Vjersko i pastoralno stanje bosanskih katolika pred otomansku okupaciju Bosne — i ako nije radi teških borba i rasprava sa bosanskim patarenima bilo sjajno — ipak je bilo dobro, jer se iza g. 1447. posagradiše crkve i ondje, gdje ih nije bilo kao: Vranduku, Verlanu, Jezeru, Virbenu i Tešnju.1) Mnoštvo crkava se vidi po tome, što je Muhamed II. osvajajući Bosnu porušio u Livnu samostan (sigurno sa crkvom) i 26 seoskih crkava.2) Pa ipak iza svega rušenja i palenja crkava bosanskih katolika nabraja biskup fra Marijan Maravić u g. 1655. 10 samostana: Olovo, Fojnica, Sutjeska, Srebrenica, Kreševo, Visoko, Rama, Gradovrh, Dol. Tuzla, Modriča sa brojnim župama.3) Ali okupacijom Bosne po Turcima nastali su teški dani kušnja, progona, rušenja, iseljavanja katol. naroda i ucjena za katoličku Bosnu. Ma da ferman4) Murata g. 888. (1574.—1595.) — kako sam pisac naleđine piše — veli, kako fratri »budavši caru podložni nesmije im niko ni čvoke udariti«, ipak su arhivi naših preostalih starih manastira: Sutjeske, Fojnice i Kreševa puni fermana, bujruldija, udžeta, ilama i t. d., kojima se daje na molbu fratara, (plativši svaki takav akt skupo), da se smije ne možda graditi nova crkva, nego da se može samo pokvareni »čerpić« (nepečena opeka) izmjeniti u staroj zgradi ili obični plot oplesti. Kada bi netko prema preostalim i napisanim izdatcima novca — sračunavao sveukupnu svotu, izdatu za sva ta službena akta, došao bi do golemih svota današnje valutarne vrijednosti. Bolove, brige, strah, zatvore, batine i sve slično, kako to moderni svijet zna uračunati u gubitak i tražiti novčanu naknadu, nije moguće ni cifrom izraziti! Lahko je pojmiti organizaciju snabdjevanja bosanskih crkava sa potrebnim stvarima za bogoslužje u vrijeme bosanske samostalnosti: tu su bile stalne trgovačke veze sa katoličkim zapadom. Ali propašću bosanske samostalnosti i rastućim pritiskom i progonom svega katoličkoga, problem snabdjevanja makar i najpotrebnijega za bogoslužje, bio je i odviše težak zadatak, jer se je u svakom putovanju ili dopisivanju vidio dogovor sa »Rimskim papom« ili »bečkim ćesarom« proti »svijetlog Padišaha«! Kako smo žalosno izgubili samostalnost Bosne, tako smo u većini pogubili i ono nešto pisanih spomenika, te se ni organizacija snabdjevanja naših crkava ne može vremenski pratiti. Tu i tamo nalazimo za ovaj odsjek naše povijesti po koji oskudni dokumenat, a tek početkom 19. stoljeća imamo za jedan dulji period vremena sačuvane podatke. Pa kako je »sila i nevolja« naučila bosanske fratre, da se snaiaze sami u svemu, tako su se i u ovom pitanju snašli: sami su sebi stvorili kadar svih potrebnih obrtnika za pripravljanje crkvenih potrebština, a tek su nužne i u zemlji nemoguće stvari, izvana naručivali. Upravo taj organizirani rad i spremanje pribora potrebnih za bogoslužje naših samostanskih crkava i pripadajućih župa, mnogo je doprinio usavršavanju nekih grana domaćeg obrta i učinio, da je i domaći trgovac krenuo na katolički zapad! Naoko malen i neznatan pothvat: pribavljanje bogoslužnih potrebština, ipak je dao zarade nekim obrtnicima i silio ih, da se sami preciznijem poslu posvete. Prema jednom ili drugom »urneku« (uzorku) trebao je domaći obrtnik, da skroji paramentu ili plašt, da »skuje« (tehnički domaći izraz naših »kujundžija« — zlatara) kalež, monstrancu, piksidu za bolesnika, srebrni svijećnjak, procesionalni križ, kutijice za sv. ulje i t. d., da skuje i izreže željezo za pečenje hostija. S druge bi se strane po nekoji trgovac, domaći sin i vjernik, zaputio u Mletke ili preko Save, da kupi i donese za crkvu potrebne tkanine, knjige, čaše ili drugo staklo, te bi tako stekao i neko više znanje u svom poslu, a i imao koju trgovačku vezu više. Dugim tokom vremena stanje katoličke crkve u Bosni bilo je sve teže: okupatorski nosilac vlasti, osim svoje političke prevlasti, imao je i zgode i načina da prevede silan broj katoličkog naroda na islam, dok je odmah u početku — poslije velikog mučenja i krvi — odveo mnoštvo mladog svijeta u ropstvo. Razna nasilja nad ostatkom vjernika i svećenstva pritiskivala su sve teže, naročito iza upada austrijskih vojska u Bosnu. Selenje katolika u masama i česte bolesti u osiromašenom puku, bile su uzrokom da je glasovita i velika franjevačka provincija »Bosnae Argentinae« opala na dvadesetak svećenika-franjevaca i par desetaka hiljada katolika-vjernika, koji su se okupili oko triju preostalih samostana, koji u stvarnosti nijesu ni predstavljali kuće u pravom smislu riječi, jer bijahu od »pletera i šepera«, sakrivene u tri potočine (kako naš narod veli »dumače«) : Sutjeske, Fojnice i Kreševa. Ova tri samostana kako su bila središta franjevačkoga. rada i nosioci vjerskih a i narodnih aspiracija, tako su bili i tri centruma za snabdjevanje svega potrebnoga u duhovnoj, pastvi i bogoslužnim obredima. Bijedno stanje crkava Shvaćanje i duh nosioca okupatorske siie u Bosni, jasno se ocrtava u jednom naređenju Ahmeda III. g. 1716., u kome veli: »Po zahtijevu naše sv. vjere da se prigodom popravljanja krova ni za jedan kamičak, ni za jedno drvce crkva ne proširi, a kamoli nova sagradi izvan stare« (str. 64). A tko pročita povijest bosanskih franjevaca za vrijeme otomanske vlasti onda može pročitati n. pr. ovo: g. 1509. udžet, da se može fojnička crkva popoditi (broj 10); g. 1515. dozvola, da se crkva nanovo pokrije (br. 15); g. 1527. molba, da