Povijest organizacije katoličke crkve u Bosni i Hercegovini nejasna je zbog pomanjkanja izvora. Nakon doseljenja Hrvata u ove krajeve amo se je protezala jurisdikcija biskupa, koji su imali sjedište izvan BiH. Za turske okupacije bos.herceg. biskupi bivali su zapravo samo titulari i prigodimice su zalazili u ove krajeve. Najposlije prošlo je više od pola stoljeća, da koji biskup nije stupio na tlo Bosne. Sv. Stolica, da providi vjernicima, ustanovila je apostolski vikarijat, koji je zamijenio formalnu crkvenu hierarhiju. Prvi apostolski vikar bio je fra Mate Delivić iz Kreševa, imenovan 12. prosinca 1735. Od ovoga vremena do 1878., odnosno do osnutka redovite hijerarhije, 5. srpnja 1881. Bosnom i Hercegovinom upravljali su apostolski vikari. Dne 24. rujna 1847. Sv. Stolica uspostavi poseban apostolski vikarijat za Hercegovinu. Zadnji apostolski vikar u Hercegovini bio je fra Anđeo Kraljević.1) Iako Kraljević spada među najznamenitije apostolske vikare u B. i H., ipak našoj široj javnosti nije poznat život i rad ovoga vrijednoga i zaslužnog muža. Sve što je do sada o njemu napisano, malo je i površno pisano. Ja ću na temelju neobjelodanjenih arhivalnih izvora, ukratko, radi ograničenosti prostora, prikazati njegov mnogostruki rad i djelovanje.2) Budući da ove godine pada 60godišnjica od njegove smrti, neka ovo nekoliko redaka bude posvećeno njegovoj uspomeni. Fra Anđeo se je rodio na Čerigaju, negdašnjoj matici župe Blata, nedaleko od Širokog Brijega, na 26. prosinca 1807., od oca Mate i majke Pere r. Slišković.3) Na krštenju je dobio ime Ivan. Iz iste porodice poteklo je više vrijednih svećenika, među drugima i fra Anđelov stric, pobožni i radini, fra Frano. Pod jesen godine 1821. roditelji pošalju Ivana u Kreševo. Dne 9. ožujka 1823. Ivan stupi u novicijat, a slijedeće godine položi redovničke zavjete. Budući da je bio vrlo nadaren, premda još mladić od 16 godina, bi poslan u Madžarsku na dalnje nauke. Tzv. humaniora svrši u Gvongvosu, filozofiju i teologiju učio je u biskupskom liceju u Vacu. Za svećenika je zaređen 6. siječnja 1831. Iste godine, 13. srpnja, dobije apsolutorij. Nauke je svršio s odličnim uspjehom (eminenter)4) i nakon 7 punih godina vrati se u domovinu, u kojoj su bile mutne, zapravo revolucionarne prilike. Najprije je stavljen za kapelana u Posušje, gdje je ostao do srpnja 1833. Zatim je bio kapelanom 2 godine u svom rodnom mjestu čerigaju. Godine 1835. bijaše imenovan svečanim nedjeljnim i blagdanskim propovjednikom u Kreševu. Tu je ostao 6 godina. Ovdje su starješine upoznali njegove vanredne sposobnosti i kreposti. Za ovo vrijeme dao se je na ozbiljno učenje turskoga i arapskoga jezika. Učitelj mu je bio poznati lingvista i učenjak, kasniji bosanski provincijal i apostolski vikar, fra Marijan šunjić. čim je naučio turski, odmah se je dao na prevađanje carskih fermana, koje su kroz stoljeća bosanski franjevci od carigradskih sultana dobivali. Već je sada na Kraljevića svraćena opća pozornost članova bosanske provincije. Neki ga predlažu za tajnika biskupu Barišiću,5) drugi za gvardijana u Kreševu.6) Radi oskudice svećenstva godine 1841. starješine ga imenuju župnikom u Gracu kod Mostara.7) Tu je ostao samo jednu godinu i bude vraćen u Kreševo i postavljen za samostanskog vikara. Godine 1843. postavljen je kreševskim gvardijanom i župnikom. U ona