Žepče je najmanje kotarsko mjesto na pruzi Sarajevo— Brod. Od Sarajeva je udaljeno 123 km., nadmorska mu je visina 218 m, a srednja godišnja temperatura + 9.9° C. Žepče leži na malom, duguljastom i plodnom polju koje, kao i mnoga druga polja, nosi ime mjesta. Žepačko polje okruženo je brdima, od kojih je najviši Orlovik (597 m), s koga je divan vidik na varošicu i okolinu, a naročito u onim mjesecima kad je sve u zelenilu. Ovim poljem protječu dvije rijeke: Bosna i njena lijeva pritoka Krajnjača. Ova rječica izvire ispod Matijina Visa, udaljenog tri sata hoda na sjevero-zapad, a u samom mjestu salijeva se u Bosnu. Brda oko Žepča obrasla su šumom. Veći dio Žepča leži na lijevoj obali Bosne, a također i na lijevoj obali Krajnjače. Žepče se sastoji od pet mahala i to: Varoš, Gornja i Donja mahala, Alibegova mahala i Upriko; prve su četiri mahale na lijevoj, a zadnja na desnoj obali Bosne u podnožju Orlovika. Oba dijela spaja drveni most iz novijeg vremena. Na lijevoj obali je mala čaršija. Osim Varoši svaka mahala ima svoju džamiju. U Varoši je rimokatolička crkva. Žepče leži na cesti Sarajevo—Brod, a odavle se odvaja cesta u Zavidoviće. Osim toga, kako je već rečeno, tuda prolazi i željeznica Sarajevo—Brod. U ovom gradiću vrlo su rijetke moderne zgrade. Kuće su građene kao i drugdje po Bosni. Oko njih su bašče i vrtovi ili bostanluci. U mjestu i okolici uspjeva osobito šljiva, jabuka i orah. Od povrća mnogo se gaji dinja, karpuza, paprika, patlidžan i osobito dobra vrsta bamje. Žepče je najjužnije mjesto Bosne gdje se u većem broju drže bike (bivolice). Kako ovaj kraj leži na serpentinskom tlu, to u okolici Žepča ima više dobrih mineralnih vrela, kao što su Kiseljak kod Žepča (3 km), onda kiseljaci u Orahovici i Ljeskovici. Ljekovitost ovih vrela poznaju okolni stanovnici od davnine pa ih zato i posjećuju. Iz blizine Žepča donosi se i zemlja, potrebna za blatne banje na Ilidži. U Žepču su nađene naslage magnezita Žepče broji oko 2000 stanovnika, većinom muslimana. God. 1879. bio je i ovdje 1591 stanovnik (1395 muslimana, 166 katolika, 16 jevreja i 14 pravoslavnih), 1910. brojilo je 2053 stanovnika (1442 muslimana, 451 katolik, 105 jevreja, 52 pravoslavna. . i 3 druge vjere), a 1921. pao je broj stanovnika na 1878, dakle za 8.83%. Glavni je razlog ovom padu što je dosta svijeta pošlo za zaradom u druga mjesta. Prema 1910. godim muškaraca je za 146 manje, a ženskih samo za 29. Stanovnici se bave ratarstvom i ponešto trgovinom. Prije riješenja agrarnog pitanja bio je ovdje lijep broj posjednika zemlje. Sada u Žepču ne cvate niti jedan obrt koji bi zaslužio da se spomene. Danas u Žepču nema ama baš ništa čime bi se ono razlikovalo od ostalih najobičnijih kotarskih mjesta. Život je u njemu tih i miran. Ovu tišinu ponešto poremete sedmični, a još više godišnji sajmovi, koji se tu održavaju sredinom kolovoza i početkom listopada. Prošlost Žepča nije nikako ispitana kao ni najvećeg broja ovakovih pa i većih i znamenitijih gradova Bosne i Hercegovine. Dosta su oskudni podaci, koji bi nam mogli osvijetliti njegov postanak i razvitak. U Žepču i najbližoj okolici nisu nađeni tragovi ljudskim naseljima iz davnih vremena, ali se zna, da je kraj oko Novog Šehera, 13 km sjeverozapadno od Žepča, bio nastanjen još u davnoj prošlosti. Tu je nađeno predmeta iz neolitskog i brončanog doba, a nađeni su i