila je to huda šetnja, jer je stari kolodvor bio za ono vrijeme vrlo daleko. Zato smo i ranije ručali. Otpravismo se. Nas dvoje, moja sestra i ja, koračali smo sprijeda držeći se za ruke, a za nama roditelji. Ako je slučajno išao s nama i naš djed, stari Schonoa, onda nam je on komandirao: — Ausweichen! Grussen! Nicht so schnell! Uza to bi nas ravnao palicom. Ali mi smo uza sve to gledali silne znamenitosti grada Zagreba. Gledali smo kućicu stare purgarice Marčinkovice, koja je 29. srpnja 1845. kad je talijanska regimenta strijeljala na Markovom trgu naše jadne ljude, zataknula u jastučić igle, i te igle ostale su zataknute na spomen onoga tužnoga dana. Onda vidjesmo kuću, u kojoj je stanovao stari »Esih«, neki dugi, sijedi suhonja, koji je obilazio gradom s brentom na leđima, pa povikivao, kao da će sad na umrijeti: — Esih, ocet...! Opazili smo našega dobroga poznanca iscifranoga sladoledara u slamnatom šeširu s trobojnicom, koji je vozio pred sobom kolica sa sladoledom i kojekakim kolačićima, skakao kao poplašen ždrebac, pa vikao u sav glas: — Gelati, sorbetti, sorbettini... šijadoled! Na početku Lovačke ulice, današnje donje Mesničke, vidjeli smo ispod Sudpromenade gostionu Zach, o kojoj su pripovijedali razne tajanstvene pripovijesti, osobito o kapeli u gostioni, koja je bila vezana s raznim mjestima podzemnim hodnicima. Sjećam se dobro poznijega vremena, kad mi je bilo malo više godina, kad su polagali vodovodne cijevi, kako smo otac i ja ušli u taku podzemnu prostoriju na raskršću Streljačke i Mesničke ulice, pa smo vidjeli tri hodnika, jedan uz Mesničku ulicu, drugi do spomenute kapele, a treći niz Streljačku ulicu: to se onda pripovijedalo i ceretalo, da je to podzemni put na Medvedgrad. Moj mi otac protumači, da je onaj hodnik prema Streljani bio sudski put, kojim su gradski stražari vodili osuđenika na Zvedišće, na stratište, a to je bila današnja Streljana. Sjećam se i to, kako mi je spominjao, da se onaj dobri lopov koji je bio uz Spasitelja propet zove Sveti Dizam, a njegova kapela stoji i danas blizu Kaptolske škole, i to izvan nekadanjih Kaptolskih vrata, ovdje je bilo kaptolsko stratište »kod Svetoga Dizmuša, lopovskoga patrona«. Onda smo mi mališi brzo prošli pokraj Streljačke ulice, jer je u nedjelju poslije podne bilo gađanje, a kad bi koji od strijelaca pogodio u crno, onda bi mu odgovorili praskom iz mužara: to dašto nije bilo ugodno za naše mlade uši, pa smo brzo odmakli prema Ilici, ma da je naš djedo vikao: — Nicht so schnell! Mi smo brzali ispod jakih kamenitih zidova kojima je Siidpromenada podzidana, a ja sam uvijek žalio što ti zidovi nisu pripadali drevnoj utvrdi Gornjega grada, nego ih je podignuo pokojni Janko Grahor. Spuštasmo se prema Savskoj ulici, tako se zvala današnja Frankopanska ulica, prođosmo pokraj tada najljepše kuće u Zagrebu. To je ona obla kuća nasuprot Kačićevom spomeniku, a imao je u njoj M. Krešić trgovinu bazarske robe. Na suprotnom uglu dizala se silna razizemnica zelenih malenih prozora, golema krova, veliko je dvorište bilo opkoljeno niskim zidom ili drvenim plotom, a u njem si vidio kroz golema vrata svu silu ljudi, kola, konja i blata. To je poznati »Mohrenwirt« — gostiona »pri Cerncu«. Nekad, davno prije moga sjećanja tu su se ustavljale poštarske diližanse i to svake srijede i subote za Varaždin i Beč, a svake nedjelje za Karlovac i Rijeku. Kad sam ja »Cernca« vidio kao dječačić, onda je već minula bila slava diližanse, jer je već onda jurila željeznica, ne doduše kroz Zagreb, ali u blizini Zagreba. U »Cerncu« je bio »rendez vous« za turopoljske seljake za vrijeme sajma, dok su gospoda plemenitaši išli k »Lammu«; za Moslavce i Zelince bilo je sabiralište »Anker«, zagorska plemenita gospoda su išla »Prukneru«. Ilica se bila protegnula sa svojim malim kućicama, bilo je i takih u koje se moglo ulaziti kroz prozor, samo je trebalo, da se čovjek nešto sagne. Išli smo sjevernom stranom, koja je imala trotoar, i to od modroga vapnenca, koji je bio tako izlizan, da je bila prava umjetnost na tom se kamenu zimi držata, a ne poljubiti majčice Zemlje. Taj su kamen zadržali za spomen starih dobrih vremena još i danas na zapadnoj strani Kaptola pred nekim kurijama i pred župnim dvorom Svete Marije. Na južnom pločniku nekadanje Ilice nije niko išao, ako nije bila prijeka potreba, jer je ondje bilo neprebrodivih zapreka. Mi smo došli napokon do onoga mjesta gdje je danas Pejačevićev trg. Ni traga trgu! Zatvarali su onaj prostor veliki zidovi, od kojih je davno bila otpala žbuka, izgrebeni, zamazani, ispisani ugljenom i kredom, a za njima se sakrivala kovačnica ili neka željezara između drvenih balvana, satrtih cigala i kojekakoga blata. S desna i s lijeva išle su uske ceste, jedna na pravoslavno groblje i Pantovčak, a druga u Radnički dol, koji je valjda prozvan po radnicima u onoj željezari, i onda na Rokovo groblje. Do toga groblja nije bilo drugoga puta, a ovaj je bio vraški strm, tako da je onaj koji je vozio mrtvaca do kapele Svetoga Roka, morao uvijek imati u pripravd još dva konja, jer su osobito za poledice kola išla tri koraka naprijed, a četiri natrag. Prođosmo bolnicu milosrdmh sestara, danas Sljepački zavod i Umjetnička akademija, minusmo i Mali Pantovčak, da našnju Bosansku ulicu, pa nas eto na Kolodvorskoj, sadašnjoj Ljubljanskoj ulici. Ilica je ovdje prestala biti gradska uiica, u. njoj nije bilo više pločnika ni rigola između pločnika i ceste: lijepo iskopane grabe prekrite drvenim daskama, u tima je vodica znala stajati prekrita zelenim algama (koje smo mi zvali žablja jaja), doklegod se nije svidjalo gospodinu Bogu, da pošalje vruće sunčane zrake po svijetu. Jedna jedina kuća, koja je pripadala knezu Dumičiću stajala je na uglu Ilice i Kolodvorske ulice, inače sve pusto i prazno. Neke mlade platane nagnule se prema polju gdje danas stoji vojarna Zrinskog, uzak put, jedva za dva čovjeka vodio je niz kalnu ili prašnu cestu. U nedogled s jedne i druge strane kukuruz i vrtovi; Prilazu ili Deželićevoj ulici još ni traga, tek se na zapad iza kolodvora podignula nova tvornica parketa. Među desetgodišnjim mladim, divljim kestenima skrivao se Južni kolodvor, ili kako su ga dobre zagrebačke mamice zvale »Sudbahnhof«. Taj Južni kolodvor tek je nedavno dobio prekriti peron. On je deset godina iza svoga postanka obavljao svoju dužnost bez perona, ta Zagreb je bio u ono vrijeme samo prolazna postaja gdje su se sastajali željeznički putevi iz madžarske nizine, iz alpskih visina, i od sinjega mora da pođu u. Sisak, koji je tada bio emporij trgovačkoga svijeta. Sisak je imao već onda čitavu stanicu natkritu kao Trst, Beč i druge znamenite postaje. Dođosmo do vrta, gdje još nije bilo kojekakih prigradnja i paviljona, upravismo naše korake prema velikom stolu uz kolodvorski zid, pozdravismo strica i tetku, koji nas tu dočekaše, pa. stadosmo na naš opservatorij, na klupu uz plot; odavde smo gledali kako dolazi po koji vlak, kako odlazi, pa smo kombinirali otkle bi mogao doći i kuda će poći. Na suprotnoj strani stajao je magazin, nešto više prema zapadu rezervoar za vodu, jer je konzervativno gradsko zastupstvo