Kod nas se lovu ne pridaje ni iz daleka ona važnost, koja mu pripada. Većina ljudi smatra lov besposlicom i gospodskom zabavom, a to ne stoji. Objektivno sudeći lov ima u prirodi velik značaj. Izvršivanje lova uvjetovano je na propisne dozvole i propise postojećeg zakona. Od lova ubire država i samoupravne jedinice, kao i vlasnici posjeda, na kome se lov izvršuje, velike prihode. Uz Iov su povezani mnogi drugi prihodi kao što su zanati, obrt, trgovina i industrija. Osim toga od lova živi mnogo ljudi, koji u toj ekonomiji surađuju kao strueno osoblje i radnici, koji zarađuju svoj svagdanji kruh. Uloga lova u ekonomiji bila je različita u svima fazama ljudskog kulturnog života. Lov je čovjeku bio prvo zanimanje na svijetu. želja za lovom leži u duši čovjeka i nasljeđuje se od najstarijeg doba pa sve do danas. Prvi su ljudi lovili iz potrebe, da se lovinom prehrane, odjenu i da obrane svoje dobro od štetne zvjeradi. U feudalno đoba bio je lov samo pravo gospoštije i vlastele. — Zabava i šport, u kome su se odgajali vitezovi, a razvijao se je na štetu seljačkog svijeta. Socijalni pokreti u XVIII. i XIX. vijeku donijeli su veliki preokret u lovnoj ekonomiji. Kmet je oslobođen, a feudalni odnosi razriješeni, i tako lov učinjen pristupačnim i širim slojevima. Da se ne bi lov uništio donešeni su zakoni, koji određuje pravo, način i vrijeme lovljenja. Tim časom prestalo je gledanje na lov kao na zabavu i besposlicu. Divljač se smatra prirodnim dobrom i privodi racionalnoj privredi i iz dana u dan stiče sve veći značaj. Dakle pravi pojam lova obuhvaća svu ekonomsku djelatnost, koja se razvija u cilju uzgajanja i podizanja divIjači i iskorišćavanja svih produkata, koji se lovljenjem dobivaju. Napredovanjem lovne ekonomije razvijala se je i nauka o lovu i postala faktor, kojim se danas znanost bavi. Na visokim šum. školama predaje se lovstvo kao posebna disciplina, a u praksi je sastavni dio šumarstva. Kako je lov najuže vezan na šumarstvo i poljoprivredu to je jasno da s tim granama mora držati korak. Divljač se nalazi u šumi i po polju i na vodi, pa stoga lov ima svoje veliko značenje u općoj narodnoj ekonomiji. Iz tih razloga se ta ekonomska pojava mora posmatrati s pravne, socijalne i adminitrativne strane, a nikako podcjenjivati. Davno je prošlo ono doba, kada je divljač smatrana kao »res nullius«, pa je mogao svak kao »primo occupanti« slobodno loviti, kao i ono doba, kada je lov bio samo pravo povlašćenih i nevezan na pravo posjeda. Francuska je g. 1789. prekinula s tim sistemom i lov je prenešen na pravo vlasništva posjeda. Taj sistem lova usvojiie su skoro sve moderne države u Europi, pa ga je prihvatio i naš zakon o lovu iz g. 1931. Hrvati kao stočari najviše su se bavili lovom radi obrane svoga blaga od štetne zvjeradi. Već u XIII. vijeku donešen je »Poijički zakon«, koji obećaje nagradu svakome onome, ko ubije vuka. Trgovina s krznom bila je vrlo razvijena. Dažbine su plaćane u kožama od kuna (marturina). Banski novci i hrvatski zemaljski grb nose na sebi likove kune. Gradovi na kvarnerskim otocima plaćali su Mlecima (1018.) danak u kožama od lisice i kune, a Zadar (1202.) u kožama od kunića (cuniculae). Za vrijeme feudalnog sistema u srednjem vijeku narod je mnogo trpio od lova, pa je došlo do bune »za stare pravice«, koja je poznata kao »Muška punta«, a ugušena je 1573. Tek u god. 