Rijetko koja zemlja posjeduje sva ona svojstva, koja su toliko pogodovala a i danas još pogoduju prebivanju raznolike veće i manje divljači kao Bosana i Hercegovina. Na tom području ima nizina, bregovitih i šumskih krajeva pa i krša. Toane bogatstvu doprinosio je mnogo i geografski položaj ovih pokrajina sa svojom kontinentalnom i mediteranskom klimom, zatim izobiije rijeka i potoka, jezera i nepreglednih močvara. Od cijele površine Bosne i Hercegovine bilo je još do u najnovije doba više od polovice prekriveno šumom. Ranije pak bili su i oni, danas ogolićeni krajevi pa čak i kršoviti predjeii, koji danas šumom jako oskudijevaju, prekriveni gustim i bujnim šumama i prašumama. Razumljivo je, da je kraj takvih uslova živjela i umnožavala se mnogobrojna dlakava divljač i razne zvjerke. I za pernatu divljač ove su dvije zemlje pravi Eldorado. Tome mnogo doprinose dugačke riječne doiine u Bosni, koje se protežu u glavnom pravcu ptičijeg selenja, nadalje mnoga kraška polja, koja redovito svake godine za velikih oborina uslijed nesrazmjernog pritjecanja i otjecanja vode potonu i pretvore se u duboka jezera, i na koncu prostrane močvare, koje se rijetko ili nikako ne zamrzavaju i u kojima pernata divljač nalazi u svako doba gođine dovoljrjo hrane i zakioništa, pa se mnoge vrsti te divijači po njima i legu. Takve su močvare na sjevera duž Save, zatim ševarevo Blato sjeverno od Livna, Buško Blato kraj Tomislav Grada, Hutovo Blato kraj čapljine, Jezero kraj Jajca i mnoge druge manje močvare i jezera. Zanimljivo je, da se na pr, neke forme pataka, za koje mislimo da se u ljetu nalaze samo u sjevemini dijelovima arktičkih regiona, redovno legu na našem području, kao patka čapljarka, krunata norva (Fuligula oristata) i »utva zlatos krila« (Mergus merganser). Kod ovakve zgode i prilike razumljivo je, da se je i u našim krajevima čovjek bavio lovom već od najstarijih vremena pa sve do danas. Predhistorijski narodi išli su u lov poglavito zbog prehrane ili da se odbrane od zvjeradi. Sistematska naučna iskopavanja naselja i nekropola (grobišta) iz raznih epoha ovog doba po našim krajevima, pružaju nam prilično jasnu sliku tadanjih lovnih prilika. Rimljani a još više naši hrvatski pređi išli su u lov više iz zabave. Na mnogim nađenirn rimskim spomenicima prikazani su lovački prizori. Česti su i drugi nalazi, koji se odnose na lov iz rimskog doba po našim krajevima. Na stotinama pak maših sredovječnih, bogumilskih nadgrobnih spomenika (stećaka) prikazani su različni lovački prizori, najmilije zabave naše sredovječne vlastele. I ako muslimanima Kuran zabranjuje svako prikazivanje živućih bića u slici, ipak se ponešto nađe lovačkih prizora i na njihovim nišanima (nadgrobnim spomenicima) iz prvih vremena osvojenja Bosne i Hercegovine po Osmanlijama. Takvi nišani potječu dakle iz prelaznog doba s bogumilstva na islam, pa i nijesu drugo ništa, do li nastavak bogumilskih stećaka samo malo u predrugojačenom (islamiziranom) obliku. Kao i stećci tako su i ovakvi nišani osebina samo ovih dvaju pokrajina u njihovim historijskim granicama. U našim narodnim junačkim pjesmama opjevan je također oesto lov na jelene ili lov sa sokolom na pernatu, rjeđe i na dlakavu divljač; posljednje se i na stećcima i na nišanima gotovo isključivo i prikazuje. Mnogobrojna imena mjesta i voda u Bosni i Hercegovini nose imena raznih lovnih životinja i zvjerki, pa i takvih, kojih je već davno nestalo u ovim krajevima kao jelena, risa, tura, dabra i t. d. Ima jedna stara priča, kako su stanovnici u jednoj pokrajini Tracije priređivali zajedničke velike lovove. U stanovito doba godine uputili bi se lovci u prostrane močvanr.ie krajeve, pa bi lupajući i udarajući štapovima po šaši i grmlju plašili i istjerivali iz grmlja mnoštvo malih ptica. Čim bi one preplašene ptičice izletjele iz gustine, u onaj čas bi se pojavilo u zraku mnoštvo sokolova, koji bi se bacili svom brzinom na ove nezaštićene ptičice. Od straha pred ovim zakletim dušmaninom, pobjegle bi ove sirotice opet natrag u gustinu i pale bi zemlji, ali na još veću svoju nesreću, jer bi tek tada srnule u sigurnu smrt, u nemilosrdne ljudske šake, gdje bi ih lovci štapovima nomlatili. Stanovite dijelove lovine bacili bi lovci sokolovima kao svojim pomagačima, a ostalo bi ponijeli svojim kućama. Ova čudnovata priča, koja se dovodi u vezu s Teofrastom, nije možda nikakva izmišljotina, jer takvih i pouzdanih priča ima i iz novijeg vremena. Neki putnik Roulin priča ovo: »Na visočini Santa Fee u srednjoj Americi, ima nekoliko jezera i prostranih močvara, koje prikrivaju veći dio godine goleme množine divljih pataka. Nedaleko odatle uzdiže se čitav niz strmih hridina, na čijim se vratolomnim vršcima viđa u svako clofoa godine bezbroj sokolova, koji samo vrebaju na zgodnu priliku, da se onda munjevitom brzinom bace na koju od onih vodenih ptica. Dok patke leže na vodi, sokolovi ih puste sasvim na mira kao da ih se uopće ništa ne tiču, ali čim se ptice od šta bilo poplaše i dignu da odlete može biti na koje drugo jezero, u isti mah zalete se među njih i sokolovi sa stijena i svaki odnese sa sobom po jednog sužnja, kojeg onda mirno pojede na stijeni. Indijanci na ovoj visočini poznavali su dobro tu navadu sokolova, koju su onda oni sami u svoju korist dobro izrabili. Kao što i stanovnici u Traciji, udaraju i oni štapovima po šaši i plaše iz nje patke, te ih toljagama mlate, jer zbog sbko'lova ne smiju one jadnioe da se poimole iz šaše. Kad lov dobro ispadne prepuste i Indijanci neki dio lovine kao plaću svojim pomagačima, sokolima.