Sve su škole u Bosni i Hercegovini bile gotovo do okupacije 1878. god. konfesionalnog karaktera i izdržavale su se iz sredstava pojedinih vjerskih zajednica. Državnih je škola bilo vrlo malo. Svaka se vjerska zajednica imala brinuti za prosvjećivanje, izobrazbu i odgoj svoje mladeži. Tako su muslimani imali od najstarijih vremena svoje škole, katolici su se učili pismenosti u svojim samostanima, a kasnije i u posebnim školama, pravoslavni isto tako. Bogatiji muslimani su osnivali veće ili manje zaklade (vakufe) za vjersko-prosvjetne svrhe, pa su se iz tih sredstava izdržavale i sve škole: mektebi i medrese. Mektebi su početne škole, gdje se u prvom redu učilo arapsko pismo, pravilno čitanje Kurana, te propisi o islamskom vjerovanju i poslovanju. U većim mjestima i mnogim selima su postojali stalni mektebi, u kojima je djecu podučavao jedan mualim uz pomoć svoga kalfe. Za djevojčice su bili posebni mektebi, a podučavale su ih učiteljice. U mala sela opet, gdje je stanovništvo bilo malobrojno i nije moglo uvijek plaćati hodžu, koji će im djecu podučavati, dolazili su putujući mualimi, zadržavali su tu po nekoliko mjeseci i za to vrijeme obučavali djecu, a i starije, u vjeri, pa onda išli dalje, da i na drugom mjestu djeluju kao narodni učitelji. Na taj se način širila islamska prosvjeta i po najzabačenijim krajevima, koje su nastanjivali muslimani. Za to možemo reći, da je kod nas bili dosta malo nepismenih ljudi. Nezgoda je bila samo u tom, što se svako nije umio vješto služiti arapskim pismom za hrvatski jezik, jer je skoro svaki pojedinac drukčije pisao glasove, kojih nema u arapskom jeziku. Znanje stečeno u mektebu produbljivalo se i usavršavalo u medresama, koje su bile zavodi za srednju i višu izobrazbu. Tu je nastava bila raspoređena prema godinama učenja. Učenici se nisu dijelili prem razredima nego po skupinama (kolo) i prelazili su iz niže skupine u višu prema svome uspjehu u nauci, a bez obzira na utrošeno vrijeme. Red nastavnih predmeta bio je stalan, a predmeti su nosili ime stalne školske knjige, po kojoj se taj predmet učio. Za 4—6 godina prošao bi muderis (profesor) s novodošljacima početni stupanj medrese, gdje su se svršavale 3—4 školske knjige oblikoslovlja i sintakse arapskog jezika i po jedna do dvije iz vjeronauke, pa bi onda prešao u srednji stupanj. Tada se proširivalo znanje, koje je postignuto u nižem stupnju i uz to se učilo 1—2 školske knjige iz logike. U višem, završnom stupnju se učilo tumačenjem Kurana i hadisa (tradicije) o izvorima šerijatskog prava i nauka o vjerovanju. Taj je raspored bio tako zgodan, da je učenik gdje god bi prekinuo polazak medrese ponio sa sobom jednu prilično zaokruženu cjelinu vjerske naobrazbe. Tako su se školali naši muslimani. Među katolicima se održavala i širila pismenost sve do pod kraj 18. stoljeća preko samostana, nekad jače nekad slabije, prema prilikama, koje su vladale. U samostanima su bile i škole za onu mladež, koja se odlučila posvetiti svećeničkom odnosno redovničkom zvanju. širenje pismenosti u narodu nije bilo na vrlo zavidnoj visini. Sigurno je bilo i toga, ali pošto je to rađeno isprekidano i nesistematski, nije nam se sačuvalo dubljih tragova. Ipak nisu bez osnova riječi fra Ante Gabeljaka, fra Margetića i drugih, kad kažu, da »u Bosni ima više žena i čobana, koji znaju čitati i pisati«. To nam pokazuje kako su se i katolički svećenici trudili oko prosvjete svoga puka, upravo kao i muslimanski učeni ljudi Početkom XIX. stoljeća počinje se na tom polju nešto živIje raditi. U tom je stekao lijepih zasluga biskup fra R. Miletić, izdajući knjige i pozivajući sve pismene, da toj vještini uče mušku i žensku djecu. Prvu školu za katoličku mladež otvara 1823. godine fra Ilija Starčević u Tolisi (Posavina), podigavši i zgradu za tu školu. Kasnije se i drugi ugledaju u njega, pa predstavnici samostana kreševskog, fojničkog i sutješkog mole sultana Mahmuda II., da im dopusti otvarati škole. Taj rad urodi priličnim plodom. Do 1847. godine nikoše škole u Kreševu, Fojnici, Livnu, Varcar Vakufu i Docu kod Travnika. Na tom se i dalje radi, a osobito se franjevci brinu za podizanje škola, pa 1858. ima u Bosni 17 škola u vlastitim zgradama. Do okupacije je broj samostalnih katoličkih škola porastao na 54. U ovo doba prosvjetne prilike i kod katolika i kod muslimana kreću znatno na boije. God. 1869. donešen je zakon o ustrojstvu škola u turskoj carevini, koji je vrijedio za čitavu državu