Protekle 1935. godine navršilo se 40 godina otkako je prva pjesma Dra Milana Ogrizovića, tada još gimnazijalca, tiskana u gospićkom listu »Hrvat«, koga je on kao osmoškolac uređivao. Od tada je prošla već blizu godina, a da se nije nitko, ma i najskromnije obazreo na taj književni jubilej. Takova zla kob prati Ogrizovića od prvog početka njegova rada. Kritika njegovih djela nije bila nikada objektivna. Vrijednost njihova ocjenjivala se prema stranačkom raspoloženju, a nekoja su od njih bila ne samo progonjena, nego i zabranjivana. Da je pok. Ogrizović napisao samo svoju »Hasanaginicu«, morali bi ga ubrojiti među najsvjetlija imena u hrvatskoj književnosti. Upravo kada je Ogrizović bio maturant u Gospiću šk. g. 1894.1895. pokušava bosanska vlada u Sarajevu, da oko sebe sakupi sve naše književnike i umjetnike. U tu svrhu pokreće u Sarajevu svoj književno-ilustrirani časopis »Nadu«, kome na čeiu stoji visoki upravni činovnik Konstantin Hormann, no stvarni je urednik Silvije Strahimir Kranjčević. U to je doba vlada u Bosni i Hercegovini vodila t. zv. bezbojnu Kalajevu politiku, nastojeći stvoriti neku bosansku naciju, pa su i djeca u školi učila gramatiku bosanskog jezika. Razumljivo, da se i glavni urednik Hormann morao ravnati prema tom nastojanju vlade. To je izazvalo izvjesno gibanje i previranje među domaćim književnicima. Jedna se grupa odlučila potpuno apstinirati od suradnje, jer je držala da se u tom listu neće moći služiti svojim nacionalnim imenom. U ime njih je Zmaj Jovan Jovanović uputio glavnom uredniku Hormannu u tom smislu otvoreno pismo putem zagrebačke štampe. U prvi čas je izgledalo, kao da je ta grupa jedinstvena i da će do kraja bojkotirati list. Ali su se redovi ubrzo počeli prorjeđivati, jer su mnogi stali prilaziti listu nudeći svoju suradnjiu, kao na pr. Janko Veselinović, Jovan Dučić i dr. Jedino je Zmaj Jovan ostao do kraja dosljedan i na sva pozivanja uredništva nije se htio odazvati. Koncem godine 1903. prestala je »Nada« izlaziti, a njezin arhiv je bio pohranjen u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje je pao u zaborav. Pregledavajući ga nakon više od 30 godina naišao sam na mnoga interesantna pisma naših istaknutih književnika i umjetnika, a među njima i nekoliko pisama, dosada potpuno nepoznatih, iz đačkih dana Milana Ogrizovića. Ta nam pisma otkrivaju, da je pok. Milan Ogrizović još kao isrednjoškolac 1895. godine surađivao u sarajevskoj »Nadi«, naravno bez punog potpisa. Dakle u doba kada je jedna grupa književnika povela borbu protiv »Nade« i kada se uredništvo bilo zabrinulo da će ostati bez suradnika, javlja se Milan Ogrizović skromnim prilozima. Njegova đačka suradnja u »Nadi« nije osobite literarne vrijednosti, a i sadržaj njiegovih pisama nije od nekog naročitog značenja, ali je sve to ipak karakteristično, jer nam s jedne strane osvjetljava njegovu dušu u doba kada se u njemu počeo rađati književnik. Ti njegovi prilozi pokazuju eime se je bavio osmoškolac Ogrizović, taj budući hrvatski istaknuti književnik. »Nada« je u doba svoga izlaženja (1895.—1903.) bila na priličnoj visini, jer su u njoj surađivali naši najbolji književnici i umjetnici. Oštro Kranjčevićevo oko i njegova neumoljiva crvena olovka strogo je prebirala po prispjelim književnim produktima, te je biti suradnikom »Nade« značilo za ono vrijeme i neko priznanje. »Nada« je izlazila dvaput mjesečno. Na zadnjoj stranici, a neko vrijeme i na samim koricama nalazila se rubrika za za_ bavu: šah, zagonetke i konjićevi skokovi. U toj rubrici počeo je 1895. godine surađivati Milan Ogrizović šaljući šahovske zadaće i konjićeve skokove. Te svoje priloge nije potpisivao punim imenom i prezimenom, nego samo početnim slovima M. O. Na osnovi pronađenih pisama i bilježaka u »Nadinim« raćunskim knjigama ustanovio sam, da su sve šahovske zadaće i konjićevi skokovi označeni s M. O. prilozi Milana Ogrizovića, a nalaze se u god. 1895.