vremena Bosna je preživljavala teške i kobne dane svoje sudbine. Baš u one najteže dane fra Anđeo dolazi na upravu samostana kreševske kustodije. Tude je došla do izražaja njegova pravednost, trijeznost i strpljivost, koja su ga svojstva sve do smrti resila.8) U mjesecu siječnju 1844. Sv. Stolica nađe za shodno dopustiti, da se u Hercegovini gradi novi samostan. Kraljevića zapade dužnost poći na široki Brijeg, da »pod kitnjastim hrastom« bude gvardijanom nekoliko mjeseci i da »u daščari proboravi nekoliko godina«!9) Nema kuće, nema crkve, nema ni zemljišta ni sredstava; fratara malo, da popuni župe; Hercegovina siromašna, narod iscrpljen, oskudijeva i najpotrebnijim za život. Od fra Anđela se očekuje, da pravi samostan i crkvu, da otvara školu, uzdržaje novicijat, da odgaja podmladak. On ne očajava, pouzdaje se u Boga i u slogu braće. Ne sustaje nego smišlja i traži pomoći sa strane.10) Sa neopisivim veseljem dočekao je 23. srpnja 1846., kada je blagoslovljen temeljni kamen samostana i crkve na širokom Brijegu.11) Fra Anđeo je ujedno upravljao starodrevnom mostarskom župom u Gracu. Godine 1846. fra Anđeo navrši trogodište gvardijanstva i pođe za župnika u Posušje. Nakon godinu dana prijeđe u Veljake, gdje ostade 6 godina. Ovdje se je bavio dušobrižništvom i poučavanjem djece u čitanju i pisanju u svom župskom stanu. U Veljacima je najbolje vidio i nemoćan promatrao nevolje, koje je podnosila siromašna raja od ljudi Alipaše Eizvanbegovića. Dok je u Veljacima služio snovao je o gradnji drugog samostana na Humcu, te je u tu svrhu godine 1850. kupio komad zemljišta, na kojem se danas nalazi franjevački samostan.12) Sv. Stolica svojim riješenjem od 3. listopada 1852.13) uspostavi samostalnu kustodiju u Hercegovini, koja je u pravima izjednačena provincijama. Na prvoj izbornoj skupštini, drŽanoj na širokom Brijegu 9. studenoga 1852. Kraljević je izabran provincijalnim kustodom. Novom kustodu bila je prva briga, da u smislu crkvenih propisa provede reforme i kustodiju stavi na zdrave temelje i tako osigura procvat i napredak. Svojim uzornim životom i blagom revnošću druge je poticao na strogo opsluživanje ustanova reda.14) Godine 1856.—1862. bio je tajnikom svomu nasljedniku, radišnom i poduzetnom fra Iliji Vidoševiću. Upraviteij Hercegovine Izaakpaša, svojim pismom od 5. svibnja 1856., zatražio je od biskupa Barišića, da izabere i predloži jedno lice, koje će zastupati katolike u Idare Medžlisu (okružnom vijeću) u Mostaru. Barišić predloži fra Anđela: »redovnika oštroumna, pravedna i razborita, koga poznaju sva turska gospoda u medžlisu i u gradu ... Njega je sav narod izabrao za svoga predstavnika (kodža bašu).«15) U novom zvanju koliko je mogao činio je dobra zagovarajući bijednu raju. Nije bilo nepravde, proti kojoj ne bi uložio svoj glas u lice svima članovima medžlisa. Redovito je s uspjehom, jer je bio »jako energičan čovjek i svima je imponirao.«16) Radi nestašice svećenstva fra Anđeo je bio ponovno župnik u Veljacima, ali samo jednu godinu (1859.