Iako sam rođen u Zagrebu, u Zagrebu sam išao u osnovnu školu, a bio sam u Zagrebu profesorom čitavoga svoga vijeka, ipak su prve uspomene mojih mladih dana usko vezane uz »Comitatus nobilium in campo Zagrabiensi « za ravno Turopolje. Moja je mati doduše rođena u Zagrebu, ali podrijetlom Turopoljka, iz stare plemieke obitelji IštvanićaPuničiea, koja vuče svoje prve tragove iz vremena tatarske provale. Bilo je to u Velikoj Gorici, za koju se vežu moje prve uspomene; domaći ljudi vele na Gorici. što je čudnovato, da od te moje Gorice nema na daleko ama baš nikake gorice, niti najmanjega ispona. Valja ipak spomenuti istini za volju, da je u Turovom polju «Visoki breg« jedno dva metra viši od beskrajnoga žitnoga polja i beskrajne ceste zagrebačke, a kad kukuruz naraste onda se i »Visoki breg snizi«. Drugo je mjesto nešto zanimljivije. To je »Turski šanac«, neka uzvisina, koja teče okomito na spomenutu cestu, a to je sjeverna granica turopoljska. »Turski šanac« je granica intenzivne kulture luka, koji zapravo i nije turopoljska bilina, jer se najviše sadi u Buzinu i Maloj Mlaki, a to je već izvan plemenitoga tla. Za navale Turaka, pripovijeda narodna predaja, sjedio je neki moćni paša na tome »šancu« pred svojim čadorom, pa je držao u ruci pečena kopuna. Kad to vidje kraljica, koja je stanovala na Medvedgradu, ispali top i rastepe kopuna. Poplaši se paša, skupi skute, pa bjež. Ali je znamenit »Turski šanac« i s arheologijskoga pogleda, jer su u njem iskopali prehistorijske i rimske ostatke. Ja sam proživio bezbrižnu mladost u starinskoj kući moga kršnoga djeda. Kako je to bio silan čovjek, a kako malena njegova kućica! Dva jablana stajala tuj, Dva vjerna kući stražara. Za ogradom lavež kudronje čuj, A crkvica kraj kuće stara . .. Kuća od jakih hrastovih piljenica, niska ali silnoga za bata, a mali prozorčići izvirivali između starinskih kajsija; uz kuću podigla se brajda sa množinom nekoga kiseloga grožđa, po vrtieu pred kućom uzrasle debele georgine, a oko kuće verao se crveni i žuti portulak. U prostranom dvorištu stajala je granata jabuka, pod kojom smo mi u rano ljeto običavali objedovati za drvenim stolom, kome su noge zabili u majčicu zemlju. U večeri znali su naši starci sa zadovoljstvom gledati, kako se vraća »blago« sa paše, pred kućom smo igrali neke igre kao »lovice« ili »špajskoga »stoleka«. Veliki voćnjak, pa vrt, onda polja »vu doli, šumica »ograja« to je bilo moje carstvo. Tu su mi prolazili dani bez raeuna, jučer je danas bilo zaboravljeno, a na sutra danas nismo ni mislili. Džepovi su naši bili puni šarenih stakalaca, rđavih čavala, kugljica od smole, starih noževa bez korica, srca su naša bila nebrigeša, nisnm imali ni novčarke u džepu, ni brige u duši. Blažena vremena! Jednom, a to je bilo u kolovozu ili rujnu godine 1878. uresi se moj djed »ordenom«, obuče »salon« pozove me k sebi, pa mi pokaže rukom na kola, pod koja je starina Blaž bio zapregnuo dva posavca; ta su kola radi sjajnoga žutila zvali »kanarinac«. — Hajdmo, reče djed, pa se prvi popne. Vozili smo se dugom cestom gotovo pola sata do stanice. Ta je cesta redovno prazna, ali danas redala se tu čitava procesija ljudi, žena, djece, starica i staraca. Svi su izgledali sretni, smijali se. Vesela lica su pozdravljali moga djeda. — Hvaljen Bog, gospodin načelnik! A moj je djed domahivao rukama, skidao šešir, i on se je smješkao. Ljudi rezervisti vraćali se iz Bosne iza pada Sarajeva. A eto sada ih dovodi željeznica iz Siska. Dođosmo do stanice. Pred vanjskim vratima stajahu dva općinska stražara i dva oružnika sa velikim pijevčevim perima iza lijevoga uha. Odosmo kroz čekaonicu na peron. Ondje je bilo nekoliko službenih ljudi: kotarski predstojnik, veliki sudac, jurasor, a sjećam se da je ondje bio i pokojni Nikola Czernkovich, kasnije desna ruka bana Khuena, a u ono vrijeme odvjetnik u Velikoj Gorici; onda liječnik, ljekarnik, župnik i čitava četa oružnika. Svi su nešto čekali. Napokon jedan željeznički službenik spusti branilicu na cestu, a izdaleka opazismo dim i lokomotivu, kako se žuri od mjesta Kurilovca. U čudu pogledam taj vlak kad je stao u stanici. Dva vagona, jedan službeni, a jedan pun nekih oficira. Moj se djed uputi k njima, pa ih upita, trebaju li što. Oni se zahvališe. Onda se otvori drugi odio, četiri momka sa bajonetima na puškama sjedila su u tom odjelu, a među njima čudna spodoba. Bio to neki Turčin, tako smo mi zvali svakoga čovjeka koji je nosio čalmu ili fes, a čalma u toga Turčina je bila od nešto zaprljanog zelenog platna. Jednu su mu nogu odrezali u korjenu, pa je kraj njega bila drvena štaka. Lice mu je odugačko, suho, žuto, po kom mu se prostrla