Predhistorijski stanovnici po našim krajevima bavili su se poljoprivredom također već počevši od mlađeg kamenog (neolitskog) doba, dakle otprilike od nekih 5000 godina nazad. U našem nadaleko poiznatom naselju mlađeg kamenog doba u Butmiru kraj Sarajeva našli smo dvije tri vrsti žita, koje su tadašnji stanovnici tog naselja sijali i njime se prehranjivali: hordeum vulgare, triticum monococcum (šilj), triticum compactum i sitnu leću (ervum lens). U sojenici brončanog doba (2000.—1500. pr. Kr.) u rijeci Uni u Ripču kraj Bihaća nađene su pak ove vrsti žita: dvozrna pšenica (triticum dicoccum), ječam (hordeum sativum), proha (panicum miliaceum); od srnarica: bob (vicia faba) i leća (lens esculenta). Iliri, koji su se na Balkanski poluotok doselili negdje oko 13. vijeka pr. Kr., bili su izrieito stočarski narod i prema tome zaposjeli su većinom krajeve prikladne za stočarstvo kao što je na pr. visoravan Glasinac istočno od Sarajeva i dr. Uostalom i današnjem našem brdskom stanovništvu je glavno zanimanje stočarstvo a znatno manje ratarstvo. Nije nam poznato, u kojoj su se mjeri Iliri bavili zemljoradnjom i koje su vrsti žita sijali. Stari pisci zabilježili su, da su Iliri bili veliki pijanci, narodno piće bijaše im neki sok od ječma, dakle piva, koja se po sv. Jerolimu, rođenom Iliru, zvala sabaja. Prema tome možemo zaključiti da su i oni u najmanju ruku ječam poznavali i njega najviše sijali, jer on odlično i uspijeva po visinskim krajevima. Stanovnici sjeverne Bosne osobito u mlađim epohama t. j. iza dolaska Kelta u naše krajeve, bili su već bolji i marljiviji ratari. U poznatoj sojenici ovog doba u Dolini na Savi niže Bos. Gradiške, nađeno je u velikim množinama ostataka pšenice (triticum vulgare), ječma (hordeum sativum) i prohe, i to posljednje u dvije vrsti: panicum miliaceum i setaria italica. Zrna ove prohe su veća nego li zrna iz ripačke sojenice. Na svaki način naši su se predhistorijski zemljaci prehranjivali kruhom od naviše spomenutih vrsta žita. Dosada nijesmo našli nikakvih ostataka kruha po našim otkopanim naseljima ili grobovima, pa ne. možemo ni ustanoviti kakav su oni kruh jeli i kakva je bio teka. Najstariji narodi nijesu još dugo znali žito mljeti, nego su ga jednostavno prikladnim kamenjem gnječili. Vrlo su česti nalazi i po našim krajevima neke vrsti tucala, napravljenih obično od koje tvrđe vrsti kamena i udešenih tako, da se lako u ruci drže. Ovo kamenje upotrebljavano je gotovo kroz sve epohe predhistorijskog doba, Iz jednostavnog razloga, što se takvih tucala moglo lakše naći i nositi sa sobom. Zato ih često i nalazimo i po vrlo udaljenim mjestima, gdje nigdje u blizini nema rude onog kamena. Vrlo je zanimljivo da su ova tucala gotovo posve i uvijek su blizu istog oblika. Nešto je svakako savršenija i veća sprava za gnječenje žita, nađena među ostacima sojenica brončanog doba u Ripču kraj Bihaća. Ove su bile i prije (u mlađe kameno doba) i kasnije (u željezno doba) mnogo u uporabi, što dokazuju česti nalazi istih iz spomenutih epoha. Od gornja dva kamena moglo se vremenom lako razviti pravo mlinsko kamenje, s početka manje, za ručnu uporabu, kasnije i veće, koje su okretali konji, magarci i goveda. Ne zna se tko je prvi izumio mlinsko kamenje. O tome ima u starih naroda mnogo priča. Stare egipatske slikarije po zidovima prikazuju još havane, sita i pravljenje mliva pomoću ovih. Ali ipak o velikoj starosti izuma mlinskog kamenja najbolje govori činjenica, da je sam Zeus imao pridjevak »mlinar« (myleus). Mojsije i Homer poznaju doduše način proizvodnje mliva trvenjem među dva kamena, ali ovo kamenje bilo je valjda vrlo maleno, neka vrst današnjih žrvnjeva. U ruševinama Pompeja nađeno je, već kamenja većih dimenzija a i same naprave naliče donekle mlinovima. Za Mitridata Vel. (rođ.132. pr. Kr.) zna se, da je imao već vodenice, Vitrov opisuje prve vodenice s podlijevaćim vodenim kolima. Za opsade Rima po istočnim Gotima 537. g. po Kr. Velizar je izumio mlinove na lađama (kladama), na kojima je kolo počivalo, koje je gonila matica na rijeci Tiberu. Vodena mlinska kola ubrzo su se rasprostranila po ostaloj Evropi. Stanovnici naših krajeva upoznali su se s mlinskim kamenjem po svoj prilici valjda još preko Grka, s kojima su stoljećima prije Kristova rođenja bili u vrlo živahnim