« Promatrajući ovakove i slične prizore iz neposredne bliz;ine, lako su mogli ljudi doći na ideju, da hvataju one ptice grabljivice i izučavaju ih da im budu pri ruci u svako doba kao pomagači u lovu. U ove svrhe upotrebljavane su razne ptice grabljivice, a među ovima ponajviše familija sokolova (Falconidae, Falken), razne vrsti jastrebova i kobaca. Najbolja vrst sokolova za lov je bez sumnje Falco peregrinoides, koji je bio vrlo dobro poznat i starim narodima. Za Arape se zna, da ,su oni vrlo rano učili za lov ovu vrstu sokola kao i druge njegove bližnje rođake. Arapi su bili od starine strastveni lovci sa sokolovima. Španjolsko-portugiška riječ za plemenitog sokola »nebli«, »nebri« arapskoga je porijekla, isto, kao što je i sokolska kapica proizašla od Arapa, i koju Turci u Makedoniji zovu po arapskom »iskupa« (vidi sliku 8.). Ova je kapica bila osobito na Istoku vrlo uobičajena. Car Fridrik II. putujući Istokom vidio je ondje, kako zatvaraju oči sokolu nekcm kapicom, koju skidaju tek u času, kad bace sokola za prepelicom ili kojom drugom pticom. On je po povratku s Istoka napisao jedno veliko djelo o lovu sa sokolovima u istočnih naroda. Lov sa sokolovima na konjima pripisivao se ranije Keltima a također i Germanima kao da su oni prvi bili, koji su tako lovili. Za Galiju su do sada najnoviji svjedoci ove zabave Prosper Aquitanus (oko 430.), Paulinus de Pella (oko 456.) i Sidonius Apollinaris (oko 487.). Svi pripovijedaju da je tamošimje plemstvo O'sobito u Aquitaniji (Bordeaux) strastveno tjeralo lov sa sokolovima na konjima i psima. Baš sam Paulinus de Pella pripovijeda u svojoj biografiji, da mu je u mladosti bio ideal njegovih želja lijep konj s još Ijepšom opremom (rahtom), vitak konjuh, brz pas i jedan kićeni soko. Sidonius ApoUinaris, biskup od Clermonta govori direktno o dresiranju (instruire) konja, pasa i sokolova. A tamošnjem svećenstvu sviđala se toliko ova viteška zabava, da su već u šestom vijeku na raznim crkvenim zborovima počeli izdavatd zabrane protiv pretjerivanja s ovim lovom. Makar da je dakle u Galiji tamošnje plemstvo i svećenstvo u petom i šestom vijeku po našem računu ovaj lov sa sokolovima na konjima i s psima stravstveno tjeralo, ipak to još nije dovoljan dokaz, da je ovaj šport izumljen u Francuskoj, osobito kad se zna, da su već i Rimljani upotrebljavali sokolove za lov. O tome imaju bilježaka Martial, Apulejus de magia, Dionvsius de avibus i Seneca; poisijednjemu sigurno su bili poznati u Aziji partički lovci na konjima, koji su lovili ptice. Sv. Augustin, koji je god. 354. rođen u sjevernoj Africi i tamo umro, pripovijeda o lovu na ptice, kako s malim sokolom pogađa, obara i hvata male ptice (figeret, subigeret et caperet). Aelian pak pripovijeda za Inde, da imaju vrstu sokola, koja im hvata zečeve i lisice. Indi su po svoj prilici bili uopće i prvi, koji su išli u lov sa sokolovima na konjima. I perzijska knjiga Habus poznaje lov sa sokolovima u unutrašnjosti Azije od prastarih vremania. Svakako su najstariji i najbolji dokazi za azijsko porijeklo lova sa sokolovima, što su već Babilonci i Asirci priređivali lovove sa sokolovima još u sedmom stoljeću prije Krista. U srednjem vijeku dostigla je ova igra s pernatim životinjama svoj vrhunac, a za lov uzimahu se imenito soko i kragulj. Nema sumnje da je ovaj lov bio i vrlo skup. Francuski kralj Filip Au.gust nudio je onome, koji mu povrati sokola, koji mu bješe prigodom opsijedanja Akone za vrijeme treće križarske vojne prebjegao u neprijateljski tabor, ravnih 1000 dukata, za ono doba svakako golemu svotu. Ali to još nije ništa. Priča se za nesretnog ugarskog kralja Ljudevita U, da je za jednog sokola dao ni manje ni više do li punih 40.000 zlatnih dukata. A koliko je tek stajalo uzdržavanje oinih 1000 pasa i 1000 sokolova, koje je na pr. držao u ono doba, oko 1325. godine, jedan bizantinski princ, kasniji car Andronik III. za lov u carskim lovištima kraj Carigrada. Da su se i južni Slaveni vrlo rano počeli baviti lovom sa sokolom, najbolji nam je dokaz najstariji spomenik slovenske literature, životopis slovenskog apostola Konstantina (ćirila), gdje ima govora o lovu sa sokolovima. Mladome Konstantinu otrgne jedanput vjetar njegova sokola si ruke u lovu pred vratima