Kad se čovječje srce zasiti sive pustoši kraških planina i divlje romantike njihovih dolomitnih vrhova, kada se oko zamori gledajući gromade slojevito građenih kukova, ukratko, kad romantika prirode dosegne vrhunac, onda zaželimo ljepotu zaobljenih oblika, svježe zelenilo visinskih pašnjaka nad gustim pojasom šuma s mnogo života i staloženosti. Čovjeku je bliži osjećaj mira, nego li osjećaj veličanstvenosti. Zato sam uvijek nalazio više smisla za ljepotu blage, nego li za ljepotu divlje prirode kod ljudi, koji nijesu, da tako reknem, pasionirani planinari. Njima se više sviđaju srednjobosanske škriljevačke planine, nego li vapnenačke, kraške. Među prvo spomenute spada prostrana Vranica planina kao dio bosanskog škriljevačkog gorja, koje se prostire poput otoka u moru vapnenačkih planina i to u velikom četverokutu između Bradine—Kreševa, Gornjeg Vakufa i Busovače. U davna geološka vremena bile su planine ovog četverokuta kud i kamo više, a njihovi današnji vrhovi bijahu smionije građeni. Danas su zapravo te planine sjena svoje nekadanje veličine. Preko njih su prešli dugi vjekovi i vrijeme je izbrusilo na njima sve, što je moglo. Povezane jedna s drugom čine ove planine također i prostorno jednu cjelinu. Počevši s Ivan planinom na jugoistoku,. povrh koje strši odasvud vidljiv čunj Lisinja (1774 m), pa preko otegnutog hrpta Bitovnje (1700 m), veže se taj planinski lanac na Pogorelicu (1432 m) i Zec planinu (1766 m), da se na sjeverozapadu završi najljepšom i najprostranijom skupinom. Vranice planine (2117 m). Kad bismo trebali neukome kratko ocrtati odlike ove planine, rekli bismo: u predgorju duboko usječene doline rijeka i potoka, obrasle bjelogoričnim, kasnije crnogoričnim šumama, s mnoštvo vrela; divni sjenokosi koso nagetih strana protežu. se raznoliko položenim plohama tog zelenog predgorja; iznad šumskog pojasa steru se planinski pašnjaci s divnom travom u jednoj cjelini, poput najljepšeg ćilima, sve do najviših planinskih vrhova, dajući tako tim oblim vrhovima i koso položenim stranama njihovih padina rijetko blagu crtu. Svuda obilje vode, koja daje život bilju, obilje bilja život stoci, a stoka obilje čovjeku, koji o zemlji radi i o zemlji živi. Tako je bilo od uvijek i bit će do vijeka. Vranica je na daleko poznata sa svojih ljetnih ispaša, kojima se od davnina služe težaci prave srednje Bosne, kako iz fojničkog, busovačkog i visočkog kraja s ovu stranu planine, 'tako i skopaljskog s onu stranu. To su krajevi, gdje žive isključivo Hrvati katolici i muslimani. Kako god je ova planina bogata ispašama, tako je osebujna i neposredna blizina njezinog predgorja. Na lomnom pravcu zemljine kore nalaze se ljekovita vrela (Kiseljak, Klokoti i Fojnica). Da je bogata, poznato je bilo i Rimljanima, a mnogi majdani i gromile oko rijeka govore nam, da se i u srednjem vijeku ovdje vadila i prerađivala ruda, osobito drage kovine. Od današnjih nalazišta rude treba spomenuti Bakoviće, Dusinu i Duboki Potok. Sa sjeveroistočne strane glavnog sklopa leži lijepa varošica Fojnica, poznata radi ljekovite banje i radi franjevačkog samostana. Dio povjesti bosanskohercegovačkih Hrvata vezan je s ovim starim i slikovitim mjestom. Na