temelji dviju zgrada iz vremena kada su u ovim krajevima vladali Rimljani.1) Žepče se po prvi put spominje 1458., dakle tek pri kraju srednjega vijeka i uoči propasti bosanske samostalnosti. Tada je ovdje bio jedan grad (utvrda), o čijem postanku ne znamo ništa, a sitajao je ondje, gdje je danas zgrada kotarskog suda i ureda. Godine 1458. boravio je tamo predzadnji bosanski kralj Stjepan Tomaš sa sinom knezom Stjepanom i na Žepču 14. listopada izdao jednu povelju logotetu Stjepanu Ratkoviću.2) To je jedini spomen Žepču prije turske okupacije Bosne. Ovaj je grad bio u nizu utvrda u dolini rijeke Bosne, kuda je udarao glavni drum što je spajao Slavoniju i Madžarsku s Podvisokim, glavnim centrom trgovine Bosne 14. i 15. stoljeća i »pristolnim mistom Sutiskom«. Do ove utvrde stajalo je kakvo takvo naselje. Nakon pada slavnog bosanskog kraljevstva smjestili su Turci u onaj grad svoju posadu s dizdarem na čelu. Pod turskom upravom lijepo se razvilo naselje do ove utvrde. Godine 1655. brojilo je 180 kuća i tri džamije. U drugoj poli 18. stoljeća broj se kuća skoro podvostručio (350), a do 1879. nešto je opao, jer ih je pri popisu pučanstva od 16. lipnja iste godine bilo 334. Između 1655. i 1790. sagrađena je i četvrta džamija. Po poznatom popisu biskupa Miletića bilo je 1812. god. 29 katoličkih kuća sa 123 duše, a kako Jukić piše bilo je tu oko 1850. g. 80 katoličkih i pravoslavnih domova. Žepče je prema tome bilo do kraja 18. stoljeća u opadanju. Nije se osobito podiglo ni iza okupacije 1878. ma da je već slijedeće godine onuda pošla željeznica. Tome je razlog, što ne leži na raskršću glavnijih puteva, kao na pr. Doboj i što se ondje nije udomila ni jedna grana industrije kao primjerice u Zenici i Zavidovićima. Zametak je u Žepču oko bivše utvrde i Gazi Ferhadbegove džamije, ali se ni po čemu ne da sigurno utvrditi dalnji teritorijalni razvoj. Ondje je negdje bila i skela preko Bosne, a najvjerovatnije na mjestu današnjeg mosta. Bez sumnje bila je koja kuća i Upriku. U Žepču ima jedna ulica koja se zove Trzna. S obzirom na značenje ove riječi držim da su posljednje kuće starijeg Žepča ovdje izgrađene. Ovom rijeei naziva se po mnogim selima srednje (prave) Bosne oveći prostor među seoskim kućama, gdje se sastaje po više ulica jednog sela. Na tom se prostoru nalazi i voda, bunar, izvor ili česma sa dovedenom vodom. Tu je ponegdje i džamija. Na trzni su se sastajali domaćini na razgovore i dogovore, a mlađarija se bacala kamena s ramena i igralo se kolo.3) Skoro sva ova obilježja ima i žepačka Trzna. Prostori s ovim imenom su po selima, a Žepče je, koliko je meni poznato, jedini grad, koji ima ulicu ovakvog imena. Od znamenitih građevina Žepča prije 1878. valja se osvrnuti na tvrđavu i 4 džamije. Kako je već spomenuto, tvrđava je sazidana prije 1458. uz rijeku Bosnu. Bila je vrlo jednostavna. Osnovica joj bijaše pačetvorina. Ulaz joj je bio u suprotnom zidu, od onog što je udarao paralelno uz obalu Bosne. Porušena je 1891. Danas se vidi samo nešto zida kraj obale Bosne. Oko god. 1750. sastojala se posada od 107 plaćenika, koji su se dijelili u 4 odjela (džemata) i to mustahfize (čuvare grada), topčije, azbane (slično današnjim polieajcima) i farisane (konjanike). Svaki je odjel imao svoga zapovjednika (agu). U ovom je vremenu bio aga mustahfiza Bekiraga, topčija Hasanaga, azbana Mehmedaga i farisana