—1860.). Tude je otvorio analfabetski tečaj, za koji je zagrijao roditelje i djecu. Tečaj je svršilo 51 dijete.17) Ovi su fra Anđelovi dječaci bili jedini pismeni ljudi u onomu kraju. Godine 1860. fra Anđeo dolazi po drugi put za gvardijana na širokom Brijegu, slijedeće godine za upravitelja samostanskih škola i prosinodalnog ispitivača. Na izbornoj skupštini 1862. Kraljević bude izabran po drugi put za provinc. kustoda, jer je »eovjek od mira«, piše fra Nikola Kordić biskupu Barišiću.18) Takovih ljudi onda je najviše trebalo, jer je sve buktilo od uzrujanosti i bilo spremno na revoluciju, čiji je duh i u samostane prodirao. Svak je vapio za slobodom i samostalnošću. Drmali su se i temelji turske carevine. Novi kustos nastojao je zadržati strogu disciplinu, koju je i vrhovna uprava franjevačkog reda tražila.19) Svakoga su trale duševne nevolje, još više materijalne. Hercegovina je od iskona pasivan kraj. Najpovoljnijih godina ne može da pokrije najpreče potrebe pučanstva. Usto je hercegovačka kustodija bez potrebnih naukovnih ustanova. Povrh svih nevolja u zemlji vlada prava anarhija. Svaki je zulumćar na svoju ruku nekažnjivo isisavao zadnju kap bijednoga kmeta, koji je bio bespravan i nezaštićen. U ovako očajnim prilikama možemo misliti, kako je bilo upravljati i snositi odgovornost. Za ove okolnosti fra Anđeo je bio najzgodniji čovjek. Energičan, svijestan i okretan, zato se i snalazi. Svugdje ga dotječe i uspijeva. Obraća se na sve strane, razašilje članove u razne katoličke države, ne prestaje moliti pomoć, koja pomalo pritjecaše.20) Od svih je najagilniji fra Petar Bakula, koji obilazi Austriju, Bavarsku i Italiju; pravi molbe na razne katoličke vlade i vladare, moli svega i svašta, jer im svašta i treba.21) Od same irancuske vlade izmolio je svotu od 10.000.— fr., koji se imaju utrošiti »isključivo za školsku zgradu, jer se inače milodar ima povući,« tako traži francuska vlada.22) Za njegove uprave građen je i dograđen samostan na Širokom Brijegu. Učinjene su sve pripreme za gradnju samostana na Humcu, crkve i škole u Mostaru. Biskup Barišić pobolijevao je još od godine 1862. Fizički potpuno iscrpljen, nije se mogao držati na nogama. Prenesu ga na Široki Brijeg, gdje nakon kratkog bolovanja, skrhan dugotrajnim naporima, umre na 14. kolovoza 1863., poslije nego je proveo 31 godinu burnog života kao apostolski vikar u Bosni i Hercegovini.23) Kratko nakon Barišićeve smrti, 25. kolovoza, Sv. Stolica povjeri fra Anđelu da upravlja hercegovačkim vikarijatom do imenovanja novoga apostolskog vikara.24) Sedisvakancija trajala je do 9. prosinca 1864., kada je Pijo IX. imenovao Kraljevića naslovnim biskupom metelopolitanskim i apostolskim vikarom za Hercegovinu.25) Ovo imenovanje objavi svećenstvu 7. ožujka, vjernicima 21. srpnja posebnim okružnicama. Svećenstvo je upozorio, da »između biskupa i redovničkog starješinstva mora vladati jedinstvo i sklad,«26) Puku je upravio pismo puno apostolskog žara i ljubavi, u kojem je osobito istakao: »poznato vam je, draga braćo i sinci u Isusu, da je preblaženi Otac Pijo IX. meni izručio dio puka svoga, to jest vas Hercegovce, sinu otadžbine, listu gore vaše, da dušama vašim vladam i upravljam.