jugozapadnom kvadrantu obzorja strši iz šumnog zelenila sijedi vrh Matorca (1939), a lijevo od njeg na samoj ivici kose nalazi se Kozograd. U njem su boravili bosanski kraljevi, pa ga spominju neke poVelje. Po Lukareviću je tu boravila i to neposredno pred bijeg u Rim udovica pretposljednjeg bosanskog kralja Tome Ostojića, Katarina, »najnesretnija od svih kraljica«, bježeći od Turaka. Dolinom potoka Dragače prilazimo neprimjetno središnjem dijelu Vranice, sve dok se ne popnemo na Prokose u Staro Selo, tiho i nijemo seoce na prisojnoj strani Velakovca (1544 m). Niže sela nalazi se šumom obraslo staro grobište, grob do groba, ničim neoznačeni, do li ovalno poredanim kamenjem. To je tužan spomenik pošasti, koja je harala pred dva stoljeća. Iznad sela leže Paljike, čajri, koji se pružaju sve do šumovite Runjevice (1728), od koje se put oštro penje pod Trebević (1865 m) na otegnutom hrptu Smiljevačke Kose (1924 m). Na njoj raste alpinska ruža (rhododendron hirsutum), a čiji je život ovdje kratak, jer ga tamani čovječja ruka. Pod spomenutim Trebevićem završava visoka šuma, a nastaju planinski pašnjaci, koji obuhvataju prostrano područje sve do najviših vrhova. Potonji su zaobljeni, tek gdjegdje proviruje stari vapnenac i ruši blagu harmoniju ovih vrhova. Pod dojmom blagog čuvstva ulazimo tako u kotlinu Prokoškog Jezera (1640 m), čija površina iznosi oko 60 ara. Leži u kotlini, što je zatvara spomenuta Smiljevačka Kosa (1924 m), stjenaste padine Krstaca (2070 m) i Nadkrstaca (2122 m), tog najvišeg vrha na planini, zatim obronci Treskavice (2024 m) i konačno jednim dijelom greben hrpta Stražice (1808 m). Urešeno tolikim i tako visokim vrhovima glavnog planinskog grebena, a uz to opkoljeno svijetlo zelenim travnatim bočinama tog majstorski izdubenog kotla, naliči Prokoško Jezero u odsjevu svoje srebrnaste površine začaranom jezeru iz dječjih priča. Nije ni čudo, da je narod popratio postanak ovog jezera mitskom pričom. To vjerovanje živi još i danas, pa stoga ne ćete nikad vidjeti, da bi čobani u njemu išta prali. Nema vidika bez visine i nema oka, čija se zjenica ne će; širiti na dohvatu slike, što nam je pružaju vrhunci, položeni na južnoj strani jezerske kotline. To je skupina vrhova središnjeg dijela planine, čiji greben počinje na sjeverozapadu s Gradskim Kamenom (1850 m), nastavlja Bijelom Gromilom (2071 m), pa se preko Nadkrstaca i Krstaca veže sa vrhom Locike (2107 m). Odatle se prema jugoistoku nižu u jednom lancu, jedan za drugim, zeleni i čunjasti vrhovi Treskavice, Tikve (1979 m), onda Štita (1861 m), Sikire (1690 m), da završe na istoku Vranim Kamenom (1904 m) i sijedim Matorcem iznad Fojnice. Ovaj središnji i najviši lanac planine dug je oko 17 km, a spušta se i prema sjeveru i prema jugu u duboko usječene doline tvoreći svojim postranim rebrima isto tako duboke dolinice pritočica rijeke Vrbasa i Dragače. Pa kad se popnemo iz jezerske kotline na Ločike, tu kamenu zaobljenu piramidu, koja je u pravom smislu riječi cvijetni alpinski vrt, onda zaprepašćeni stojimo, bez daha i bez riječi pred rijetko velebnom panoramom. Na južnom, hercegovačkom obzorju odrazuju se dolomitni vrhunci Prenja, oštri poput