Kroz stoljeća su se bosansko-hercegovački franjevci trudili, da prosvjetu zavode i šire među svojim pukom. U tu svrhu pisali su knjige i rasturivali ih među narodom. Knjige su morali tiskati u tuđini, najviše u talijanskim i madžarskim tiskarama. Kasnije su ih tiskali u Splitu, Dubrovniku, Zadru, Osijeku, Zagrebu, Karlovcu, u Beču i drugdje. Velika je nevolja bila radi neustaljene ortografije i posebnog alfabeta »bosančice« do pod konac 18. stoljeća. Sve su ove nezgode silile franjevce, da pomišljaju na svoju tiskaru. Dobra volja ne bijaše dosta, jer je manjkalo sredstava i za sam goli život. Polovicom prošloga stoljeća, svakako pod utjecajem ondašnjih općih prilika u svijetu, posebno »Hrvatskog pokreta«, razmahala se u Bosni jaka volja za osnivanjem domaće tiskare. Agilni pregalac, fra Ivan Frano Jukić, potpomognut jakim ljudima bos. provincije, kao fra Marijanom šunjićem, fra Bonom Perišićem i dr., te posebno zauzetnim provincijalom fra Andrijom Kujundžićem upregnu sve sile da do cilja dođe. Sva nastojanja i molbe provincijala Kujundžića, teškim sticajem onodobnih političkih prilika, ne urodiše željenim plodom. Bosanski oci ništa ne propustiše da bi došli do svoje tiskare.1) Drmalo se je tursko carstvo, pa se je sve nepouzdanim smatralo. Turske upravne vlasti držale su svaku novotariju pogibeljnom i da potpiruje nezadovolj stvo i vodi rasulu. Radi toga su budno pazile na svako gibanje, jer im je sve izgledalo sumnjivim. Turske su vlasti svjesno osujetile pothvat bos. franjevaca. Tu je uzrok neuspjehu njihovog poduzeća. Oni su bili u stanju sve druge poteškoće svladati. Volje je bilo ne samo kod vodećih ličnosti, nego i kod članova reda. Tako je i Martićev pothvat (potaknut biskupom Vujičićem) doživio neuspjeh. Vanjski su razlozi malo utjecali. Zagrebačka hrvatska književna poduzeća »Matica Hrvatska« i »Društvo sv. Jeronima«, više su bili poticala na rad nego zaprijeka.l) Kada nije uspjelo u Bosni osnovati tiskarsko poduzeće, kako je to u Hereegovini pošlo za rukom? U Mostaru je osnovana tiskara punih 20 godina paslije nego su bos. franjevci o tome radili. Kroz to razdoblje prilike su se u mnogo čemu na bolje izmijenile, iako su još bile teške. Da nije u Mostaru bilo biskupa Kraljevića i njegovih svestranih moćnih veza, jednakim bi neuspjehom i pothvat Hercegovaca svršio. Kakcgod bilo, u Mostaru je tiskara osnovana i radiia je pod turskom upravom punih 5 godina.2) O ovoj tiskari pisalo se je i do sada. Prelistavajući onodobne arhive u Mostaru, biskupske i franjevačke provincije, ustanovio sam, da se je o ovom predmetu pisalo uglavnom po sjećanju, napamet i po pripovijedanju u stvar dosta slabo upućenih lica. Rezultati moga istraživanja razilaze se od pisanja drugih. Priznajem, malo je smjelo i s pomoću dobrih podataka suprotstaviti se mišljenju uvaženih pisaca i ustaljenoj tradiciji. Ja sam se držao one: Amicus Plato, sed magis amica veritas. Na drugima je da ocijene valjanost mojih razloga i zaključaka. Najbolja meni poznata radnja o tiskarama u BiH. jest vrijednoga i marnoga našega povjesničara, Hamdije Kreševljakovića: »štamparije u Bosni za turskog vremena« — 1529.