prosijeda rijetka brada. Jedno je oko zastro bijelom krpom, drugim je zurio nepomično na tle. Sjedio je tu ne govoreći ništa, ne gledajući nikoga. Kad ga zapitaše, treba li što, odvrati: — C', ne pomaknuvši ni žilice na licu. Moj se djed sagne do mene, pa mi reče u po glasa: — Gle, to ti je Hadži Lojo. Hadži Lojo je bio strah i trepet nas, malih ljudi, koji smo se zajedno igrali. U tim je zabavama uvijek netko bio Hadži Lojo. I sad ja vidim toga strašnoga čovjeka preda mnom bez noge i bez oka. Niko ne može zamisliti moj ponos, moje veselje, kad sam stao to pripovijedati mojim seljačkim drugovima: — Vidio sam pravoga i živoga Hadži Loju. Zatvoriše vagonska vrata, zazvoniše veiikim zvonom, za trubiše i zafićukaše, onda se stavi vlak u gibanje, pa odvede strašnoga vođu bosanskih ustaša u česku tvrđu Terezin. Ondje je odsjedio nekoliko godina. Pošto su ga pustili otišao je nekuda u Malu Aziju, gdje je umro početkom devedesetih godina. II. Pošten tat Bilo je to koncem devedesetih godina. Na zagrebačkoj operi davala se prvi put Massenetova opera »Manon«. Ja sam bio kazališni referent »Vijenčev«, pa sam prije nego se rodila premijera zamolio vrijednoga direktora Fallera, da mi napiše tematski pregled »Manona«, što je on i učinio. Faller je bio prvi, koji je još prije premijere na pariškoj operi, svirao na klaviru iz Massenetove partiture to djelo, koje je prošlo čitavi inteligentni svijet. Dade mi manuskript pred kazalištem, ja mu zahvalim i metnem »tematski pregled« u žep. U ono smo se vrijeme osobito rado bavili u klubu književnika i umjetnika. Tu se sastajahu najviđeniji književnici i umjetnici onoga doba: Domjanić, Vidrić, Nikolić, Tucić, kritičar Lunaček i Badalić sin, od starijih Budmani i Brusina bijahu svakidanji gosti, rjeđe je dolazio Smičiklas, pa Nodilo, koji je poslije bio izabran predsjednikom književničkoga društva, a to se razvilo baš iz toga kluba. Od umjetnika bili su zastupani gotovo svi: Nikola Mašić, Vlaho Bukovac, Bela Csikoš, pa Crnčić, Kovačević, Auer, Iveković, Frangeš, Valdec, Tišov i mnogi drugi. Lijep je sklad vladao među nama. Predsjednik Miletić gledao je svakome ugoditi. Tajnik Dr. Dežman stajao je na čelu borbe »mladih« sa starima. Dakako bez borbe ne ide. Mi smo imali klupske prostorije iznad Kazališne kafane na Sveučilišnom trgu, sada Trgu kralja Aleksandra. Bio hladan novembarski dan, oko četvrte poslije podne. Profesor Budmani sjedio za malim stolićem, pa igrao naizmjence sa Csikošem i Auerom neku vrlo tešku japansku igru, ne sjećam joj se imena. Iveković je s nekim igrao dame, druga dvojica zagledaše se u šah, Valdec, Vidrić i Lunaček sjedili u jednom kutu, razgovarali i smijali se. U drugoj je sobi profesor Brusina pripovijeđao slavodcbitno, kako mu je uspjelo dobiti jedan svezak Challengera, koji je bio propao s jednim parobrodom u Kanalu. Negdje na kraju sjedili su posve mladi, Ijutili se na F. ž. Kuhača, koji je bio napisao broširu protiv mladih. I tu se raspravljalo bez kraja i konca, čitali se napisani članci, koji će izaći u životu, glasilu mladih. U jednoj sobi sjedio Dr. Dežman, a u njoj je Srđan Tucić završavao jednu od svojih drama. Najednom skoči Dr. Dežman, prođe naglo kraj nas, pa reče: — Čovjek je pao sa drugoga sprata... Većina nas ustade, spusti se niza stepenice. Tu je ležao čovjek pristojno odjeven razmrskane glave. Jedan ga je iz kluba prepoznao: — Jadnik! Financijske neprilike. — Onda ću ja našem predsjedniku predložiti, da od sada drži samo razizemni stan za nas umjetnike, jer bi se svaki dan morao neko od nas baciti kroz prozor, nabaci Valdec s najozbiljnijim licem. Vratismo se natrag u prvi sprat. Brzo se umirismo. Poče iznova živo razgovaranje, mala pravda kartaša, smijeh. Napokon se diže oko šeste Budmani, a ja s njime. Izađosmo na hodnik. Profesor nađe svoj ogrtač, obuče ga, dade mi ruku: — Sluga vam se. Odzdravim mu i on ode. Ja tražim svoj ogrtač, ali ga ne nalazim. Pitam poslužitelja. On nema pojma. Dođoše ostali, zamotaše se pa: Zbogom! i odoše. — Jesu li vrata bila otvorena, dok smo mi dolje išli? — Ne znam gospodine, bio sam onaj čas u tiskari. Vani je bilo hladno, zamotam se, pa odem kući po drugi kaput. Putem turnem ruke u žepove. Za Boga dragoga, Fallerov »tematski pregled« je u ukradenom kaputu! Iste sam večeri prijavio krađu policajnom šefu senatoru Taborskomu, sva njegova nastojanja ostadoše jalova. Dva dana iza toga dobijem slijedeće pismo: Veleštovani gospodine profesore! Vi sami najbolje znate, kako je teško biti bez zimskoga kaputa u ovo hladno vrijeme. Oprostite, što sam si nepovlasno usvojio vaš kaput, ali »tematskoga pregleda« opere Manon meni ne treba, pa vam ga ovime vraćam.