«27) Kraljević se dade posvetiti u Zadru, na 25. ožujka 1865. Odmah poslije posvećenja, prije povratka u Hercegovinu, zaputi se u Carigrad, da kod središnje turske vlade poradi za svoje vjernike. Vješt turskom jeziku lako se snalazi. U Carigradu predao je dvije pismene predstavke, jednu velikom veziru Alipaši, drugu je uputio SerdariEkremOmerpaši, Vrhovnom vojnom zapovjedniku četa u Bosni. U jednoj i drugoj predstavci opisuje nevolje i nepravde, koje pate njegovi Hercegovci. Traži, da se upravlja u smislu carskih fermana, koji zahtijevaju najstrožu pravdu; da se porezi plaćaju ne prema broju stanovnika nego prema imetku; da državne vlasti urede odnose između kmetova i aga, čemu se age svim sredstvima opiru, da se težacima ne oduzimlje zemlje, koje su oni u znoju lica svoga iskrčili; da se dade zadovolj ština svećenstvu, koje je javno proglasilo, da će biti pravda, i da će se carski zakoni vršiti, jer će ih inače proglasiti varalicama. 0 duhanu u predstavci stoji doslovno: »Visosti, svi stanovnici Hercegovine cvile radi plaćanja đumruka (carine) na duhan: dvanaest piastera po oki (1 piaster vrijedio je 20 predratnih novčića, a 1 oka 1.25 kgr.) ! Visosti, oni su primorani da plaču, zato što Hercegovina s jedne strane svoj život duguje duhanu, jer je — naročito u nekim krajevima — duhan glavni proizvod, a s druge strane, kad ga siromasi moraju prodavati, ne mogu skuplje nego po 4 ili 5 piastera po oki. Najpovoljnije cijene ne prelaze 8 ili 10 piastera po oki. U sadašnjim okolnostima ne može se prodati ni za što. Dakle, Visosti, ja govorim, što jasno vidim i iz iskustva znadem, da u Hercegovini, ako se čim prije ne providi, ne će biti drugo doli skup najobičnije bijede, a puk će, ne imajući kruha za uzdržavanje — ne kažem da će učiniti kakav nepromišljen korak — konačno biti prisiljen da umre ili da traži gdje na drugom mjestu kakav način da živi.«28) Iz Carigrada preko Rima Kraljević se je povratio i dne 13. lipnja 1865. svečano ušao u Mostar. Od Gabele do Mostara njegov je put bio triumfalan. Do Zatona, niže današnje željezničke stanice Bune, pred njega su izašla izaslanstva turskih vojnih i građanskih vlasti sa konzulima europskih velevlasti i mnoštvo katoličkog naroda. Kroz 400 godina turske vlasti nijesu dočikale katoličkog biskupa. U Mostaru sve je stanovništvo izašlo, da vidi, što vidilo nije. Očevidac ira Petar Bakula opisuje doček u Mostaru: »Sve su se vjere ispremiješale: katolici, pravoslavni, muslimani, cigani i židovi ispunjali su ulice. Sva vrata i prozori bili su puni gledalaca, na zidovima i krovov;ma bile su goleme mase svijeta. Dapače i muslimanke kao da su se zaboravle, otkučile su vrata i otvorile prozore, da zadovolje svoju radoznalost.«29) Valjđa ovakav ulazak ne bi bio nikome drugome priređen osim samo Kraljeviću, jer je bio opće poznat i cijenjen. Kraljević se nije nigdje isticao prije god. 1844. Jedino je sporazuman bio i napisao molbu na apostolskog nuncija u Beču, u mjesecu srpnju 1843., da se zauzme za osnivanje samostana i crkve u Hercegovini. U istom smislu napisao je molbe generalu reda i prefektu Propagande u Rim, dne 9. prosinca 1843.30) Oni nijesu spočetka ni pomišljali na samostalnu provinciju u Hercegovini. Kasniji razvoj i sticaj prilika dao je povoda, da je osnovan poseban apostolski vikarijat i samostalna kustodija. Radi toga Kraljević je kroz eijeli život uživao iskrene simpatije sve braće u Bosni kao i u Hercegovini.31) Dok nije postao gvardijanom bavio se je u tišini knjigom i dušobrižništvom. Razne službe, koje je obnašao, potpuno su ga zauzimale i predavao se je radu za opće dobro crkve i naroda. Kao kodžabaša svjesno je zastupao interese katolika i za njih se zalagao, kao redovnički starješina bavio se je više potrebama reda i njegovih članova. Kada je postao apostolskim vikarom nadošle su nove