-1878.3) Kreševljaković navodi, da se je i biskup Barišić bavio mišlju da zavede tiskaru u Mostaru. Kategorički tvrdi, da je »štamparija Milićevićevo djelo (Don Franino), oni, koji kažu da je to djelo biskupa Kraljevića, nemaju pravo«.4) Ovo svoje mišljenje temelji na pripovijedanju fra Nikole šimovića i Marka šešelja,5) na pisanju franjevačkoga šematizma iz god. 1873.6) i računima prihoda i rashoda tiskare od 22. travnja 1876.7) Na koncu izvodi zaključak: štamparija bila bi se odmah na početku zvala njegovim (Don Franinim) imenom, da nijesu bile po srijedi regule franjevačkoga reda, a ovako je Milićević bio direktor štamparije i kao takav član biskupske residencije, a biskup je do 1876. vršio nadzor nad štamparijom«.8) Dosljedno postavljenim tvrdnjama kaže za M. Đurđevića,9) da je »sasvim netočno ono, što piše o vlasniku štamparije.«10) Prema Kreševljakoviću tiskara je otpočela rad mjeseca rujna 1872 Sličnoga je mišijenja i naš uvaženi književnik i neumorni kulturni radnik, Ivan A. Milićević.12) I on tvrdi, da je Don Frano »cduševio« biskupa Barišića (t 14. kolovoza 1863.) za osnivanje tiskare te da je za svoju osnovu »predobio« biskupa Kraljevića, napokon, da je nakon mnogih poteškoća dobio ferman iz Carigrada, do se može otvoriti tiskara.x3) Za nabavu tiskare »i sam od svojih ličnih ušteda doprinosi dobar po ondašnjem shvaćanju dio, a i biskup fra Anđeo Kraljević dometnu od svoga isto toliko. Tako i drugi znanci i prijatelji, tko više, tko manje«M) I Ivan Milićević je mišljenja, da je tiskara proradila u god. 1872., jer da je te godine tiskan kalendar »Mladi Hercegovac«.15) Tragajući za prvim početcima ove tiskare uvidio sam, da treba dosta truda uložiti da se ovo pitanje na čistac izvede. Ono, što je napisano naknadno i ono, što je preko usmene predaje poznato, u diametralnoj je suprotnosti sa pisanim izvorima i službenim spisima. Dapače ni ono, što su suvremenici zabilježili, ne da se međusobno uskladiti. Priznajem, da, uza sav trud i dobru volju, nijesam uspio neke pojedinosti rasvijetliti. Radio sam isključivo sa pisanim izvorima. Predajom sam se poslužio, da ispunim praznine u izvorima. To je bilo vrlo rijetko. Na predaju, koja nema veze s izvorima, nijesam se ni obazirao. Stvar se razvila ovako: Ponukavanjem biskupa Vujičića bosanski franjevci odlučiše zasnovati »Književno družtvo redovnikah sv. Frane u državi bosanskoj«. Istodobno su odlučili izdavati almanah pod imenom »Bosanska Književnost«. U kolo su pozvali osim bosanskih još i neke hercegovačke franjevce, koji se rado bave knjigom. Pozive je slao fra Grgo Martić, jer je bio odabran za »poslenika«, da »sabire članove, vrijedne radiše određenog družtva«. Među drugima pozvao je i biskupa Kraljevića na suradnju.16) Kraljević se je Martiću odazvao 16. studenoga 1868.17). Ovaj nas Kraljevićev odgovor zanima stoga, što se u njemu prvi put18) spominje namisao, da on ima volju i želju ustanoviti tiskaru u Mostaru. »Ja bih htio«, piše Kraljević Martiću, »uvest ovde Tipografiju. Ovde bi bilo Misto bivši ova Residenzia dosta prostrana. Ima ovde jedan fratar koi bi mogao bit director iste i kalendarista«. Iz nastavka u pismu razabire se polet i oduševljenje Kral j evićevo. On predlaže, da se u društvo pozove i dalmatinska provincija presv. Otkupitelja, da se osnuje »Matica« i da se pozovu na suradnju dalmatinski biskupi i svećenstvo, »ter da nešto bude divno i stalno«. Jasno se razabire nakana Kraljevićeva, da on ima volju zasnovati jednu nakladnu tiskaru većega opsega; da se oko nje okupi sve, ne samo hercegovačko i bosansko, nego i dalmatinsko sveeenstvo. S druge strane znamo, da je njegov poduzetni duh sve izveo, što je samo naumio. Najprije pozivlje na 'suradnju hercegovačke franjevce i dogovara se s tadašnjim njihovim starješinom, provincijalom kustodom, fra Petrom Kordićem, da u zajednici ustanove tiskaru.19) Dalnji razvoj ovoga pitanja svjedoči, da su se uistinu potpuno i sporazumjeli. Sporazumno pozivlju iz