se gradi nova crkva, a tu se naglašuje, da je stara crkva za vrijeme umrlog sultana. Mehmedbana, bila duga 50 lakata, a u širini i duljini 15 lakata; g. 1571. dozvola Aćima fojničkog, da se popravi krov fojničke crkve (broj 86); pa g. 1587., 1588., 1589., popravak krova i zida (brojevi 138, 140, 141), te još čudnovatija dozvola iz g 1594. gdje se po fermanu daje dozvola, da slobodno u crkvi gora voštane svijeće (broj 163); ili list Ibrahimpaše iz g. 1663.,, kojim dozvoljava službu Božju i izvan crkve (broj 349); ili ilam od kreševskog kadije iz g. 1645. da je kreševska crkva onolika, kolika je i bila (broj 442). To tek nabacih za ilustraciju, a gdje su one sve druge i sačuvane i izgubljene, te vatrom izgorjele dozvole, udžeti, ilami i t. d., koji su dobivani »za teške groše i aspre«, a samo svjedoče: »da je onako kao što je i bilo!« Zato bosanski franjevci obraćaju pažnju na sve, shvaćaju svoj položaj i brinu se da održe bogoslužje na visini, jer je još, jedini oltar, gdje se srce može iskreno otvoriti! Tako u g. 1661.. dobivaju bosanski franjevci povlasticu od Dužda Mletačkoga da ne plaćaju carine na kupljene stvari u Mlecima,5) A sigurno su se tako snalazili i na drugim stranama. Jedna »teskera«. Hasanpaše iz Banja Luke u g. 1648. daje dozvolu fra Blažu do skele (na Savi) da ga nitko ne smeta, a on »nosi 11 tovara voska i još njekakovih 20 tovara« (broj 459). Mi možemo sa sigurnošću tvrditi, da je tih »11 tovara voska« bilo za potrebštine bosanske crkve. Teško i oskudno snabdjevanje bosanskih crkava, naročito manastira kao centra, oteščavale su i druge nedaće. Fojnička kronika bilježi g. 1566., da haramije iz »sahristije fojničke svekoliko srebro odniše«, a to su kaleži, srebrni svijećnjaci i razni drugi crkveni pribor. Dapace kada su g. 1817. kreševski, fojnički i sutješki samostan zajednički nabavljali razne crkvene stvari u Mlecima po fra Augustinu Kujundžiću, gusari su ga na Jadranskom Moru porobili i stvari odnijeli. O tome ovako piše zapisnik »Fojničke sakristije«: Die 12. Julii daddo iz lemozine od Sacristiae Mletacki Zechcina 12 Scto cini gro 182. I ovose dadde za Sliedechu robbu koja poghinu na moru buduchi Brod uffachien od kursara Morski i robba Sva odnescena. Za 13 Corporala, za 20 Collectio Benedictionum, za 13 Rituaia, za 6 Misala veliki i za 6 Misala za Mrtvi, i za Kiriu Sanduke i dazie. Svase ova naode zabilexena, i druga mloga roba od svatriu nasci Manastira u kgnizi nasceg Prisvlogh Gospodina F. Augustina Milete kojusu primili od o. m. u.(?) P. F. Augistina Kujuncichia iz Mletaka po kojim je sva robba za nasce manastire bila provigiena. Daklen nikakve Sumglie imat nemoremo. ..« Tako je bilo s vanjskim nezgodama i nepriiikama, a teškoću i brige za održanje crkava povećavao je nekad i gotovo potpuni manjak svećenika. Ovakovo stanje zgodno prikazuje jedan dokumenat fojničkoga manastira u g. 1694. gdje fojnički gvardijan pribavlja javnu ispravu, da svoj samostan ostavlja na jednom »čifčiji« (t. j. kmetu) kada on polazi u Carigrad poslovima raje (broj 758). Samostanske crkve Sutjeska, Fojnica i Kreševo, irnale su unutar svojih zidina pod podom grobnice za fratre i svoje mješćane od kamenih ploča, označene rimskim brojevima, a nekada i slovima. U kronikama spomenutih crkava spominje se na nekoliko mjesta kupnja ili zadobivanje koje takove grobnice od strane mješćana. Dr. Jelenić spominje kupnju takove grobnice u g. 1532., koju kupi za 140 aspri fra Matija Konjičanin od Petra Ivanovića, i to pred velikim oltarom. Bosanski fratri dobivali su od Rima razne duhovne povlastice za svoje crkve i o tome imamo nekoliko svjedočanstva. Uslovi su u njima nekad teški, kao u one iz g. 1579. od Grgura XIII. za povlašćeni oltar, gdje se traži da bude u fojničkom samostanu 8 svećenika (broj 103). Sistematski razvoj snabdjevanja bosanskih katoličkih crkava kroz sve vrijeme otomanske okupacije do početka 19. stoljeća teško se može pratiti, jer su sami izvori oskudni, ali poslije osnutka »Bratovštine Presvetoga Oltarskog Sakramenta«, koju je naredio biskup fra Grga iz Vareša g. 1798., i za koju je bosanski franjevački definitorij u g. 1802. izdao pravila, rad je olakšan. Pogled na onaj pisani »tefter sakristije fojničke« daje neku posebnu vedrinu, jer se vidi rad i neki zasebni sistem, koji ne samo što je po sebi častan, jer je na slavu Božju, nego i zato jer je naš; stvorena je jedna maki domaća industrija! Upravo je ova industrija ponos našega staroga obrtnika, koji je to radio, i domaćeg sina fratra, koji ga je u to uputio. Ovo je još jedan dokaz više vitalnosti Hrvata na ovoj ispaćenoj grudi Herceg-Bosne! Najveći—sadržinom—jest fojnički primjerak računa crkvenih, veličine 22X14 cm, te ima 109 stranica izdatka i 99 stranica primitka. Izdatak poeinje 28. iistopada 1810. (u originalu »8 bris«), a primitak počinje 10. studenog 1810. (u originalu »9 bris«); On nosi ovaj natpis: »Codex seu Libellus adnotandarum et exspensarum pecuniarum in usum Sacristiae S. Spiritus Fojnicae: cujus Susperintendes modo praescripto, a S. Sede Singulo mense, tenetur rationem dare Suo Discretorio perceptae, et in usum ejudem expensae pecuniae. Sed cum eidem Sacristiae, Sepius per plures menses vix aliguid adveniat, aut deveniat benigna(l) interpraetationem Censuimus, S. Sedem hoc in casu, obligare velle dictum Superintendentem, ut intra duos, aut dres menses, aut etiam intra Spatium medii anni, tunc gunoAo aliguid, aut expenditur, rationem praementionatam reddat«. Knjižica se završuje napomenom: »B. II. Budući da ove knjižice podpunjene su, tako da se više u njih biljezit nemože, zato od god. 1873. poslie 21. Travnja u druge se knjizice pocima pisat koliko dohodak toliko i trošak; prinesavši njih Suvišak od g. 1670. p. 37). Slijedi potpis od 6 fratara. Fojnica je imala svojevremeno najveći teritorij pastorizacije i razumljivo je, da je bila .opet neki centar za oba samostana. Tako prema izvješću fra Francisca di Stefano u g. 1600. ima Fojnica sa okolicom 3000 kuća i 12.000 katolika, te 10 svećenika (M. str. 123), dok sama Fojnica ima g. 1736. 