trgovačkim vezama putem Jadrana. Grčki kolonisti naseljavali su se uostalom već od početka 4. vijeka pr. Kr. na dalmatinskim otocima: Visu, Hvaru i Korčuli, a odatle na trgovački ili poljodjelski povoljnim točkama kopna, kao na pr. kraj Splita, na utoku Neretve u more, na poluotoku Pelješcu, u Cavtatu i Risnu. S tih točaka na morskoj obali podržavali su Grci živahan trgovački promet s unutrašnjosti. Ovi grčki kolonisti, Dorci i Jonjani, iz Male Azije, s egejskih otoka i Sicilije poznavali su već zastalno mlinsko kamenje u svojoj domovini, koje su oni valjda ponijeli sa sobom i u novu svoju postojbinu. Da li se je i koliko koristio urođenički živalj tom novotarijom, teško je još za sada reći. To će pokazati daljnja istraživanja i prekopavanja predhistorijskih gradina po našim krajevima. Koliko se ja sjećam, nailazio sam na fragmente žrvnjeva u gradinama, u kojima sam prigodom istraživanja gromila na Glasincu i okolici, ponekad za pokus pomalo kopao. Svakako glavno rasprostranjenje mlinskog kamenja u unutrašnjosti pada u doba invazije Rimljana u naše krajeve. Kao prvi pioniri ove kulturne tekovine bili su najprije rimski vojnici a iza njih odmah i građani, koji su se posvuda, a osobito uzduž važnih strateških drumova i u blizini vojničkih logora naseljavali. U utvrđenom logoru Mogorjelu kraj čapljine i u logoru »Bigeste« (današnji Humac kraj Ljubuškog) i drugdje nađeno je prilično mnogo mlinskog kamenja, osobito u Mogorjelu, ali mahom samo ručnih žrvnjeva (vidi slike). Prvi je sa Selina nedaleko Borčana u Duvanjskom polju. Gore je 21 cm, na donjoj površini 24 cm širok i 14 cm visok a načinjen je od zelenkastosivog kremenastog konglomerata. Veći komad žrvnja s Gorice na Bunici (kot. Mostar) (a) ima 36 cm u promjeru, odozgo je konveksan i u sredini 8 cm, na rubovima 5 cm debeo. On se sastoji od konglomerata i u sredini je provrćen. Manji komad je od gornjaca (b) od krupno zrnatog pješčanika i ima isti promjer, visok je 5 cm i odozdo je primjerno konkavan. U sredini nalazila se jedna kopanja (c) s donjim promjerom od 9 cm i gornjim od 16 cm, u koju se žito sipalo. Na periferiji vide se dvije udubine (dd) u koju se uturao aparat za pogon. Jedan jedini veći i vrlo istrošen mlinski kamen zapazio sam prije dvije godine međa ruševinama u Mogorjelu. Pošto ondje nema prilike za podizanje vodenica, po svoj prilici je na tom mjestu stajao mlin, za čije su pokretanje upotrebljavani konji ili koja druga tegleća niarva. Ovakva mlinica mogla je u Mogorjelu postojati samo dotle, dok se nijesu počele podizati vodenice na slapovima Trebižata u Strugama, udaljenim od Mogorjela samo nekoliko minuta, otprilike oko jedan kilometar hoda. Nije još ustanovljeno da li su već Rimljani imali vodenice na slapovima u Strugama, ali je vjerojatno da jesu. Moglo bi i to biti, da i spomenuti istrošeni kamen iz Mogorjela potječe od rimskih vodenica u Strugama, odakle je valjda prenešen u logor. Zanimljivo je, da je ovaj mlinski kamen sječen u Izgorima više Gacka, iz čijeg se majdana i danas još podmiruju mlinskim kamenjem gotovo svi mlinovi u Hercegovini. Odlične rude za mlinsko kamenje nalazile su se u izobilju i po drugim našim krajevima, pa se ova industrija mogla još i za Rimljana ubrzo ppsvuda razvijati. Od Rimljana su se priučili mlinarstvu sukcesivno i domaći ljudi i tada je već udaren prvi temelj kasnijoj onako vrlo razvijenoj mlinskoj industriji na području Bosne i Hercegovine. Što se zbilo s mlinovima po našim krajevima nakon propasti Rimskog carstva do dolaska Slavena na Balkanski poluotok, ne bih mogao ništa pouzdana reći. Na svaki način, narod jedamput na njih naviknut, služio se i dalje njima. Ne znamo ni to, da li su Slaveni poznavali mlinice u svojoj pradomovini ili su se tekar u novijim krajevima s njima upoznali. U najmanju ruku održali su se iza Rimljana po našim krajevima u većem broju žrvnjevi, ručne mlinice. Njih ima i danas još posvuda. Na njima se melje svake vrsti žito pa i kukuruz. Kao i u rimsko doba sastoje se oni od dva manja kamena, ali se ipak po obliku kamenja donekle razlikuju od onih rimskih. U današnjih naših žrvnjeva je donji kamen naime bubrežast na srijedi (convex) a gornji za njim obavit, malo iskopat (concav). Jama je u gornjeg kamena iskopana u sredini, kako može ruka proći a ima i ljevkastih