drugi Hasanaga. Cijela posada dobivala je godišnje 750 groša i 46 akči. Beriva su primali u to doba od zakupnika resmi filurije, avariza i resmi tapije4), što ih držahu u zakup tešanjski kapetan Aliaga5) i drug mu Mehmedbeg6). Uzgred budi spomenuto, da se zapovjednik topčija zvao topčaga, a od toga je izvedeno prezime Topeagić7). Nakon ukinuća kapetanija 1836. pregledani su svi gradovi po Bosni i pri tom je ustanovljeno da su u žepačkom gradu dva šahi topa, 24 džunleta, 1000 ručnih granata, 1514 oka kuršuma (olovnih zrna), 30 sabalja, 14 starih sabalja, 30 dugih pušaka (lumbardi), 14 starih pušaka i 15 željeznih lopata8). Ovo je dovoljna ilustracija stanja ove tvrđave za koju Jukić piše petnaest godina kasnije, da je zapuštena i da su u njoj tri topa9). Turei su njoj držali nešto vojske sve do 1878. Kako se vidi, posada je u Žepču bila sastavljena po uzoru gradskih posada u kapetanijama, ali ne znam sigurno, kojoj je kapetaniji pripadalo Žepče. Po blizini trebalo bi pripadati vrandučkoj kapetaniji, ali to nije opće pravilo, jer su na pr. Brod i Derventa pripadali Vranduku, a između njih su bile kapetanije u Doboju, Tešnju i Maglaju. Koja je najstarija džamija u Žepču teško je utvrditi, jer ni na jednoj nema natpisa, a ni zakladnice se nisu sačuvale. Glavna je džamija Ferhadija, a sagradio ju je Ferhadbeg, koga Žepčani zovu Ferhad paša. Po Muvekitu bio bi ovaj dobrotvor onaj isti, koji je sagradio sarajevsku i tešanjsku Ferhadiju10), a umro je 975. (1567./8.) u Tešnju i pokopan pred svojom džamijom, gdje mu se i sad grob lijepo oeuvao. Ako je zbilja ovaj Ferhadbeg osnivač žepačke Ferhadije, onda je ona sagrađena nešto prije 1568. godine11). Do 24. ožujka 1760., ali ne znam da li i od osnutka ove džamije, dobivali su njeni službenici plaću od prihoda solana u Tuzli. Tog dana izdan je berat12), kojim se prenose beriva šestorice službenika Gazi Ferhadbegove džamije u Žepču na hercegovačku vojnugan mukatu, koju će im od tog dana isplaćivati sakupljači ovog državnog prihoda. Službenici su bili imam, hatib, mualim, dva muezina i muarifis). U ovom su beratu navedena imena onih službenika i njihova dnevna plaća14). Iz originalne namire od reb. II. 1204. (siječanj 1790.) vidi se, da su imam Omer i hatib Abudurahman primili beriva za se i za svoje drugove od sakupljača ove mukate Ahmedbega iz Foče15), te po tome znamo, da je spomenuti berat bio i tada na snazi. Uz ovu džamiju postoji jedan mekteb i medresa, koja je lokalnog značenja, a životari još i danas. Džamiju s drvenom munarom u Gornjoj mahali sagradio je neki Mehmed Buzadži. To saznajemo iz berata od 1232. (1816.), kojim se popunjuje upražnjeno mjesto imama.16) Neki Alibeg sagradio je onu džamiju na Trzni, prekrivenu kubetom, koja je najljepši gradevni spomenik turskog doba u ovom mjestu. U dvorištu je pokopan posljednji vrandučki (derventski) kapetan Mahmudbeg, drug i prijatelj Zmaja od Bosne (umro 1864.), koji je nadživio sve viđenije ljude Gradaščevićeva pokreta. Ne samo što se ne zna, kada je sagrađena džamija u mahali Upriko, no se ne zna ni ko ju je sagradio. Već je spomenuto, da u žepeu nema sada nijednog znamenitijeg obrta, ali tako nije bilo odvajkada. Neki austrijski uhoda proputovao je HercegBosnu po svoj prilici za vlade cara Josipa II. (1780.