82 katoličke kuće i 497 duša, a 1348 muslimana i 11 džamija. Kreševski zapisnik je veće veličine po prilici 15x32 cm, a nosi ovaj natpis: »Knighe u koimchiesce Pisat Jaspre Ivosak Sctochie Davat Devoti u Ime Prisvetoga Sacramenta Sto Naredi Provintia Dasse gini Expoxition Svake Parve Nediglie od misecza Na 8 Junna 1798.« Isti sadržaje malo pisanoga i primitka i izdatka, te nema one točnosti vođenja kao »Fojnički zapisnik«. Primitak se vodi do g. 1854. Uvijek je bio jedan svećenikfratar određen za vođenje ovih zapisnika, te se na fojničkom zapisniku vide i potpisi gvardijana sa svojim vijećnicima, kao kontrola, pa se je i biskupima za vrijeme biskupskih vizitacija isti zapisnik pokazivao, a oni su to sa svojim opaskama pismeno potvrđivali na posebnim listovima, odvojenim od samoga zapisnika. Tako je sačuvan jedan primjerak pregleda računa sakristije u Kreševu iz g. 1833., koji je po biskupu fra Rafaelu Barišiću sa njegovim opaskama potvrđen. Nije mi se dala prilika da dođem do zapisnika sakristije iz Sutjeske, a drugi ga nijesu uzmogli naći, te mi ovo vrelo podataka izostaje. Ove »sakristije« kao središnjice opskrbe za stalno održanje bogoštovnih čina i pastorizacija u HercegBosni mogu se također smatrati kao naše prve kulturne ustanove, jer su one bile i naše prve knjižare, gdje je moguće bilo uvijek dobiti našu domaću knjigu. Ma da je sav rad na narodnoj prosvjeti bio na domoljubnom svećenstvu: hrvatskom glagoljaškom svjetovnom svećenstvu i hrvatskom franjevačkom redovništvu, iz čijih je redova nestalo davno ljudi drugih narodnosti, pa ih je Ijubav prema vjeri i vlastitom narodu ujedinila u marnom širenju domaće knjige i pismenosti, naročito u doba reformacije. Posmatrajući neke činjenice iz naše povijesti dobiva se neka vrlo vjerojatna impresija, da je pismenost i Ijubav prema domaćoj knjizi bila velika. Za naše stare bogomile znamo, da su eitali sv. Pismo, sigurno na živom hrvatskom jeziku; Antun Gobeljak g. 1685. veli, da ima: »dosta žena i čobana koji znaju čitati«; to tvrdi i fra Stjepan Margitić, a fra Matija Divković icte sam osobno u Mletke i kako on veli: »mojijemi rukami ucinih svekoliko iznova i is temelja svakolika slova«. K tomu ti bosanski pisci izdaju ta svoja djela u mnogim izdanjima. To je sve bio znak jedne sigurne pismenosti našega naroda i njegove kulturne potrebe, a sakristije naših samostana narodne su knjižare. To u povijesti hrvatske knjige i književnosti ne •treba zaboraviti. Zajednička suradnja Odmah u početku naglašujem, da je najveći prihod uzdržavanja crkava pritjecao od samih franjevaca, ali je i narod pridonosio svoje darove u novcu i naravi. Za narod je bilo naročito osnovano već spomenuto društvo: Bratinstvo od prisvetoga Sacramenta Tila Issusova«, koje je imalo da pridonosi vanjskoj proslavi, koja se je činila svake prve nedjelje u mjesecu, ili kako naš narod voli reći: »Mlade nedjelje«. Pa i ako je ovo društvo osnovano za ovu svrhu, prihodi su bili zajednički spremani i za opće svrhe crkve trošeni. Društvu je dozvolio biskup blagoslov sa Presvetim svake prve nedjelje u mjesecu, a da se to i dostojnom vanjskom slavom i jačim razumijevanjem Tajne obavlja. Društvena pravila pisana su hrvatskim jezikom i latinicom, a imaju osim uvoda i zaglavka VII. točaka. članovi društva odabiraju se iz dobrih »Krstjana svitovnjaka«, te točka VII. poimence nabraja one, koji se ne smiju primiti. Osim dužnosti materijalnoga prinosa »gcdixbeni Grosc za sviche«, imali su članovi društva duhovne blagodati i pravo na toliko sv. misa, koliko ih ima t. j. kako izvorno stoji: »Koliko bude Bratje upisane« iza smrti svakoga pojedinoga i svakogodišnja svečana pjevana sv. misa na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova za svu preminulu »bratju«. U točci II. navodi se i disciplinarna kazna za članove, da ne bi razgovore i rasprave iz društva iznosili, te da se ne bi tako svađe izrodile, a ta disciplinska kazna za to jest »pod pokoru oke voska«. Prema slovu ovih pravila, starješina ovog društva, zvani »Prior«, bio je ujedno i zapisničar i blagajnik »sakristije«. Naglasiti se mora da je ova akcija podigia veliki smisao u hrvatskom narodu Herceg-Bosne za ovu lijepu pobožnost i davala jačega podstreka u duhovnom produbljivanju vjernika. Baš ovih prvih nedjelja narod je grnuo u crkve i taj se je običaj očuvao do današnjih dana. Datum pjevane sv. mise za sve pokojne članove bratstva i baš na sam dan svetkovine Presvetoga Srca Isusova također je markantan. Drugi veći prihodi za nabavku crkvenih potrebština dolazili su od stalnih prihoda jednoga dijela »stolarine«, a ti su bili: pristojba za upis djece kod krštenja i uvod žena po porođaju, te onda preostali novci