jama. Donji kamen pričvršćen je u sredini vretenom, koje prolazi i kroz drveni grot sve do žrvnovske daske. Pod njom ima klin, kojim se spušta i diže gornjac. Meljac ili omalin zove se štap, koji je ukopan u malu jamicu na strani gornjaca a pričvršćen je na gornjem kraju u probušenu blanjicu, u kojoj se može lako okretati. Jednom se rukom okreće meljac odnosno gornjac, a drugom sipa se žito iz kopanjice. Žrvnjevi su smješteni obično negdje uza zid u kući, na trijemu pred kućom i t. d. Dvije račvaste sohice (stupčići) ukopaju se u pod blizu zida, na njih se naslone dvije između kućnih brvana obično zadjevene prečage. Na ovima leži široki duguljasti iz pole drveta (jagnjidova topola ili vrba) otesan u plosanj (plosnato) grot, iskopan u okrug, gdje se smjeste dva kamena, zvani žrvnjevi. često se nalazi na grotu produljen nastavak, kopanjica, jedna udubina, u koju se metne žito. Oko Dervente i Doboja i dr. ima dosta dobre rude od koje se prave žrvnjevi. Ona pripada sarmatikumu ili najdonjem pliocenu. Većinom su to sitnozrnati bjelutkovi pješčanici, u kojima se pogdjegdje viđa i po koje oveće bjelutkovo oko (Quarzaugen). Mnogo je žrvnjeva, osobito donjeg kamenja od sitnozrnatog bjelutovog konglomerata s bjelutkastim sastavom (quarzigem Bindemittel) i ponajviše oblutaka jaspisa i rožnjaka kamena (Hornstein). Od gornje rude izrađuje se u onom kraju odavno i mlinsko kamenje. Na žrvnjevima melju i danas još većinom žene upravo onako kao i u Homerovo doba. Homer naime spominje, da se u kući Odiseja nalazilo dvanaest mlinova (žrvnjeva), koje su robinje okretale. Najstarije pisane vijesti o mlinovima po našim krajevima potječu iz doba vladavine hrvatskih narodnih vladara. Veeinom su to darovnice, u kojima se oni spominju. Dr. Franjo Rački objelodanio je njih nekoliko u »Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia«, Zagreb, 1877. U jednoj takvoj darovnici crkvi u Solinu od 1. VIII. god. 1000., veli se među ostalim: »... Ja Pincije s braćom mojom i nećacima pošto smo se posavjetovali, dadosmo dva mlina, koje nam je kraljevsko veličanstvo bilo dalo« (... Ego Pincius cum fratribus meis et nepotibus... simul facto consilio dedimus duos molendinos,, quos maiestas regia dederat nobis«). Oko 1069. izdaje kralj Krešimir Benediktincima ovu darovnicu: »Ja Krešimir, milošću Božjom kralj Hrvata... pozvan i potaknut od prečasnoga nadbiskupa Lovre... hoću da dadem istome samostanu reda sv. Benedikta mlinište« (»Ego Cresimir, dei gratia rex Chroatorum... Invitatus immo admonitus a venerabili archiepiscopo Laurentio... concedere velim eidem cenobio ordinis sancti Benedicti locum molendini«). U darovnici izdatoj 1076. u Kninu samostanu Benediktinki u; Lažanima kraj Splita veli se: » ... i mlin isto tako neka bude« (»Et molendinum similiter fiat«). Petar črne 1080. veli: »... I na istome mjestu podigao sam mlin« (»Et in ipso loco statui molendinum«). Također ima spomena o mlinovima i u darovnici kralja Stjepana II. (1088.—1089.). U darovnici kralja Petra Krešimira izdatoj 1059. na otoku Rabu manastiru sv. Petra obilježuju se granice nekog zemljišta: »... silazeći kraj potoka sve do mora i uz more do mlina« (»... descendendo rivum usque ad mare et per mare ad molendinum«). Smičiklas u »Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae« II. str. 47, spominje također jednu darovnicu iz godine 1138. Bele II., kralja ugarskohrvatskoga, kojom dariva nadbiskupiji splitskoj crkvu sv. Marije sa svim pokretnim i nepokretnim imetkom i prihodima od mlinova. U gornjem »Kodeksu«, VII., str. 332., spominje se i listina bana Pavla šubica od 7. IV. 1299., u kojoj poklanja franjevačkom novom samostanu u Skradinu »ponajprije mlin, koji smo kupili od Ljubavca, građanina Skradina, za to davši 150 dukata u zlatu, koji se mlin nalazi u Slapu u klisuri pokraj naših mlinova s južne strane vulgarno (zvan) Brzac i jednu stupu (valjalicu) na istom mjestu s jednom podzidom, u kojoj je pet žijebova vode prosto prozvano narodnim jezikom »kolovagije« »Inprimis molendinum, quod emimus a Lubavaz, cive Scardonensi, pro his datis ducatorum centum quinquaginta auri in auro; quod molendinum est in Slap in scapulo iuxta molendina nostra a parte scirocali vulgariter (vocatum) Brsac et unam valcariam ibidem cum uno murali, in quo sunt V conductus aquae sive colovagie vulgariter vocate ...