—1790.) i sastavio »Opis bosanske kraljevine«17) na njemačkom jeziku. Tu stoji, da je Žepče veliko trgovište sa 850 kuća, a u njemu se izrađuje razna željezna roba, naročito oruđe i da je tu sjedište vojnog suca (StabsAuditor), čija jurisdikcija seže do Zvornika i Spreče. Već odavna ovom obrtu nema ni spomena, ali da je tu nekad cvao vidi se i iz jedne pjesme u kojoj se spominju kovači, a autor joj je Žepčak, a živio je koncem 18. stoljeća. Preradu željeza u većoj mjeri spominje i jedan anonimni pisac i uz to navodi izgradnju lađa (Schiffbau). Bit će to izrada kerepa i prostih čamaca18). Izgleda da je ovih obrta nestalo prije 1850., jer ih Jukić ne spominje. Vojni se sudac ne spominje u drugim izvorima, a kadija u Žepču nije sjedio u ovo doba. Žepče je imalo svog ajana, zastupnika u vezirskom vijeću u Travniku. Od travnja 1851., dakle iz vremena Omer paše Latasa, nvedena je redovna sedmična pošta Sarajevo—Travnik—Žepče —Brod. Godine 1863./64. izgrađen je kolski put Sarajevo—Brod i udarao je kroz Žepče, a 1865. izgrađen je novi put Žepče— Tešanj. God. 1871. organiziran je u žepačkom kadiluku menafi sanduk (kotarska pripomoćna zaklada), namijenjen promicanju ratarstva. Službeni list »Bosna« donio je nekoliko bilježaka o Žepču iz kojih saznajemo da je ondje bio 20. VIII. 1869. tako jak vjetar, da je oborio 15 kuća i 20 pojata, da je čupao drveće iz žila i uništio usjeve, a uslijed pridošlih voda oboreno je 5—6 mostova. U prvoj poli prosinca iste gOdine porušila je Bosna .sve mostove između Zenice i Žepča. Prvih dana siječnja 1873. zapalio se dućan trgovca Smailage i tom je prilikom izgorilo 8 dućana i 4 sobe. U kasnu jesen 1876. pojavila se u Žepču i u cijelom kotaru neka zarazna bolest na marvi te je onamo poslan živinar iz Travnika. Zaraza je ubrzo prestala. Po zaključku pokrajinske skupštine i preporuci bosanske vlade izdan je krajem 1875. carski ferman, da se u Žepču održava svake godine vašar i to od 1.—3. kolovoza. Time je nešto učinjeno za napredak trgovine ovog mjesta i okoline. Tri puta su se bili bojevi oko Žepča. God. 1697. dočekali su Žepčaci vojsku princa Eugena Savojskog, koja je išla na Sarajevo i u okršaju 18. listopada pade pored ostalih Austrijanaca i nadporučnik barun von Delm iz regimente Salm.19) Pred Vrandukom potukao je 29. listopada 1850. Mustafa paša pred.stražu Posavljaka, a slijedeći dan razbio je njihovu glavnu vojsku Omer paša Latas 2 sata pred Žepčem. Boj je trajao puna 3 sata. Ustaša je palo oko 150, a ranjenih je bilo oko 200, dok je redovne vojske (nizam) poginulo samo 8 ljudi. Na 31. listopada ušao je Omer u Žepče i oplijenio ga, a onda produžio put preko Maglaja u Gradačac. Između Žepča i Novog šehera razbio je general Filipović vojsku bosanskih ustaša pod vodstvom Hadžijamakovića i pred večer 7. kolovoza 1878. zauzeto je i Žepče, a time je učinjen i kraj turskoj upravi. Na ovaj nas dan podsjećaju još grobovi palih austro-madžarskih vojnika i časnika iznad Žepča. Slijedećih je dana izgubilo život na stratištu nekoliko žepačkih muslimana, a grobove im još i danas posjećuju potomci s osobitim pijetetom. Iza okupacije promijenile su se prilike u ovom gradiću, ali se ipak nije pokazao osobit napredak, premda je već 8. lipnja 1879. predana prometu pruga Brod—Žepče (144.5 km) i Žepče—Zenica (45 km) 10. rujna iste godine, a sa Sarajevom je spojeno 5. X. 1882. Znamo, da je odavno postojao ovdje mekteb i medresa, a od 4. listopada 1880. postoji