U narodnoj nošnji — u tome koliko ona odgovara zaštiti tijela i klimatskim prilikama jednog kraja, sa kolikim je umijećem skrojena, kako su složene boje, kakva je izrada veza i tkanje, u tome koliko je skladnosti u toj nošnji — vidi se materijalna i duhovna kultura jednog naroda. I dok se je naše narodno odijevanje u svojem bogatstvu raznorazlikih krojeva, boja, vezova i tkanja održalo, dotle je narodna kapa »hrvatka« već ranije uzmakla na terenu Bosne pred »fesom«. I to uzmicanje nije kako staro — pa jedva sto godina. Nešto imamo i zapisano o toj kapi »hrvatki« sa terena Bosne, pak je vrijedno to na jednom mjestu zajedno iznijeti. Po dobi prvi fra Ivan Franjo Jukić u svome putopisu spominje kapu »hrvatku« — u Bosanskoj Krajini. (»Kolo« — Stanka Vraza 1843.) — te ju ovako opisuje: »Kapa u njih najveće je čudo. Ona je 'od najtanje carvene čohe. Kape ove prave terzije (krojači) banjalueki po duljini od tri varste: najduže su od lakta (rifa), srednje od po, a najkratije od četvart lakta. Kapu tu oni na rame prehace, zato ih ostali zovu Bošnjaci »krivokapama«, a sami ju karste »harvatka«. Pitajući ih, što to znamenuje i odakle to dolazi ime? neznadoše mi kazati, a od Harvata neznaju nit imena. Harvatka (ođgovoriše mi) zove se kapa tako ko i zobun, fes. I takovo je, (kazaše) ostalo ime od starine. Tako se nose karštjani i s malom razlikom i hrištjani. Ali ženskadija hrištjanska nose se do prilike ko senjske Bunjevke ili dalm, Morlakinje. Cure karštjanske do 12 godina briju se, i nose perčin. Posle pako ostave kosu, al nebace harvatke od po aršina (lakta) dok se neudatu. Udate omataju glavu i vrat čudnovato navezenom »iridom« i opet jedan komad puste po ramenu a drugi na glavi stoji ko u petla iver (greben). Ova irida izrepinja se s glavatim iglama.« Vrlo je smiješna tvrdnja Jukićeva: »a od Hrvata neznaju niti imena« — jer baš na vratima Bos. Krajine stoje Hrvati! Valjda je htio reći, da slabo znaju i o Hrvatima i o sebi kao hrvatskom dijelu naroda? To neznanje ne može pasti »u raboš« narodnoga neznanja! Pogrješno Jurkić veli, da »ostali zovu Bošnjaci »krivokapama« a sami ju karste »harvatkama« — jer mi znamo, da su iste kape i u srednjoj Bosni zvali »hrvaćankama«. Za nas je neobično važno, da Jukić iznosi, kako tu kapu nose i »hristjani — pravoslavci. Od hrvatskih pisaca spominje tu kapu Ivan KukuljevićSakcinski: »hervatke — nešto nalik na serežanke« — u svome putopisu po Turskoj Hrvatskoj ili današnjoj Bosanskoj Krajini. Drugi hrvatski pisac — Mihovil Pavlinović — u svom putopisu po Bosanskoj Krajini iz god. 1874. donosi ponajviše o kapi »hrvatovki« i mi ćemo te odlomke donijeti u cijelosti. »Puti« Mihovila Pavlinovića opisuju njegov put po Bos. Krajini, te u opisu Banjaluke opisuje džamiju »Ferhadiju« i svoj razgovor sa nekim muslimanom; navodi čuveni uzrok nedograđivanja franjevačke crkve u Petrićevcu, jer su se muslimani pohunili po nagovoru od srpskih učitelja »koji mutno gledaju na napredak latinluka«. — Ulazeći u jednu trgovinu (dućan) da kupi kapu, piše: »Moj se fra Anto s njima rukovao, a ja da me opet ne pitaju za zanat unišao u dućan, da kupim kapu. Pošto me mladi šegrt upita: »Il ćete Stamboliju ili hrvatku?« stariji će ga presjeći: »što će mu hrvatka, ta nije seljak!« Po svoj Krajini ili ti po Turskoj Hrvatskoj, šeherka je.kapa »fes«, a seljaoka hrvatka: »mala« i »velika«. Malu (plitku) navodno nosi mladež i ženskići; a veliku (dugačku, oborenu s kitom niz uho) nose odresli ljudi.