«). R. Slade Šilović »Nekoje crtice iz narodnog gospodarstva u Trogiru« u čianku o tamošnjim mlinovima veli na str. 11, da prvi spomen o trogirskim mlinovima potječe od 26. svibnja 1239. iz vremena trogirskoga kneza Stjepka od Bribira i Domalda kneza spljetskoga. Mlinovi su bili vlasništvo cijeloga grada, a njima je upravijao sam knez. Za ove mlinove vodile su se čitave borbe između Trogira i Spljeta, te je do primirja došlo tek god. 1243. šilović veli nadalje, da su Rimljani bili toliko vijekova gospodari onih zemalja, gdje su imali svoje dvorce, svoje veterane i t. d., te da su već i oni poznavaii blagodati onog, u cijeloj okolici jedinog vrela u druge ili možda u iste svrhe. Matija Korvin, kralj ugarskohrvatski, 2. XI. 1465. dariva u »Brodu savskom na Gradištih« fra Aleksandru Dubrovčaninu neka sela u Luci, Trebinju, Dračevici i u Popovu (Dubljani, Grmljani, Galčići) sa svim njihovim prihodima i koristima, zemljama, lugovima, gajevima, vodama, rijekama, ribnjacima, mlinovima i mliništima, vinogradima, sjenokošama i livadama, da ih može rečeni fra Aleksandar držati, čuvati i u vike uživati (Miklošić, Monumenta Serbica str. 494. — Thalloczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens, Miinehen — Leipzig 1914, str. 465.). Gornja bilješka o mlinovima u Popovu polju u Hercegovini odnosi se na one zanimljive duboko ispod površine zemlje u ponorima smještene mlinove, o kojima će naniže biti govora. Matija Korvin izdaje darovnieu u Jajcu 6. XII. 1463., kojom dariva Stjepanu Kosaei, hercegu od Save, tvrđu Vesela Straža s čitavim Uskopljem, tvrđu Prozor s čitavom Ramom i Livno s Livanjskim poljem i sve zemlje, vode, sjenokoše, mlinove i mliništa (cum... molendinis molendinorumque locis) (Thalloczy na ozn. mj.). Gore navedene darovnice mahom su pisane na latinskom jeziku. Najstarija pak darovnica na našem jeziku, u kojoj se i riječ mlin nalazi, potječe od Stefana Uroša (1321.—1331.) manastiru Hilandaru. (Mikl. Mon. Serb. 111.). Prije XIV. vijeka riječ mlin uopće se nigdje i ne spominje. Fra Nikola Lašvanin u svojoj kronici spominje darovnicu kralja Stjepana Tomaševića iz god. 1461., kojom dariva stricu Radivoju uz zemlje i gradove i mlinove u Jajcu i Jezeru kraj Jajca (Glas. zem. muz. 1889., III. sv. str. 77.). Fra Mijo Batinić u svome djelu »Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.—XX.« priča na str. 22., kako su god. 1466. tamošnji franjevci uz neku pripomoć drugih kupili neznatnom cijenom fojnlčku dolinu i planinu Zec za ciglih 2000 jaspri, a kupili su i mlinove u varoši. Kako vidimo, mlin (vodenica) bio je važna imovina. U Zakoniku cara Stefana taksa za prodaju jedne vodenice ista je onolika kolika i za jedno selo, naime 3 perpera. Dubrovčani su u novo osvojenim krajevima zadržali za svoju republiku pravo podizanja vodenica kao monopol. To su oni mogli činiti za vodenice, ali je u kućama bilo posvuda malih priručnih mlinova (paria macinarum a manu). Interesantna je i jedna građevinska bilješka o nekoj vodenici na jednom sredovječnom spomeniku (stećku). Po strani jedne 1.98 m dugačke i 1 m široke ploče u Jošanici u Duvnu uklesan je ovaj natpis: »Ovo mlinos (k)upi Vuić i Juro Bilić ot Sime Obara i pokri Gavro Učukalo« (1543.). Narodna pjesma spominje takođe mlinove: »Evo tebi mlina vodenjaka što no melje bjelicu pšenicu«. Turci su iza osvojenja Bosne obratili također mlinskoj industriji veliku pažnju i započeli odmah s podizanjem mlinova na veliko. Za mlinove jagmili su se na prvom mjestu i tada visoki državni dostojanstvenici kao na pr. vojvoda zapadnih strana Isa beg (1440.—1463.) i kao drugi sandžak beg (1464. —1470.), koji je sagradio na Miljacki u Sarajevu 9 mlinova (valjda jedan mlin s 9 kamenova). Još je i austrijska okupacija zatekla ondje mlinove, kojih se još i ja dobro sjećam. Ti su mlinovi stajali na mjestu današnje muslimanske čitaonice (kiraethane) na Bendbaši. Ulica koja od čitaonice vodi uzbrdo na Nadkovače, zvala se a nosi i danas to ime Mlini. Jedan odvojak Mošćanice tekao je i niz ovu ulicu, pa je i u njoj bilo mlinova. Skender paša Mihajlović (1466.—1506.) sagradio je 13 mlinova na Koševi i 18 na Mošćanici. Bio je to svakako i u ono doba unosan posao i mlinovi su se na sve strane gradili u spekulativne svrhe. Evlija čelebija za svoga putovanja po našim krajevima (1659.