brige i teže odgovornosti, moralne i materijalne naravi. Svemu je lijeka tražio. U poslu je bio neumoran. Ni na kulturnom ni na ekonomskom polju kroz stoljeca se u Hercegovini nije ništa uradilo. Novi biskup ne gubi vremena. U siromašnoj Hercegovini znao je, da ne može naći sredstava za potrebe svoga vikarijata, zato se, kao i pređašnjih godina, obraća na dobročinitelje u vanjskom svijetu. Sva dosadašnja nastojanja nijesu mogla riješiti pitanje odgoja svećeničkog podmlatka. Zato ne preostade drugo doli u sporazumu sa franjevačkim starješinstvom ponovno se obraćati na dobroeinitelje i slati sakupljače milodara u Italiju, Austriju, Bavarsku, Belgiju, Holandiju, Francusku i Madžarsku. Pismene molbe upravlja na Sv. Oca,32) Kongregaciju Propagande,33) francuskog i austrijskog cara, talijanskog kralja i na samoga sultana34) i tursku vladu, na pojedine biskupe i starješine crkvenih redova. Tiska letake na njemačkom, madžarskom i francuskom jeziku,35) u kojima opisuje crne prilike u Hercegovini. Moramo se diviti biskupu i franjevcimamisionarima, s kojom brižnošću i požrtvovnošću nastoje naći načina i sredstava, da u što kraćem vremenu obnove siromašnu Hercegovinu. Trud i žrtve nijesu bile uzaludne. Novčana sredstva i darovi u naravi36) pritjecali su polako jedno za drugim. Najprije poduze se, da pravi crkvu u Mostaru, na zemljištu, koje je sultan darovao, za koju je darovao i novčani prilog 25.000 groša. Glavni doprinos dalo je lionsko društvo »L' Oeuvre de la propagation de la foi.«37) Crkvi je udaren temelj 7. ožujka 1866.38) Dograđivana je dugi niz godina, te je istom pod konac života biskupa Kraljevića potpuno dogotovljena. Veliki oltar prenešen j e iz austrij skog konzulata, oltar sv. Ante nabavila je austrijska vlada za 1.000.— for., a onaj Majke Božje darovala je franeuska vlada.39) Osnovnih škola, osim one uz biskupovu rezidenciju, nije bilo, pa je trebalo koju podići. Kraljević 1865. kupi kuću u Zahumu (Podhum), koju preuredi za školu. Ova zgrada nije posve odgovarala svojoj svrsi, zato se odluči 1870. praviti novu školu tik do crkve, koja je solidno građena i dosta prostrana.40) U školama su nastavnici bili franjevci, koji su se uz biskupa brinuli za sve potrebštine. Učenici nijesu plaćali školarine. Austrijska vlada davala bi prigodimice po 100.— for. nagrade učiteljima, dok je turska vlada redovito isplaćivala po 1.000.— for. godišnje, kao potporu nastavnicima, i za nabavu učila.41) Zanimljiva je činjenica, da je u biskupskoj školi u Vukodolu od 1862., pa do okupacije bio učitelj jedan Turčin, koji je djecu učio turski jezik. Njega je turska vlada plaćala sa 360.— for. godišnje. Uspjeh nije nikakav polučivao, »jer je nastojao više, da djeca ništa ne nauče, nego da što nauče.42) Za procvat školstva u Mostaru mnogo su doprinijele eč. sestre milosrdnice iz Zagreba. Fra Petar Bakula ugovarao je s kardinalom Haulikom od 1861. i dalje, da bi dopustio, da barem dvije čč. sestre dođu u Mostar, »moja Domovina ne može se riješiti sramotnoga ropstva bez vrlina i bez znanja, a to dvoje ne može niko drugi dostatno dati nego radovmce fino odgojene i koje znadu naš jezik.