i narodna osnovna škola. Nešto kasnije otvorile su i sestre milosrdnice svoju školu. Na 1. X. 1880. osnovana je građanska čitaonica Tek od 1879. ovdje je sijelo katoličke župe, premda je katolički elemenat ovdje star kao što je staro i samo Žepče. Do kraja 17. stoljeća pripadao je cijeli ovaj kraj župi u Maglaju, koja je bila duga dva dana hoda. U prosincu 1673. zauzimaju se župljani maglajski za svog župnika fra Augustina Vojnića, koga su od biskupa Olovčića isprosili, a redodržavnik se digao protiv njega. Oni ističu Vojnićeve vrline i kažu da ne će drugoga primiti. Ovu je izjavu potpisao lijep broj župljana, a među njima su Beno i Brno iz Žepča. U lipnju 1673. bilo je u cijeloj župi 4.678 katolika.20) Za vrijeme rata, što se vodio od 1683. do 1699. iselili su se mnogi katolici iz Bosne u Slavoniju pa je tako pored mnogih župa ugasnula i župa Magiaj. Dr. Krunoslav Draganović zna, da je Žepče sa susjednim selima spadalo u prvoj poli 18. stoljeća župi u Komušini, a 1750. ustrojena je Žepačka župa sa sjedištem u Osovi i tako je ostalosve do 1879. Te je godine zapravo osovska župa postala samostalna, a Žepče je postalo sijelom žepačke župe. Prvi župnik u Žepču bio je fra Jakov Marić, dugogodišnji učitelj katoličke škole u Sarajevu. Marić je 1881. sagradio kapelu. Od važnijih zgrada što nastadoše u Žepču nakon 1878. valja spomenuti zgradu osnovne škole, kotarskog ureda i suda (1892.), jevrejsku sinagogu (1892.), katolieku crkvu (1894.) L pravoslavnu crkvu (.1897.). Ovih je godina temeljito renovirana Alibegova džamija. Krajem prošlog stoljeća bila se pružila prilika da se ovo mjesto lijepo razvije. Bilo je to onda kada su Eissler i Ortlieb htjeli ovdje osnovati veliku pilanu i da do tog nije došlo krivi su žepački posjednici, jer ne htjedoše prodati traženo zemljište. God. 1909. otvoren je ovdje rudnik magnezita kao vlasništvo »Bosanskog magnezitnog poduzeća d. d. Žepče« sa sjedištem u Budimpešti. Zbog nedovoljnog kapitala posao se nije mogao osobito razviti, a za vrijeme rata rad je potpuno obustavljen, a kasnije je došao pod sekvestar kao poduzeće stranog kapitala. Tek u ljetu 1936. počelo se ovdje nešto raditi. U administrativnom pogledu Žepče je od pada pod Turke bilo sastavni dio bosanskog sandžaka i u njegovim je granicama ostalo i nakon 1580., kad je Bosna postala pašaluk ilL beglerbegat, pa sve do nove administrativne podjele koju je proveo Omer paša Latas. Tada je pripadalo banjalučkom okružju (sandžaku) i postalo samostalni kadiluk (kotar). Sve do ovog vremena spadalo je u sudbenom pogledu tešanjskom kadiluku. U lipnju 1880. obavljene su neke izmjene u administrativnoj podjeli Bosne i Hercegovine te je tada i Žepče izdvojeno iz banjalučkog okružja i pripojeno Travniku. Kao kotar travničkog okružja i kasnije oblasti ostalo je Žepče sve do podjele na banovine. Pri toj podjeli pripalo je Drinskoj banovini. Žepče je dalo i nekoliko znamenitih ljudi, od kojih ćemo ovdje spomenuti Ahmed pašu Dizdarevića, Karahodžu, Ilhamiju i Krešića. Ahmed pašu Dizdarevića susrećemo prvi put kao čehaju u sviti Gazi Mehmed paše Korče. Po smrti Korčinoj postavljen je na prijedlog prvaka za bosanskog namjesnika, a maio za tim premješten je na Hercegovinu. God. 1702. bio je namjesnik u Janovi, a dvije godine kasnije muhafiz u Epiru, gdje je promaknut u čast vezira. God. 1712. opet je valija na Bosni, a 