—1662.) nabrojio je već 176 mlinova u samom Sarajevu. I kako on pripovijeda, svaki je mogao samljeti za 24 sata po 50 ćila (1 ćila 25 oka) žita. Sarajevski mlinari bili su organizirani i imali su svoj esnaf i ćehaju. Zanimljivo je što Francuz Poullet piše na svome proputovanju kroz Bosnu god. 1658. o sarajevskim vodenicama, za koje se on mnogo zanimao i promatrao s osobitim interesom. »Skrajnji dio Sarajeva, koji je okrenut prema Biogradu, leži na brežuljku, s kojega silazi malen potok. Taj je potok tako upravljen, da na istom toku okreće najmanje 50 vodenica. Potonje su umjetno smještene na spratove, jedna poviše druge, tako da sve žito ista voda melje. Točak na koji voda pada, nije podignut kao u nas sa strane zgrade, nego je položen ploštimice i horizontalno na stožer, te sliča vjetrenici obrnutoj na stolu. Ova se sprava vrti uslijed otpora, na koji voda nailazi pri svome padu u žljebovima, koji polaze od kružnice i suzuju se prema središtu kotača«. »Ja mislim«, veli Poullet nadalje, »da ne bi mogle pokretati tako težak uteg kao što je naš mlinski kamen, ali ja ju smatram vrlo udobnom, jer joj ne treba mnogo vode«. Njemu su se one naše vodenice neobično svidjele, osobito na nekom, drvećem zasađenom mjestu, pa nastavlja u svome opisu: »Svježina ovoga potočića, na čijim obalama su posađena 4 reda drveća isprepletena terpentinom, koji upravo počimaše rasti, privlačila me je u blizinu mlinova, pa ni bojazan od Vlaha (to su grčkoistočnjaci i katolici, koje mi predstavljahu kao prave đavole u ljudskoj spodobi) ne mogaše me odvratiti od toga mjesta, kamo sam često išao na šetnju«. Ovako piše Poullet o tadanjim sarajevskim vodenicama na Mošćanici potoku, koji je u ono doba tekao niz Vratnik pa kroz Sumbul mahalu i Patke i neke druge ulice (Mlinovi). Dok nije bio sagrađen novi vodovod i uhvaćeno vrelo Mošćanice poslije okupacije, mljelo je još mnogo mlinova na tom potoku. Zanimljivo bi bilo znati, gdje je ono romantično mjesto ležalo, koje je njega toliko privlačilo. Po mome mišljenju moglo je to mjesto biti samo Vratnik, gdje je kod nekadašnje Muline kafane bilo i visokog drveća, te se tu od starine obližnji narod sastajao na kafu i razgovor. Iza »Višegradskih Vrata« (»Za Gradom«) i kraj Vasina hana bilo je također mlinova i zelenila, odakle se pruža u dolinu Miljacke odnosno Mošćanice i na okolišnja brda divan pogled. Poullet očevidno nije znao, da je i u njegovoj zemlji bilo u ono doba mlinova s horizontalnim kolom, sličnih dakle našim vodenicama. Samo nekih 50 godina poslije njegova putovanja po Bosni napisao je Nijemac L. K. Sturm studiju pod naslovom: »Die vollstandige Muhlen Baukunst« (Augsburg 1718.) i u njoj donio i nacrt vodenice i kola iz naših krajeva veleći o njoj u glavnom ovo: »Ovaj crtež jedne turske vodenice u Bosni napravio je jedan njemački inžinjer i prikazuje mlin s horizontalnim kolom, koje se također nazivlje ljušturasto kolo (MuschelRad). Profil toga mlina je prikazan u slici 1, a tlocrt u slici 2, mlinsko kolo pak sa svojom posebnom konstrukcijom i u povećanom mjerilu u slici 3. (vidi našu sliku). Voda iz jezera ili koje zaustave tečenaime žlijebom b dolje na kolo c, koje neposredno na svome mjestu okreće mlinski kamen d. Kolo stoji šiljastim vretenom na jednoj poluzi (baba) e, koja se može motkom podići, da time trkač ili gornjac kamen malo podigne ili da ga sasvim istavi. Navodno ima također mnogo takvih mlinova u Francuskoj, u Provanci, u brdskim krajevima. Ne treba puno vode za njihov pogon, ali je glavno da ima jak i brz pad. Ne znam što se na prikladnim mjestima u Njemačkoj ne upotrebljavaju ovakve mlinice, koje su jednostavne i trajne i ne stoje mnogo, a koje vrše svoj posao isto tako dobro ili čak još bolje, nego jedna savršenija mlinicas visokim kolom (Kamm-Rad) i pogonom, na kojoj ima obično više trenja (Friction). Ipak jednu pogrješku imaju takve mlinice, jer pogon ne ide za linijom kretanja, pošto pogon čini jedan kut s horizontom, dok je okretanje kola dosta horizontalno.