«43) Bakula ne mogaše svoje osnove izvesti. Nije bilo prikladne zgrade za školu ni sredstva za uzdržavanje. Kardinal Barnabo, prefekt Propagande, 9. siječnja 1872. piše biskupu Kraljeviću. »Ništa ne izvješćujete o školama za djevojčice, stoga bi mi bilo veoma ugodno, da mi javite, dali bi se i na koji način moglo providjeti njihovoj izobrazbi.44) Iste godine, 26. ožujka, opet se javlja kardinal Barnabo i veseli se, da će biskup pozvati sestre iz Zagreba.45) Međutim još u listopadu 1871. Kraljević je s kardinalom Mihalovićem i superiorom Hopergerom ugovorio i u kolovozu 1872.46) pozvao čč. sestre iz Zagreba u Mostar, kamo su stigle 2. rujna, gdje i danas blagotvorno djeluju. Kolikogod je Kraljević nastojao da sagradi koju školu više za opću prosvjetu, toliko je više želio upotpuniti samostanske škole, iz kojih su izlazili budući misionari. Na širokom Brijegu bile su sve naukovne ustanove. Bilo je pretijesno i jedni su drugima bili na smetnju. Godine 1868. fra Anđeo traži zaključak svojih vijećnika, da se malo sjemenište sagradi na Humcu.47) Lako je bilo dobiti pristanak sve braće, ali za gradnju nije bilo novaca. Provincije franjevačkog reda rado primaju mlade redovnike među svoje filozofe i teologe. Isto tako i mnogi biskupi primaju u svoja sjemeništa mlade fratre. Hercegovačkih klerika bilo je u Zagrebu, Đakovu, Dubrovniku, Zadru, Gyongyosu, Ostrogonu, Kalternu, najviše po talijanskim samostanima.48) Iako je za pohvaliti velikodušnost raznih biskupa i provincijala, ipak je za unutarnju disciplinu od ovakvog načina odgajanja bilo gotovo više štete nego koristi. Nije bilo jedinstvenosti odgoja, od čega su se pokazivale nepovoljne posljedice. Ovo prisili biskupa Kraljevića i franjevce da se odluče na pravljenje još jednoga samostana na Humcu. Vječno odzvanja ista pjesma: Nema sredstava! Ponovno zasukuju rukave i za maio vremena poplave svu srednju i dio zapadne Europe.49) Kraljević ne pušta pera iz ruke. Složnim silama postigoše, da je biskup na 27. travnja 1887. s velikim veseljem i slavljem blagoslovio temelje novom sjemeništu i samostanu na Humcu, domalo i crkvi.50) Pijo IX. 2. srpnja 1868. sazvao je Eukumenski sabor u Vatikanu. Fra Anđeo je bio članom Koneila i jedan od tajnika. Tu je stekao poznanstvo sa svima gotovo biskupima svijeta. Sam Pijo IX. pokazivao je prema Kraljeviću osobite simpatije, što se vidi iz pisama, koja mu je slao.51) Kraljević je, kako smo vidjeli, vodio analfabetske tečajeve, osnivao škole i sjemeništa, Uvidio je, da je velika oskudica priručnih knjiga za škole i uopće za čitanje. Radi toga se odluči, da osnuje tiskaru, koju je zamišljao kao nakladno poduzeće, »Maticu — da nešto bude divno i stalno«.52) Javnosti nije ništa ili vrlo malo poznato o velikom Kraljevićevom poduzeću Mons pietatis. Do osnutka ove pripomoćne zaklađe došlo je na ovaj način: Opće vrenje na Balkanu ponukalo je grofa Andrassya, da se pomalo umiješa u bosanskohercegovačke prilike. Nagovori primasakardinala Iv. Simora, da piše Kraljeviću o dobroj volji vodećih krugova u Beču i Pešti, da pomognu Hercegovini.53) Kraljević ovo jedva dočeka, da i odatle štogod dobije za svoj vikarijat. Na Andrassyev poziv u mjesecu srpnju 1872. zaputi se u Beč i tom prigodom isposlova 8.000.