pojedinih fratara, koje su sticali štednjom od jedne ustanove: »vestiarija«, koju su bosanski franjevci silom prilika zaveli radi lakšega odijevanja franjevaca. »Vestiarija« se je primala godišnje i moraia je biti deponirana kod gvardijana ili župnika. Visinu »vestiarija« određivao je provincijski definitorij i u razno doba bila mu je razna stopa. U g. 1781. određuje skupština definitorija u Sutjeskoj »vestiarij« ovako: provincijalu 50 groša, a ostaloj braći 25 groša; dok skupština u Fojnici određuje u g. 1794. »svakom redovniku 20 groša »vestiarije«, dok g. 1801. određuje »vestiariju« provincijalovu na 25 groša (broj 1182). Starješinstvo bosanske provincije određuje u g. 1852. u tom pogledu nove cifre:7) »da se svećenicima u samostanima za »vestiarij« daje 10, na župama 20 škuda, a klericima po 100 piastera«. Ako bi sveeenik umro van svoga samostana, po tadanjem običaju njegova preostala »vestiarija« dala bi se u njegov samostan. Tako spominje fojnički zapisnik u g. 1816. da je dobio iz sutješkoga samostana ostavštinu »vestiarija« pok. fra Martina Jahića. Kako su franjevcižupnici pozajmljivali novac svojim vjernicima u raznim potrebarna, po smrti istih franjevaea i takav dobiveni novac metao se je u blagajnu »sakristije«, pak fojnički zapisnik spominje, kako su Jajčani u g. 1835. vratili 135 groša, koje su pozajmili od pok. fra Pave Vukadina još prije 20 godina. Većih priloga sa strane vjernika ne spominju zapisnici, osim onoga od 300 groša, koji je u Fojnici za vrijeme kuge u g. 1836. učinio Marko Kulier kao zavjet. Također fojnički zapisnik bilježi i dva priloga za crkvu sa strane konzula, koji su posjetili Fojnicu i to: 31. kolovoza 1813. bio je francuski konzul sa ženom u gostima kod franjevaca četiri dana, te njegova gospođa dade za crkvu 16 talira, a to je 98 groša; te g. 1872. austrijski konzuli Kalay iz Beograda i Todorović iz Sarajeva dadoše po dukat. Usput napominjem, da su ove blagajne »sakristija« ujedno bile i neke vrsti »montes pietatis« (današnje zadruge) i u zajedničkoj vezi sa kovačkim zadrugama. I ove su crkvene blagajne bile vjerovnici svojim vjernicima, a nekada i inovjercima. Da su obje blagajne bile u zajedničkoj vezi svjedoči »Zapisnik kovačke zadruge u Fojnici«8), gdje veli: »nikakve fajde nie su imali ni kovači ni sakristia.« (11) To isto svjedoči i zapisnik crkvene blagajne u Varešu9), gdje se veli da »ova kasa sastoji se od 5483 groša, koju ustanoviše njeke osobe u Varešu«, da u slučaju pomognu crkvu ili školu, ali oni daju narodu zajmove iz iste. Osnovana je g. 1870., te je do 1886. dala 60 zajmova, a među drugim i jednom pravoslavcu Đorđi Jojiću g. 1871. U fojničkom se zapisniku spominje g. 1840., da je dato i nekom muslimanu »Mulla Ibrahimu Xuga« 700 groša, što on ne mogavši vratiti, dade im svoj vrtao. Zatim su bili prihodi iz produkata ili preprodaje samih stvari, koje su imale samostanske sakristije, kao centralne institucije za svoja spadajuća područja. Platno (»bez«) i razni ručnici (»peškiri i mahrame«), koji su davani ili od zavjeta ili na dar, prodavani su i novac je pohranjivan u blagajni, te se je to bilježilo. Sami produkti nužnih potrebština za bogoslužje ili preprodaja gotovih crkvenih utenzilija bili su predmetom živoga prometa, ma da on i nije donosio nikakove dobiti, jer se za tim nije ni išlo. Usput ću nabrojiti neke stvari: paramente (misnice), misale, brevijare, rituale (misne, časoslovne i obredne knjige), kaleže, patene, »šćavite« (hrvatske evanđelistare), pribor za opremu mladomisnika, škatuljice za sv. ulje ili hostije, »convivia« (misne bilješke), zvonca za crkvu, pasove za misne košulje, glačanje i skrućivanje korporala, prodaja naukovnih knjiga, sv. Pisma, prepisivanje notalnih misa i t. d., i t. d. Tako se navode u primitku fojničkog zapisnika ove sitne zanimljivosti: Morale od biskupa Dobrete, kutija za hostije = 4 groša, šćavit g. 1811. stoji 12 groša, misni pas = 16.13 groša, gostarice (misne staklenke) u g. 1816. prodaju se po 1.20 groša, ritual mali u g. 1816. za 9 groša, a veliki u g. 1819. 12 groša, »Biskupovače« u g. 1843. 3.50 groša, a »Biskupovače velike« u g. 1858. 8 groša. Paramente kupuju župe: Travnik, Sasina, Busovača, Duvno, Rakovac, dok bosanski provincijal kupuje u g. 1857. triput na veliko »Biskupovače« i to: jednom 50 komada, drugi put 20, a treći put 30 komada. Također i bosanski biskup kupuje po gdjekoju stvar crkvenu. Sakristija prodaje i knjigu »život Isusov« po 8 groša. Veličina toga rada odskače, kada zapisničar u nekoliko navrata spominje opremu mladomisnika za njihov duhovni poziv. Upravo u ovim momentima zapisivanja tih data predstavljaju se ove ustanove kao sigurni duhovni arsenali,. koji snabdjevaju Božije vojake i easnike. Tako samo na jednom mjestu stoji, da 11 mladomisnika kupiše potrebite stvari za krštenja i druge obrede u g. 1871. za 825 groša. Zasebno se je još računalo, ako je kome dat uređaj što su ga zvali »terđaj«, pa da bi netko sam nešto pravio. Tako se spominje »kirija« (odšteta) za »terđaj« od korporala (tjelesnika) u g. 1818. Prema nekim sitnim podatcima izgleda da je Fojnica u nekmi dobavljačkim stvarima bila kao neka nadcentrala i za druga dva samostana. Uzgred napominjem, da je i narod ne samo znao za ustanovu ove crkvene blagajne, nego je imao i posebno povjerenje u nju, pa su tamo pohranjivali svoju ostavštinu, kako to spominje kreševski