Thesalonike, i on nije mogao ovaj gubitak preboljetl, te se onda odao pobožnosti i ozbiljnim studijama (Jireček, Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien, III.). Itački u »Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia« Zagreb, 1877. na str. 82, (vidi i str. 86, 87 i 162), spominje u jednoj darovnici nekog Radovana iz g. 1070. sokolara Aprića kao legata hrvatskoga kralja Krešimira. U istom djelu na strani 82, 43 i 95 spominje se i neki psar Tolimir (god. 1070.), a na strani 128 pak psar Zavida (god. 1080.). Poput Bizantinaca držali su i srpski vladari i vlastela također dosta sokolova za lov. Narodna pjesma »ženidlba kneza Lazara« priča, da se stari Jug Bogdan našao u neprilici i nije znao čime će darivati svoga budućeg zeta, kneza Lazara, pa je pitao svoje sinove: »Čime ću ja darivati Laza? Jugu veli devet Jugovića: Lasno ćeš ga darivati, babo, U nasdosta konja i sokola, U nas dosta pera i kalpaka«. U Srbiji stigla je smrt Despota Stefana Lazarevića u lovu sa sokolovima. I hrvatsko plemstvo nije u tome nimalo zaostajalo iza ostalih europskih velmoža i bogataša onoga doba, pa je lov uopće, a napose lov sa sokolovima, bila najmilija zabava i naše sredovječne vlastele. Ne može se ni pomisliti vlastelinstvo, gdje nije bilo lovačkog psa, osobito hrta, ili sokola. Ovo se najbolje razabire iz sredovječnih povelja, gdje se spominju oni, koji su bili oslobođeni od besplatnog ukonačivanja kraljevskih čuvara pasa i sokolova, I siromašniji se narod također, kako Jireček priča, predavao jako lovu, premda je imao mnogo i prečeg posla kod kuće. Doduše dosta ih je to činilo i pod moranje. Ali svakako bilo je i među njima kao i među plemićima gorljivih lovaca; u Primorju također se i svećenstvo bavilo lovom kao na pr. neki arhiđakon u Baru (1247.). I u Hrvata je kao i u Bizantinaca najobičniji lov sa sokolovima bio na prepelice, jarebice, divlje golubove, divlje patke, osobito »utve«, čaplje, labudove, ždralove itd. Ima jedna bizantinska priča o lovu na ždralove, gdje car jaše na konju s jedmdm starijim georgijskim sokolom na crnoj rukavici na lijevoj ruci uz pratnju lovačkih bubnjeva. Od ptica lovica spominju se u sredovječnoj povijesti jastrijeb, kragulj ili kraguljac (riječ staroturskog porijekla od karagu) a najviše soko, s kojima se išlo u lov, u Dubrovniku lat.: accipiter sive sparaverius, austur, terciolus, falco. U Primorju hvatali su ove grabljivice mrežarna po brdima oko Konavlja i po stjenovitom morskom otočju. Osobito su bili poznati kao dobri. majstori u vježbanju sokolova stanovnici otoka Lastova, koji su morali svake godine stanoviti broj izučenih sokolova donositi na dar svome comesu; oni su hvatali sokolove duž obale sve do ispod Valone. Mučan je bio rad oko vježbanja ove životinje, a još su teži bili procesi o pravu vlasništva. Sokolovi dubrovačkih patricija nosili su na nogama pozlaeene praporce (sonaglie, campanelle in pedibus). Na našim sredovjeenim nadgrobnim spomenicima, steecima isklesaioa je vrlo često ova plemenita ptica u lovu sa svojim gospodarom. Tako na jednom stećku iz Čerina u Hercegovini prikazan je vrlo zanimljiv lovački prizor: Preko jednog brežuljka bježi jelen, kojeg progoni lovački pas i soko, a sprijeda ga dočekuje lovac s lukom i strijelom (tab. I.). S druge strane istog sponienika prikazan je sokolar s četiri sokola, koji valjda pripadaju pređašnjem lovcu, a svakako su dokazom, da su pojedini lovci i po našim krajevima držali po više sokolova. Kraj oko Čerina i danas je još prilično šumovit, pa je osobito u prijašnja vremena bio vrlo prikladan za prebivanje divijači. Već u rimsko doba podignut je bio ondje velieanštven hram posvećen božici lova i zaštitnici divljači, Diani, a u blizini toga hrama nalazio se i sveti gaj posvećen istom božanstvu. Na stećku iz Podgradine u Gor. Hrasnu, kotar Stolac (tab. II.) opaža se gornjoj slična kompozicija lovačkog prizora, samo je ovdje u akciji nekoliko ptica, koje iz zraka napadaju sprijeda i straga jednog jelena s velikim rogovljem; lovac, koji stoji pred jelenom s napetim Iukom i strjelicom, ne raspozmaje sedobro na našoj slici, jer je ona strana kamena prilično isprana od kiše. Oba ova spomenika jasno dokazuju, da su naši pređi znali obučavati sokolove I lovu ne samo na pernatu, nego i na dlakavu divljač. O toj obuci nema nigdje ništa zabilježeno. Pošto se ove ptice za lov svud u isvijetu na sliean način love i obueavaju, iznijeti ćemo ovdje, kako se to u Perziji radilo. Tamo su vježbali sokolove za lov na sisavce, i one najkrupnije, kao na divlje svinje, divlje magarce, antilope, lisice i t. d. na ovaj način. Napunila bi se koža nekog sisavca slamom ili čime bilo drugim, a u očne duplje turili bi joj mesa, pa puštali pticu iovicu da to meso ždere. Kad bi se na to privikla, ispunjenu životinju vozali bi na točkovima sve jače i jače, i u tom pokretu gladni sokolovi dolijetali bi i meso iz očnih duplji