—1897. Kako je Milan Ogrizović došao u vezu s uredništvom »Nade«, nisam mogao utvrditi, ali je vrlo vjerojatno, da se je sam ponudio kao što su to i mnogi drugi činih. Na 13. svibnja 1895. piše on kao maturant iz Gospića uredniku Hormannu slijedeće: »Veoma me veseli, što mi izvoliste javiti, da ćete poslanu šahovsku zadaću u »Nadu« uvrstit. I rješitba je Vaša sasvim ispravna, te mislim da Vam ju ne trebam napose slati. Mnogo sam Vam zahvalan, što ste uslišali moju molbu te me tim ujedno obvezali i za buduće — što ste mi naime odredili honorar od 10 for. Prema Vašem naputku prilažem ovome listu »Priznanicu« na tih 10 for.« Pošto je Ogrizović maturirao, otišao je preko ferija u Zavalje i odatle u mjesecu srpnju poslao Hormannu dvije šahovske zadaće i jedan konjićev skok. Pošto je proteklo više ođ mjesec dana, a da nije primio obavijesti, to se na 20. kolovoza 1895. iz Zavalja obraća uredniku ovim listom: »Pred kojih mjesec dana opravio sam Vam dvije šahovske zadaće i jedan konjićev skok, pak, pošto od Vas glasa ne dobivam, sve se bojim, da niste primili. Ako li zbilja ne primiste, izvolite me obavijestiti, pak bih Vam ja radosno opet poslao na Vaše zahtijevanje; ako li pak jeste primili, budite dobri javit mi, jesu li Vas poslate stvari zadovoljile ili ne? — da se znam ravnati.« Hormann mu je 23. VIII. potvrdio primitak poslatih stvari uz napomenu, da će ih s vremenom upotrijebiti, no možda u nešto promjenjenom obliku. I u »Nadi« od 1. listopada 1895. pojavio se prvi Ogrizovićev konjićev skok, koga ovdje donosimo. U jesen 1895. upisao se Ogrizović na mudroslovni fakultet u Zagrebu i kao sveučilištarac ostao i dalje suradnikom »Nade« šaljući samo šahovske zadaće i konjićeve skokove. Tako se je 6. lipnja 1896. obratio uredniku ovim listom: »Kad sam Vam nedavno opravio šahovski zadatak, obećao sam poslat i konjićev skok, a to ovaj put činim. Milo bi mi bilo, da Vas zadovolji. Ovom se zgodom usuđujem obratiti Vama, dobri moj gospodine, da mi se smilujete kakvom takvom potpocrom (ne ću reći honorarom, jer taj nije bog zna koliki za ono malo, što Vam poslah) ko što mi to lani u ova doba učiniste. Kako sam u vrlo slabim prilikama a još k tomu kao sveučilišni đak, bio bih Vam do groba zahvalan.« Priposlati konjićev skok preuzeo je Silvije Kranjčević, a uredništvo mu je poslalo 10 for. kao honorar. Godinu dana iza toga, na 19. VI. 1897., piše Ogrizović iz Zagreba uredništvu: »U brizi sam, da moju pošiljku pred neko mjesec dana niste primili, kad od Vas odgovora ne dobivam. Tu sam Vam bio opravio konjićev skok i ujedno Vas zamolio, da, ako sam štogod dosad (za dva konjićeva skoka i za šah zadaću) nagrade zaslužio, da biste me se sjetili. Tu svoju molbu ponavljam sad nalazeći se kao đak u nuždi i apelirajući na Vašu dobrotu dosadanju, pa obećajem da ću Vam i kašnje biti uvijek na usluzi. Ako li se je moja zadnja pošiljka izgubila, spreman sam taj konjićev skok iznova sastaviti i poslati Vam.« Uredništvo mu je i toga puta izašlo u susret i odmah poslalo 10 for. nagrade. Poslije 1897. godine pa sve do 1902. godine Ogrizović se više nije javljao. Godine 1902. izašla je u »Nadi« njegova drama u tri čina »D a h«, a 1903. g. sličica s književničkog mejdana u jednom činu »Novi list«. I u ovo malo redaka izneseno je nekoliko dosada nepoznatih momenata iz najranije mladosti Milana Ogrizovića, pa neka barem ovaj člančić bude znak našeg sjećanja i poštovanja o 40-godišnjici otkako je tiskana njegova prva pjesma.