izlomljenog češlja. Prema zapadu iznad Dobruške planine (1965 m) koči se Makljen i Raduša planina, a iza njih strši u poprečnom prerezu kusasti čunj Vran planine. Prema sjeveru prostro se divno zaobljeni lanac Devetaka (2008 m) i vrh Rosina (2060 m). Na istoku nižu se spomenuti vrhovi glavnog grebena sve tamo do Matorca, kome na desno leži Vitreuša (1911 m), Zec planina, pitoma Pogorelica i sasvim na jugu Bitovnja. Ti južni obronci, što padaju prema dolini rijeke Vrbasa neobično su pitomi, jer su prisojno položeni. Njihovu plastičnost uvećavaju dolinice Hrdjinovca, Deralskog i Sikirskog Potoka, pritoka rijeke Vrbasa. Strane su im vrlo koso položene a pokrivene su divnim planinskim čajrima, punim cvijeća. To su poznati sjenokosi. Visoka trava udara do u pola bedara, a zrak na tim sjenokosima opojno miriši. Dovoljno je samo jedanput vidjeti. Derala ili bočine Sikirskog Potoka u mjesecu lipnju, kad je ta blaga površina prekrivena maglicom narcisa, pa da nam ta slika ostane za cijelog života u sjećanju. Nikad ne ću zaboraviti prizora, kad sam jednog lijepog Ijetnog dana gledao, kako se uz zelene obronke Sikire polako penje čopor od kojih pet stotina volova. Tjerali su ih čobani iz visočkog kraja preko Usovišta na Mujakoviće. Skladno se odrazivala golema živa mrlja raznolikih boja na zelenom odsjevu Sikirske strane. Pod vrhom Lukom (1950 m) nastaju ponovno pitomi obrisi Kraljicina Guvna. Južno odatle leži Vitreuša (1911 m), a istočno Zec planina, zatvarajući tako poznati Kotlov D6, s vrelima rijeke Vrbasa, koji ne izvire pod Zec planinom, nego pod Vranicom. Pa kad stanemo kraj Dernečišta na ivicu strme doline Live Rike, onda nam pogled zapne najprije na kamenoj litici Vranog Kamena, pod čijim se vrhom svake godine o Ilijindanu služi misa, a zatim na sijedom vrhu Matorca, čija se sjeverna strana stjenasto spušta prema Fojnici. Južni obronci Matorca prelaze blažim nagibom i prema visoravni Radovana, kao i prema Zečevoj Glavi. Na tom području nižu se brojni stanovi (Fojnički, Fratarski i Gvoždjanski) s mnogo sitne i krupne stoke. Doskora počinje pojas šuma i tu nailazimo na ostatke sredovječnog druma, koji je iz Fojnice vodio preko Pogorelice u dolinu Neretvice. Većina tih drumova vodila je visoko iznad dolina, pa je takav slučaj i s ovim. Niže Grude (1645 m) ostavljamo planinske ispaše, da se onda spustimo u gustu šumu Runjavice, koja šuma seže sve do pred Fojnicu. Prije nego zađemo u ugodnu hladovinu, opraštamo se s ruševinama Kozo-grada (1431 m), položenog na izbočenom obronku, odakle se vidi, kao iz ptičje perspektive gledan, sav fojnički kraj i daleko preko njeg, kako titra u bogatstvu raznoliko komponiranih boja, tamno zelene boje šuma i svijetlo žutih pačetvorina obrađenih polja. Danas su ruševine grada obrasle drvećem, kao da je usud htio, da nitko ne dira mir ovog kraljevskog grada, čija gospodarica nesretna kraljica Katarina, počiva pod bas-relijefom Aracoeli u Rimu. I tako pod dojmom relativnosti života i svega, što je s njim vezano, ostavljamo planinski sklop Vranice, jer je priroda jača od svih naših želja i osjećaja, jača i od prošlosti i od sadašnjosti, koju gledamo kroz koprenu svog ličnog raspoloženja.