ljetopisac biskup Bogdanović, a time se može. zaključiti i na njihovo ranije opstojanje. Ljetopisac opisujući požar crkve i samostana u g. 1765. navodi »deposita Catholicorum, funeralia piarum foeminarum«10), koja su tom zgodom izgorila. I ako nije u tim zapisnicima, ni u fojničkom, a naročito ne u kreševskom izražena neka osobita računarska spretnost u zapisivanju svega navedenoga, nego je sve primitivno vođeno, ipak taj rad odiše ljubavlju za poziv i tvrdu izdržljivost afirmacije i svoje vjere i svoga naroda! Ma da su sve okolnosti bile teške, na ovaj način stvoren je jedan sistem, koji je pružao približno normalan tok vršenja bogoslužnih čina, ne samo u samostanima nego i u najudaljenijim župama, pa i u sporadično naseljenim selima sa katoličkim življem, gdje se je od vremena do vremena javljao svećenik. Kreševski zapisnik Naslov kreševskoga zapisnika prepisao sam u prednjem dijelu ove radnje. Prvih 15 listova samoga zapisnika, vidi se jasno kako su izrezani. Kako je isti zapisnik jako oskudan sa bilješkama prihoda i rashoda, to ću ga u glavnom svega u slobodnoj obradi prepisati. Popis crkvenih stvari učinjen je u travnju 1803. i pribiIježen u zapisnik, te se navode ovi podaci: paramenta bijelih 25 komada, pluvijala bijelih 6, strete—dalmatike 3, vela 3, paramenta crvenih 18, pluvijala crvenih 3, dalmatika crvena 1, paramenta ljubičastih 9, pluvijal ljubičasti 1, strete — dalmatike 1, paramenta zelenih 6, paramenta crnih 10, pluvijai crni 1, strete—dalmatike crne 1; ukupno paramenta 73 komada, pluvijala 11 komada, streta—dalmatika 6 komada, predoltarnika 16 komada. Predoltarnici bili su izrađeni u raznim bojama i u većini od zlatnoga i srebrenoga brokata, te su oltare zastirali, jer donji dio oltara bio je zidan ili jako primitivno rađen. Nekoliko takovih brokatnih predoltarnika vidio sam sam, vrlo vještoga utkivanja ziata i srebra, te je šteta da su propala u znaku »modernoga čišćenja«! Košulja misnih velikih 20 komada, košulja svagdanjih velikih 42, cotta (malih sveć. košulja) 21, cotta (maiih za poslužbu djece) 22. K tomu je onda bilo golemo mnoštvo bijeloga rublja za oltare sa vrlo starim vezovima i još više utkanim ukrasima narodnoga tkanja, te su svojevremeno neke ličnosti uzimali »urnek« (uzorak) za rad u vezivu ili tkanju s ovih sakristijskih platna kreševskoga samostana. Srebrnine je bilo također mnogo: srebrnih kruna 16 komada, srebrnih lampada 8 komada, srebrnih teških kadionika 2 komada, srebrnih svijećnjaka 6 komada, srebrnih relikvijara 6 komada, križeva vezenih i u samom srebru radenih 2 komada. Uz to se po sebi razumije, da je bilo k tomu i veći broj odgovarajućih kaleža, patena i drugoga srebrenoga posuđa. Zapisnik naročito navodi držanje misnoga ruha na kreševskom Gradu— ostatku tvrđave iz bosanske samostalnosti, gdje je samostan irnao čitavo zemljište sa šumom u svorn posjedu. Tu se ovako zapisuje: »Na Gradu Paramente sa svom opravom rechi S. Missu— 2.« Ma da je ovaj Grad u neposrednoj blizini samoga samostana, ipak su i tamo držali misnu opremu za dvojicu svećenika. Istina, kada je samostan sa crkvorn izgorio, gore na Gradu stanovao je veći dio svećenika i »đaka«, ali držim, da je ovomu držanju ovoga posjeda i u njemu misnoga ruha bio uzrokom i dio sačuvanoga ponosa i tradicije na prošlu samostalnost, jer neka predaja veli, da je sama bosanska kraIjica sazidala ovaj samostan i crkvu.11) Prihodi voska i svijeća bilježe se do god. 1850., a primitak se zavodi do 1854. Kod prinosa za vosak najčešće se spominje neki: »Gargo Christich«. Naročito je zanimljiv dio popisa stvari u onom pasusu Iz god.1803. gdje piše: »Nozvicze Srebarno-pozlachene, s kojimase pricsechchuju Kuxni 2.« To je radi kuge (pričesne žlice), koja je u Bosni često harala. Fra Jozo Tomić, koji je upravljao sakristijskom imovinom od 1806.—1826. veli, da se »i ostala vestiaria Redovnička uloxiti« ima. Pregledbu blagajne je svojim opaskama propratio u g. 1833. biskup fra Rafael Barišić, a g. 1848. veli zapisnik, da knjigu računa sakristije službeno predaje diskretorij samostana. U g.1832. zapisuje se, da su bijele svijeće donesene iz Mletaka i to— 42 komada, a g. 1839. spominje se kupovanje »nišeste« i drugih stvari. Mimogredce navodim i neke podatke iz »Kreševskoga ljetopisa« II. svezak, gdje se navodi količina i cijena nekih artikala, koje je Kreševo — kao centrala za svoje područje — nabavila i kupila: G. 1767. »testerice« (male pile) — 96 groša, 240 »pendžera« (prozorskih stakala) 4080 groša; g. 1768. 60 cakala (prozorskih stakala) 740 groša, »litru boje i 2 tate plea« (ploče) 260 groša; g. 1825. 200 stakala velikih 247 groša, prenos istih do Kreševa 35 groša, 100 stakala malih 36.10 groša, olovo za stakla 30 groša; g. 1826. oka tutkala (ljepila) 6 groša. Da posmrtno zvono zvoni za nekim pokojnim, prvi put se spominje g. 1869. Zanimljivosti fojničkog zapisnika Kako sam naprijed naglasio ovo je najzanimljiviji i najdetaljnije vođeni zapisnik. Brojem stranica najveći i mnogim minucioznim navođenjem uistinu je kuriozno pisani dokumenat, koji nam prikazuje — ne samo snabdjevanje fojničkoga distrikta — nego nam predočuje u mnogim sitnicama život onoga vremena. U oba zapisnika nigdje se ne spominje bilo koji primljeni dar u crkvenim potrebštinama bilo sa koje strane, jedino fojnički zapisnik navodi u g. 1862., da je fra Mijo Zubić spremio nešto rublja u Fojnicu iz Bavarske! Pojedinosti izdatka fojničkoga zapisnika navesti ću pojedinačno i to: što u originalu, što opet u slobodnom prepisu. Narudžbe: Kadagod bi koji fratar polazio ili dolazio u svoju Herceg-Bosnu, gotovo je redovito nešto donosio od raznih potrebština, te tako možemo razumjeti ono veliko prikupljanje i u umjetniekim slikama, koje još preostaše u samostanima. Veći dio slika, a i drugih stvari odnesen je iz Bosne. Osim samih franjevaca, koji su te naručbe sami obavljali, ovdje ću navesti i nekolicinu naših domaćih trgovaca ili obrtnika, koji su stvari nabavljali na svojim putovanjima u inostranstvu. G. 1816. 