Dalmacije fra Franu Milićevića, da preuzme upravu tiskare. Milićević se pozivu odazvao istom godine 1871.20) Iz ovoga se jasno razabire Kraljevićeva lična inicijativa za osnivanje tiskare u Mostaru. Nevjerojatne je poteškoće i zaprijeke morao svladati dok je namisao oživotvorio. Prva mu je briga bila, kako će namaknuti sredstva za nabavu tiskare. Najprirodnije je bilo, da se preko austrougarskog konzula Pavla Relje obrati na vanjisko ministarstvo u Beču i tamo potraži pomoći i potpore. S Reljom je bio, od njegova dolaska u Mostar, gotovo u svagdašnjem saobraćaju21) i preko njega došao je u vezu sa generalnim konzulom Todorovićem u Sarajevu u poznanstvo i prijateljistvo. Preko ove dvojice upravio je Kraljević molbu na bečko vanjsko miniistarstvo,koje mu je najpripravnije izišlo u susret i svojim rješenjem od 22 prosinca 1871., br. 17.024 molbi udovoljilo.22). U ovom je poslu mnogo zaslužan i Josip Dragomanović,23) tumač kod konzulata u Mostaru, jer je Kraljević preko njega došao u poznanstvo i vezu sa Franjom Pljehačekom, koji je bio punac Dragomanovićev i činovnik u bečkom vanjskom ministarstvu. Njega je češće podsjećao zet mu Dragomanović, da se zauzimlje za stvar biskupa Kraljevića.24) Zagovor je zaista u punoj mjeri i usipio. Tiskara je darovana franjevcima u Mostaru i poslana je iz Beca preko Trsta i Dubrovnika. Do Dubrovnika je podvoz bio plaćen, od Dubrovnika do Mostara podvoz je platio biskup Kraljević, u mjesecu ožujku 1872. Do Mostara je tiskarski materijal stigao bez ikakvih smetnja.čim je stigao u Mostar, turske carinske vlasti sve zaplijeniše. Sada je nastalo dugotrajno natezanje i dopisivanje na sve strane. Energični biskup KraIjević ne sustaje, nego kopa nogama i rukama, da tiskaru oslobodi. Pokreće konzulate u Mostaru i Sarajevu. Ne prestaje s požurnicama, da se bečko ministarstvo, preko svoga poklisara u Carigradu svojski zauzme kod visoke porte, da se digne zapljena tiskarskog materijala. Konzulati sa svoje strane čine sve, ali se ne pomiče s mrtve točke. Kraljević se, dne 25. siječnja 1873. izravno obraća na Mustafa Asimpašu, da mu se tiskara uruči. Molbu je poslao preko konzulata, da je preporuči i dalje uputi. Turske vlasti ne popuštaju, a Kraljević ne miruje. U čestom su pismenom saobraćaju bečko ministarstvo, konzulati u Sarajevu i Mostaru i auštrijski poklisar u Carigradu grof Ludolf, jer im Kraljević ne da mira. Nakon beskonačnih okapanja, napokon, dne 27. siječnja 1873., br. 93., konzul Relja javlja Kraljeviću: »Nakon opetovanih službenih predstavki mojih a i ckr. generalnog konzula u Sarajevu, da se izruči zaplijenjena tiskara, Vrhovna uprava Bosne, svojim pismom od 21. siječnja t. god. obavijestila je spomenuti generalni konzulat, da je »Idare Megilis« zamolio Ministarstvo prosvjete u Carigradu (»Mearif Nazareti«) da dopusti, da se tamošnjim pp. ocima Franjevcima izda Obrtnica za tiskaru«.5) Dalje ga ofoavješćuje: »Povrh toga, generalni konzul Todorović poslao je sličan izvještaj austrougar. Pcklisarstvu u Carigrad, da bi se što prije tražena Obrtnica izdala, to tim više radi toga, budući da tiskarski pribor pp. oo. Franjevcima milostivo poklonjen od naše Visoke vlade, koja, na temelju Karlovačkog i Požarevačkog mira, ima isključivo zaštitu katolika u tim pokrajinama.