čupali. Naposljetku bi upregli konja u kolica pod ispunjenom životinjom, i ptica lovica morala bi letjeti da je* u trku stigne da bi se nahranila. Kasnije tako navađen soko nasrtao bi na takve i druge žive sisavce, izbijao im oći i savladavao ih. Tavernije priča, da su u VII. vijeku šta više vježbali sokolove, da napadaju i same ljude, da im oči kopaju. Prizor na posljednjem stećku zanimljiv je već i radi toga, što se donekle može po njemu zaključiti, da je i u nas bila poznata obuka sokolova da i sprijeda napadaju životinje, jer ovdje vidimo kako zaista sokonapada bježećeg jelena baš sprijeda htijući mu valjda iskopati oči. U najmanju ruku majstor je poznavao i to svojstvo sokola dok je isklesao onakav motiv na stečku. Ovaj motiv mogao bi mirne duše stajati i na kojem spomeniku usređ Perzije ili Armendje tim prije, što se i jedan drugi motiv na pročelju istog stećka vrlo dobro pođudara s nekim motivima, što sam ih zapazio u đjelu Strzygowski »Die Baukunst der Armener in Europa«. Oba ova motiva imaju nešto zajedničkoga u sebi, kao da su im majstori, koji su ih komponovali, proizašli iz jedne škole (slika 1.). Još je zanimljiviji i mnogo ljepše izrađen a i bolje oeuvan stećak u Brotnjicama kraj Konavalja, u jednoj maloj krševitoj kotlinici tik do pruge između stanice Glavska i čuvarnice Vojski Do. Kraj male Lučine crkve ima nekropola od kojih 40 sredovjeenih spomenika, među ovima uvrh nekropole 1 stećak prikasan na našoj slici. Radi njegove zanimljive figuralne kao i druge ornamentike pa i natpisa donosimo slike svih četiriju njegovih stranica. Nas ovdje zanimaju u prvom redu one dvije slike na pročelju i začelju, koje prikazuju lovce na konjima sa sokolovima na desnim rukama. Ovaj motiv lovca na konju i sa sokolom na ruci, podsjeća mnogo na naš crtež, koji prikazuje mlaclog Hrvoju kao lovca na konju sa sokolom na desnoj ruci (slika 2.). S obje strane stećka isklesani su u najdonjem redu po tri jelena odnosno naprijed po jedan jelen vrlo krupnog rogovlja a za njima po dvije košute. Povrh oba ova reda slijedi po jedan red s narodnim kolom ali sve samog ženskinja u dugoj haljini. S desne strane iznad kola prikazan je red ptica oičevidno grabljivica i to tri veće, koje progone tri manje ptice, valjda prepelice. Iznad ovoga reda isklesano je opet kolo ali ovaj put sve sami muškarci, obučeni u dolame do koljena. Najčudnovatija je kompozicija na lijevoj uzdužnioj strani. Povrh kola cijela goimja poloviea spomenika ispunjena je ovim prizorom: U sredini velika pticurina otvorenih krila hvata zeca, pred njom dvije četveronožne životinje, manja valjda kerče, koje je zaskočilo pređnjim nogama na veću, valjda jelena i slično i grize je za usta. Iza ptice opet četveronožna životinja očevidno zec, prikazan kako leži mrtav oborene g"lave, na kojoj se jasno raspoznaju ušesa. Ispod ovog zeca u ćošku smještena je aždaha (vidi tab. IV. i V.). Donosimo i sliku jednog stećka iz Cernice kraj Gacka. Kao obično i na njemu je skulptura vrlo primitivno rađena a predstavlja jednog viteškog lovca pješaka sa sokolom na desnoj ruci a lijevom se podbočio na mač, povrh lovca polumjesec među dvije zvijezde. Ispod lovčevih nogu isklesana je životinja s dugirn nakostrušenim repom, koja valjda predstavlja lovačkog psa. Na sredovj ečnim spomeniclma katkada su prikazani lovački prizori, gdje lovci na konjima ili pješice s mačem u ruci navaljuju na jelene. I naš lovac iz Cernice prikazan je kao takav. Ispred lovca nalazi se kukasti križ, vrlo česta pcjava na našim spomenicima ovog doba, i to često u vezi s , običnim križern, kao simbol sreće i čuvara (slika 3.). Na sredovječnom nadgrobnom spomeniku s Jezera ispod samog Ljeljena na Visočici pl. vidi se također lovački prizor: lovac pješak sa sokolom i nekom četvoronožnom životinjom (slika 4.). Na jednoj rezbariji po kori nađenoj u sjevernoj Bosni, sada u etnografskoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, prikazan je također jedan zanimljiv lovački prizor i to na zečeve i lisice. I na njoj je lovac oboružan lukom i strijelom, a osim hrta ima u jednom polju i ptica, koja, kako bar izgleda, suđjeluje u tom lovu navaljujući sprijeda na bježeću životinju. Radi se i ovdje bez sumnje o sokolu, koji je bio izučen da hvata zečeve i lisice. životinje su dosta naravno prikazane. Sudeći po šeširu na lovčevoj glavi moguće je, da ovaj komad potječe »isprijeka«. Iz kojeg vremena ta rezbarija potječe, ne da se sasvim točno odrediti, ali obzirom na oružje (luk i strijela), kojim je, kako se čini, lovac oboružan, bit će da joj ima u najmanju ruku oko 200 godina. S ovo nekoliko primjera dovoljno je dokazano, da je lov sa sokolom na dlakavu divljač bio poznat i po našim krajevima također već u srednjem vijeku, a i za turskog vremena. Začudo je samo, da lov sa sokolom na dlakavu divljač nije nigdje opjevao u narodnim pjesmama, koje su po knjigama štampane. Samo sam jedanput naišao u