5. srpnja dadoše Mati Duiću iz Doca 60 cekina Mletaekih, da kupi: 1 pluvial, 4 paramente, 2 košulje velike, a što preostane da uzme od drugih crkvenih potrebština. Ivo Jozvo poslao je materijala za mrtvački aparat (dalmatike itd.) u prosincu 1817. i dato mu je za to groša 184.34. »Mense Maji 1818. NB. Die 3 hujus tradidi in manus Mathaei Duich de Dolacz propre Travnik aureos venetos 35 ex pecunia hujus sacristiae ad hoc ut in Venetarum Civitate emat Misalia 20, Breviaria 15 et Stolas duplicatis 10«, a u siječnju 1819. već se označuje, da je Mato donio misala 7, breviara velikih 10, malih 5, stola za krštenje 12, sve to za 27 cekina i 5 groša, i da je vratio 7 cekina i 10 groša. 31. siječnja 1822. predade sakristija Mati Ivanbežiću (po svoj prilici i on je iz Doca kod Travnika) 20 mletačkih cekina, da kupi jedan bijeli aparat (dalmatike) i 30 cvjetova u Mlecima. U kolovozu 1822. izda sakristija Mati Baročiću 12 madžarija, da kupi U ćilima u Prištini, koji ih i donese, a plati za njih 12 madžarija i 30 para. Kada je Mato Ivanbežić donio naručene stvari još mu nadopiatiše 31 madžariju i 28, a pisae veli da valuta opade »smanjkaše brojechi jaspre kakoscu ishle, kaclasu se harcili pria Smagakagna« 25. svibnja 1825. opet prima Mato Duić iz Doca 5 cekina mletačkih i 5 madžarija da kupi: stola, cvijetova, bukara za cvjetove i obrednika. U g. 1830. spominje se naručba po Mati Beziću za »12 stola od dva colura pleta 250«, i Anti Gutiću »za i gostaricze groša 73«. G. 1844. kupuje opet za fojničku crkvu Mato Bexić svilenih »širita« (trakova ili materijala) za paramente za 1588 groša. G. 1848. donosi Mato Bexić iz Mletaka 6 zlatnih, 11 bijelih i 6 crnih paramenata i 1 crni pluvial. Na jednom se mjestu spominje (oko g. 1812.), da je kupljeu »alat iz priko Save za pravljenje korporala preko nekoga Pave Kgliunovichia« i to za 3 madžarije. Upotreba domaćih obrtnika Zapisnik u većini prilika ne navodi imena onih obrtnika, koji su radili ili popravljali crkvene stvari, ali se iz samoga konteksa razabire, da je domaća obrtna snaga upotrebljena. Tako se vidi iz g. 1846. gdje napominje zapisničar, da su uzeta 4 »terzije« (krojača) da urede i »promeremate« (poprave) crkvena odijela, a dnevnica je bila 3 groša po krojaču. U g. 1813., 11. ožujka navodi se, da kupiše 10 malih zvona za oltare za 23.10 groša, te ih Ivan ćivan ostruga i dotjera u formu za 1.20 groša. G. 1855. pravi stole fojnički terzija Anto Alaupović. Svilene pasove naručuju iz Sarajeva, a iste prave »arnauti« (Albanezi). U g. 1821. u ožujku piše: »Daclo za 50% pedeset i po arscina beza mletagkoga za pokroit stvari potribite za Sacristiu gr. 151.20«, to je više nego sigurno, da su to krojili domaći obrtnici. G. 1828. spominje naročito, da se dade načiniti predoltarnik za »Busovacku paramentu«, što opet prave domaći obrtnici. A kod spremanja mladomisnika često puta se spominje da se napravi sad ovo, sad ono, po našim obrtnicima. Tako rade osobito: kutije (škatuljice sa dva ili tri pretinca) za krštenja, koje izrađuju gotovo na veliko: 17. kolovoza g. 1812. napraviše 24 komada; g. 1828. u ožujku veli: »dado za 8 kutia veliki, koje chie Sluxit za Mlade Misnike kada se na Xupu spremaju gr. UU«; pa onda,'dado za kupit Midda porad scatula od ostia gr. 23.16«, a onda će domaći obrtnici iste napraviti. Umjetni cvjetovi za oltare prave se od domaćih, jer g. 1812. veli: »daddo za Robbu potrebitu za Czvitove za otare grosca 2«. Plovke za »Candelac« prave kujundžije i g. 1862. veli: »dado za žuto teneće za načinit plovke u lampadah gr. 15« i »Dado majstoru koi nacini 18 plovki za lampadu gr. U«, a u god. 1817. posebno navodi: y>dado za gubinu porad lampada«. G. 1853. kupuje se 50 kalupa za zalijevanje cvijeća i to: veliki od oko četvrt oke, a iste su sigurno izradili domaći sinovi — obrtniei. željezne ploče mjesto zvona za sigurno su radili domaći ljudi i to od boljega željeza. Fojnica kupuje u g. 1830. jedne ploče (par ploča) i tako sada imaju dvoje, koje su smještene u donjem hodniku samostana, a iste godine kupuje fra Marko Ostoić i treće ploče, te ili smješta kod pjevališta (kora). Iza toga kupiše dva čekića za udaranje (zvonjenje) u iste, te naručiše još 4 ploče, ne zna se, da li za sebe ili za druge. Kako plaćaju kiriju za iste, moraju biti izrađivane na bližoj strani Dusini ili Kreševu. — Kreševo, a sigurno i Sutjeska, jer sam našao u samostanu još jednu preostalu ploču, imali su također po više kornada tih t. zv. zvona = »tahta«. Još su i danas u Kreševu u uporabi takove željezne ploče u dva bliza sela Vranci i Kojsina, te se triput na dan još uvijek zvoni. Osobito mi se čine one ploče i željezni batići u Vrancima jako stari, jer su batići dobro nabijeni. Na velike svetkovine Božić, Uskrs, Brašančevo i patrone