«26) Istom sada, početkom god. 1873., pokrenuto je pitanje izručenja tiskare u ruke vlasnika. Sva nastojanja konzula preko bečkog ministarstva i poklisarstva u Carigradu čini se ne bi oslobodila tiskaru, da nije turska bosanska vlada učinila prijedlog na ministarstvo prosvjete u Carigradu. Bosanski »Idare Megilis« imao je kredita kod visoke porte, poklisarstva su više neka parada za turske administrativne vlasti. Bilo je muke, dok se »Idare Megilis« pokrenuo. Već 17. veljače 1875. austrijski pokli&'ar u Carigradu traži od sarajevskog gener. konzula, da mostarski konzul pošalje svoje izvješće,27) koje se spominje u predstavci, a nije spisima priloženo, jer da se bez službenog izvješća mostarskog konzula ne će moći oslofooditi, po turskim organima zaplijenjena tiskara, koju je c. kr. ministarstvo vanjskih poslova franjevcima darovalo.28) Sarajevski konzul, dne 7. ožujka 1873. pod br. 440. zatražene priloge poslao je u Carigrad. Poklisar grof Ludolf, Svojim pismom od 25. ožujka 1873., br. 670. javlja konzulu u Sarajevo: »čast mi je Vašoj blagorodnosti saopćiti, da je ovdašnje Ministarstvo Prosvjete, izravnim dopisom tamošniim pokrajipskim vlastima naredilo, da se ima osloboditi u carinarnici u Mostaru zadržani tisak s priborom i da se ima predati tamošnjem franjevačkom samostanu«. Izručenje rečenog tiska uvjetovano je samo time, da se ima sve, što se bude u toj tiskari tiskalo podvrgavati propisima cenzwre.29) Sarajevski gen. konzul, 13. travnja 1873., br. 688. o gornjem je izvijestio konzulat u Mostaru i u prilogu povratio molbu biskupa Kraljevića (valjda onu Mustafi Asimpaši!). čim je došlo rješenje iz Carigrada, odmah je s velikim veseljem sav materijal prenešen u Vukodol, u biskupsku resideneiju, gdje je istodobno bila i franjevačka resideneija. To je bilo u mjesecu svibnju 1873.31) Sada opet nastaju nove muke. Mrtvi materijal leži, jer nema struenih lica da se počne sa slaganjem i tiskanjem. što se je više veselilo dobivenoj tiskari, to se tim više sada razbija glava, da tiskara proradi. Sada je na fra Frani sva briga, da tiskarski stroj stavi u pogon. On je od biskupa i franjevaekog kustoda za taj posao određen i toga se je primio. Fra Frano proba sreću sa svojim Pravopisom, i dobro je uspio. Zanimljivo bi bilo znati, zašto je baš fra Franu Milićevića32) zapala ta sreea, odnosno teret, da on postane upraviteljem i tehničkim radnikom u tisikari. Od mlađih franjevaca onoga vremena Milićević se je najrađe bavio knjigom i pisanjem. Za vrijeme dok je služio u Dalmaciji, s otoka Brača, slao je korekturu (zapravo cenzuru) svoga »Perivoja Darovah nebeski« biskupu Kraljeviću u Mostar: »za da ako bi po nezgodi se kakva krivnost ukazala, da bi dostojalo V. G. što prije javiti« ... nastavlja »dostojte se svaku pogrišku na svrhi Perivoja naznačiti i uiz nju drugu rič pristojniju (staviti)«. Ovo mu je pisao 1. studenog 1867. i poslao mu tri arka (prije mu je poslao prva tri arka). U onome pismu fra Grgi Martiću, 16. stud. 1868. Kraljević je mislio na Milićevića, da bi najzgodniji bio za upravitelja tiskare. Don Frano u svojoj autobiografiji navodi, da je 1868. dobio pismo od KraIjevića, da se povrati u Hercegovinu: »jer da je u dogovoru sa tadanjim redodržavnikom o. fra Petrom Kordićem da ustat nove tiskaru u Mostaru.«33) Iz onoga što znamo o Don Frani iz njegovih mladih godina možemo zaključiti: Tiskara i Don Frano su se upotpunjavali. Tiskari je potreban bio Don Frano, a Don Frani je došla tiskara kao naručena.34) Po svemu moramo zaključiti, da je on bio muž Providnostd, jer da njega nije bilo, po svoj prilici, tiskara bi bila kratka vijeka. Prije nego li je tiskara prispjela u Vukodol, fra Franu je starješina kustodije, fra Andrija Kordić (negdašnji provikar apost. u Bosni) poslao u Trst, da se uputi u tiskarsM zanat i vođenje tiskare. U tu svrhu