1857. donešen je patent, kojim su priznata narodu servitutna prava i izlučene šume zemljišnih zajednica i imovnih općina. U god. 1870. donešen je i lovni zakon, koji je priznao dominalni sistem lova, a 1893. novim lovnim zakonom to je potvrđeno. U Bosni i Hercegovini lovila su mnogo vlastela, što nam i danas svjedoče mnogi relijefi na nadgrobnim spomenicima, a osobito oni iz doba bogomila. Za turskog doba bezi i age su lovili, a raja j.e kulučila. Lovno pravo nije bilo regulirano za> konom i svak je slobodno lovio. Narod je lovio samo štetnu divljač, a kako nije imao oružja, služio se je stupicama i drugim spravama i na taj se način branio. Odmah po okupaciji Bosne i Hercegovine izdati su propisi o lovostaji i lovnoj policiji (1880.). U god. 1883. donešen je lovački zakon i ograničeno slobodno lovljenje, a lov proglašen državnim regalom. U god. 1893. donešen je novi lovački zakon, po kome se je upravljalo sve do god. 1931. Pored regalnog sistema taj zakon predvidio je i izlučivanje podesnih lovačkih područja za uzgajanje divljači. U njima je lov ograničen i vrši se samo po izrađenom planu, a u vezi s uzgajanjem korisne divljači. Bosna i Hercegovina su poznate svojim bogatstvom divIjači i prirodnim ljepotama. U njima svi faktori i čitavo područje ekologije odgovaraju u punoj mjeri uzgoju raznovrsne divljači. Tu može divljač da saeinjava velike žive kapitale, od kojih se mogu ubrati znatne kamate, a da to ni malo ne ide na štetu poljoprivrede i šumarstva. Divljač nalazi svuda u obilju hrane, pa se može bez ikakvih posebnih troškova lako gojiti. Prema plastici terena sve je izmješano i razna kultura tla uzgojena, da se i na malim prostorima nalaze mnoge i razne vrste divljači kao malo gdje na svijetu. Na sve strane nalaze se i mnoge rijeke i ritovi, gdje se divljač rado zadržava i plodi. Najljepša i najbogatija lovišta prostiru se u onom dijelu Bosne i Hercegovine, koji je pripojen Banovini Hrvatskoj. Na tome dijelu Banovine Hrvatske nalazi se dvanaest državnih rezervata, u kojima se divljač goji. Ti rezervati zapremaju oko 260.000 ha površine. Većinom su uređeni. U njima postoje lovačke kuće, lovačke kolibe, uređene vode, mnogi jahaći i pješački putevi i lovačke staze. Ostala slobodna lovišta obiluju također sa mnogo divljači. Državnim rezervatima upravljaju Direkcije šuma, a slobodnim lovištima Banska uprava. Lovna je uprava svuda manjkava, s razloga što u poratnoj šumarskoj generaciji nijesu odgajani lovci, što je lovna služba svuda omalovažavana, a lov služio samo za podmirenje političkih računa. Sve šume i sva lovišta čine nedjeljive gospodarstvene jedinice u šumarskom gospodarstvu, s kojima se uspješno ne bi moglo podijeljeno upravljati. Za to su potrebni dobri lovci, koji se mogu cdgojiti samo iz šurnarskih redova. Pored državne uprave postoje i privatne lovačke organizacije, koje sačinjavaju lovačka društva i Savezi lovačkih društava. Prema zakonu o lovu iz; god. 1931. Savezi su poluslužbena tijela lovne uprave. Usprkos toga sva su društva pasivna i ne rade (čast iznimkama) skoro ništa na podizanju lova. Lovci su zastarjelih nazora i nemarni, pa njihov rad nije moguće dovesti u sklad sa načinom urednog gospodarstva, U narodu je strast za lovom prešla u pošast, pa se lovom bave i oni, koji to ne bi smjeli činiti, jer im to ide na štetu u njihovoj ekonomiji. Iz ovoga jasno slijedi, da ova inače jaka prirodna grana naglo propada i da divljači rapidno nestaje. Da prikažemo veličinu izvoza lovnih produkata poslužit ćemo se službenim podatcima Gen. Direkcije carina. (Vidi Dr. Marinović, Privredni značaj lova u Jugoslaviji — Beograd 1930.) Statistika spoljne trgovine za god. 1928. i 1929. 