Odijeljena od prostranog sklopa čvrsnice dugom, tektonskom dolinom Drežnice, važi Čabulja kao ivična planina planinskog područja sjevero-istočne Hercegovine, na desnoj strani rijeke Neretve. Po građi svoga tla, po svojim drežničkim prodorima ne zaostaje za velebnom Čvrsnicom, i ako se s njom ne može mjeriti ni po prostranosti, ni po apsolutnoj visini. Glavni i najviši dio grebena pruža se južnom ivicom doline Drežnice počev od Raskršća (1290 m) u čelu doline pa sve do izlaza u kanjon rijeke Neretve. Na tom grebenu nižu se vrhovi: Timorac (1606m), Ošljar (1628 m),Velika Vlainja (1780 m) i Meded (1679 m), koji preko Brda silazi u neretvanski kanjon. Taj dio sačinjava najljepši dio planine, u njemu je izražena elementarna veličanstvenost, koju planinar osobito cijeni. Ovdje nalazimo defile strmih i oko 700 m visokih stijena, osobito od Ošljara pa sve do Arapova Brda pod spomenutim Mededom. Južni i istočni obronci Čabulje silaze mnogo blaže i prema Bogodolu i prema Vilinom Polju pa imaju karakter zaobljenog humskog krša. Skrajnji zapad čine šumovita područja Bogodolskog Gvozda, koji se veže s lijepim Rakitskim Gvozdom. šuma je gotovo isključivo bukova, a seže mjestimično 1 do 1600 m visine (Bijele Stijene 1661 m). Iznad tog šumskog područja, na strmim drežničkim provalijama, koče se jedinstvene krošnje borbene munike kao gornja granica flore, izuzev naravski klekovinu na golim hrptima gornjih predjela planine. Kao i kod svih kraških planina visinska je planinska ploča pusta i kamenita. Poznat je prirhorski krš po svojoj tvrđoći i oštrini, ali krš Čabulje zaista je nešto nenadmašivo. Treba proći jedanput planinskim grebenom, da đobijemo pojam kamenog mora. I da nije Dolova južno od Velike Vlainje, kao i uporedo pruženih, ali nižih gornjih i Donjih Dolaca, gdje se srueio zadnji ostatak kišama izrovane zemlje, ne bi Čabulja imala uopće života. A ovako se u tim dolovima nižu stanovi planinaraca s dosta sitne stoke. Vjerojatno nije ova pustoš od vijeka. Naziv Gvozcl u precljelu pustog krša, kao i narodna pjesma upućuju nas, da je i ovaj pusti dio bio nekoć šumovit. U pjesmi o Mijatu Tomiću navodi se ovaj detalj : »U Čabulji više Goranaca, a na trzni med visokim jelam, jedno janje vrtj se na ražnju, a drugo se u lopuši vari, a treće se o hrastiću hladi.« Danas je sve to Ljuti krš, koga su potpunoma izaprale kiše i proljetni snjegovi pri kopnjenju, a koga ne štede ni gromovi. Malo sam planina viđao, gdje bi u tolikoj mjeri udarali gromovi, kao što je to slučaj baš sa čabuljom. Na svakom koraku srećemo razbijene gromađe i plitko udubljene lijevke ođ udara gromova. Stoga je točna opomena planinara, da valja bježati s čabuIje, pokaže li se olujni oblak. Spomenusmo, da je najljepši dio od Ošljara do Vrcla, ali je neprohodan. Jedini Iijep uspon vodi uz Vrcle uskim seoskim puteljkom na Vilino Polje, odakle je doista spomena vrijedan pogled na piramidu Galiea i Lupoglav u sklopu susjednog Prenja. Ostaje još usjeklina Tisno, koja se spušta sa Mijatove Poljane pod Ošljarom u neobično kosom nagibu prema sredini doline Drežnice. I ako je Tisno za uspon vrlo naporno, ipak se taj trud nagrađuje pogledima na vratolomne litice čvrsnice, u kojim pogledima obuhvatamo i Strmoglavnicu (1768 m) i Grude (1559 m), kao i smioni Greben Drežničkog Jelenka (2170 m). Još je gori, a i opasniji, uspon iz potoka Ledenica, jer je kud i kamo strmiji. Između Leclenica i potoka Veje uzdižu se majestetične Crvene Stijene, pune prosjeklina, balustrada i točila, koja nikad, ni danju ni noću ne miruju, pa ih narod zove živim točilima. A što biva tek u rano proljeće, kad se ruše niz te vrleti usovi, govore nam prostrane crvene plohe ranjena vapnenca u toj okoniitoj stijeni, a po kojem crvenilu i dobiše svoje ime. Planinar ih uvijek izbjegava, jer zna što mu se može dogoditi. No još po nečemu vrijedno je spomenuti ove Crvene Stijene podno Velike Vlainje (1780 m). To je uistinu rijedak botanički nalaz t. zv. Sibireae croatieae, grma, izraslog u pećini, koga je otkrio prof. K. Bošnjak. Potječe iz davne geološke prošlosti, iz tercijera, kad još uopće nije bilo čovjeka na svijetu. U Europi se sačuvao jedino na Velebitu, ovdje na čabulji i konačno na susjednoj čvrsnici. Inako još danas raste u centralno-azijskom Altaju. Kad opisujemo Čabulju, ne smijemo izostaviti ni dolinu Drežnice, s kojom je nedjeljivo vezana. Ova 26 km duga dolina, stisnuta između rebrastih vratolomija dvaju zamjernih planinskih sklopova, zavrijedila je naziv romantične doline. Pa kad je pogledamo s Ošljara ili Crvenih Stijena, kako u ljetnoj omari trepti bez hlada i sjene, kako ustitrali zrak dršće od užarenog krša, onda naliči Drežnica usijanom kamenom kazanu. Tko nije prošao ljeti Drežnicom, taj ne zna, što je križni put. Da nema potoka Drežanke, koja protječe dolinom, bila bi Drežnica kamena pustinja. A ovako daje ona uz nadljudski čovječiji trud, koji je stvorio uzorane kanale za navodnjavanje, mogućnost, iako tvrdog života ljudima, koji su na kamenu rođeni i koji se za sveg života od njegane dijele. Jednom u životu možemo je uzduž, u cijelosti, proći, ali drugi puta više ne. Velim osobito uzduž, jer je prva polovica zavrijedila taj trud radi rijetkih krasota kako Čvrsničkih, tako i Čabuljskih provalija.