« (Banjaluka). Iz daljnjega razgovora sa trgovcem, koji se tuži na pravoslavne popove, vidi se, da je dotični trgovac pravoslavac, a za nas je važno to, da je on imao samo dvije vrste kapa: fes i hrvatku, te prema tome nije uopće dolazila u obzir bilo koja druga kapa, koju bi narod kupovao! Tako Pavlinović opisa kupnju kape, a sada opisuje istu na selu: »U Ivanjskoj dvije kćeri prokuraturove napjevale i dopjevale. Starija Marija, crnomana, utegla u godine; odlikovala se svojim upletnjacima, đerdanim i hrvatkom s ogledalcima.« (Ivanjska). »Pošetah od ujakovih dvora, da vidimo koju kmetsku koiibu, što se odalje raztrle na proplancim i po hladovim, moj me drug uz duglje otezanje odveo u kolibe prokuratora Mile. Dočekala nas Marija sa staricom majkom i počastila nas kavom te po našoj želji iznila iz sepeta ruho dobiveno na turskom najmu. Imala ljepotu »hrvatku«: i »svakodanku i pomisnu i sbornu sa šušami, s ogledalcem, s resicam, s kiticam; pa misavke, misne košulje, misne pasove, upletnice, cjepove.« (Ivanjska). »Starac domaćin, brat fra Stipana (Radmana) prvi pristupio ruci radostan, da je dočekao na svom siromaštvu take goste. Za domaćinom, stopanjica meće gotov ručak, služi vino; uz svaku čašu ljubi ruku: a momci podviv ruke odalje čekaju na zapovid. Kada kroz vino opet zametnusmo razgovor o narodnosti bosanskoj, upitam domaćina: A što si ti? pa on nakrivio dugu crljenu kapu s kitom, ponosno mi odvalio: ta vidiš da nosim hrvatku! Ja sam pravi Hrvaćanin! Moj ti fra Ante izkolačio na nj^ oči da ga proždre, starac fra Stipan stao se nama obzirati, da mu opravdam starca, ako je šta ludo kazao. Da kako, da sam se hasmijao od srca i zahvalio poštenu starcu. A fra Ante se zažario od ljutine, gdje mu se maštanije razbijaju o zdravu pamet prosta seljaka. Po ručku hajde da promećemo kuću. Nad ognjištem visi vienac žeteoski, koji se čuva od žetve do žetve, da bude blagoslov i veselje u obitelji.« Ovaj opis Pavlinovića daje nam u pogledu kape hrvatke mnoge zanimivosti: a) sami trgovci nazivaju novu kapu (fes) — »Stambolija«, a narodnu — »Hrvatka«; b) sve narodne kape, bile one velike, srednje ili male, sa kiticama ili bez njih zovu se »hrvatke« i glavno je, da su od »crvene čohe«; c) jedino prema poslu i svečanosti bivaju urešene, te se tako i zovu: 1) svakodanka — za svaki dan, 2) pomisna — nedjeljom iza mise, 3) sborna — za kolo, sijelo i prelo; d) te su kape »hrvatke« od davnine i naš ih je narod kao dio svoga narodnaga odijela nosio. Ovim gornjim podatcima o »hrvatki« vrijedno je dodati jedan zapisak g. Milana Karanovića, kustosa Zem. Muzeja u Sarajevu iz njegova spisa »Franjevac Jukić o Bos. Krajini«, gdje veli, da: »Starica Dušana Lazarević iz Grabovice, srez Kotor Varoš, kojoj je 85 g. kazala mi je, 1930 g. da je i ona kao djevojka nosila tu kapu, koju zove »arvatka« i opisala mi je kako je izgledala. Taku kapu nosili su je sve dok je nije potisnuo fes iz mode«. (»Razvitak, br. 6—7, 1938. Banja Luka«). U Kreševu tu su kapu nazivali »hrvaćanka«. Preč. župnik Stjepan Pašalić — sada star 64 godine — dobro se sjeća kako su je nosili stariji težaci okolnih sela Badžak i t. d. kod Banjaluke. Ne samo da su je nosili jednostavno na glavi, nego su i »šal ovijali« preko nje na glavi. Velečasni profesor Mato Filipović D. I. iz Travnika, našao je u selu Motikama kapu »hrvatku« kod