— for. kao temeljnu glavnicu za osnutak zaklade Mons pietatis, sa svrhom, da se pozajmicama mogu »otkupljivati katolici od teškoga turskoga jarma«.54) Obećano je bilo, da će se fond svake godine povećavati. čim je zastalo davanje, Kraljević se obraća na cara čudeći se, da se obećane svote i dalje ne šalju.55) Na dalnja požurivanja dobio je konačni odgovor 26. studenoga 1877. da nema više novaca za Mons pietatis.se) Za Mons pietatis primljeno je u svemu 18.596.80 for. (ili 92.984 piastra).5?) Ovu je svotu beeko vanjsko ministarstvo posudilo uz 2% kamata. Kamate su se redovito svake godine obračunavale i isplaćivale.58) Pomoću ove institucije tokom godina otkupio se je veoma veliki broj kmetova. Sve poslove Mons pietatis biskup je lično rukovodio. Ovaj predmet zaslužuje, da se u posebnom članku temeljito obradi. Iste godine 1872. Kraljević je u sporazumu sa austrijskim konzulom P. Reljom osnovao društvo »Bratovština sv. Ante Padovanskoga« sa zadaćom, da se brine »za sve potrebe mostarskih katolika: Ako bi katolicima prijetila opasnost radi vjere ili radi česa drugog, dužnost je upraviteljstva ustati na obranu«.59) U bratovštini su se bili okupili svi katolici u Mostaru i ponosili su se njezinim članstvom. Ona je uživala povjerenje svih, zato su se u godini 1889. mogli odlučiti na sakupljanje milodara za gradnju društvenog doma, koga su zatemeljili u god. 1895. Bratovština je stavljena pod zaštitu austrijskog konzulata, da tako uzmogne lakše braniti svoja vjerska i nacionalna prava. U crkvi su imali svoj oltar sv. Ante, koji i danas postoji. Bratovštine je mnogo zadužila mostarske Hrvate i davala im pomoći. Nove prilike uzrokovale su, da je interes za bratovštinu popustio. Uza sve razne poslove i teške brige Kraljević je našao vremena, da piše knjige. čim je postao prvi put provincijalom, napisao je prvi: 1. Schematismus missionariae neoeroctae Custodie Hercegovinensis,60) Dubrovnik, 1853., str. 1—30. Dalje je napisao slijedeće knjige: 2. Razgovor duhovni s pripravom osobito za uprav ispovidit se i dostojne pričestiti se sastavljen od . . Rim 1860., Tiskom Propagande, 8°, str. 205. 3. Grammatica latinoIllurica, sabrao i protumačio fra Angeo Kraljević, za mladež hercegovačku, Rim 1863. Tiskom Propagande, 8°, str. 15 i 416. 4. Istomacenje stvarih potribitih nauka krstjanskoga, Rim 1867., Tisak Propagande, str. 210. (Kraljević je preuredio istoimenu knjigu biskupa fra Aug. Miletića — zvana »Biskupovača« — tiskana prvi put u Rimu 1828.; 5. Put križa, Rim 1867.; 6. Govorenja za svetkovine, uredio ..., Rim 1870., Tisak Propagande, 8°, str. 309. 7. Ispovidnik kod bplesnika, ispisao. . Zadar, Tiskom Narodnog lista, 1870. 8°, str. VI i 306. — Ovu je knjigu O. Marijan Jaić »starim pravopisom« izdao u Buđimu 1837. Istu je Kraljević »pripisao u naš hercegovački jezik«. 8. Zabava duhovna za dicu školsku. Mostar. Tiskom posln. katol. 1874., str. 17 i 154. 9. Molitvenik za dicu, Mostar 1875., Tiskom poslan. katoličkog. Premđa je mijenjao službe i služio na raznim mjestima, ipak je neprekidno vršio dužnost kodžabaše u mostarskom medžlisu i zastupnika katolika kod konzulata europskih velevlasti. Svojim predstavkama i preko poznanika u Carigradu prisilio je tursku vladu, da izašalje u Mostar posebnu komisiju, da ustanovi nezakonja i nasilja, koja se čine nad kršćanima. Kraljević je donekle bio aktivan i na političkim poIju. Već smo spomenuli njegovu predstavku u godini 1865., koju je upravio Velikom veziru Alipaši i drugu Serdari Ekrem Omerpaši. Po svemu sudeći, ove predstavke nijesu ništa koristile, zato je u mjesecu veljači 1869. upravio jedan dobro obrazložen memorandum na samoga sultana i na njega