1714. u Skadru. Naredne godine po treći je put namjesnik na Bosni, odakle je 1716. svrgnut i opremljen u Bihać, gdje je umro 1717.21) Ahmed ef. Karahodža živio je u 18. stoljeću. Bio je, kako kažu, imam u Ferhadpašinoj džamiji i muderiz u medresi. Pjevao je pjesme nabožnog sadržaja na hrvatskom jeziku u ikavskom narječju. Jednu njegovu pjesmu objelodanio je njegov sumješćanin Mehmed Hulusi Sejidović (»Nada« 1895., str. 311) koja je u Žepču poznata pod imenom »Bošnjakuša«. U njoj se Karanodža obara na one koji su nehajni obavljati svoje vjerske dužnosti, te ih spominje počam od starih kapetana do kovača. Njegovi sugrađani sjećaju ga se i danas s osobitim poštovanjem a »Bošnjakušu« mnogi znaju naizust i tako je prenose s koljena na koljeno. Sejid Vehab Ilhamija bio je derviš reda Nakšibendija. živio je krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Po nalogu Ali Dželaluddm paše zadavljen je u Travniku 1821. Kako je bio silno poštovan u narodu, odmah iza ovog događaja podignuto je turbe nad grobom ovog skromnog derviša. Ispjevao je preko 20 ilahija i kasida, a mnoge je po prvi put objelodanio Mehmedbeg Kapetanović u drugoj svesci »Istočnog blaga«, a zatim Kemura i Ćorović u djelu »Serbo-kroatische Dichtungen bosnischer Moslims«. Ilhamija se bio potpuno predao dervišluku i u njemu se sasvim utopio, kako se to vidi iz završetka jedne kaside: Ilhamiju ništa više ne smeta, Otkad nađe božijega rahmeta, On ne želi ni od koga himeta, Alah, Alah, srcem zbori, dervišu! Njegovoj tragičnoj smrti možda je uzrok jedna kasida u kojoj se oštrim riječima obara na društvene prilike onoga vremena. Kao i po drugim mjestima Bosne, naročito gdje je bilo medresa, prepisivale su se razne orijentalne knjige. Naš orijentalist Hadži Mehmed ef. Handžić, našao je tu skoro u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod brojem 2447 jedan prepis poznatog djelca »Džilaul kulub« (Osvijetljenje srdaca) prepisan u kasabi Žepče oko 1160. (1747.), a prepisivač od velike skromnosti nije stavio ni svoga imena, nego kaže da je on nitko i ništa. Fra Ivo Krešie živio je u prošlom stoljeću. (1811.—1865.). Nauke je učio u domovini i u Madžarskoj. Povrativši se s nauka obavljao je razne službe u redodržavi Bosni-Srebrenoj. Poput raje i mnogih redovnika i fra Ivo se veselio dolasku Omer pašinu i nadao se boljim vremenima. U kreševskom samostanu čuva se njegova bilježnica u kojoj pored mnogih interesantnih podataka iz vremena od 1836.—1860. ima i 10 pjevanja, u kojima fra Ivo slavi bojeve Omer paše s bosanskim feudalcima. Ova pjevanja posvetio ovaj Žepčak Omer paši riječima: »Priuzvišenomu i Prisvitlomu gospodinu, gospodinu — Omer paši, načelniku svrhu sve vojske (Cara Medžida sretno vladajućeg sada) na Bosni Glasovitom i Nepridobivenom Vitezu i Upravitelju vridnom učini na poštenje.«22) Vrijedno je još spomenuti da je Martić bio župnik u Ponijevu kraj Žepča 1864. i ondje ispjevao Luku Vukalovića, najljepši dio svojih »Osvetnika«. Evo što sam o tom priča: »S humka vinorodnog brdeljka kao s mogile, iz tog čardačića, a uz dogled Crnog Vrha i Matijinskog visa ugledao sam Luku u klancim jadikovcim (u duhu dakako, jer on ga nikad vidio nije), gdje se po njima šeće i sjetne zadužbine premeće, te kako je osvetnica vila na žice savila, sperih u pjesmu Luku i hajdukovanje«. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.