starca Josipovića u godini 1928. i nije je htio ni pokloniti ni prodati, jer je njegova živa želja bila, da ga mrtva sa »hrvatkom« pokopaju. Nekoja časna sestra u Nazaretu kod Banjeluke prema toj »hrvatki« skroji drugu kapu za muzej travanjske gimnazije. Taj starac Josipović je rekao, da je njegovu »hrvatku« krojio neki musliman Dedić iz Gornjega šehera u Banjaluci i koliko se profesor Filipović sjeća još je bio živ u godini 1928. Tako pored spomena na zadnje nosioce »hrvatke« znamo i za jednoga krojača »hrvatki«. U Zemaljskom Muzeju u Sarajevu na jednoj vošćanoj figuri, što predstavlja muškarca — seljaka iz Bosanske Krajine, nalazi se kapa »hrvatka«, a dotični seljak reprezentira nošnju seljaka pravoslavca iz Bosanske Krajine. Prema tome, kada je pripremano to narodno odijelo iz Bosanske Krajine za etnografski odio Zemaljskoga Muzeja u Sarajevu, još je bilo mnogo pravoslavaca u Bos. Krajini sa »hrvatkama«. Ta »hrvatka« na vošćanoj figuri jest srednje veličine, dok se druge dvije nalaze u ormarima narodnoga odijela, a obje su »velike hrvatke«, s tom razlikom, da je jedna izrađena u oštrom završetku. Kapu »hrvatku« posjeduje i muzej franjevačke gimnazije u Visokom. Tehnički kroj »hrvatke« jest ovaj: dugoljasti ili cilindrični dio sastoji se iz jednoga crvenoga sukna tanje kvalitete i na rubu, gdje je sašiven, nalaze se vezovi y>u križiće sa očicama izmedu križića«, donji i gornji dio cilindričnoga dijela kape opšiven je mnogobrojnim »gajtanima« (svilenim, ali debelo predenim koncem) sa vezom »u križiće«, dok se je na gornji dio jednostavno »nadošio«. Gornji dio kape također je u crvenom suknu. Ukras kape bila je plava i duga kita, a tako redovito su nosili momci i mladi Ijudi. Pored imena »hrvatke«, ova kapa nazivala se je samo prema svom padu preko glave, tako su je zvali: »zavratka«, »prevartača« i »krivača«. Osim toga znam, da su naši dubrovački seljaci nazivali svoje svakodnevne i radne crvene kape — »pliskama«, jer je bila plitka, a taj izraz sačuvan je i u Kreševu za radnu kapu. Ostatak jedne ženske forme od kape »hrvatke« nalazi se još u okolici žepča kod seljačkog naroda obaju kršeanskih vjera, a to je osrednja crvena kapa, koju nose »Keve« (djevojke). Ta se kapa već decenijama izrađuje u tvornicama fesova, samo u drugojačijoj formi nego što su muški fesovi. Tako još tih ženskih kapa nailazi se nešto prema Zenici, Travniku, te Bosanskoj Krajini. Tvornice fesova preuzele su tu izradu i brzo su konkurirali ručnu izradu kapa »hrvatki«, ali su i formu izmijenili, te ove kape danas seljački narod jednostavno naziva: »ženska kapa«, ali glavno obilježje ipak je ostalo — crveno sukno! Meni je sasma jasno, da su crnogorske i ličke i dalmatinskoga Zagorja današnje male i okrugle kape — sa crnim vezom okolo, a crvenim suknom na tjemenu samo skraćene kape •»hrvutke«. To skraćivanje bilo je u duhu mode, zgodnosti nošnje i jeftinoće! Da se je kasnije na sredini uvezao hrvatski ili srpski grb — to je znak probuđenoga nacionalizma. Isto tako su te »hrvatke« ostale u jednom dijelu hrvatske vojske, te kako su ih oni stalno nosili, narod ih naziva »serežanke«, jer su ih nosili žandarmi zvani »serežani«, a iste te kape nosili su i glasoviti Trenkovi panduri. Umjesno bi bilo ponovno probuditi interes za ovu narodnu kapu u bilo kojem obliku i narodu je vratiti, da je bar nose nedjeljom i svecima i narodnim blagdanima i svečanim nastupima.