podlistku negđašnjeg »Sarajevskog Lista« iz god. 1917., br. 199. na jednu do tada neobjavljenu narodnu pjesmu iz Sarajeva od rahmetli Halida Kreševljakovića, brata poznatog hrvatskog historičara Hamdije Kreševljakovića, pod naslovom »Soko i košuta«, koja glasi: A jabuko zeleniko, Što s' toliko rod rodila Na tri grane tri jabuke, Na četvrtoj soko sjedi, Pa on gleda niz to polje, Gdje košuta vodu pije: Bjegni, bjegni košutice, Eto lovca Hercegovca, Lovac će te uloviti, Paši će te pokloniti, Paša će mu timar dati B'jelo Duvno i Hlijevno, Mileševo i Kreševo, Orlovo i Grahovo. Po narodnoj pjesmi »Milan beg i Dragutin beg« izgleda da se u neko doba bilo već sasvim zaboravilo na lov sa sokolovima na dlakavu divijač: Pa ti hajde u lov u planinu, I povedi brata Dragutina Ponesite sive sokolove, Povedite hrte i zagare, Pa krećite tice jarebice, Napuštajte sive sokolove, Nek fataju tice jarebice; A krećite srne i košute Napuštajte hrte i zagare, Neka taru srne i košute Vuk. Nar. pjes. II., str. 39. Običniji je lov sa sokolcm bio svakako na pernatu divljač i on se u nas održao sve do iza austrougarske okupacije ovin zemalja 1878. godine. Još i prije dolaska Turaka u ove krajeve, išli su sigurno naši pređi u lov sa sokolom i na pernatu divljač. Ali su i Osmanlije mmogo doprinijeli razvitku ovog športa. U turskoj vojsci bile su naime posebne ustanove tako zvani »šahindžije« (sokolari) i tugandžije, koji su obućavali sokolove na lov. Njihov se zapovjednik zvao sahindžibaša i tugandžibaša. I šahindžije i tugandžije morali su svake godine bar po jednog izučenog sokola odnosno kragulja poslati u carsku konjušnicu. šahindžije i tugandžije niogli su biti i muslimani i kršćani, samo s tom raziikom, da su prvi plaćali globu od 150, a drugi 300 akčeta, ako no bi poslali propisanog sokola ili kragulja. Studenica je piaćala Turcima nekakav danak, koji se zvao sokolarina, a mjesto kojega, kažu, da su se ranije davali sokolovi. Sve to nije dotjecalo, već su sokolove naši plemenitaši dobavljali i izvana. U tursko-slovenskim spomenicima dubrovačkog arhiva spominje Truhelka među ostalim i ovo. Od neobičnih darova, što su ih Dubrovčani slali u Bosnu, navodi se tu i sat »sine contrapensis« poslan 1498. Ahmed begu Vraneševiću — prvi džepni sat u Bossni — i mletačka stakla, što su ih dobivali pogdjekoji sandžaci (okružnici) za svoje vakufske gradjije, džamije ili banje. Ali je za nas najzanimljivije ovo, što je Hamza beg dobio 1472. kao osobitu rijetkost: dva alanska psa i jednog majmuna (duos canes allanos et unam simiam), a Skender beg, bosanski siandžak, tri sokolića. Spomenuto je da se d na muslimanskiim nišanima kadikad viđaju slično kao i na bogumilskim stećcima isklesani lovački prizori, među ostalim i lov sa sokoloni. U muslimanskom grolju kraj Alipašine džamije u Sarajevu imiaju dva zanimljiva i po obliku neobična nadgrobna spomenika. Po narodnom pričanju to je grob nekog tatarhanskog kana, koji je pao kod osvajanja Sarajeva po Osmanlijama. Na bašluku (kamen više glave) isklesana je na desnoj strani čomaga (kijača) i luk i strijela, a na prednjoj strani ruka raširenih prsta. Na kamenu niže nog'u vidi se na onoj strani prema gornjoj ruci par ptica, okrenutih jedna prema drugoj, a na obratnoj strani istog kamena jedna četveronožnia životinja, vjerojatno pas. Sudeći po repovima, one dvije ptice predstavljaju par sokolova. Po svemu mi izgleda, da ovaj motiv: ruka, sokolovi, pas, luk i strijela (slika 5.), nije ništa drugo do li simbol lovea sa sokolovima, kakav je bio možda dotični Tatarhan, i koji već blizu pet vijekova leži daleko od svoje domovine u zemlji, koju je moguće bio baš zavolio radi bogatstva lova, kakvim su odvajkada obilovali naši krajevi. Na jednom četverouglastom nišanu više glave na jednom muslimanskom grobu kraj Glamoča vidi se s jedne strane isklesan okrugli štit i mač a na prednjoj strani ruka i na njoj ptica, svakako soko, također simbol lovca sa sokolom. Ne mogu se sjetiti da li saan još gdjegod nalazio ovakvih i sličnih motiva na starijim musiimanskim nišanima u Bosni i Hercegovini, ali bit će da toga još ima. Lov sa sokolom na pernatu divljač opjevan je vrlo često u junačkim pjesmama. Ta soko i jest viteška ptica, koja se vrlo često druži s junacima i junaci se s njime i razgovaraju. U pjesmi »Mujo i Alija« veli se: Dva su brata divno živovali: Jedno Mujo, a drugo Alija; Koliko su divno živovali, Ispod sebe konje mijenjali I sa sebe svijetlo oružje; Pa se digli na jezero mutno, U jezeru utvu ugledaše Oba su joj pozlaćena krila. Mujo pusti sivoga sokola, A Alija pitomu žuricu, Uloviše utvu u jezeru. Mujo reče: »Soko je ufati«, A Alija: »Nije, no žurica«. Vuk. nar. pjes, II., str. 43. I u pjesmi »Lov Markov s Turcima« opisan je iov na. »utve zlatokrile« : Namjera ih nanijela bila Na zeleno u gori jezero, Po kom plove utve zlatokrile. Pusti vezir svojega sokola Da uhvati utvu zlatokrilu. Vuk. nar. pjes. II., str. 