molio je generala reda, pismom od 21. ožujka 1872. da na to dade svoj pristanak. Karačić navodi u molbi: »Naš Vikar apostolski u Hercegovini, u sporazumu sa spomenutim ocem (fra Franom — »con cointelligenza del sulodato Padre«) nabavio je tiskaru za potrebe ove misije. U tu svrhu i austrijska vlada dala je neku pripomoć. O. Frano isada je malo upućen (aliquanto conoscente ed abile) u tiskarski zanat, ali Mgr. biskup misli, da foi bilo korisno da mu se dade prilika da se bolje usavrši, kako foi mogao vršiti dužnost upravitelja toga zanata.«35) Dopust je tražen za tri mjeseca, a imao je stanovati kod oo. kapucina u Trstu. Ovaj je dopust fra Frano doista dobio i u mjeseeu srpnju 1872. upotrijebio. Kada je tiskara stigla, niko od fra Frane nije bio sretniji. On se je srcem i dušom dao na posao. Mnoge su ga nedaee trale, ali je on isve sa stojičkim samoprijegorom snosio. On je bio metlar, slagar, mašinista i ujedno direktor! Ivan A. Milićević, sinovac fra Franin, piše:36) »Jedna časna sestra... biia je na poziv Kraljevićev dodijeljena fra Frani, da mu pomogne u konaenom rezređivanju tiskare. Ona je po uputama fra Franinim razmetala slova po pretincima ormara (sestra Klotilda Skamperle, predstojnica)«. Fra Frano je uz čisto tehničke poslove i pisao. Napisao je i najprije dao u tisak svoj »Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini«. (U Mostaru, 1873., 8°, str. 24). Ovaj prvijenac fra Franin, s tehničke strane, uspio je vrlo doforo. Iste je godine tiskao i svoj kalendar »Mladi Hercegovac«, za godinu 1874.87) Prve godine rada tiskan je i »Schematismus topographicohistoricus Vicariatus Apostolici et Cuistodiae provincialis FranciscanoMissionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873.« — Mostar, Tipis Missionis cathol. in Hercegovina, 1873. 8°, str. 267. Tiskanje ovoga šematizma podiglo je silnu prašinu i pripravilo dosta neugodnosti. Inicijativu za šematizam u godini 1867. dao je Kraljević. i nagovorio franjevačko starješinstvo,38) da pismeno naredi fra Petru Bakuli, da ga sastavi i za tisak priredi. Vanjski doibročinitelji tražili su i početkom sedamdesetih godina, da im se dokaže rad i uspjesi misije u Hercegovini. Radi toga je Kraljević — opet u sporazumu sa franjev. starješinstvom — odlučio, da se priredi novo izdanje staroga šematizma39) sa nadopunom novoga rada i uspjeha. U tu svrhu uputio je okružnicu40) na sve župnike, da safoeru podatke i u najkraćem vremenu, da ih njemu dostave. Redakcija novoga izdanja šematizma povjerena je ponovno fra Petru Bakuli. Onse posla primio i rukopis predao tiskari 13. lipnja 1873.41) (šematizam je dotiskan 3. siječnja 1874.)42) U novom izdanju Bakula je štošta izmijenio, a nešto i nadodao, bez znanja biskupa Kraljevića i franjevačkog starješinstva. Biskup se nije na ovo mnogo obazirao, ali franjev. štarj ešinstvo prigovorilo je sadržaju, tehničkoj i formalnoj strani šematizma. Naročito su prigovorili tomu, da su mnoge stvari netočno uvrštene i što je tekst na mnogo mjesta nečitljiv i pun tiskarskih pogrješaka.44) Da slučajno Bakula nije u međuvremenu smrtno obolio i umro,45) sve bi dobro i na zadovoljstvo svih ispalo. Ovako se je ova upadica riješila istom 14. ožujka 1878.46) Ova je upadica ipak nešto dobra donijela. Kraljevie je i sam vidio, da ima opravdanih razloga prigovarati točnosti i ukusu tiska. Radi toga je odlučio naručiti novi tisak i novih slova. Opet se je obratio preko mostarskog konzula Relje na Državnu tiskaru u Beču, da mu pokloni ili proda 120 funti probranih slova, koja se slažu sa tiskarskim strojem, koji je poznat državnoj tiskari u Beču.47) Novi tisak kupljen je u Trstu za cijenu od 300.