(Zamoljen od g. urednika »J. G.« da napišem štogod za »J. G.«, ja sam ga u prvi mah odbio ispričavajući se nedostatkom vremena. Ali jedino od želje, da udovoljim svome prijatelju, prekopah svoje rukopise te tako izađe ovaj članak, koji je, priznajem, prilično neaktuelan, jer aktuelnih nisam našao). Današnji njemački jezik nije jedinstven kao što nijedan na svijetu. I njemački se dijeli na mnogo dijalekata, od kojih je svaki imao svoj posebni razvitak a možda i svoju posebnu literaturu. U glavnom se u nauci njem. jezik dijeli na visokonjemački (hochdeutsch, u kojemu su sadržani gornjonjemački i srednjonjemački) i na n i s k o n j e m a č k i govor, koji se međusobno bitno razlikuju. Današnji njemački književni jezik je isto jedan od mnogih dijalekata: on je rezultat izjednačavanja između gornjosaskog, dakle srednjonjemačkog, i austrijskog t. j. gornjonjemačkog (oberdeutsch), koji je bio običan u saskoj dvorskoj kancelariji. S Lutherovim njemačkim prijevodom biblije taj je dijalekat odlučno pretegao kao i književni jezik. Ne ulazim u prošlo i današnje stanje mnogobrojnih njemačkih dijalekata, u njihov međusobni utjecaj u riječima i frazeologiji, a ne ulazim ni u jezične utjecaje stranih narodnosti, samo ću reći, da je jedan takav njemački dijalekat bio od golema značenja za Jevreje i za razvoj jevrejskih zajednica na istoku. Već stoljećima služe se Jevreji u Poljskoj, Galiciji, Rusiji, Ugarskoj i dr. jednim njemačkim dijalektom, koji se uporno drži usred jezika, koji se govore u spomenutim zemljama. Ovo narječje je t. zv. »j i d d i s c h« ili kako se u Njemačkoj ne baš točno naziva »j ü d i s c h-d e u t s c h«. Istorija je isto tako maćuhinski postupala sa ovim jezikom, kao i sa Jevrejima, što ga govore. Dok su germanisti i uopće njemački filolozi u proučavanju njemačke dijalektologije i njihovim posebnim fonetičkim, morfološki i, i leksičkim osobinama, to su jedino taj »jiddisch« sve do najnovijeg doba ostavili po strani. Uzrok tomu leži poglavito u preziru, što su ga pokazivali prema jeziku, žigosanom nazivom »jargon« — jezičnim »tutti-frutti«; ali s druge strane valja priznati i to, da su nejevrejskim germanistima stajale na putu pri tom poslu velike poteškoće. Prije svega literarni spomenici, bez kojih ne može biti govora o naučnom proučavanju jezika, odnosno dijalekta, bili su pisani hebrejskim pismom. Osim toga jezično blago bilo je natrunjeno slavenskim i hebrejskim riječima tako, da bez izvjesnog poznavanja ruskog i poljskog jezika i bez obilnije upućenosti u hebrejski jezik nije bilo moguće znanstveno istraživanje jidiša. Bilo je dakle potrebno, da se Jevreji i sami prihvate toga posla. No i među Jevrejima mnogi su po načelima pokreta za kulturnu emancipaciju i za prihvaćanje i gajenje književnog njemačkog jezika bili uopće protiv tog jevrejskog žargona, što su ga smatrali, pa i isti Mendelsohn, veliki pobornik emanicipacije, pokvarenim njemačkim jezikom. Kako je velik bio u tom pogledu utjecaj Mendelsohnov na mlađu generaciju, dokazuje stajalište znamenitog jevrejskog historika Grätza, koji jidiš naziva »ružnim tepanjem«. No sredinom druge polovine 19. st. počinje se to opće mišljenje korigirati. Njemački filolozi dolaze do spoznaje, da je jidiš od neobično velikog značenja za poznavanje historijskog razvoja njemačkog jezika. Počinju uviđati, da su Jevreji u srednjem vijeku bili na istoku nosioci njemačke kulture. Nadalje, krvava proganjanja Jevreja stalno prodrmavaju savješću kulturnoga svijeta i sile ga, da tu sredinu