zaključilo, da je voda iz domaćih zdenaca vrlo dobra za domaće blago. Dalje je stajala ložiona za lokomotive, a ta nas je osobito zanimala. U ono vrijeme, baš do početka sedamdesetih godina, bio je na svim željeznicama pokojne monarhije službeni jezik dašto njemački. Tek se dolaskom bana Mažuranica u Hrvatskoj to donekle promijenilo, pa su barem mjesto, kuda vlak odlazi izvikivali hrvatski. Ali kako! U ono vrijeme (valja mi oprostiti ovu repeticiju) bio je neograničenim gospodarom na peronu vratar, nevisok štajerac, duge sijede brade, crvena, drsko uzvinuta nosa, s velikim očalima, strogoga izgleda, nosio je i onda kad smo mi bili ondje i kad je »žarko sunce Božje vraški žeglo« uvijek zimski kaput sa službenim znakovima. Kako rekoh, taj je gospodin bio za nas veći gospodin, od svih štacijonsšefova i činovnika. Nije nam išlo u pamet, kako taj čovjek zna, kad ća doći koji vlak. A kad je došao! Onda se on stvori na zapadnoj strani kolodvora, pa poče stentorskim glasom podvikivati: — Karte! Bitte die Fahrkarten! Oh, da je nama bilo imati one karte što ih je on skupio u jednoj večeri! Mi smo smjeli, u pratnji moga pokojnoga bratića, koji je bio stariji od nas, izići iz vrta, pa se postaviti na izlaz, koji je bio ondje gdje i danas, te smo gledali kao da nekoga čekamo. Čitavo čislo ljudi se sabralo na izlazu, svakako više nego što ih je došlo, a najviše su nam imponirali hotelski portiri: — Kaiser von Oesterreich, intonira u dubokom basu jedan visoki gospodin sa »Kajzerpartom«. — Hotel Prukner, viče jedan, koji kao da ima štucavicu. — Hotel Ungarische Krone, zine neki debeli trbonja. — Hotel Lammm ... mmm ..., izdere se jedan zijevajuć. — Hotel Jagerhorn, vrti se jedan mali i gleda kako će uloviti putnika. Za njima su stajali omašni omnibusi, svaki sa dva konja, koji su očito, kad nisu dolazili vlakovi u Zagreb, bili u težem poslu. Izvuče se sa perona desetak, petnaestak ljudi, jedno petorica se razdijeliše na omnibuse, a ostali opremiše se na dugi put u grad. Mi se dotle otpravismo na naš opservatorij u gostionskom vrtu, da vidimo, kako će vlakovi odlaziti. Spomenuo sam da je s Mažuranićem došao na željeznicu hrvatski jezik, dašto uz njemački. Najednom se javi bradati portir, lupi jedanput na veliko zvono koje je na peronu visjelo u visini čovjeka, primi onda malo zvonce u ruke, obiđe treću klasu, drugu klasu i prvu klasu, te gostionicu i vrt. Svagdje povika: — Erstes Lauten! Abfahrt nach Sissek — Sizak! Onda se opetova ista ceremonija, samo što je dva puta pozvonio na veliko zvono, a napokon i treći put. Onda se smisli kondukter, zatrubi; lokomotiva zapiskuta dugo, bolno iz dna dušer i vlak se ganu. Sad je spreman vlak u Karlovac. Portir učini sve, što je učinio prvi put, tek mjesto Siska, poviče: — Abfahrt Jaska, Karlstadt — i doda nešto višim glasom, tobože hrvatski: — Kaska, Jarlovac! Mi smo to dakako popratili silnim smijehom. Sve to nije čudo, jer se Zagreb bio oslobodio tek pred četrnaest godina intenzivne Bachove germanizacije. Ali nije ni dugo trebalo da dođe opet nova era, kad se je mjesto Karlstadta i Karlovca javio toliko omiljeli Karolyvaros. Kad svi vlakovi odoše, sunce se spustilo za slovenske gore, onda se spremismo i mi, jer je bilo daleko, daleko do kuće. Kad je poslije mnogo godina sagrađen novi kolodvor u Zagrebu, onda Zagrepčani zaboraviše na Južni kolodvor. Tek se koja dobra duša našla, da popije u tamnom i pustom restaurantu čašu štajerske pive. Meni je ipak ono mjesto, gdje smo tako lijepo bili zajedno, kad nisam imao briga, ostalo u lijepoj uspomeni.