418. Kad čovjek čita naše narodne pjesme gdje ima govora o lovu sa sokolom, rekao bi, da je tu bilo odvajkađa u izobilju velikih plemenitih sokolova, s kojima su naši pređi išli u lov. Nažalost je to baš obratno, jer te vrsti sokolova ima začudo dandanas u našim krajevima vrlo malo. Sivi soko (Wanderfalke) na pr. danas je uopće u nas vrio rijetka pojava. Nešto se češće nalazi u Hercegovini krasni kraguljac soko (Feldeggs Falke), koji stanuje po pećinama (vidi Glasnik zem. muzeja 1914., str. 332). Sivi soko je stereotipno ime za Falco peregrinus, koje se ime sačuvalo u našim narodnim pjesmama, a potječe još iz starih vremena, kad se u veliko išlo u lov s ovom ptieom. Da se baš u pjesmama spominje samo ova vrsta, znak je, kao da je onda i bilo u izobilju ove vrsti sokola i da su njega dakako i najviše hvatali. Nadimak sivi za ovog sokola potpuno odgovara, jer kada on ostari, postaje odozgo siv, dok su mladi sokolići dosta šareni. Kad čovjek uzme, koliko je ova ptica tražena i lovljena u stara vremena, onda zaista nije ni čudo, da ih danas ima samo još toliko, da se mogu na prste prebrojiti. U hrvatskom narodu sačuvale su se do dana današnjeg mnoge priče o hvatanju sokolova, a mnoga su mjesta i prozvana po ovoj ptici. Južna strana Ljutoč-planine kraj Bihaća na pr. zove se u narodu »Sokolovača«, jer se u njoj u staro vrijeme nalazilo sokolova. Kažu da ih se pred nekoliko decenija moglo tu vidjeti, ali već i tada vrlo rijetko. Pričaju za Mehmedpašu Rustanbegovića, zvanog Bišćević, ioji je neko vrijeme kao neograničeni vladar vladao Bišćem i okoiicom bihaćkom, da je vadio i lovio iz te Sokolovače sokolove, te ih pripitomljivao i nosio u Sarajevo na poklon vezirima bosanskim. Ljudi su se morali spuštati konopcima i na usukanim gužvama, te sokolove ili njihova jaja po dupljama tražiti ne pazeći ni na najveće opasnosti, koje su im pri takvom poslu prijetile. Događalo se, da su lovce te opasne ptice napastovale, te da se od njih odbrane, metali su na glavu bakrene kotlove (bakrače) da im glava zdrava ostane. Jedan je starac pričao, da su se oni pod moranje spuštali čak i na slabirn gužvama u one strašne provalije makar ih to i glave stalo. Ali kad bi izvadili kojega sokola ili sokolića, što se nije baš tako često događalo, onda bi dobivali bakšiš od 10 do 50 groša; koji ne bi izvadio, ne.bi dobio dakako ništa. Bilo je siučajeva, kako narod priča, d'a bi ponekada gdjekoji dobili i po koji degenek osobito ako bi se strašili spuštanja, Samobor na Drini je visoka hridina, koja se od sjeveroistoka prama jugozapadu strmo ruši. Na njoj je pukla samoborska strma ravan, opkoljena strmim i nepristupačnim klisurama, između kojih je najviša jugoistočna, koja se s podnožja Samobora do vrha okomito diže, gdje orlovi svoja gnijezda viju. Ovuda su se, kako stari pripovijedaju, u staro doba na konope spuštali Ijudi, te svojim agama i begovima tiće orlušiće (sokoliće) hvatali i za lov učili. Zanimljiva je jedna stara pjesma, koja se sačuvala, kako je pok. Stevo Delić pričao, u rukopisu baš o samom Samoboru, gdje se pripovijeda, kako je Herceg Stjepan iraao jednog lijepog, prosijedog trogodišnjeg sokola, kojeg je on običavao nositi na svojoj desnoj ruci, te kojeg je on poslao s porukom knezu Dabisavu u grad Samobor, kojem su Turci već i bili pritijesnili. Ali vjerna ptica donese gorko plačući samo tužnu vijest, da je Dabisav izdao grad Turcima. Lov sa sokolom gotovo je već svuda izginuo a pogotovo u Evropi. Jedino u nekojim krajevima Albanije i Bosne održao se ovaj način iova sve do u najnovije doba, pa ima čak i dandanas u nas još živih ljudi u Posavini i Krajini, koji su sa sokolovima lov lovili. Edhem beg Uzejrbegović, kako sam priča, napustio je lov sa sokolovima tekar god. 1931. ali veli, da će se opet baviti ovim lovom. Begovske familije, također neka vrsta domaćeg plemstva, od kojih dapače nekoji vuku lozu od sredovječnog bosanskog plemstva, naslijedile su od svojih pređa i ovu zabavu, te su se u velike bili podali lovu sa sokolovima. Ovoj zabavi naših begova pogodovalo je i to, što je, kako smo vidjeli, u turskoj vojsci i uopće u Turskoj bio i previše uzeo maha Iov sa sokolovima, Dok je bilo u izobilju plemenitijih vrsta sokolova kao sivi soko, kragulj, onda su ove najviše i najradije hvatali, dočim u posljednje vrijeme gotovo bez izuzetka lovili su kopca (Accipiter nisus), rjeđe jastrijeba (Astur palumbarius), koji je uostalom i vrlo rijedak. U Maglaju, gdje se ovaj lov najdulje održao, zvali su jednogcdišnjeg kopca »atmadža« (akmadža), a dvogodišnjaka »tulek«. Maglajci su najviše hvatali mlade sokolove u okolici Trbuka i u jednom predjelu Vran planine u jugoistočnom pravcu od Maglaja. Sokola su lovili mrežom: dvije mreže otprilike po dva metra visoke i isto tako široke razapete na kolju, slabo zabodenom u zemlju, ali tako da mreža čini šiljašti kut. Sa spoljašnje strane prikrije se (maskira) mreža sitnim grančicama i zelenim trnjem. Pri zemlji s unutrašnje strane mreže prive'že se čavka a lovac se đobro sakrije gdjegod u kakvom grmu u blizini. Čavka da se oslobodi ropstva, počne se koprcati mlateći krilima o mrežu i kriještati, što namami sokola i to obično miada, neiskusna jednogodišnjaka, da se onda obori na plijen. Sada nastaje ljuti boj na srnrt i život između čavke i napadača, jer se ona u smrtnome strahu brani na sve moguće naeine, dok se u rvanju na koncu obori i labavo pričvršćena mreža i pritisne ih oboje. Lovac brzo pritrči iz grma i uhvati sokola. (slika 6.). Za lov su voljeli ženku, nego slabijeg i sitnijeg mužjaka. Svaka atmadža ne da se jednako dobro pripitomiti i uvježbati za lov. Obzirom na ovu sposobnost raziikuju ih lovci po gnijezdima, u kojima se iegu. U nekojim se rađaju najbolje atmadže, koje love ne samo prepelice, nego lete i na jarebice i šljuke. Iz drugih su gnijezda atmadže opet dosta trome, nu ipak se mogu uvježbati, ali će samo loviti prepelice. Treća pak vrsta nije nikako prikiadna za iov radi svoje divije ćudi i zovu ih »ljute atmadže«. Očevidno se ovdje radi o različitim vrstama kobaca, koji su veoma siični jedni drugima, a tamošnji lovci su ih nazivali sve jednim imenom. Nije ih baš tako lako ni moći razlikovati, osobito dok su još mladi pa su dosta slični jedni drugima. Maglajski lovci sa sokolovima točno su razlikovali i gnijezda ove ptice i znali su pouzdano ona legla, u kojima se rađaju najboije atmadže. U šumi »Ozren« bivalo je po kakvih 20 mjesta, gdje su se naiaziia gnijezda sokolova, aii su se samo na tri mjesta legle one najbolje atmadže. Lovci su, kako jeTveć rečeno, u stara vremena upotrebljavali u ove svrhe kragulja (Sperber), i to isključivo ženku ili sivog sokola. Turci nazivlju ovu vrstu »šahin« i od njeg valja. i soko i sokolica, aii se vise cijeni soko. Kad on nasrne na jato divijih pataka ili gusaka, veie da ih sve redom rastrga. On se leže po nepristupačnim stjenama. Kraj tabuka, niže Maglaja ima šahinkamen, gdje su se sokolovi legli i gdje su ih u stara vremena Maglajci hvatali. Odmah čim se ptica uhvati u mrežu, sveže se u jedan rubac, tako da joj krila pritegnu uz tijelo a pandže vise slobodno. Čim se kući dođe, nataknu se ptici vrlo nježna puta od kože na noge, koje lovci dakako sami sobom prave, i na njih svežu praporci. U nekim krajevima vežu ptici lovici noge jednostavno s dvije kožne opute, a trećom oputom naprave ogrlicu. Sokolar, koji obučava pticu, obuče kožnatu rukavicu zašivenu od ovčije kože, da mu čuva ruku od oštrih sokolovih pandži i pritežući puta, primora grabljivicu da na ruci mirno sjedi. Ona se doduše otima, ali joj to ništa ne pomaže. Puta se naime tako pritegnu između prsta da soko mora upravo da sjedne na sastavljenom palcu i kažiprstu. Tako ga nosaju nekoliko sati po kući i u dvorištu. Dotle se već i sama ptica uvjeri da ne koristi braniti se, pa se smiri (slika 7.). U prostoru, koji je za obuku ptica lovica određen, ima drveni obruč s tri vrpce i tako na zidovima i na šišetu privezan, da je on doduše u zraku fiksiran, ali ako se sarno maio barne u vrpcu, počne obruč treptati. Kragul; ili soko postavi se u obruč i tako se na nj pritegne, da ne može otprhnuti. Potezanjem za vrpcu obruč se neprestano trese i ne da ptici zaspati. U nekojim našim krajevima čim ona počne sklapati oči i zadrijema, poprskaju je također vodom ili malo prcdrmaju ili udaraju šipčicom po krilima. Svakako najgore je ovoj jadnoj ptici u onom obješenom obruču, koji se neprestano pod nogama ljulja i ona se paćenički naginje eas na jednu čas na drugu stranu, da se ne štropošta, a od spavanja nema dakako ni spomena. U opisima lova sa sokolom iz Bosne i Hercegovine, ne spominje se začudo nigdje, da se sokolu navlači na glavu kapica. To čine na Kosovu i nabiju mu kapicu čak preko očiju, da ništa ne vidi i s tom kapicom ga drži sokolar naizmjence s drugim ukućanima puna 24 sata uzastopce ne dajući mu ni zalogaja hrane da okusi i neprestano ga budeći da ne zagrijema. Atmadži i džuradoganu ne meću kapicu na glavu (slika 8.).se sokolu navlači na i nabiju mu kapicu Sutra dan onako izmorena i neispavana sokola počne sokolar s narukvicom na ruci da ga dalje vježba, odriješi vrpcu puta s obruča, priteže je sve to bliže kroz ruku, tako cla ruka dođe ptici sasvim blizu. Ako ona skoči na ruku, dobije komadić mesa da pojede. Ne učinili to, nastavlja se opet nekoliko sati eventualno i 24 sata opet ona ista igra s obručem. Poslije ovih 24 sata muka, mora i najdivlji. soko doći na ruku samo da se oslobodi onog neprijatnog Ijuljanja. Time je svakako prvi korak poduke postignut. Iza toga se opet nekoliko sati pronosa na ruci i onda se metne na naročito u tu svrhu napravljeno stalno mjesto. Idućeg dana dolazi opet sokolar i prilazi ptici s komadićem mesa, ali ga drži tako u stisnutoj ruci u rukavici, da samo malo proviruje između palca i kažiprsta. Onako