« Ovako je Nijemac Sturm govorio o našim vodenicama već pred dvije stotine i više godina i stavljao ih, kako vidimo, svojoj braći za uzor. Njegov nacrt odgovara nažalost potpuno našoj današnjj vodenici, koja se dakle nije ni u čemu niti za 200 i više godina promijenila, dok su Nijernci baš u pogledu turbina postigli nenadmašive uspjehe. Obilje brdskih voda, potočića i potoka po brdskim predjelima kao i manjih i većih rijeka u nižim položajima po našim krajevima, neobično je pogodovalo rasprostranjenju podizanja mlinova (vodenica). K tome je mnogo doprinosilo i obilje odlične rude za izrađivanje mlinskog kamenja. Rijetko je koji drugi narod znao onako odlično ekonomisati s vodom kao naš u Bosni i Hercegovini. često su i najneznatniji pa i periodični potočići iskorišćeni za pogonsku snagu. Na potočićima s jačim padorn načičkano je pogdjegđje na toku od kojih stotinjak koračaja po desetak vodenica. Rijeke pak, koje snose u izobilju rastvorenog krečnjaka, talože ga na prikladnim mjestima u samom koritu i stvaraju na tim mjestima manje ili veće slapove. Najveći dio tih slapova iskorišćen je i na njima su podignute vodenice, često tako gusto jedna do druge, da naliče vodenim naseljima na kolju, sojenicama iz. predhistorijskog doba. Nema za oko ljepšeg i romantičnijeg pogleda nego na one vodenice po slapovima, koje su često upravo presmjelo izbačene nad provalijama držeći se samo na nekoliko kamenčića ili stupova, ne stojeei, što no se veli, ni na nebu ni na zemlji. Da je kojom srećom nanio put spomenutog Poulleta na naše Jajce, Kulen Vakuf, Ripač i Bihać, na Ramu i t. d., ne„bi se on mogao tako lako rastati od tih mjesta. Obične male vodenice najvećim su dijelom s jednim vitlom i katkad tako malene (otprilike 2X2 m), da se u njima ne niogu razmititi dva čovjeka. One imaju korizontalno kolo s kašikama, na koje kroz drveni žlijeb pada voda koso, obično s nagibom otprilike od 45°, te ih i neznatan mlaz vode može lakotom okretati. Na jačim potocima u brdskim rijekama ima vodenica i s više vitlova. Najbolju nam sliku ovog omjera daje nedavna donja doduše nepotpuna statistika iz Bosne, i to prema broju kamenova: Broj kamenova: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 12 14 Broj mlinova: 4201 334 157 84 32 16 9 6 2 1 1 1 Svega dakle 9308 mlinova. Ako ovom broju pribrojimo još i one mlinove iz 8 kotareva, iz kojih nije poznat broj vodenica, onda možemo mirne duše reći, da u Bosni i Hercegovini ima ravno oko 10.000 vodenica. Razlog ovolikom podizanju vodenica leži u glavnome u tome, što ljudi po brdskim i zabitnijim krajevima, osobito još u ona stara hajdučljiva vremena, nijesu htjeli, ili još bolje rečeno, nijesu smjeli ići predaleko u vodenice radi ono malo žita, koje su trebali samljeti za luićnu potrebu, pa je svaki radije sagradio štogod vodenice gdje bilo na obližnjem potočiću u blizini kuće. Ovo su činili i bogatiji domaćini s brojnom čeljadi u kući, da mogu u svako doba samljeti, koliko im treba da podmire kuću, a da ne moraju goniti daleko i čekati dugo dok dođu na red, a k tome davati i ujam drugima, koji se od pamtivijeka uzima 5 od sto oka. Vodenica s više kamenova ima najviše u Hercegovini, osobito u Stocu na Bregavi, na Buni, u Strugama, na rijeci Trebižatu na Humcu i t. d. Takve mlinice su obično duge niske zgrade sazidane od običnog kamena s malterom i pokrivene pločom po jakim hrastovim gredama. Sigurno su ovakovi mlinovi podizani već i u stara vremena i mnogi čine dojam objekata starih stotinama godina. Međutim Dr. fra Oton Knezović, profesor gimnazije u širokom Brijegu u svojoj raspravi »Alipaša Rizvanbegović, hercegovački vezir 1832.— 1851.« veli na strani 38, da je Alipaša dozvao iz Njemaeke mlinare, koji su sagradili vodenice (mlinove) od izvora Bune do njegova begovskog ljetnikovca. Ja dvojim da je njegova bilješka točna, jer su domaći majstori bili tome radu mnogo vještiji. Uostalom nema na mlinovima na Buni nigdje ni traga kakvom poboljšanju ili uopće kakve izmjene u konstrukciji, nego je ostalo sve pri starom. Po svoj prilici radi se tu o podizanju pilane, koju je Alipaša podigao na ušću Bune u Neretvu, od koje se i danas još tragovi raspoznaju. Za podizanje ove, sigurno je trebalo uzeti Nijemce, jer u to doba domaći dunđeri nijesu ni znali za pilane, a kamo li da bi ih umjeli graditi. Knezovićeva bilješka o njemačkim mlinarima osniva se jedino na pjevanju doduše suvremenog pjesnika fra Petra Bakule, ali je više nego sigurno, da se radi o zamjeni mlinara s pilanarima. Alipaša je vjerojatno gradio one mlinove na Buni. U