— forinti.48) Tiskara je međutim i dalje nesmetano radila. U njoj su tiskani Milićevićevi kalendari49) neke školske knjige,50) nabožne knjižice,51) slovnice,52) razno,53) kalendari za svećenike, (Direktoriumi) u Bosni i Hercegovini, šematizam bosanske provincije.54) Tiskarsko osoblje s vremenom se je uvježbalo, i tiskarski pribor naručivan je bolje vrste, pa su i istisci sve to Ijepši i dotjeraniji bivali. Neke su tiskane knjige od trajne vrijednosti. Kraljević je bio odlučio tiskati i »štavit«, te je pozvao i bosanske franjevce, da i oni pomognu pri raspačavanju Štavita. Provincijal fra Mato čondrić obećao je svaku pomoć i pohvalio nastojanje biskupovo za širenje dobrih knjiga i prosvjete uopće.55) Uz fra Franu tiskarske su posle ofoavljali i materijal za tisak pripremali te korekture i račune sređivali fra Martin Ljubić, biskupov tajnik i fra Grgo Gavran. Biskup Kraljević bio je zauzet mnogim službenim i javnim poslovima, osobito tokom godine 1875. i slijedećih godina, radi bune i ustaškog pokreta, koji su izfoili u Gabeli (Gabeoska puška).56) Ustaše su se pojavili na sve strane, te je nastala opća nesigurnost i bezvlađe. Ti su dani bih presudni, Kraljević kao predstavnik fcatolika imao je pune ruke posla. Preko njega je išlo sve što se je odnosilo na katolički dio pučanstva. U njega su upirali oči i drugi, jer je bio najuvaženiji član medžlisa. Ustaški pokret zahvatio je i duhovni stalež. Biskupov sestrić, Ivan Musić, župnik u Popovu odmetnuo se i sam u šumu, pripasao sablju, zametnuo se džeferdarom i stavio se na čelo ustaša.57) Radi ovih i mnogih drugih razloga Kraljević je sve više napuštao brigu oko tiskare. Tiskara je zapravo bila na imenu franjevaca i pod njihovim je imenom u službenim spisima vođena, iako je Kraljević u njoj vodio glavnu riječ. Ispred biskupa i franjevaca fra Frano je vodio čitavo poduzeće. Tako je to sve išlo đo godine 1876. Te godine Kraljević diže ruke s tiskare i prepusti je posve franjevcima. Radi toga tiskara se poče nazivati svojim prvim imenom Tiskara Franjevacka. Kako su bila burna i nemirna vremena tih godina, franjevci se tokom godine 1877. nečujno kao cjelina povlaee iz tiskare. Na taj način poduzeće dođe u ruke samoga fra Frane Milićevića.58) Njemu su tiskarui prepustili i biskup i franjevci, bez ugovora i bez prigovora. On je u tiskari najviše radio i on ju je najviše cijenio i jedini je mogao koristonosno upotrijebiti. U njoj je našao smirenje, zadovoljstvo i zanimanje — bome i vrelo za življenje, jer je poduzeće vodio na strogo trgovačkoj bazi. Istom sada dolazi položaj fra Franin u suprotnost sa temeljnim načelom franjevačkog reda. član franjevačkog reda ne može biti vlasnikom — ni tiskarskog poduzeća. Fra Frano je na sve načine pokušavao da ostane članom franjevaokog reda i ujedno da samostalno raspolaže s tiskarom. Obratio se na o. generala franjevačkog reda pismom od 17. siječnja 1877. Molio ga je, da mu dopusti jedno cd ovih troga: 1. da samostalno radi ls tiskarom i stanuje kod mostarskog župnika; 2. da mu dopusti da prenese tiskaru u Makarsku i da se ukorporira u provinciju presv. Otkupitelja i 3. da prenese tiskaru u Sarajevo i da se inkorporira bosanskoj provinciji. Na ovo mu je general odgovorio, 5. veljače 1877.: Prvo mu ne može dopustiti radi hercegovačkih franjevaca; drugo ili treće da će mu dopustiti uz uvjet, da na to pristanu provincijali sa svojim definitorima u Dalmaciji ili Bosni. čim dobije pismeni pristanak