izgladnjela ne plaši se ona ništa više, nego čim opazi meso, skoci na ruku, gdje joj se dakako ne brani da ga proguta. Ova lekcija s vrlo malim obrocima opetuje se dnevno počešće, ali se pri tome uvijek pazi, da ptica dolijeće na ruku svaki put sve po izđaljega, tako da udaljenost nakon dva tri dana iznaša već kojih 10 do 15 koračaja. Nakon toga umjesto mesa užme se vrabac, u kojeg odmah grabljivica zatjera svoje pandže i počne ga gutati. Pri ovim obukama valja pticu vabiti uvijek jednim te istim povikom ili zviždukom, da se ona nauči na poziv da dolijeće i na praznu ruku, u oeekivanju dakako, da za to dobije komadić mesa. Sada se ptica nekoliko puta dozove na ruku; u lijevoj ruci drži se jedan vrapčić, kasnije prepelica ili golub i time draži pomicanjem tamo amo pticu lovicu, svezanu na 10 do 15 metara dugoj vrpci i baci u zrak mrtvu pticu; istodobno baci kragulja ili sokola u istom pravcu, koji svoj plijen uhvati dakako u zraku i s njim pane na zemlju. Odmah se sokolar približi sokolu, koji dakako s velikom gramžljivošću i nakostrušenim perjem drži svoj plijen, primi za vrpcu i vuče je kroz ruku, gdje se već nalazi komadić mesa ili koji vrapčić, i vukući vrpcu prisili pticulovicu, da napusti plijen i da dođe na ruku. Pošto je ovdje požderao, opet ga kao iza svake obuke nosaju po dva tri sata okolo. Posljednja obuka opetuje se dnevno do tri puta. Nekoliko dana iza toga uzme se mjesto mrtve živa ptica, s kojom se postupi na isti način kao i prije. Kod ovih prvih pokušaja sa živom pticom, dobro je da se ovoj malo podrežu krila, da slabije leti i da je pticalovica može lakše uloviti. S početka održavaju se ove vježbe u zatvorenom prostoru, kasnije na izvanu. Na koncu se baca soko samo s kratkom, otprilike oko pola metra dugačkom putom zajedno s praporcima, dakle slobodno. Praporci se vežu na noge zbog toga, da lovcu odadu gdje se soko nalazi, ako on slučajno ne bi donio odmah svome gospodaru ulovljenu divljač, nego bi gdjegod pao u travu i!i se sakrio u grm, kamo onda lovac pojuri i otme mu plijen. Ptica je sada pouzdana i može se upotrijebiti za lov. Najbolje je ići u lov sa sokolom rano izjutra i na mutnim danima, jer, kako je poznato, sve ptice grabljivice rado na suncu kruže, što se i sokolu i kraguljcu često više sviđa nego udarati na divljač. Ako ptica ipak počne kružiti, onda treba paziti samo gdje će se spustiti, što se obično događa na osamljenom većem stablu, pa treba tamo pohitati pješice ili na konju i brzo zovnuti sokola na ruku, što on odmah posluša i doleti na ruku. Jarebice ili prepelice dignu se same od sebe ili ih pas istjera (slika 9); lovci su ili pješaci ili na konju (slika 10. i 11.). čim se divljač obori, što se često zbiva i na stotinjak i više metara udaljenosti od lovca, mora ovaj odmah tamo pojuriti i oduzeti mu plijen na način, kako je malo prije rečeno i njega nagraditi komadićem mesa ili vrapčićem, ali iz ruke. Pticelovice ne smiju se ustalom nikada drukčije hraniti, nego na ruci. Cijela procedura oko obuke traje nekih 14 dana. Ni obuka samih kobaca ne traje mnogo dulje. Mimogred ću navesti i ovo: »U šibeniku se do 70 godina na originalan način lovilo. Kad sokolića ulove, zasijeku mu župčasti povijeni kljun, i od tada on onako osakaćen ne može više sam da se hrani, jer bi mu valjalo plijen kidati a raskidač mu je s kljuna uništen pa ne ide, nego je stalno upućen na čovjeka, da mu zalogaj iz ruke pruži. Od nevolje toliko se pripitomi, da ga puštaju da slobodno leti, pa se opet vrati. Međutim pandžama može da lovi ptice, ali kako ne može kljunom da iskida, cijele ih predaje lovcu, koji mu za nagradu pruži giavu i utrobu«. Dobro uvježban soko u rukama vješta lovca rnože lakoćom uhvatiti u jedan dan 10 i 15 prepelica, a u jesen kada one sele u toplije predjele na zimovanje (narod veli: »kada je prh«) čak i 60 do 80, dapače i 100 komada. Što stariji soko, sve je to bolji. Obične atmadže i druge prostije vrste izučenih grabljivica puštaju poslije svršene sezone sasvim da se i one naužiju malo zlatne slobode, a kad im opet ustreba, nahvataju i obuče druge na gore opisani način. Lj. pl. Ftihrer, nekadašnji činovnik našeg Muzeja, pokušao je, kako on priča, s uspjehom, da nauči lovu i orla krstaša (Steinadler), kojega je htio upotrijebiti za lov na lisice i zečeve. Priča se da je i na Kosovu poznat bio nekoć lov s orlovima na krupne sisavce. Međutim se zna za Kirgize, da su još početkom prošlog vijeka lovili orlovima vukove i lisice. O lovu sa sokolovima u Bosni i Hercegovini pisao je Kosta Hormann u »Glasniku Zemaljskog Muzeja«, II. (1890.), str. 228. Dobar opis ovog lova dao je Ludwig von Fiihrer u svome djelu »Jagd und Fischereiverhaltnisse im westlichen Balkan mit besonderer Beriicksichtigung Bosniens und der Hercegovina«, Wien 1902. Dosta zanimljiv članak je »Lov sokolovima u našoj kraljevini i u inostranstvu« donesen u Zabavniku nekadašnje »Večernje Pošte«.