tamošnjem narodu ima jedna priča, kako je on dolazio u Garigrad i u razgovoru s Carigradlijama o pašinim posjedima u Hercegovini, pitali su ga ovi, da li ima oko njih i mlinova, te su mu navodno rekli, ako tih nema, onda mu je sav imetak za paru. čim se Alipaša povratio iz Carigrada, započeo je mlinove graditi. Najzanimljivije su mlinice ovog tipa svakako one naviše spomenute iz Popova. Po prikladnim ponorima uz rijeku Trebišnjicu kroz spomenuto polje podigli su mještani još u stara vremena male mlinice i u njima mljeti žito. Već se izdaleka zapazi, osobito s poljske strane, u koritu rijeke neka zidina poput kakve okrugle kule ili tvrđavice, uzidane u brdo. To nije ništa drugo do li bent ozidan od krupnog kamenja i klaka i odozgo po zidu prekriven prijeklopnicama pločama. Visina jednog takvog benta je s riječne strane 6 metara, a debljina zida oko 1.10 m. U sredini te zidine, sasvim pri dnu, vidi se 35 cm visok i isto toliko širok pendžer, mlinska kotorača, kroz koju se voda napušta na žlijeb. Ako se hoće mlin zaustaviti, jednostavno se ova kotorača zatvori četverouglastom lopatom (16X67 cm) na dugačkom dršku provučenom kroz uzidane »pomole« od ploče i s priječkom. Kad je rijeka malena, onda se voda zajazi i navrati na kotoraču. Na rijeci ima i stalnih jazova, zidanih valjda kad i mlinice, još prije nekoliko stotina godina u te svrhe. Istom kad se pređe s gornje strane, opazi se duboko dolje unutar onog polukružnog bedema mlinica pločnim krovom poput hercegovačkih kuća. U mlinicu se ulazi uz desnu stranu benta unaokolo niz kamene djelomično u živcu kamenu usječene mlinke stepenice. Pred samim mlinskim vratima je mali hodnik i do njega 8 m Dugačak žlijeb od tesanog kamena. Inače se unutrašnjost mlinice ne razlikuje ni u čemu od običnih potočnih vodenica. Na njima je zanimljivo i to, što im mlinsko kamenje nije cijelo, nego od više komada sastavljeno. Mlinski kamen prikazan na slici sastoji se od 12 međusobno željeznim prijekovama (klamfama) sastavljenih dijelova. Okolo kamena nalazi se i željezni jaki obruč. Kamenje raskomadano je na dijelove radi toga, što je ono donašano iz daleka i po teško prohodnim putovima, te ga ne bi mogli nikako ili s teškom mukom u cijelom komadu dopremiti, dok su pojedine razbijene komade mogli lako na konja natovariti i nositi u najudaljenije krajeve. Majdani hercegovačkog mlinskog kamenja nalaze se u Izgorima, kotar Gacko, i sastoje se od jaspisova konglomerata. Gledao sam kako seljaci iz majdana u Izgorima izvlače cijele komade mlinskog kamenja na čemerno. Uzme se jedna jaka poluga (klada) poput saone, na sredini provrti za tapun, kolac, koji se usadi kroz šupljinu kamena, kada se ovaj natovari na kladu. Upregne se po nekoliko jarmova volova i muku muče dok izvuku jedan kamen uz one strane. Da kamen ne prevagne na jednu stranu, drži za tapun po jedan čovjek sa strane. Cijela ova sprava za izvlačenje kamenja zove se vlačuge. Ami Boue u svome djelu »Die europaeische Tiirkei« II. str. 35, opisuje siječenje mlinskog kamenja ovako: »Na obroncima brda iskopaju se na površini jame i očiste od zemlje i kamena da ne smetaju kad se radi u živcu. Kamen se zasiječe u živcu i unaokolo nautori. Drveni u peći sušeni klinovi zabiju se unaokolo i vodom pokvase. Drvo nabrekne i kamen odvali. Mlinsko kamenje od trahitnih porfira može trajati do 30 godina, a što je također vrlo važno, baca čisto brašno, dok mlinsko kamenje od pješčanika i konglomerata brašno dosta zanečisti. Za turskog vakta, kako Ami Boue piše, dobavljano je mlinsko kamenje u južnu Bosnu iz Mitrovice (Stara Srbija). U Hercegovini, veli on nadalje, upotrebljavaju grube pješčanike kredine formacije za mlinsko kamenje. Izgkda, da njemu nijesu bili poznati oni odlični majdani kraj Han Kumpanije kod Travnika, odakle se podmiruje mlinskim kamenjem najveći dio mlinova u Bosni. Poznati su majdani i u Plehanu kraj Dervente i već spomenuti u Izgorima u Hercegovini i drugdje. Kad Trebišnjica proteče svojim koritom niz polje, mlinice već odmah promelju i melju sve dotle dok voda u polju ne naraste do visine zida na bentu i ne zalije unutar. U ovim mlinicama ima neobično mnogo suvlasnika (ortaka). U veljemećkoj mlinici na pr. (i u drugima) računa se na redove (24 sata), a ova ima u svemu 11 glavnih redova. Samo je još jedan red cio (Ivana Bendera), ostali su otišli na više hiseta. Nekoliko ih ima po jednu polovicu reda, nekoji samo po jednu četvrtinu, drugi samo osminu. Sada su i ovi dijelovi po diobi rastrgani, tako da nekoje suvlasnike jedva zapane jedan 14 sata od reda da melje. Uslijed toga je račun vrlo zamršen, ali oni seljaci točno znaju, koliko vremena otpada na pojedine dionike i u koje doba. Mimogred napominjem, da se na ovim mlinicama hvataju gaovice, koje, kad voda izađe u polje, navale iz podzemnih jezera na ponore, te se zaustave u mlinicama, po čijim se, naročito u tu svrhu napravljenim rupama popnu koševi, u koje onda riba ulazi. Kao i s meljavom računi su vrlo zamršeni i s diobom ribe, te pojedini dionici, osobito ako je slab lov, i ne vide gaovica i rijetko kad omaste brkove. Na većim rijekama s manjim padom mlinovi su redovito građeni na prikladnim mjestima gdjegod uz obalu i okreće ih uvijek visoko uspravno (vertikalno) kolo sastojeće se od dva velika obruča, križnica unakrst i splavnica, pomoću kojih voda okreće kolo. Poviše kola rijeka je nakoso prejažena tako, da i za niskih voda dolazi dovoljno vode na kolo i okreće ga. Poullet, čini se, nije vidio ovakvih mlinova, a i Ami Boue, proučavajući stotinjak godina iza Poulleta naše krajeve, čudi se, što su mlinovi s okomitim kolom vrlo rijetki, što je upravo začudo, kad znamo, da takvih kola ima tamo na svim željeznim majdanima. Mi smo vidjeli, veli on nadalje, jedan takav mlin na Vrbasu, 3 milje južno od Banje Luke. Danas ih već ima i previše, osobito mnogo na riijekama Bosni i Vrbasu. Narod nazivlje mlinove ove vrsti škripavcima. U Studencima u ljubuškom kotaru ima jedan mlin s tri ovakva visoka kola i dakako svako kolo i po kamen, ali su ta kola tako smještena, da jedno drugom ne smeta. Sličan se mlin nalazi na Bregavi u Stocu. čini mi se, da su oba novijeg datuma. Na velikim rijekama u nizinama s minimalnim padom mlinovi su sagrađeni na lađama (na kladama, kako naši mlinari sa Save vele, njem. Schiffsmuhlen) s vrlo dugačkim kolima. Oni su obično pričvršćeni na rijekama kuda matica teče da ih bolje okreće. Njih ima ponajviše na Savi i po najdonjim tokovima njezinih velikih pritoka: Bosne, Drine, Ukrine, Une i t. d. Kad ove pritoke nadođu i podupru Savu na nekoliko kilometara uz vodu, onda na tom dijelu Save slabo melju ili sasvim prestanu mljeti ovi mlinovi. Radi toga i ima u onom kraju gotovo u svakoj kući žrvanj. Spomenuti A. Boue čudi se i za ovu vrstu mlinova, što ih nema niti na srpskim rijekama niti na Savi, makar ih se dosta viđa na Dunavu. Priča se, veli on, da je knjaz Miioš nedavno takve sagradio iznad Biograda. U bečkom »Das interessante Blatt« od 6. prosinca 1934. irna jedna bilješka sa slikom posljednjeg austrijskog mlina na lađama na obali Dunava u Prateru u Beču. Tu se veli, da onome mlinu ima nekoliko stotina godina, ali da će ga sada odanle maknuti i po svoj prilici smjestiti negdje u nekojem muzeju. Ovaj bečki mlin potpuno se podudara s našim mlinovima na Savi. Vjetrenjača mlinova kakvih se viđa obično po velikim nizinama nije bilo po našim krajevima a bili bi i suvišni kod onolike vodene snage. I suhače su kod nas nepoznati mlinovi. Mlinarina je bila za turskoga vakta vrlo važan porez, koji se odnosio na poljoprivredni rad a zvao se »resmi asiab«. Za mlin, koji je svu godinu mlio, plaćalo se 60 akči, ako bi samo pola godine radio, 30 akči, a ako bi manje radio, za svaki mjesec po 3 akče. U najstarija vremena nije se ovaj porez plaćao u gotovom nego u žitu. U Anadoliji se uzimalo primjerice od mhna, koji ćitavu godinu radi, 1 meda (20 turskih kila =720 1) žita. Po bosanskom kanunu davalo se od mlina, koji radi čitavu godinu 30, za pola godine 15, a za četvrt godine 9 akči. Rok je plaćanja bio, kada bi dospjelo novo žito (Dr. ćiro Truhelka: »Podloga agrarnog pitanja u Bosni« u Gl. zem. muzeja 1915., str. 168.). Kako se vidi, i država je imala od mlinova znatne koristi i brinula se za njihov opstanak. Mimogred napominjem, da su uz naše vodenice, osobito gdje su slapovi, vrlo često napravljene i stupe za valjanje sukna i badnjevi za valjanje ćebeta (gunjeva). Kako smo naviše spomenuli, u listini bana Pavla šubića od 7. IV. 1299. spominje se i stupa. Koliko je meni poznato, ovo je najstarija pisana vijest o stupama u našim krajevima.