dao potpisati sve seoske knezove Hercegovine. U njemu su u 14 točaka nabrojene sve nepravde i protuzakonitosti, koje se čine katolicima.61) Godine 1875., prilikom posjeta Franje Josipa Dalmaciji, fra Anđeo ga je pozdravio pismom punim poštovanja i odanosti.62) Bosanski valija preko fra Grge Martića molio je Kraljevića, da ode među ustaše i da ih skloni, da se vrate svojim kućama.63) Bio je s ustašama, ali ih nije nagovarao, da napuste borbu.64) Izgubio je vjeru u turska obećanja. I do sada je dobivao obećanja, ali se nikada nijesu ispunila. Javno je predbacio turskirn vlastima, što ne spriječavaju i ne kažnjavaju tlačitelje kmetova.65) Na 10. srpnja 1876. poslao je carigradskoj vladi odlučnu izjavu, u kojoj protestira, da bi se B. i H. drugima predale i zahtijeva, da se ujedine »s narodima austrijskog carstva, s kojima snio usko vezani prošlošću i drugim mnogobrojnim materijalnim i moralnim interesima«.66) Pred ulazak austrijske vojske odgovorio je sarajevskom konzulu, da će biti na ruku i pomagati.67) Kraljević kao biskup uložio je sve sile, da preporodi unutarnji život vjernika. Istodobno nastojao je usavršiti disciplinu dušobrižnog klera.68) Kroz prste nije gledao ničije poroke. Opominjao je, svjetovao i do potrebe prijetio se.69) Davao je upute za propovijedanje riječi Božje i poučavanje djece u vjerskim istinama.70) Nastojao je, da se s drugim vjerama živi u miru,71) ali nije dopuštao, da iko išta učini na štetu katoličke vjere i katoliku pojedincu,72) i to ne samo u vjerskom nego i materijalnom pogledu.73) U ljetu 1874. silom su prevjerili neku Anu šimunović iz Ošlja u Dalmaciji. Radi toga je biskup upravo razjaren napisao protest proti bečkom vanjskom ministarstvu, koje je ukorilo mostarskog konzula Relju, što je od turske vlade tražio, da se silom prevjerenoj vrati sloboda. Cara je Franju Josipa, pismom od 21. prosinca 1874. pozvao, da brani povrijeđeno naravno pravo svoje podanice, jer se je na to obvezao.74) Fra Anđeo je bio karakteran čovjek. U svim burnim i najburnijim danima zadržao je stav odlučan i ni pred kakvom prijetnjom nije uzmicao. Za pokolja u Mostaru polovicom srpnja 1878., kada su buntovnici odlučili poubijati sve, što se krsti, Kraljević, iako član tzv. bojnog povjerenstva, izraziti pristaša dolaska austrijske vojske, ostaje u Mostaru i konzulima, koji bježe kojekuda, odgovara: »Ja ne ću nikuda bježati!«75) Izaslanstvu buntovnika odreza: »Vi ste Mostarci kukavice! Krili ste se kao koze među komordžije! Nijeste se mogli oprijeti šaci Crnogoraca, kako ćete jednomu silnom caru?«76) Da upotpunim sliku našega biskupa i ovo ću spomenuti. Od naravi je bio darovit i duševno jak čovjek. Svojom vanjštinom, nastupom i inteligencijom je osvajao. Poznavao talijanski, madžarski i turski jezik u govoru i pisanju. Latinskim je vladao kao da mu je materinski. Od prve je ruke svako pismo sastavljao, bez pogrješke i bez ispravka. Bio je miroljubiv i pobožan, u privatnom životu skroman. Na nepravde je odlučno, ali i dostojanstveno reagirao.77) U srpnju godine 1879. ode u Konjic, da dijeli sv. krizmu, udaren od srčane kapi, umre 27. srpnja. Pokopan je na konjičkom groblju Musali, odakle je pred nekoliko godina njegovo tijelo nastojanjem sadašnjega mostarskog biskupa o. A. Mišića prenešeno u tamošnju župsku crkvu. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.