i za sve narode. Po tom 'se zakonu škole dijele na državne i privatne, koje uzdržavaju pojedine osobe ili vjerske općine. Nadzor nad svima školama ove druge vrste pripada državi, a vrše ga organi koje vlast odredi (§ 1.). Kasnije je i ustavom priznato pravo privatnih škola »za predavanje religioznih nauka raznih općina (§ 16. Ustava). Osim ove podjele, razvrstane su škole na četiri stupnja: mektebi (početne škole) sa 4 godišta, ruždije (4 g.) idadija (4 g.) te sultanije sa 6 godišta. Izuzevši mektebe, kojih je i od prije bilo, otvorene su u Bosni u nekoliko mjesta ruždije. Idadija je bila samo jedna (vojnička Škola u Sarajevu), a sultanija (visoka škola) nije uopće ni uspostavljana. Ruždije su bile neka vrst trgovačke škole ili niže realke. Tu se predavala vjeronauka, arapski i turski, perzijski i materinji jezik učenika, račun, knjigovodstvo, početak geometrije, opća i osmanlijska povijest, zemljopis, gimnastika i krasnopis. Bilo je dopušteno, da se u četvrtom razredu uči i francuski jezik, ali se to, izgleda, nije prakticiralo. U većim su mjestima bila u ruždiji po 2—3 učitelja i nadzornik, a u manjim samo po jedan učitelj. Po ovom su zakonu predviđene posebne ruždije za kršćansku mladež, ali te nisu nikada otvarane. Ima tomu više razloga, ali je glavni svakako u tomu, što je nastavni jezik bio turski. K tome treba dodati nepovjerenje kršćanskog stanovništva prema turskoj upravi, nesređene političke i društvene prilike kao i teško stanje državnih vlasti, koje je priječilo provađanje ovako korjenitih reforama za kratko vrijeme. Ipak da bi se tomu kako bilo doskočilo, dopušteno je kasnije, da i nemuslimanska djeca mogu pohađati ruždije zajedno s muslimanskom mladeži. Ali i tada odziv nije bio velik. Od svih su katolici u najvećem broju polazili u ove škole, a pravoslavci i jevreji u sasvim neznatnom broju. Osobito su mostarski katolici u velikom broju davali svoju djecu u ruždiju. Među prvima su se upisali u mostarsku ruždiju šćepo Zadro, Marko Bokšić, Marko Butigan, Pero Smoljan, Pero Zelenika, pa zatim Ivan Vlaho, Marko Šešelj, Ivan Begić, Ivan Brgut, Vladoje Kralj (iz Stoca), Šćepan Grabovac, šimun Milićević i mnogi drugi, čija imena ne mogoh doznati. Mnogima je od njih to i koristilo, jer su bili primljeni u državnu službu, kao Marko Butigan, Ivan Vlaho, koji je kasnije bio općinski službenik i šćepan Grabovac koji je iza toga svršio časničku školu u Carigradu i bio u Sarajevu zaptijanski bimbaša (policijski kapetan) sve do okupacije 1878. god. pod imenom Jašaraga. Istu su školu svršili Hadži Ivo Livajić, Marko Poljanić i Bajo Božić. Livajić i Poljanić su onda nastavili školovanje u Carigradu. Od pravoslavnih poznato nam je, da su učili ruždiju u Sarajevu Aleksa PopovićSarajlija i Todo Krešćalića. Uz njih je bilo i nekoliko jevreja. Koliko se vidi iz ovih podataka, katolička su djeca išla u ruždije jedino u Sarajevu i Mostaru. Sigurno ih je bilo nešto i u drugim mjestima, ali mi nemamo podataka o tomu. Njih su na pohađanje ovih škola poticali njihovi učeni svećenici, jer su u tome vidjeli samo korist za svoje vjernike. Mladići, koji su uspješno svršavali te nove škole, bili su primani u državnu službu i tako su mogli mnogo pomoći svome narodu, a to je i u ono burno doba bilo od velike važnosti. Osim Sarajeva i Mostara ruždije su postojale u Travniku, Bihaću, Bosanskoj Krupi, Zvorniku, Glamoču, Brčkom, Bijeljini, Livnu, Maglaju, Tešnju, Prijedoru, Jajcu, Trebinju, Banjoj Luci, Foči, Rogatici, Tuzli, Pruscu, Visokom, Stocu, žepču, Duvnu i Nevesinju. Bilo je tada dakle u Bosni i Hercegovini 25 niših srednjih škola, što svakako predstavlja lijepu sliku o nastojanju tadašnje uprave za narodnu prosvjetu i napredak u svakom pogledu. I sami su muslimani bili često nepovjerljivi prema ovim novim školama, što se najbolje vidi po tomu, da u čitavoj Bosni nije nigdje bila otvorena ni jedna ženska srednja škola, i ako su zakonom bile predviđene. Stoga se ne treba toliko čuditi, što kršćani nisu u njih upisivali svoje djece u većem broju. Da je turska uprava u našim krajevima potrajala duže vremena, sigurno bi se i narod više odazivao pozivu za polazak škola. Došla je međutim okupacija 1878. g. i tim časom su nastale kod nas posve drukčije prosvjetne i kulturne prilike, kao što se je i uopće sve izmijenilo. Nova uprava otvara moderne škole, a starih turskih državnih škola posve nestaje, dok muslimanske vjerske škole i dalje ostaju kao autonomni zavodi.