jednoga od gornjih provincijala, neka mu piše. Međutim ima ostati na mjestu, gdje se sada nalazi (u Mostaru).59) Fra Frano nije dobio pristanak nijednoga provincijala, zato se opet oforaća na generala, da mu dopusti da tiskaru drži kod svoga brata u Mostaru ili da je preseli u Metkoviće. Ako nijedno od ovih dvoga ne može dobiti, onda moli da mu isposluje sekularizaciju (prijelaz među svjetovni kler). Na ovo mu je general, dne 25. rujna 1877. doslovno ovo odgovorio: »Ne mogu Vam dopustiti ni prvo ni drugo što molite. Pristajem, premda sa žalošću, na treće, da Vam isposlujem sekularizaciju, i to onim Fra Frano se konačno odlučio da traži biskupa (benevolum receptorem), koji će ga primiti u svoju biskupiju. Primio ga je šibenski biskup među svjetovni kler. Fra Frano je dobio seKularizaciju privremenu (ad tempus). Kada je napustio franjevački red, nijesam točno ustanovio. Zna se samo toliko, da je još 18. veljače 1878. bio franjevac. Kroz ovo prijelazno vrijeme tiskara je nosila ime Fra Frane Milićevića.62) Godine 1878. dobila je svoje ime: Tiskarna Don Franje M. Milićevića.&s) Don Frano je morao napustiti Mostar i poći na župu u Piramatovce kod Skradina. Tiskaru je ostavio kod svoga brata šimuna, koji je po njegovim (većinom pismenim) uputama upravljao. U Mostar se je povratio nekako koncem godine 1882. Za njegova izbivanja tiskara je malo radila, osim što je tiskala kalendar »Mladi Hercegovac«, Don Franinu Talijansku Slovnicu i Skladbu (Sintassu) i neke manje stvari. Godine 1883. 1. rujna izađe prvi broj »Bosiljak Hercegovački«, list zabavni, za puk i književnost«. Vlasnik i urednik bio je Don Frano. Vlast mu zabrani list. Nakon pauze od 2—3 mjeseca isposlova dozvolu, da ga ponovno izdaje, ali uz promjenu imena. Novi se list zvao: »Novi Hercegovački Bosiljak«. Nije imao nikakva podnaslova. Vlasnik i urednik bio je Don Frano, upravitelj i izdavatelj: Stjepan Dragoni u Metkovićima. Prvi je broj izišao 23. kolovoza 1884. Sadržaj i smjer lista ostao je isti kao i u »Bosiljku Hercegovačkom«, jedino je uzet novinski format. »Novi Herc. Bosiljak« u broju 35. od 29. kolovoza 1885. donosi uvodnik pod naslovom: »Naš program«., u kojem najavljuje: »Naš list današnjim danom postaje političkim«. Dobit će novo ime »Glas Hercegovca«. Dalje navodi, da je zamoljena nadležna politička vlast da odobri promjenu smjera i imena listu. Dok ne dođe odobrenje, list će i dalje izlaziti pod starim imenom, a odmah piše političke članke i donosi političke vijesti. Pod imenom »Glas Hercegovca« izišao je prvi put 19. rujna 1885., broj 38 (slijede redni forojevi N. H. Bosiljka). Nosi oznaku Godina VI. — Dakle nastavak prvašnjih listova. »Glas Hercegovca izlazio je do polovice srpnja 1896., jedanput isedmično, subotom.64) Milićevićev »Glas Hercegovca« u svoje vrijeme bio je jedini hrvatski list u B. i H. Budio je narodnu svijest i podizao duhove. Don Frano je uistinu jedan od najzaslužnijih naših javnih radnika prvih godina nakon okupacije ovih pokrajina. U njegovim listovima i forošurama prikazan je sav naš javni život, osobito život nas Hrvata. Oni su prava riznica raznih kroničarskih vijesti i događaja. Mogu se donekle prosuditi i političke prilike. Takove su vijesti oskudnije, jer je cenzura svaku i najmanje sumnjivu vijest skruipulozno brisala. Hrvatsko ime bilo je najstrožije zabranjeno. Nije se smjelo ni spomenuti. Proti historičkih činjenica govore, koji tvrde, da je austrijska okupatorska vladavina povlađivala hrvatskom imenu. Slobodnije je bilo kudikamo spomenuti svako drugo ime, samo ne