1. Meso dlakave divljači: God. 1928. 243.875 kg, Din. 2,815.290.— ; god. 1929. 216.049 kg, Din. 2,612.731.—. 2. Kože divljači: a) proste: God. 1928. 124.950 kg, Din. 23,929.232.— god 1929. 88.044 kg, Din. 12,266.452.— ; b) fine: God. 1928. 16.071 kg, Din. 13,720.947.— ; god. 1929. 5.675 kg, Din. 3,252.124.—. 3. Jelenski rogcvi: God. 1928. 289 kg, Din. 6.700.— ; god. 1929. 73 kg, Din. 5.000.—. 4. žive divljači: God. 1928. 8.232 kg, Din. 111.945.—; god. 1929. 3.599 kg, Din. 87.620.—. Ukupno svega od 1.—4.: God. 1928. 393.417 kg, Dinara 40,584.114.— ; god. 1929. 313.440 kg, Din. 18,223.927.—, a ako bi sabirali sve vrijednosti to bi vidjeli, da je u 10 godina, i to 1920.—1929. izvoz vrijednosti produkata od lova u aktivnoj strani našeg trgovačkog bilansa doprinio ukupno 390,511.739.— Dinara. Uvoz produkata od lova je znatno manji i iznosio je u istom razdoblju tek 7,082.595.— Dinara«. Iz ovoga se dade zakljueiti, da je malo država, koje bi se mogle ovakvim uspjesima pohvaliti. Nasuprot tome stoje nam štete, koje narod trpi od štetne zvjeradi, a te su goleme. Prema Dru Marinoviću mogu se eijeniti na okruglo 20,000.000.— Dinara godišnje. Treba požaliti, što ne raspolažemo sa statistikom, iz koje bi se moglo detaljno vidjeti, šta nam sve lov donosi. Prema podatcima zakupnina od lovišta nosi državi 0.25—1 Dinar po ha., što je vrlo malo. Veliku razliku vidimo već u susjednoj Madžarskoj, gdje prihodi od lova po ha godišnje iznose: »na velikom posjedu 336 Din., a na srednjem 80.8 Din. Zakupnina od općinskih lovišta iznosi 2.80 Din. po ha.« (Vidi: Dr. Zoričić, »Jutarnji List« od 13. III. 1938.) Mi znamo da naša divljač ni malo ne zaostaje iza one, koja se drugdje skupo plaea, ali pošto se lovu ne obraća puna pažnja ne iskorišćuje se kako bi trebalo. Pored svih navedenih koristi od lova ima tu još i idealna korist. — Mnogi lovci traže u lovu razonodu, okrepu zdravlja i dodir s prirodom, pa u to žrtvuju velike sume. Stoga, ako se izvršivanje spoji sa turizmom, onda mu vrijednost raste kud i kamo više, a to se ne bi dalo nigdje lakše i nigdje unosnije provesti nego u našim krajevima. Poznate su činjenice, da su naše planine i naša lovišta još za vrijeme Austrije pohađali mnogi gosti iz raznih država kulturne Europe i ostavljali ovdje dobre pare i unosili nam lijepe lovačke običaje. Naš Mostar, Bugojno, Jablanica, Konjic, Stolac i Travnik bili su još odavna stjecišta tih stranaca. Ti kotarevi i danas prednjače u državi privrednim ljepotama i obiljem divljači. Potrebno im je dati samo valjanu lovnu upravu i pribaviti zakonu poštovanje, a oni će uz to brzo procvasti i odmah strane i domaće lovce privući. Od osobite je važnosti naglasiti, da u našim kraškim predjelima ima mnogo sterilna tla, koje ne nosi nikakva ploda. A na tim svima površinama dalo bi se vrlo uspješno gojiti divljač i na taj način doći do prihoda, a bez velikog truda i bez ulaganja kapitala. Lov je dakle privredna grana, koja zaslužuje punu pažnju, a ujedno i zabava za mnoge. A tko u njemu hoće da se zabavlja taj treba taj užitak pristojno i platiti.