crkava onda su udarale sve »tahte«. Na samostanima, crkvama i na »magazama« (podrumima), gdje su fratri pohranjivali skupoejenije ruho i druge stvari, bila su redovito i željezna vrata sa teškim bravama, koja su izradili domaći obrtnici. Kujundžije (zlatari) imali su veći dio zasluga u radu oko crkvenoga snabdijevanja. češće puta »otvara se« (čisti) srebreno posuđe i pribor. Isti su znali i velike poslove obaviti, tako se 1840. bilježi: »Velika Lampada. od Sarme kojase meche prid velikim oltarom. Lampada Velika buduch daje odavna bilaje obataglena i ohardana; zato bii prinagignena lipshe negoje bila i bii arca Sarme, zlata i ruku groshaa 826 para 35 varoshani pomogosche i dadoshe gr. 110 pa 33 ostaje dakle gr. 716.2«. U g. 1836. što se očisti srebrenina i neki kaleži dade sakristija 164 groša. G. 1862. izrađuju isti pliticu za sv. pričest. Far srebrnih križeva sa divnim vezom, nekoliko kaleža, što sve i danas postoji u Fojnici i Kreševu, također je njihov rad. Njihovo su rukodjelo i krune za razne svetačke kipove i slike, te »đerdani« (ogrlice). Kujundžije su najčešće i najviše uposleni u poslovima obrade crkvenog pribora, Umjetni dio željeznoga obrta bio je također zaposlen, makar i porjetko. G. 1816. popravlja se željezni kalup za peći hostije; g. 1817. veli: »Dado za načinit ghvozdje za hostije pokvareno gr. 1.20«; g. 1815. domaći obrtnik čisti isto; g. 1818., u ožujku piše: »dado za 1 gvozdje za pech ostie gr. 18«, pa g. 1852 kupi novo »gvozdje« za peći hostije za 88 groša, a u g. 1824. nabaviše mali kalup za izrezivat hostije za 2.20 groša. »Nišesta«. Bijelo pšenično brašno, posebno kiseljenjem, pa onda sušenjem i otucanom ljuskom pripravljano, zvali su »nišesta«. To najbjelje i najskuplje brašno rabili su stalno za pripravljanje hostija. Naš narod ima za to i poslovicu: »Bijelo ko nišesta«. To se redovito spominje. Istu su rabili i za škrobIjenje tjelesnika (Korporaia). G. 1817. stoji oka nišeste 3 groša, g. 1818. u lipnju 1.20 groša, g. 1829. 2 oke nišeste stoje 5,20 groša, a g. 1862. oka 5 groša. Da hostije ljepše peku uzimali su ljeskova suha drva, te u lipnju 1822. stoji: »Dado za Tovar liskovi darva za pech hostije para 12«, i za pečenje istih plaćali su posebno, te u g. 1812. biljezi, da se za čitavu godinu toga rada plati 5.80 groša. Pranje crkvenoga rublja i krečenje crkve obavlja se redovito. Pranje rubija za g. 1812. stoji 10.20 groša, za krečenje (»šerbetiti«) kupuje sakristija g. 1812., 12. kolovoza »3 frče«. Tinta se pravi gotovo redovito po sebi, te bilježi ovako: »za ingredente za Murechief 6 dr.«, a nekada kupuju i gotovu tintu, tako g. 1826. stoji pola »litre« tinte 1.10 groša, a g. 1861. veli sumarno »za murećef 8 gr.«, dok g. 1829. naziva isti »murećefa Turskoga«. Da se pisana slova posuše rabio se je pepeo, ali fratri su se u većini služili t. zv. »kišom«, a to je sitno stucana piritna ruda. Nju je fojnički samostan slao i sutjeskom manistiru, kojega je dobavljao iz sela Bakoviea, dok ga je Kreševo imalo u samom mjestu zv. »Klancu«. Posipanjem »kiša« postajala su slova zlatna. Platno za tjelesnike (korporale) uzimaju sa strane i zapisnik g. 1817. veli: za 10 arscina bezza olandesckoga za nacignat. corporalle«, a za iste urediti iniali su i vlastiti »tergjaj«, pa ako su kome pozajmili u rad, uzimali su »najam«. Za škrobIjenje tjelesnika redovito su rabili »nišestu«, tek jednom spominje se neka druga materija: »za jednu hozzu Tela Costanuza Corporaki Pl (eta) 108«. Sapun kupuju često za uporabu sakristije i nazivaju ga Kaba Saffun«. »Gostarice« (staklenke za vodu i vino) redovito se naručuju bilo za sebe bilo za druge i u g. 1815. stoji par 2 groša. Te su nabavljali »iz priko Save«. U g. 1822. uzima sakristija i »kalufe« (škatulje) za iste u misno ruho Bistrice i Gvožđana za 2.20 groša. Sakristija sama koriči knjige, te veli u g. 1817.: »dado za Koxe, i drughe Stvari potribite za iskrpati Kgnighe gr. 31.20«, a g. 1861. kupuje se »presa« ili kako zapisnik veli: »za Megjele od knjigah groša 123«. Zapisnik spominje i neku »zelenu Contrinu« na crkvenim vratima, te će valjda to biti neki zastor preko otvorenih vrata,. da se vani manje čuje glasna molitva ili pjevanje. Neke radove u crkvi uradiše neki fratri, tako: fra Vendelin brat iz Sutjeske, napravi tabernakui u g. 1829., a neki fra Taciija u g. 1839. napravi »tron«, dok fra Stjepan Nedić u g. 1846. oboji i »tron i kor«. Dva pozlaćena anđeoska kipa kupiše u g. 1826. za 127.60 groša. Tamjan se kupuje i on stoji u g. 1810. »dvije oke« 12 groša, a g. 1843. »tri oke« 27 groša. G. 1863. kupuju i »kalufe« za zvona za 20 groša, da li za ljevanje ili za sačuvanje — ništa nije zapisano. Sakristija preprodaje sve potrebštine, te se često spominju obrednici, časoslovnici, razni »širiti« (trake), nabožne knjige, rnisno kamenje i t. d., i t. d. šta više, sakristije su, kako smo već istakli, vršile dužnost narodnih knjižara. To je 200 godina prije no što se Vuk Karadžić tužio da je, »viđao pri pogrebu .gdje po tri popa iz jednoga trebnika čitaju opijelo«. Fra Filip Lastrić navodi g. 1766. da se knjige »prodaju u Splitu kod Marka Mandića, ćurčije, inače u Bosni u sutiskom manistiru ima ji«.12) G. 1863. kupuje fojnička sakristija 50 komada »biskupovača« po »2K plete«, dakako da ih dalje rasproda! Kupnja paramenata (misnica) spominje se češće, ali u fojničkom zapisniku ne vidi se nigdje, da je ma koja clobivena na dar! Jednog općega popisa svih crkvenih odijela nema u zapisniku. Sigurno ih je bilo mnogo, jer se često spominju kupnje: kao g. 1811. zelena paramenta za groša 12.20; g. 1813. — neka paramenta — 25 groša; g. 1814. 