hrvatsko. To se vidi u listovima našega Don Frane i u izdanjima Bosanske vlade. Treba da se još povratim na pisanje šematizma iz god. 1873., kao i na »Izvjestje« prihoda i rashoda tiskare iz god. 1874. i 1876. Šematizam, tiskan god. 1873. na str. 145—146 donosi kratki članak o postanku ove tiskare. članak je pisao fra Petar Bakula. O tome nema sumnje, jer je naknadno sravnjem njegov rukopis sa tiskanim tekstom.65) Bakula je ovaj članak napisao na brzu ruku i dosta nejasno. To je na prvi pogled vidljivo. Ovom bilješkom Bakula je očito htio istaknuti nastojanja Don Franina oko osnutka tiskare. To je stalno, više ništa. Vidjeli smo da je tiskara darovana, što se ne ističe u šematizmu. U naslovu članka stoji: »Typographia Franciscana«, na kraju se kaže, da joj je ime: »Tvpographia Missionis Cathol. in Hercegovina«. Gore spomenuti prigovor franjev. starješinstva proti sadržaja šematizma odnosi se i na ovaj članak o tiskari.66) Što se tiče »Izvještaja prihoda i razhoda o ustanovljenju štamparije Katoličke u Hercegovini« od 1. prosinca 1874. i 22. travnja 1876., koga potpisuje Fr. Franjo Milićević, »upravitelj Tiskare«, o njegovoj vrijednosti, ne mogu da dobijem jasnu sliku. Uistinu je autentičan. Ali u njemu nije sve točno navedeno. Osim drugih stvari, nigdje nema izdatka za šematizam g. 1873. (koji je koštao 4.760 groša),67) izdatka za papir, radničke nadnice itd. U koju je svrhu ovo »Izvjestje« izdano, ne mogu da odgonetnem. Naša je tiskara mijenjala svoje ime tako često, da bi slabo upućen mogao pomisliti, da u Mostaru u isto vrijeme nije bila jedna tiskara nego ih više! Najprije se nazivlje Franjevačka Tiskara, onda Tiskara katoličkog Poslanstva, opet Franjevacka Tiskara, Tiskara fra Franje Milićevića, Tiskarna Don Franje M. Milićevića, Brzotisak Don Frane Milićevića i na koncu Tiskara »Glas Hercegovca«. Na čudan, upravo misteriozan, dapače intrigantski način izgubi Don Frano list »Gias Hercegovca« i s njime tiskaru, početkom godine 1896. List je iziazio još nekoliko mjeseci, ali pod tuđim uredništvom i kao tuđe vlasništvo. Konačno prestade izlaziti polovicom srpnja 1896. Time se Don Franina tiskara upravo razasu i kao rasplinu.68) Mjesto Don Franine tiskare mostarski rodoljubi godine 1898. osnovaše dioničko društvo i ustanove novu tiskaru pod imenom »Hrvatska dionička tiskara u Mostaru«. Ova je tiskara sve vrednije stvari, napose slova, prekupila od Don Frane, manje vrijedne stvari naprosto su propale. Hrvatska dion. tiskara uz drugo izdavala je i politički list »Osvit«. Godine 1910. tiskara pade pod stečaj, našto dioničari zaključe likvidirati poduzeće. Za pokriće tiskarinih dugova Hercegovačka franjevačka provincija, uz žiro jedanaestorice mostarskih građana, potpisala je mjenicu na 24.000.K. Nije bilo nade, da se poduzeće sanira, Franjevačka provincija, da spasi hrvatsku kulturnu ustanovu, da ne dođe u tuđe ruke — ujedno, da koliko toliko nađe zamjenu za potpisanu mjenicu, na javnoj dražbi prcdavani inventar Hrv. Dion. Tiskare u likvidaciji, odluči postepeno kupovati. Na taj način Provincija je došla u posjed tiskare. Nešto papira i veliku kasu kupili su drugi. To je bilo u godini 1914. i 1915. U mjesecu siječnju 1917. Provincija je sa likvidatorima sklopila nagodbu, platila mjenicu od 24.000.-K. i preuzela obrtnicu i tiskaru u svoju upravu. Ova tiskara i sada radi pod imenom »Hrvatska Tiskara F. P.« u Mostaru. U njoj i danas ima po gdje koje slovo iz ove naše stare »Typographie Missionis Catholicae in Hercegovina«! NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu