Mnogo je pamtio taj Jandre Romić. On se vrlo dobro sjeća kada je švabo ušao u Bosnu. Imao je petnaest godina i čuvao je volove kada su austrijski vojnici prošli ispod njegova sela. Pomalo se sjeća i turskoga vremena — onako ko kroz san. Jandru zna sve selo. Nema čeljadeta koje bi prošlo ispred njega, a da mu ne nazove Isusa. Svi su ga poštivali. Jandre je to zaslužio svojim poštenjem i ugledom. Ne samo da ga je selo cijenilo, nego i u čaršiji se znalo, ko je Jandre. Njega su poznavali duvanjski, livanjski, glamočki trgovci, pa čak i neki Dalmatinci, jer je on bio stalni posjetilac godišnjih derneka (sajmova). Dogonio je volove, koji su bili »glava u derneku«, prodavao, pošto nije niko prodavao. Kod Jandre nije bilo cjenjkanja i zatezanja. On bi pazarivao s malo riječi. Mal je dobar. Niže ne može, pa ako si mušterija, pazari. Kakav je bio na dernecima, takav je bio i u kući. Nije mnogo govorio, a šta bi rekao, to bi se izvršilo. čitava zadruga gledala je u njemu stup kuće, svoga čuvara i hranitelja. Svi su radili tako, da je u selu nastala poslovica: rade ko Romići. Kada se počelo s oranjem, oni su bili prvi, kada se počelo s kosidbom opet prvi, a s vršidbom opet prvi. Radili su, a nisu mislili o težini svoga posla. Tako se mora! A težak je seljački posao svagdje, a osobito na ovim našim zapadnobosanskim poIjima i planinama. Zemlja je tvrda i kamenita, treba zaorati do koljena i prostrijeti njivu đubretom kao ponjavom, pa tek onda da se dobije treće sjeme suječmice. Kosidba je još teža, jer je naša trava malena, kržljava i tvrda, prava stepska trava. Treba se dobro sagnuti crnoj zemlji, pa da se odreže naramak sijena. A kada sunce upeče, onda je još teže, Zato se kod nas kosi, čim se Danica pojavi, da se odreže što više za rose. Nije ih mučila manje njihova stoka od zemlje. Kad nastupi crna zima, pa pukne mećava od neba do zemlje, i kada se zakovitlaju strašni vjetrovi, onda stoji huka naših planina i jauk naših polja kao da se ruše u bezdan. Sada treba napojiti mal, a jezero je daleko, to njihovo jezero, koje poji i njih i njihovu stoku, u njemu peru haljine, kisele lan i konoplju. Sva muškadija zavija se u ćebeta, pa prti snijeg do pasa, a za njima idu volovi, pa krave, a najposlije junadija. A kada dođu do jezera, onda sa sjekirama i bradvama probijaju led i poje žedni mal i pune fučije. Tako se živjelo od parntivijeka u selu Rastičevu i Romićevoj kući, tako se danas živi, i tako će se bogzna dokle još živjeti. Ništa se ne poboljšava, sve ide nagore. Zadruge se poslije rata raspadoše, zemlja se izdijeli, a stoka se rasproda, sva je ova nesreća zahvatila i Romićevu kuću. Jandre je ostao sa svoja dva sina, a dva se brata odijeliše. I tako od jedne kuće postadoše tri. Došlo je do onoga, čega se stari Jandre najviše bojao. Iz njegove kuće počeli su muškarci da idu na rad u Zavidoviće i Turbe da valjaju bukve, i tako da zarađuju paru. Zemlja ne može da hrani svoje ljude, a volova i krava nestalo. Jandre, kojd je gledao u svojoj košari volove kao kolibe, sada je imao dvije krave i dvoje junadi. S prošlošću ga je vezao samo stari Đogat, Jandrin sedlenik, koji je bio vezan na dnu štaie. Na Đogatu je išao na derneke, na njernu je dolazio u čaršiju i s njim je hodao po svatovima, U radosti i žalosti Đogat je pratio svoga gazdu. A pametan je bio Đogat. Znao je svaku stazu, svaki han i mehanu, gdje je Jandre svraćao. A kad bi se gazda ponapio među Ijudima, on bi to osjetio. Tada bi išao polako i kada bi Jandre obrvan pićem i snom, pao na zemlju, on bi stao kao ukopan i čekao dok stavi noge u uzenđije. Koliko je puta donio svoga gazdu