prouče: razotkrivajući istok dolazi se do spoznaje, da se tu ne radi samo o nevoljnim Jevrejima, nego da su to mase, koje su moćnom tvoračkom snagom izgradile vlastitu i osebujnu kulturu. I na koncu dolazi rezultat te spoznaje: koncem prošlog i početkom našega vijeka počinju iz-laziti knjige, hrestomatije, rječnici i gramatike jidjš-jezika. O kulturno-historijskim razlozima za postanak jidiša ne mogu ovdje podrobnije raspravljati. Samo ću reći toliko, da je krivo misliti da su Jevreji u prvim vijekovima svoga života u Njemačkoj bili u onom položaju, u kojem su se nalazili otprilike poslije krstaških ratova t. j. getom odvojeni od svijeta. Naprotiv, u prvim stoljećima srednjega vijeka, u doba Karolingovića i saskih vladara Jevreji se osim vjerom i vjerskim manifestacijama uopće nisu ni po čemu razlikovali od svojih nejevrejskih sugrađana i sudržavljana. Nosili su s njima istu nošnju, govorili s njima istim njemačkim jezikom, slobodno ispovijedali vjeru svoju. Svojoj su sredini bili kulturno sasvim asimilovani. Ali kad nastupiše crni dani krstaških vojni, počinju se Jevreji zatvarati u posebne četvrti i, što je još mnogo važnije, počinju ostavljati svoju domovinu Njemačku i kretati se prema istoku prvo u većim grupama, a onda u golemim masama. Najviše ih je tražilo utočišta u gostoprimnoj Poljskoj. Tu su došli doduše u slavensko more, ali mu se nisu asimilovali. Oni su i dalje zadržali svoju njemačku nošnju, jezik i običaje i uopće čvrsto su se držali njemačke kulture, u kojoj su se izgrađivali preko tisuću godina. A bili su svakako i u kulturnom pogledu iznad nove im sredine. I kao što se dogodilo sa jezikom, što su ga Jevreji s Pirinejskog poluotoka donijeli na Balkan, dogodilo se uglavnom i s onim jezikom, što su ga Jevreji ponijeli sobom iz Njemačke u Poljsku. Dok su njihove matice — njemački i španjolski jezik — pošle gigantskim i brzim koracima naprijed te imale svoj vlastiti razvoj u svim pravcima (fonetičkom, morfološkom, sintaktičkom i leksičkom), dotle su se ti zalutali ogranci kao ukočili. A u koliko su i imali neki razvitak, to se on kretao i drugim putevima i pod drugim raznovrsnim utjecajima. Ali na svaki način valja istaći: jidiš je ipak imao znatniji razvitak nego jevr.-španj. jezik, jer su pri njegovu razvitku sudjelovale i mnogobrojne mase i kudikamo bujniji život. U Njemačkoj, a i u nekim poljskim predjelima, koji su prvom i drugom diobom Poljske pripali Pruskoj, institut je jidiš novovisokonjemačkim jezikom. Tu je neumolnvom asimilativnom nagonu djelovalo i kulturno i ekonomsko jedinstvo s Pruskom, prouzročeno prije političkim prevratom. Samo u krajevima, gdje Jevreji nisu bili izloženi utjecajima više kulture, kao u ruskoj Poljskoj, Galiciji i Rumunjskoj, mogli su sačuvati svoje osobine. Ista se pojava može danas opažati u Americi i Engleskoj, gdje će se jidiš u tamošnjem jevrejskom stanovništvu uskoro potpuno izgubiti. Od potpune propasti sačuvala ga je samo ta okolnost, što stalno dolazi priliv novih doseljenika, koji obnavlja snage onemoćalom organizmu jidiš-jezika.« Filološka analiza jidiša ne ulazi u okvir ovog članka. Za taj posao ne bih bio ni sposoban. Već sam spomenuo poteškoće, koje se u prvi mah mogu činiti i nesavladivim i stručnjacima u germanistici. Bilo je govora i o literarnim spomenicima, koji su pisani hebrejskim slovima. Kad pomislimo, da su tu pismeni znakovi, koji služe za oznaku glasova jednog semitskog dijalekta, kojemu nisu i ne mogu biti svojstveni, — tad će te poteškoće biti razumljive. A kad zatim uzmemo na pamet, da hebrejski vokalni sistem, kakav je manjkav, nije nikako mogao podati vjernu fonetičku sliku izgovora glasova u raznim vremenima i u raznim krajevima -- biće nam te poteškoće još razumljivije.Tu se dakako nameće samo sobom poređenje sa jevr.-španj. Jezikom. I s njim je ista neprilika — književni spomenici, pisani hebrejskim pismom. Da su ti spomenici bili pisani latinskim znakovima, mi bismo, koliko toliko, mogli slijediti razvoj jevr.-španj. jezika u svakom pogledu, ponajviše fonetičkom, od dana, kada se odcijepio od svoje matice. Međutim postoji jedna razlika: jidiš ima tu sreću, da je dijalekat njemačkog jezika i kao takav on je morao postati predmetom naučnog proučavanja sa strane njemačkih filologa, a pred ovima su morale pasti sve zapreke. U doba prije emigracije iz Njemačke Jevreji su u glavnom obitavali krajeve oko gornje Rajne, u Švapskoj i oko gornjeg Dunava, dakle u čisto visokonjemačkim područjima. Za osnovni karakter jidiša čini se da je bio od najveće važnosti alemanski dijalekt, koji se danas još u mnogim dijelovima švajcarske govori, a to naročito pokazuje slaganje u mnogom pogledu između današnjeg sjevernošvajcarskog jezika i jidiša. Ni jidiš radi velikog prostranstva svog nije jedinstven: dijalektičke razlike svode se u glavnom na nejednakost u vokalima i različit izgovor njihov, dok je konzonantizam u glavnom svuda isti osim što se u nekim krajevima Litavske kako u hebrejskim tako i u njemačkim riječima mjesto »š« govori se »s«. Te dijalektičke razlike mogle su dakako biti donesene i iz stare postojbine, ali se tokom vremena u diferenciranju pošlo da lje te tako danas imamo narječje Litavaca, Poljaka, Galicijanaca i Južnih Rusa, koja se opet cijepaju na mnoga podnarječja. Ali su za skupni karakter jidiša od najvećeg značenja elementi stranih jezika u njemu, poglavito hebrejskog, litavskog i slavenskih jezika (poljskog i maloruskog). Iz litavskog i slavenskih jezika uzimaju se riječi za pojmove i stvari iz svakidašnjeg života (hrana, zanat, odjeća, stan i t.d.) Samo vrlo rijetko služe slavenske rijeci za pojmove iz porodičnog života kao n pr. »babe« iz polj. »baka«. Za predstave i pojmove regiozne služe naravno hebrejske riječi (»Kiddusch« »Hawdolo« i dr.) Dakako, da se sve strane riječi germaniziraju t. j. dobivaju nastavke i oblik njemačkih riječi, kao što se i u jevr.-španj. strane riječi sefardiziraju. Tako je neki književnik u šaljivom značenju uzeo za »jesti« riječ »achelu« (isp. Hebr. achol = jesti). Interesantna je riječ »bentschen«, koja je sigurno došla iz Njemačke i postala iz katoličkog crkvenog izraza »benedicere« (blagosloviti). To, što on ima drugi glasovni sistem nego današnji njemački književni jezik, što u njemu nalazimo svu silu riječi, koje su već davno ispale iz knjiž. Njemačkog jezika — to je samo dokaz, da je dobro sačuvao staro stanje visokonjemačkog dijalekta i ništa više. Sasvim je pogrješno nazivati ga radi toga pokvarenim, a isto tako radi stranih elemenata u njemu. Prije svega koji jezik na svijetu nema stranih elemenata, a onda uopće nije ispravno ma koji jezik zvati pokvarenim, ako njime doista govori jedan narod ili grupa. »Pokvaren« je samo onaj jezik, kojim se govori onako, kako ga s obzirom na duh njegov narod ili grupa ne govori. A jidišem ne samo da govori jedna velika grupa, te da je sasvim razvijen i savršen, nego je na njemu već dosad stvorena golema literatura neosporne vrijednosti. Jidiš je isto toliko kuriozan, koliko poštovanja i divljenja vrijedan.