U svim romanima, novelama, pače i u feljtonima tri su pretežna elementa, koji ravnaju idejni tok napisanih redaka. Lako je upoznati već u prvi čas, da je glavni elemenat, oko koga se kreće sve pripovijedanje moga oca, sam grad Zagreb. Mogu sa sigurnošću ustvrditi, da nema ni jednoga većeg djela moga oca, u kome ne bi bar uzgredice bio spomenut njegov rodni grad Zagreb. Ono, što se je držalo, da je moj otac napisao, a posve je tuđega sujeta, mislim naime pripovijest »Prima donna«, tek je pobunom došlo do natpisa »napisao«. Drugi je bitni elemenat u pripovijestima moga oca onaj o propadanju aristokracije, poglavito maloga zagorskog plemstva. On je već u šezdesetim godinama napisao u »Oesterreichische Revue« članak »Zagorien«, gdje pokazuje kako je pogubno djelovalo oslobođenje seljaka. Seljak je ostao bez mrve zemlje, a plemić nije imao radnu silu. Ovo je neke vrsti studija za »Kanarinčevu ljubovcu«. Isti sujet je kasnije Gjalski obradio u svojim »Starim krovovima«. S ovim drugim elementom je usko povezan i treći, hrvatski seljak. Kad on prikazuje seljaka, on pozna i sve njegove vrline, ali i sve njegove poroke. On je pravedan u rasuđivanju, on dozvoljuje one riječi, koje seljak veli: »što ćete, gospodine, doklegod se čuje zvono svetoga Kralja, seljaci ne vrijede ni lule duhana.« — Baš u »Barunu Ivici«, otkle su i te riječi, ima već u početku nekoliko tužnih karakteristika našega seljaka. Moj je otac imao dovoljno prilike, da prouči dušu seljačku, osobito onu iz okoline zagrebačke, da se priuči dikciji seljaka, jer je ova, razumije se samo sobom, posve različna od dikcije gradskoga čovjeka. Uza to on ipak ćuti sa tim narođom, on gleda sa nekom dobroćudnošću da istakne lijepe i vrle strane, a da ublaži zle strane i poroke njegove. Karakterizirajući hrvatskog seljaka, on pazi osobito na frazu i temperamenat narodni. Kolike li razlike između seljaka iz »Senjske ruke«, iz »Seljačke bune«, »Prosjaka Luke«, »Mladog gospodina« i »Baruna Ivice«! Već šezdesetih godina moj je otac obilazio samoborskim krajem, Zagorjem, Posavinom, pa je koješta čuo i zapamtio. Jednoga se dana otputio sa prijateljima Lederom i Malingerom u Turopolje. Tu je obilazio od jednog župnog dvora do drugoga, bio je i u Kravarskom, Velikoj Gorici, Vukovini, u Novim čičama i u Orlama. U Orlama je baš u ono vrijeme na imanju živio stari plemić Bušić sa svoja tri sina. Bio je 24. kolovoz, Bartolovo — posavski svetac, a zaštitnik konja. Ondje se je držalo konjsko proštenje; tu je svaki konj bio ukrašen cvijećem, a za uho je dobio jednu svijećicu. To je, čini mi se, moj otac opisao u jednom podlisku u »Pozoru«. U isto vrijeme je sabirao materijal za »Turopoljski top«, gdje gospoda i seljaci znamenite stvari zaključuju, pa i za »Mladoga gospodina«. Kobne potresne godine 1880. dočekasmo tužni Božić, a poslije svetaea odosmo na nekoliko dana k mom djedu u Veliku Goricu. Ovaj je put i otac bio s nama, već se je na njemu vidio neki umor od silna napora, koji je propatio u službi za vrijeme potresa. Jednoga dana otputismo se saonama u Črnkovec, selo na savskoj obali. Ondje se je licitirala ribarija, pa se skupilo dosta ljudi. Prije samoga akta razgovarali su ljudi s mojim djedom, pogađali se, stvarale se kompanije, koje će skupa ribariti, a tu se umiješa i moj otac, pa uze raspitivati ovo i ovo, sve što bi čuo, zapisao bi u svoju bilježnicu. On je znao izvrsno kajkavski, pa je stekao potpuno povjerenje tamošnjih seljaka. Još i sada čuvam tu bilježnicu, u kojoj ima upisanih vrlo interesantnih stvari, poslovica, usklika, pogrda, ironije, a sve u stilu našega seljaka. Nije žali bože mom ocu bilo suđeno, da upotrijebi sve ovo, što je sakupio, jer je prije, nego što je minula godina dana, ostavio ovaj svijet. Najvjernije i gotovo sasma realistički prikazao je moj otac hrvatskog seljaka u pripovijesti »Prosjak Luka«. Mjesto, gdje se pripovijest događa, zove se Jelenje, ali je to zapravo Trnje, sada dio grada Zagreba. Tu je on uzeo tipove, koji nisu izmišljeni, već su zaista postojali. I prosjak Luka i pisak Mikica stajala je tu u Trnju, kad se je »gospodim šenator« dovezao u fijakeru na komisiju. Moj je otac bio i mjesni sudac. Ta naporna služba donosila mu je u toliko koristi, što je svaki petak, a to je bio »sudnji dan«, imao pred sobom seljake sa gradske periferije, što ih je mogao gledati dok su bili u afektu. On je dobro vidio i upamtio sve te nijanse. Kako je nastao »Prosjak Luka«, tako nastadoše već prije »Barun Ivica«, historija familije sa Svetoga Duha, pa slabo poznata novela »Kako došlo, tako prošlo«, koja je tiskana u koledaru Danici 1875., a događa se valjada u Vrapču ili Kustosiji. Najjače djelo mog, oca, koje je u vezi sa seljaštvom, svakako je »Seljačka buna«. U njoj nisu seljaci neka pozadina, već je seljaštvo glavni faktor cijele tragedije. Svi su podatci točno historijski provjereni, sve seljačke figure su vjerno prikazane. Sjećam se vrlo dobro, kako sam kao mali dječak pratio oca po svim mjestima, koja je poslije opisao u tom romanu. Bio sam s njime u crkvi, u kojoj leže ostatci krvožednog Tahija, bio sam pod silnom krošnjom, pod kojom je po narodnoj predaji Matija Gubec govorio, a znam kako je godinu dana kasnije otac otišao u dolinu Sutle, gdje se je odigrala ona odsudna bitka gospode protiv seljaka, te je tamo razgledavao teren. Kakvi su različni tipovi seljački, može se vidjeti najbolje, ako isporedimo Matiju Gupca, Iliju Gregorića, Drmačića i Nožinu; svaki ima svoju boju, svoju fizionomiju, ali su svi realni i istiniti. Moj je otac posvetio »Seljačku bunu« velikom zaštitniku i prosvjetitelju dalmatinskih Hrvata-pučana, don Mihi Pavlinoviću. Posljednje riječi toga romana glase: »Cvati ružo rumena, cvati posvećeni cvijete, vij se nad grobom nevoljnih ljudi, koji digoše mač za zakon prirode svete, cvati, jer se mladi rodio dan, a čista rosa pada u srce puka, rosa blagoće i ljubavi hrvatske. A ti, hrvatski mladi sokole moj, uberi taj cvijetak, za klobuk ga djeni i ponosi se njime pred vijekom i svijetom.«