kući i bez kolana, kada bi mu pukao na putu. A preklanjske godine kada se Jandre vraćao kući s pazara, udarila je pušanija, da se prsta pred očima nije vidjelo. Đogat, vičan snijegu i suncu, kiši i mećavi, iznio je živu glavu Jandri. I nije čudnovato, što je Jandre gledao Đogata kao oči u glavi. Sve je prodavao, ali s njim se nije mogao rastati. Iako nije imao više nijednog konja, on ga nije htio da osamari. Neka — govorio je — neka, on će mene doslužiti do groba, a onda znam da će završiti u ciganskim kolima. U srijedu poslije podne izbi knez u Jandrinu kuću i donese mu pozivnicu radi poljske štete. Sutradan osedla konja i pođe u čaršiju da vidi, šta je to poljar opanjkao njega, koji nikada nikome nije učinio štete ni koliko je crno pod noktom. Jahao je polako. Kada je ušao u čaršiju, sjaši pred mehanom, gdje je obično svraćao. Nije ni bisage skinuo, kad pred njim iskrsnu eksekutor. — Šta je Jandre, što ne plaćaš porez? — Platit ću, dijete, još nikome Jandre Romić nije ostao dužan, pa neće ni tebi. Poslat će djeca s rada, pa ću ti platiti. — Ne može se toliko čekati, Jandre. — On priđe Đogatu, uhvati ga za uzdu i reče: On će platiti. — Jam, čovječe, kakav Đogat!? šališ se, dijete, šališ... šale nije bilo. Jandre je vidio kako odvedoše Đogata, a neki deran udara ga kandžijom, jer je zatezao. Jandre je to gledao i nije dolazio sebi. Po glavi mu se vrzlo: Đogat — porez — eksekutor — ciganin... Ali kada ugleda, kako biju Đogata, njega zaboli i jeknu. Zar je i to doživio da ga čaršijski saroši biju? Umri Jandre Romiću, jer ove sramote ne možeš da podneseš! Trže se. Ne! Đogat neće na telala! Ima Janđre još prijatelja! Zađe po magazama da zajmi pare od gazda, pa da plati porez i da se oslobodi munte. Nije bilo trgovca u čaršiji, koji nije vjerovao njemu. On se tim ponosio, a osobito u piću. Uđe u dućan Joze Perića, svoga gazde. Ostavio je njemu Jandre dosta para i ovnova, u proljeće kad trgovci naplaćuju dug i sami probijaju cijene, i volova hranjenika kad opasu livade i pojedu zob. Samo treba reći gazdi šta je, pa će biti para koliko hoće. — Hvaljen Isus! — Uvijek, Jandre! — Kako si, gazda Jozo? — Dobro, hvala Bogu, a kako ti i tvoja čeljad? — Ja bih te molio da mi daš četiri stotine dinara da platim porez, jer hoće da mi prodaju na telalu Đogata. Gazda se zamisli. — Znaš, Jandre, da sam ja tebi uvijek davao, ali vidiš kakva su vremena. Svijet ne plaća, pa ovaj zakon o seljačkim dugovima. Odredio sam, brate, da ne dajem nikome veresije. — Ama zar tako, gazda Jozo? Zar ja tebi ne platih pošteno uvijek do posljednje pare? Zar ti ne dadoh najbolje svoje volove, ovnove i ovce? Zar ja, Jandre Romić da ne mogu od tebe da dobijem 400 dinara? E, gazda Jozo, — zagrca Jandre, a onda pozeleni i rikne: — Gazda, nisi pošten čovjek! Ti si vjerovao mojim volovima i ovnovima, a ne Jandrinom obrazu! Misliš, ako sam izgubio imetak, da sam izgubio i poštenje. Gazda se smrče. Nije očekivao da će mu sve ovo Jandre reći. Posegnuo je rukom u džep, ali je Jandre već izišao, a da nije rekao ni zbogom. Išao je od trgovca do trgovca, a niko ne da ni dinara. Steglo ga u grlu, davi ga. Kad stupi pred dućan Frane Perkovića, susrete se s telalom i Đogatom. Smrče mu se pred očima. Okrenu se da ne vidi, ali Đogat zarza. Zvao je gospodara da ga ponese kuće kroz livade i njive. Jandre jauknu. Negov jauk poprati telalov glas: ... i treći put: četiri stotine i pedeset dinara, ko da više? Teslim! Ibro Mujić, ciganin, kupi Đogata. Iste večeri zapregnu ga u kola da ga uči voziti. Jandre se vrati kući. U selu se pričalo da je Romićev Đogat prodan na telalu za porez...