6 paramenata raznih boja za 80.25 groša; g. 1816. ljubičasta paramenta za 153.21 groša; g. 1825. ljubičasta za biskupa 87 groša; g. 1849. 6 paramenata od »samoga zlata«, 2 dalmatike, 11 paramenata od bijele svile, 6 crnih paramenata i 1 crni plašt za golernu svotu novaca od 18.209 groša! Zlatni zastirač »velum« kupiše od biskupa u g. 1855, za 4 dukata, a to je 216 groša. Oprema mladomisnika. Sistem opremanja svećenika za duhovnu pastvu odrazuje se u ozbiljnosti načina opremanja mladih svećenika. Kada današnji posmatrač omjeri i prosudi sva ona nastojanja: daj smaži novac, jer valja platiti »harač i džulus«, jer valja pripravit svijeće i safune i somune novim namjesnicima; mora se voditi briga o »musafirhani«; treba imati »jaspra« za razne »udžete, teskere i ilame«, ma uopće: valja na sve misliti; a ovamo puk i duhovno djelovanje, onda svakom posmatraču ne preostaje drugo, nego se pokloniti pred tim djelima naših svećenika. G. 1816. piše: »Dado za dvi Setole koje kupi za opremit misnike na Xupu gr. 19«; »Dado za pokarpgliegne kesa od karsctegna i cetiri Skatule od ostia za opremiti mlade Misnike na Xupu gr. 22«, pa g. 1817.: »Dado 21 ovoga Prisv. Gosp. Biskupu Fra Augustinu Milletichu Czechina Mletacki no 20 danam dobavi iz Mletaka Misala i Rituala za Manastir i za Xupe«, a onda nadovezuje: »Ode usve ovoga Missecza gr. UO i Czechina 20 kako je gori zabilezeno, od koi ako missali dojdu, i ako se koi Missal proda metnuchese jaspre u Sacristiju«; iste godine ponovno: »dado za 2 Kesse velike i U male za namistit Karstegna oppravu dvoiczi mladi Misnika gr. 18«; g. 1819.: »dxtdo s dopustegnjem Stariscine Diakhu Sladaevichu za jedne jemenie, zasctoje Sluxio u Sacristii i zacsto je potrebit gr. U«; pa g. 1828. »dado za 8 kuttia veliki koje chie Sluxit za Mlade Misnike kada se na Xupu opremaju gr. UU«; a g. 1840.: »5 Kessa veliki i 10 mali za Karschegna za 5 Misnika mladi gr. 25«; te g. 1840. kupiše za 200 groša »za 20 aršina robe svilene poradi Stola mladim Misnicima«; g. 1854. »dad,o za šav triuh Kotah u Djakovo 15 gr.«; pak. g. 1870.: »Za opremu 11 Mladomisnikah potribitim .... poharči se . . . .55 gr.«. »Colleetio benedictionum« kupuju se počesto, te se uvezuju za mlade svećenike. Kreševska i fojnička samostanska crkva primile su nekada i nekoliko t. zv. »anathemata«, koje fojnički zapisnik spominje, a kreševske sam vidio.13) U Kreševu je bilo nekoliko komada i to sve iz srebra: dvije izdubljene »figurice« — muško i žensko, noga i ruka zasebno, a sve rađeno kao basrelief. To sam sačuvao uz druge stvari i odijela crkvena, još kao mladi svećenik, aii su svi komadi u g. 1925. prodati kao »beznačajna srma«, te znam da su iz druge ruke kupljeni za sarajevski muzej. Ovo napomenuh, da se znade, da je prinošenje t. zv. »anathemata« i u nas bilo uobičajeno i da su ovdje u samostanskim crkvama bili! Franjevci su vodili brigu i o crkvenoj glazbi i nastojali su poodavno, da imadu harmonium ili orgulje u crkvi. Tako se vidi iz izvještaja karlovačkovaraždinskog zapovjedništva, da je car Josip II. obećao orgulje Botoš — Ohiću za kreševski samostan, te pošto su iste upotrebljene navodno negdje drugdje, da će se pobrinuti zasigurno za druge. To javljaju iz Zagreba tek 22. travnja 1806.14) Svakako u to vrijeme već postoji u oba samostana harmonij ili orgulje u crkvama.15). Tako ima bujruntija iz g. 1800., da se mogu orgulje u crkvi fojničkoj postaviti (Mat. broj 1312), a dokumenat broj 1320 iz g. 1801. glasi ovako: (Izvana). Molba poglavaru bosanskom veziru. Preuzvišena Vaša milosti! Pošto je premilostiv i veliki naš spasitelj, vladar i sultan velike osmanlijske države Padišah dopustio, a njegova su velika gospoda privoljela, da se sveti ingjil čita po njegovoj državi i po njemu da kršćanskom narodu savjet daje. U našoj je vjeri i običaju, da još i Santur orgulje u crkvi sviraju. Istina, to dosad nije bilo, jer nam je crkva opala, te pošto smo je sada u zdravlju i milosti naseg velikog vladara i pomoću blagosne vlade popravili, molimo za dopuštenje sviranja u crkvi za santur pri molitvi. Pokorni Rahibi fojničke crkve. (Riješenje molbe) : Presvijetlom šerijatu u Pojnici i ćinovništvu. Izvolite pregledati visoke dozvole i naredbe, koje se nalaze u rukama molitelja — te kako je običaj molitelja, tako im dozvolite, neka uvedu svirku u crkvu. Koncem šabana 1215. Kajmekan Bosne Ibrahirnpaša v. r. (L. S.) Ibrahim«. Kako je bilo teško doći đo habita t. j. oclijela redovničkoga, bilježi fojnički zapisnik, 16. prosinca 1812.: »dado za cohu za jedan habit kojichie sluxit za xupu ovu — 81.20 gr.« Dakako, da su i redovničke habite krojili domaći »terzije«. Što su sve bosanske crkve u tursko doba morale proživjeti, vidi se iz one poslanice Pape Pavla II. g. 1469. gdje nalaže okolnim biskupijama i crkvama, da se fratrima bosanskim povrate: knjige, kaleži i drugi nakiti, koje su sklonili za vrijeme pada Bosne. (Fra Frano Nedić: Monumenta, str. 113). Isti pisac navodi na nekoliko mjesta isposlovane duhovne milosti za bosanske crkve i to ne samo za samostanske, nego i za neke župske. Augastin Kristić NAPOMENA: Tekst sa fusnotama dostupan u PDF formatu.